Miro Gavran - Judita

Roman je zamišljen kao dnevnički zapis Juditin u kojemu Judita ispovijeda svoj život od ranog djetinjstva i mladosti preko braka u kojem se nije osjećala ugodno, pa sve do uspješno obavljenog zadatka s vojskovođom Holofernom. No međutim, da se Gavran kruto držao biblijskog teksta njegov roman ne bi donio ništa novo što već nismo našli u Bibliji i Marulićevoj Juditi. Upravo su likovi Judite i Holoferna temelj onog potpuno novog u ovoj priči.

Gavranova Judita nije predstavljena kao biblijska udovica koja je smjerna i pobožna i zna samo za vjeru u svoga Boga, nego je to izrazito emancipirana žena koja zna da postoji i drugačiji duhovni i emocionalni život osim diktiranog. Judita svoj "drugi" život taji pred okolinom jer bi u protivnom doživjela neodobravanje i osudu. Ova je Judita puno kompleksnija i životnija od Judita prijašnjih jer je Gavran dovodi i u jednu dilemu koja se danas nerijetko pojavljuje - kako postupiti kad se u nama sukobi pravni zakon sa zakonom srca? Kako postupiti kad se pokajemo za dano obećanje? Judita je već bila dala obećanje gradskim poglavarima kako će ubiti Holoferna i i sama uvjerena u to krenula k Holofernu.

No međutim, kako to često biva, život se baš tada poigrao s njom želeći joj ukazati na krhkost ljudskih namjera i odluka. Judita je upoznavši Holoferna upoznala ono što joj je muž bio dužan otkriti- muško tijelo, strasti i užitak spolnog odnosa muškarca i žene. Postavlja se pitanje: što je čovjek kao pojedinac dužan: ugoditi sebi ili kolektivu? Holofernov lik je u odnosu na biblijski pod perom Mire Gavrana doživio najveću transformaciju; iz bezličnog negativca i nasilnika pretvorio se u tolerantnog i osjećajnog muškarca koji po naravi nasilju nije skolon ali ga prakticira kad bude prisiljen od svoga nadređenoga.

Judita prvi puta u životu voli, no njena ljubav je usmjerena na krivog muškarca - ona toga čovjeka mora ubiti. Hoće li kao emancipirana žena posegnuti samo za svojim užitkom ili će svoje želje podrediti dobrobiti svoga grada pročitajte sami!

Kratak sadržaj - U gradu Betuliji živjela je žena koja je svojim junačkim djelom izbavila Betuljane od pogibelji, a zvala se Judita. Već u djetinjstvu je bila drukčija od ostale djece: doimala se starijom i zrelijom, stoga nije imala prijatelje. Svi su smatrali da je izabrana za ostvarenje nekakvog Božjeg nauma. U dobi od 12 godina prvi puta se zaljubila i poželjela udati za momka Eliaba, no otac joj nije dopustio, jer joj je on već našao muža, bogatog mladića Manašea. Ona se, naravno, nije htjela udati, no, morala je, kao dobra kršćanka. Već na početku braka Manaše ju je zvjerski ''uzimao'', na silu, tako da je bila sretna kada je napokon umro. No osjetila se krivom zbog toga i što mu nije rodila dijete pa ga je žalila dvije godine.

