Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Veliki Inkvizitor lektira

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Veliki Inkvizitor

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Veliki Inkvizitor

 

Radnja se zbiva u Španiji, u Sevilji, u najstrašnije vreme inkvizicije, kada su, u slavu Božiju u zemlji svaki dan gorele glomače i kad su


U velikolepnim autodafeima
spaljivali opasne jeretike.

 

To, naravno ne beše onaj silazak u kome će se javiti On, po obećanju svome, u poslednja vremena, u svoj slavi nebeskoj, i koji će biti iznenadan i trenutan "kao munja koja zablista od istoka do zapada". Ne, On zažele da na jedan trenutak poseti decu Svoju, i to baš onde gde su u taj mah spaljivali jeretike. Po neizmernom milosrđu Svom, On dolazi još jedared među ljude u onom istom liku čovečanskom u kom je išao trideset i tri godine među ljudima, pre petnaest vekova. Silazi na „vrele ulice" južne varoši, u kojoj je taman sinoć, u „velikolepnom autodafeu", u prisustvu kralja, dvora, vitezova, kardinala i divnih dvorskih dama, pred mnogobrojnim stanovništvom cele Sevilje, kardinal, veleki inkvizitor, spalio malo te ne čitavu stotinu jeretika – za veliku slavu Božiju.


On se pojavi tiho, neprimetno, no – za čudo! svi ga odmah poznadu. To bi moglo biti jedno od najlepših mesta poeme, – to jest: zašto su ga odmah svi poznali. Narod s neodoljivom silom leti k Njemu, okružava ga, kupi se oko Njega gomilama, sleduje Mu. On ćutećki prolazi pored njih sa tihim osmehom beskonačne patnje. Sunce ljubavi gori u njegovom srcu, zraci Svetlosti, Prosvećenosti i Sile biju Mu iz očiju, i, izlivajući se na ljude, potresaju njihova srca ljubavlju koja se na sve odaziva. On prostire prema njima ruke, blagosilja ih, i od dodira sa Njim, čak samo sa haljinama Njegovim, izlazi lekovita sila.


U jedan mah, iz gomile kliče jedan starac, slep još od detinjstva: - Gospode, isceli me da Te i ja vidim!

 

I gle, kao neka ljuska spade sa očiju njegovih, i slepi Ga ugleda. Narod plače i ljubi zemlju po kojoj On ide. Deca bacaju pred njega cveće, pevaju i uzvikuju Mu: - Osana! To je On, to je baš On! – ponavljaju svi; – to mora biti On, to nije niko drugi do On.


On zastaje na paperti Seviljske saborne crkve, baš u trenutku kad u hram sa plačem unose dečiji otvoren beli mrtvački kovčežić; u njemu leži sedmogodišnja devojčica, jedinica ćerka nekog znatnog građanina. Mrtvo dete, sve u cveću.


On će vaskrsnuti tvoje dete, dovikuju iz gomile uplakanoj materi.


Pater saborne crkve, koji je izišao u sretanje detinjem kovčegu, gleda u nedoumici i mršti obrve. Ali gle, razleže se vapaj matere umrlog deteta. Ona se baci k Njegovim nogama: - Ako si to Ti, vaskrsni dete moje! – kliče ona, pružajući prema njemu ruke.


Sprovod zastaje, kovčežić spuštaju na papertu kod nogu Njegovih. On gleda sa sažaljenjem, a usta Njegova tiho, i još jedared izgovaraju: - Talita kumi – i usta devojka. Devojčica se diže u kovčegu, seda, gleda smešeći se zadivljenim otvorenim očicama, oko sebe. U rukama joj kita belih ruža s kojima je ležala u kovčegu. U narodu zbunjenost, uzvici, ridanja; i gle, baš u tom trenutku, najedared, prolazi pored saborne crkve preko trga sam kardinal, veliki inkvizitor.


To je jedan skoro devedesetogodišnji starac, visok i prav, sa isušenim licem, sa upalim očima, ali iz kojih još sija žar, kao ognjena iskrica. O, nije sad u velikolepnim kardinalskim haljinama svojim u kojima je blistao juče pred narodom, kada spaljivahu neprijatelje Rimske vere, – ne, u ovaj mah on je samo u svojoj staroj, gruboj monaškoh rasi. Za njima, na izvesnom rastojanju, sleduju mrgodni pomoćnici i sluge njegove, i "sveta" straža.