No, kada su kralj Nabukodonozor i njegov vojskovođa, najpoznatiji i najjači na svijetu, Holoferno zaprijetili da će osvojiti Betuliju, veliki svećenik Joakim i gradski poglavar Ozija zamoliše Juditu da ih svojom ljepotom i ženstvenošću izbavi od pogibelji. Ona u početku nije pristala, no shvatila je da je to njen, na neki način, zadatak te pristane i kazuje im da će u roku od pet dana ubiti Holoferna. Ona i njena sluškinja Šua odlaze u Holofernov tabor. Govori Holofernu da su ju prognali iz Betulije i pita ga za dopuštenje da ostane kod njega dok on ne pokori grad i on joj dopušta. Holoferno joj već drugi dan iskazuje naklonost, ljubav, te oni tu večer postadoše jedno. Judita je prvi puta doživjela užitak za koji je mislila da ga samo muškarci osjete, a da žena umre ne znajući kakav je to užitak. Ona ga zavolje. To su ponovili i treću noć. No četvrti dan Holoferno kazuje Juditi da je u tabor došao jedan mladić, Betuljanin, i da je rekao sve o Juditinom zadatku, no da ga je ubio, jer ne voli izdajice naroda. Kazuje joj i to da ne može zamisliti život bez nje te da ga ona bolje ubije nego da ju on izgubi. I tu noć provedu zajedno. No, ujutro mu Judita teškom mukom, boreći se sa samom sobom, odrubi glavu i ode natrag u Betuliju.

Svi Betuljani ju slaviše što ih je spasila, no ona bijaše tužna, jer je morala ubiti voljenog čovjeka. Joakim sazna sve što se dogodilo između nje i Holoferna te ju osudi na samački život ''svetice'' za čiji se grijeh nikada ne smije saznati. I tako je ona svoju tajnu povjerila samo papiru i ta tajna živi i danas...

Mjesto radnje - izraelska zemlja, Betulija, šatori...

Vrijeme radnje - neodređeno

Književni rod - epika

Vrsta djela - roman

Ideja - Bog je svemoguć

Analiza jezika i stila

- epiteti: beskvasnih kruhova, neumoljivu smrt, zadivljujuću snagu, vrednijem spolu
- usporedba: kao žena, kao jedinom obliku oslobađanja od tereta, kao drugo i posljednje dijete

Karakterizacija likova

- glavni: Judita
- sporedni: Holoferno, Ozija, Joakim, Manaše, Ahior, Juditini roditelji Lea i Merarij, brat Benjamin, Eliab...

Judita - Od samog su rođenja ljudi smatrali da je Judita poslana od Boga da bi izvršila neki zadatak. U djetinjstvu nije imala mnogo prijatelja jer se doimala starijom i zrelijom pa se druga djeca nisu družila s njom. Prva joj je ljubav bio Eliab, najbolji prijatelj njena brata Benjamina, no nisu se mogli vjenčati jer je ona već bila obećana Manašeu, kojeg nikad nije voljela. Ispala je junakinja jer je najvećem neprijatelju svijeta odrezala glavu i tako spasila i svoj i druge narode od smrti.

Holoferno - Imao je vrlo teško djetinjstvo. Već je od 13. godine morao služiti vojnu službu da bi prehranio svoju obitelj: bolesnu majku, tri mlađa brata i četiri mlađe sestre te oca, koji nije sam uspijevao prehraniti obitelj. Ubrzo je Holoferno postao najpoznatiji i najjači vojskovođa i služio je asirskom caru Nabukodonozoru. Zaljubio se u Juditu čim ju je vidio i kad je saznao da ga Judita mora ubiti, rekao joj je da ga bolje ubije jer ne želi živjeti bez nje.

Tumačenje idejnog sloja djela - Judita nam kroz svoju priču donosi dokaz o tome kako je Bog svemoguć. Opisala je kako joj je dao snage da pobijedi neprijatelja i oslobodi svoj narod. Ona govori ovo:

Ti si sazdao i ono što je bilo prije i ono što će biti poslije. Ti si zamislio i sadašnjost i budućnost, i sve se dogodilo što si umom zasnovao. Što si nakanio, došlo je preda te i reklo: Evo me! Jer su svi tvoji putovi pripremljeni i tvoje odluke predviđene.

Mislim da će svi vjernici ovo potvrditi jer je Bog uistinu veličanstven i brine za nas.

________________________________

Očaranost likom Judite proteže se i do suvremene hrvatske književnosti. Pet stoljeća nakon nastanka djela Marka Marulića, Miro Gavran objavio je svoju priču o Juditi iz Betulije.

Iako u svojem romanu Judita Miro Gavran pripovijeda priču poznatu iz Biblije i istoimenog epa Marka Marulića o udovici koja spašava svoj narod iz zatočeništva, ovaj je put to dirljiva ljubavna priča koja se odvija u vremenu punom surovosti i bespoštedne borbe za vlast. Judita u Gavranovu romanu postaje punokrvni književni lik, žena puna emocija i potrebe za ljubavlju što ovu priču izdiže na razinu vrsnoga ljubavnog romana. Od svojega pojavljivanja 2001. godine roman Judita Mire Gavrana ne prestaje izazivati čitateljski interes. Roman je u međuvremenu preveden na dvanaest jezika i postao jednim od najprevođenijih djela nekog suvremenog hrvatskog autora u svijetu.

Ulomak iz romana Judita Mire Gavrana

Kad se navrši trideset četvrti dan asirske opsade, obeshrabrenog duha bijahu svi građani našega grada. Nesta vode u našim sudovima. Djeca bijahu iznemogla, žene i mladići padahu u nesvijest od žeđi: ležahu po gradskim trgovima i kućama jer namahu više snage.

Zlo se poče uvlačiti u nekada časne i bogobojazne ljude, sluge ne slušaše više gospodare, djeca se ne pokoravahu volji roditeljskoj, a u noćima se i blud po ulicama zače. Trgovac Ebed i trgovac Jiftah otvoreno govorahu protiv svećenika što prkosom izazvaše Holoferna. Po gradu se kretahu okruženi svojim naoružanim slugama, pa ih se Ozija ne usudi uhititi. Miris pobune lebdio je zrakom i svatko se bojao svakoga, dok se naša spremnost na otpor Holofernu pretvarala u malodušje.
Tog, trideset i četvrtog dana asirske opsade, Šua uđe u moju odaju pažljivo se obazirući da je tko od slugu ne čuje, pristupi mi i reče:

- Gospodarice moja, bijah na trgu kad mi se približi zapovjednik gradskih stražara i naredi mi da odem po tebe, i da u mojoj pratnji, neopažena od puka, lica rupcem prekrivena, u sjedište gradsko dođeš, jer s tobom žele govoriti glavar Ozija i veliki svećenik Joakim.
Kad to čuh, pomislih da Šua bunca, izmučena žeđu.
Učini mi se nerazumnim da u ovim najtežim vremenima glavari smjeraju gubiti vrijeme sa ženom.
Ali, kad mi treći put Šua razložno ponovi poruku, uvjerih se a ozbiljnost i zdrav razum podupire njezine rečenice i pođoh lica pokrivena rupcem na sastanak koji mi tako nenadano zakazaše uglednici.

Strepnja i radoznalost ubrzaše moje korake, tako da me Šua jedva sustizaše. I ma koliko sam se bojala tog susreta, htjela sam što prije saznati što to žele čuti od udovice Izraelske, zašto su sada spremni sa mnom tratiti svoje dragocjeno vrijeme. Šua me pratila u šutnji, kao da je i sama bila iznenađena onim što se zbivalo. U velikoj dvorani dočekaše me Joakim i Ozija. Lica im bijahu izmijenjena mukom koja nas sve snađe. Shvatih da ljudi što donose odluke za druge nužno zadobivaju krut izraz i hladan pogled. A opet, doimahu se izgubljenijima i jadnijima od običnih stanovnika grada.

Ne želeći gubiti ni trenutak, Joakim reče:
- Doista si prelijepa, kao što se priča. Ljepša od svih žena koje u životu vidjeh. Znadem o tebi sve, rekoše da si udovica, časna, pametna i odlučna žena. Znadem sve i o tvome dvogodišnjem žalovanju za pokojnim mužem, znadem da narod ovoga grada tebe doživljava odabranom i uzvišenom, i mislim da samo ti možeš izbaviti narod od pogibelji. Uzdrtah od tih riječi. Pomislih da i njemu žeđ pomuti razum kad vjeruje da žena slabašne snage može donijeti spas.
Glavar Ozija duboko uzdahnu, pa reče:
- Kaži sve dokraja, iznesi joj svoju zamisao, ma koliko se meni činila besmislenom.
- Imadeš li ti bolju?