 

On se zaustavlja pred gomilom naroda i posmatra iz daljine. Sve je video, video je kako su spustili kovčeg kod nogu Njegovih, video je kako je vaskrsla devojčica; i lice se njegovo namrgodilo i natuštilo. Mršti sede guste obrve svoje, a pogled mu seva zloslutnim ognjem. Pruža prst, zapoveda stražarima da Ga uhvate.


I gle, kakva je njegova sila, i toliko je već naučen taj pokorni i uzdrhtano mu poslušni puk, da se gomila sveta onoga časa sklanja ispred stražara, a ovi, posred grobovskog ćutanja koje najedared nastupi, meću ruke na Njega, hvataju Ga i odvode Ga. Gomila, u trenutku, sva kao jedan čovek, sagiba se glavom do zemlje pred starcem – inkvizitorom; ovaj ćutećki blagosilja narod i prolazi dalje.


Straža dovodi Zarobljenika u tesnu i mračnu tamnicu sa svodovima, u starodrevnoj zgradi Svetoga Sudilišta, i zatvara Ga u nju. Prolazi dan, nastaje tamna, vrela i mrtva Seviljska noć. Vazduh „na lovor i na limun miriše". Posred dubokog mraka najedared se otvaraju gvozdena tamnička vrata, i starac, veliki inkvizitor, sa svetiljkom u ruci ulazi u tamnicu. On je sam, vrata se za njim odmah zatvaraju. Zastaje na ulazu, i dugo se, čitav minut ili dva, zagleda u lice Njegovo. Najzad tiho priđe, metnu svetilnik na sto i reče Mu:


– Jesi li to Ti? Jesi li Ti? – Ali, ne dobivši odgovora, brzo dodaje: – Ne odgovaraj, ćuti! A i šta bi Ti mogao kazati? I suviše dobro znam šta ćeš Ti kazati. I Ti nemaš ni prava da što dodaješ onome što si već kazao pre. Što si sad dolazio, da nam smetaš? Jer Ti si došao da nam smetaš, to i sam znaš. A znaš li šta će biti sutra? Ja ne znam ko si Ti, niti hoću da znam: da li si to baš Ti, ili samo slika Njegova; ali ja ću te već sutra osuditi, i spaliću Te na glomači kao najgoreg jeretika, a ovaj isti narod koji je danas ljubio Tvoje noge, već sutra će, samo na jedan znak moje ruke, poleteti da zgrće žeravicu oko Tvoje glomače – znaš li Ti to? Nego Ti to možda i znaš; – dodade on u dubokom razmišljanju, ni na trenutak se ne odvajajući pogledom od svoga Zarobljenika...

 

Imaš li Ti pravo da nam objaviš makar jednu od tajana onoga sveta, iz koga si došao? – pita Ga starac, pa Mu on odmah i odgovara u Njegovo ime: – Ne, nemaš pravo, – da ne bi na taj način dodavao onome što si već jedared kazao, i da ne oduzmeš od ljudi slobodu koju su tako branio dok si bio na zemlji. Sve što nanovo proglasiš, biće napad na slobodu ljudske vere, jer će se javiti kao čudo; a sloboda njihove vere je Tebi bila dragocenija od svega na svetu – još tada, pre hiljadu i pet stotina godina. Zar nisi Ti tako često govorio: - Hoću da vas učinim slobodnima.


No, eto Ti, sad si video te „slobodne ljude!" – dodaje starac sa zamišljenim osmejkom. – Da, ta stvar je nas skupo stala, – nastavlja on strogo gledajući u Njega, – ali mi smo dovršili najzad to delo – u Tvoje ime. Petnaest vekova mučili smo se s tom slobodom, ali sad je to dovršeno, i dovršeno je čvrsto. Ti ne veruješ da je dovršeno čvrsto? Gledaš na mene krotko i ne udostojavaš me čak ni negodovanja? Znaj da su sad, i baš sad, ti ljudi jače nego ikada uvereni da su potpuno slobodni; međutim, sami oni doneli su nam svoju slobodu i pokorno je položili pred naše noge. To je naše delo, a da li si Ti to želeo, – da li takvu slobodu?


Strašni i pametni duh, duh samouništavanja i nebića, – nastavlja starac, – veliki duh govorio je s Tobom u pustinji, a nama je saopšteno u knjigama da Te je on „kušao". Je li tako bilo? I je li se moglo kazati šta je bilo istinitije od onoga što ti je on objavio u tri pitanja, i što si Ti odbacio, a što je u knjigama nazvano „iskušenjima?" Međutim, ako se ikada na zemlji svršilo pravo, gromovito čudo, onda je to bilo toga dana, na dan ta tri iskušenja. Baš u pojavi tih triju pitanja se i sastojalo čudo.