Zapita Joakim.
- Nemam.
- Onda pokušaj vjerovati u ovo što ja vjerujem, jer i čudo postaje moguće kada ga vjera podupire.
I nastavi veliki svećenik Joakim govoriti gledajući me hladnim pogledom:
- Pobuna je u zraku. Stanovnici Betulije trebaju nadu, nadu u spas. Od Ahiora saznasmo sve o Holofernu. Vojskovođa je lukav i nepredvidiv. Cijeni ljepotu i umjetnost, podanici ga se boje, podanici ga štuju, jer nikada u životu ne izgubi niti jednu bitku. Od svih svojih protivnika bio je oprezniji i mudriji. Od djetinjstva je u tvrdom vojničkom poslu, i nema muškarca koji ga može prevariti. Ali žena... prelijepa žena kakva si ti... kada bi čovjek što proživi cijeli život na konju, u vojničkim šatorima ugledao lice iznimne žene, kakvo je tvoje, možda bi zaboravio na oprez, na neprijatelje, možda bi se prepustio... užitku i zanosu, možda bi izložio svoj vrat maču. Možda na prijevaru uspiješ obezglaviti silnu vojsku asirsku i slobodu svom narodu donijeti. Protrnuh užasnuta.
Veliki svećenik Joakim nagovarao me da u grijehu uprljam tijelo svoje s najvećim neprijateljem našeg naroda.
- Ne mogu počiniti grijeh. Izustih.

Joakimovo se čelo naoblači. Kao da ga povrijedih što se opirem grijehu, čije sprječavanje je njegov zanat.
- Ne budi sebična. Opstanak našeg naroda je u pitanju. Tisuće žena i tisuće djece čeka smrt, a ti misliš na sebe. Što je veći grijeh: dopustiti da se narod Izraelski istrijebi ili to da se jedna udovica, ne djevica, nego udovica, približi jednom muškarcu, opčara ga svojom ljepotom i ubije ga?
- Ali ja nemam tu hrabrost, tu snagu.
- Pomoli se Bogu i on će ti pružiti i hrabrost i snagu. Ovdje te i tako čeka smrt. Odeš li u njegov tabor, možda se izboriš i za svoj i za naš život. Ako ništa drugo, bar ćeš stanovnicima ovoga grada povratiti nadu, jer sada žive bez nade, a to je i Bogu mrsko. Reci mi stoga, želiš li biti grobar ili spasitelj svoga naroda, jer ja te ni na jedno od toga dvoga ne mogu prisiliti.
Pade šutnja među nas.
Joakim i Ozija gledahu me kao da od moje riječi ovisi njihov život.
Pomislih: u koliko očaj utonuše dva velika glavara kad spas zaiskaše od slabe žene. Bijahu vrijedni žaljenja.

Pokušah susresti Šuin pogled, ali bje oboren. Odluka je bila u mojim rukama. Srce mi je bubnjalo u uhu, jer spoznah da će sve što kažem imat težinu neviđenu, shvatih da u svem što kažem bit će odbljesak njihova nestrpljenja, pa zato rekoh:
- Reći "da", ili reći "ne" bez razgovora s Bogom bilo bi ishitreno, jer samo u molitvi mogu donijeti ispravnu odluku koju sam u stanju provesti s vjerom u ispravnost. Stoga mi dopustite da ovaj dan i nadolazeću noć u molitvama provedem, a sutra u podne da vam odluku svoju priopćim.
Na moje riječi Joakim ne odgovori odmah.

Kao da bje razočaran što mu ne rekoh "da" ili "ne", već mu umjesto jasna očitovanja neizvjesnost iščekivanja pod nos poturam. Al ipak, klimnu glavom veliki svećenik u znak potvrde i dometnu:
- Nadam se da će i Holoferno biti strpljiv poput mene.

________________________________

Miro Gavran (Gornja Trnava, 1961. - ) hrvatski dramatičar, romanopisac, pripovjedač i pisac za mlade. Najizvođeniji je suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu u proteklih petnaestak godina. Djela su mu prevedena na više od 30 jezika.

Dosad je imao više od 180 kazališnih premijera širom svijeta, počev od Zagreba, Rotterdama, Maribora, Washingtona, Pariza, Krakova, i Sofije pa sve do Bombaja, Buenos Airesa, Ljubljane, Pečuha, Bratislave, Waterforda, Atene, Sarajeva, Novoga Sada, Podgorice, Mostara, Beča, Budimpešte, Budišina, Moskve, Rio de Janeira... Njegove predstave vidjelo je više od dva milijuna gledatelja. Jedini je živući pisac u Europi koji ima kazališni festival njemu posvećen, na kome se igraju isključivo predstave nastale prema njegovim tekstovima, a koji od 2003. godine djeluje u Slovačkoj pod nazivom Gavranfest.

Među njegovim kazališnim tekstovima ističu se drame: Kreontova Antigona, Noć bogova, Ljubavi Georgea Washingtona, Čehov je Tolstoju rekao zbogom, Najduži dan Marije Terezije, Kraljevi i konjušari, Shakespeare i Elizabeta, Pacijent doktora Freuda, Muž moje žene, Kad umire glumac, Zaboravi Hollywood, Sve o ženama, Sve o muškarcima, Vozači za sva vremena, Hotel Babilon, Kako ubiti predsjednika, Zabranjeno smijanje, i Nora danas.

Dobio je dvadesetak književnih i kazališnih nagrada u zemlji i inozemstvu, a među njima i nagradu Central European Time (1999.), koja se dodjeljuje najboljim srednjoeuropskim piscima za cjelokupan opus, te nagradu Europski krug (2003.) za afirmaciju europskih vrijednosti u književnim tekstovima. Usto je trostruki dobitnik Nagrada za dramsko djelo "Marin Držić" Hrvatskog ministarstva kulture za tekstove Kad umire glumac, Zabranjeno smijanje, i Nora danas.

Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Djelovao je kao dramaturg i ravnatelj Teatra &TD,u kome je 1990. pokrenuo scenu "Suvremena hrvatska drama". Idejni je začetnik i glavni urednik književnog časopisa Plima (1993.-1996.). Bio je pokretač i stalni pisac Epilog Teatra (1995.- 2001.), a potom sa svojom suprugom glumicom Mladenom Gavran pokreće Teatar GAVRAN (2002.) koji svake godine izvede jednu njegovu premijeru i oko devedeset repriza.

Objavio je sedam romana: Zaboravljeni sin, Kako smo lomili noge, Klara, Margita, Judita, Krstitelj i Poncije Pilat. Napisao je i filmski scenarij Djed i baka se rastaju. Za mlade čitatelje je napisao osam knjiga: Svašta u mojoj glavi, Kako je tata osvojio mamu, Zaljubljen do ušiju, Oproštajno pismo, Sretni dani, Igrokazi s glavom i repom, Pokušaj zaboraviti i Profesorica iz snova. Njegovi kazališni i prozni tekstovi uvršteni su u brojne antologije i hrestomatije u zemlji i inozemstvu, a njegovo djelo proučava se na sveučilištima diljem svijeta.

Miro Gavran - Kad umire glumac

Miro Gavran - Kako je tata osvojio mamu

Miro Gavran - Profesorica iz snova

Miro Gavran - Sretni dani

Miro Gavran - Svašta u mojoj glavi

Miro Gavran - Zaljubljen do ušiju