Kad bi mogućno bilo pomisliti, samo za probu i kao primer, da su ta tri pitanja strašnoga duha bez traga izgubljena u knjigama, i da ih treba nanovo vaspostaviti, nanovo izmisliti i sačiniti, da se opet unesu u svete knjige, pa zbog toga skupiti sve mudrace zemaljske – upravljače, prvosveštenike, naučnike, filozofe, pesnike, i dati im zadatak: smislite, stvorite tri pitanja, ali takva koja ne samo da bi odgovorila veličini događaja, nego bi osim toga, u tri reči, samo u tri rečenice čovečanske, izražavala svu buduću istoriju sveta i čovečanstva – misliš li Ti da bi sva premudrost zemaljska, kad bi se na jedno mesto skupila, mogla izmisliti ma šta slično po sili i dubini onim trima pitanjima, koja Ti je tada dao jaki i pravedni duh u pustinji.

 

Već samo po tim pitanjima, po samoj čudnovatosti njihove pojave, mogao si razumeti da imaš posla ne sa tekućim, običnim čovečanskim umom, nego sa vekovečitim i apsolutnim. Jer u ta tri pitanja, kao da je skupljena u jednu celinu, i predskazana, sva potonja istorija čovečanstva; u njima kao da su javljena tri obličja u kojima će se sastaviti sve nerazrešive istorijske protivurečnosti čovečanske prirode na celoj zemlji. Tada se to još nije moglo tako videti, nije bilo tako jasno, jer je budućnost bila nepoznata, ali sad, kad je prošlo petnaest vekova, mi vidimo da je u ta tri pitanja sve u tolikoj meri pogođeno i predskazano, i tako se pokazalo kao istinito, da se pitanjima ništa više ne može dodati niti što od njih oduzeti...


Odluči dakle Sam, ko je imao pravo: Ti ili onaj, koji Te je tada pitao? Seti se prvoga pitanja. I ako ne bukvalno, ali smisao je tog pitanja ovaj: - Ti hoćeš da ideš u svet, i ideš golih šaka, sa nekakvim zavetom slobode, koji ljudi, u svojoj prostoti i u svojoj urođenoj tuposti, ne mogu shvatiti, i kojega se oni boje i straše – jer ništa i nikada nije bilo za čoveka i čovečansko društvo nesnosnije, od slobode! A vidiš li ovo kamenje u ovoj goloj i vreloj pustinji? Pretvori ga u hlebove, i za Tobom će potrčati čovečanstvo kao stado, blagodarno i poslušno, premda večno u strahu da ćeš povući ruku svoju od njih i da će im nestati Tvojih hlebova.


Ali Ti ne htede lišiti čoveka slobode i odbio si predlog, jer kakva bi to bila sloboda, – presudio si Ti, – kad bi poslušnost bila kupljena hlebovima? Ti si odgovorio da čovek ne živi samo od hleba. Ali znaš li Ti da će se baš u ime tog istog hleba zemaljskog dići na Tebe duh zemaljski, i sudariće se s Tobom, i pobediće Te, i svi će poći za njim, kličući: - Ko je sličan ovome zveru? on nam dade oganj s nebesa!

 

Znaš li Ti, proći će vekovi, i čovečanstvo će proglasiti ustima svoje premudrosti i nauke: da nema zločinstva, dakle da nema ni greha, nego ima samo – gladnih. Nahrani, pa tada možeš zahtevati od njih vrlinu i čestitost! – eto šta će biti napisano na zastavi koja će se podići protiv Tebe, i kojom će se razrušiti hram Tvoj. Na mestu hrama Tvoga podići će se nova zgrada, podići će se nanovo Vavilonska kula; i premda se ni ona neće dovršiti, kao ni nekadašnja, ali Ti bi ipak mogao izbeći tu novu kulu, i za hiljade godina smanjiti patnje ljudske; – jer oni će i tako doći k nama, pošto se najpre hiljadu godina napate i namuče sa svojom kulom! Oni će nas tada opet pronaći pod zamljom, u katakombama, gde se skrivamo, (jer ćemo nanovo biti gonjeni i mučeni), naći će nas i zavapiće: - Nahranite nas, jer oni što nam obećaše oganj s neba, ne dadoše nam ga. I tada ćemo mi dozidati njihovu kulu, jer će je dozidati onaj, ko njih nahrani, a nahranićemo ih mi u Tvoje ime, a slagaćemo da je u Tvoje ime.


O, nikada, nikada oni neće sebe bez nas nahraniti! Nikakva im nauka neće dati hleba, dogod budu ostajali slobodni; nego će se svršiti tim što će doneti svoju slobodu pred naše noge, pa će nam kazati: "Nahranite nas, pa makar nas i zarobili!" Razumeće najzad i sami, da se ne da ni zamisliti: da slobode i hleba bude dovoljno za sve u isto vreme, jer nikada, nikada oni neće biti kadri pravično među sobom podeliti ono što imaju! A uveriće se i o tom: da ne mogu nikad ni slobodni biti, zato što su slabački, poročni, ništavni i bundžije.


Ti si im obećao hleb nebeski, ali, ponavljam opet, može li se nebeski hleb, u očima slabog, večno poročnog i večno neblagodarnog ljudskog plemena, uporediti sa zemaljskim hlebom? I ako za Tobom, u ime hleba nebeskog, i pođu hiljade i desetine hiljada, šta će biti sa milionima i sa desetinama hiljada miliona bića, koja neće biti kadra da prezru i odbace zemaljski hleb za ljubav nebeskog? Ili su valjda Tebi mile samo one desetine hiljada velikih i silnih, a ostali, kao pesak morski mnogobrojni milioni slabih, ali ljubećih Tebe – treba samo da posluže kao materijal za one velike i jake? Ne, nama su mili i slabi. Oni su poročni i buntovnici, ali, na kraju krajeva, oni će baš i postati poslušni.


Oni će se čuditi nama i smatraće nas za bogove zato što smo im se stavili na čelo, i što smo pristali da izdržimo slobodu od koje su se oni uplašili, pa da nad njima gospodarimo, – tako će im naposletku biti strašno što su slobodni! A mi ćemo im reći da smo poslušni Tebi, i da gospodarimo u Tvoje ime. Mi ćemo ih obmanuti opet, jer Tebe već nećemo pustiti kod nas. U toj će se obmani i sastojati naša patnja, jer ćemo morati lagati.

 

Eto šta je značilo ono prvo pitanje u pustinji, i eto šta si Ti odbacio u ime slobode koju si stavio iznad svega. A međutim, u tom pitanju se sadržavaše velika tajna ovoga sveta. Da si pristao i primio „hlebove", Ti bi tim odgovorio i zadovoljio sveopštem i vekovečitom duševnom teretu i muci čovekovoj – kako svakog pojedinog bića, tako i vascelog čovečanstva skupa: teretu zbog neizvesnosti: „kome da se pokloni?" Jer nema neprekidnije i mučnije brige za čoveka nego, kad ostane slobodan, da što pre pronađe onoga kome će se pokloniti.


Ali čovek traži da se pokloni onom što je već neosporno, i to u tolikoj meri neosporno da svi ljudi najedared priznadu da se tome svi mogu klanjati. Jer briga tih bednih stvorova ne sastoji se u tome da se pronađe ono pred čim ću se ja ili neko drugi pokloniti, nego da se nađe nešto takvo, da svi poveruju u to i da se poklone, neizostavno svi zajedno.

 

Eto, ta potreba zajedničkog klanjanja jeste najglavnije mučenje svakoga čoveka lično, kao i celoga čovečanstva, od početka vekova. Da bi nastalo opšte i zajedničko klanjanje, to jest, da bi se svi klanjali baš jednom i istom, ljudi su uništavali jedan drugog mačem. Oni su stvarali bogove i dovikivali jedan drugom: - Ostavite vaše bogove pa dođite da se poklonite našima, inače smrt i vama i bogovima vašim! I tako će to biti do skončanja sveta, čak i kad nestane bogova sa sveta: zajedno, ljudi će pasti na kolena makar i pred idolima.


Ti si znao, ti nisi mogao ne znati tu osnovnu tajnu prirode čovečanske, ali Ti si odbacio jedinu apsolutnu zastavu koja Ti se nudila, da njome dovedeš sve ljude dotle da Ti se poklone bez pogovora: – zastavu hleba zemaljskog; a odbacio si je u ime slobode i hleba nebeskog. I pogledaj šta si dalje učinio. I sve opet u ime slobode! Kažem ti, da čovek nema mučnije brige nego da nađe onoga kome bi što pre mogao predati taj dar slobode, s kojim se nesrećno biće, čovek, rađa. Ali slobodom ljudskom ovlađuje samo onaj ko umiiri njihovu savest. Sa hlebom Ti se davala neosporna zastava" daš hleb, a čovek Ti se pokloni, jer nema ničeg neospornijeg od hleba. Ali ako u isti mah ma ko ovlada njegovom savešću pomimo Tebe, – o, tada će on baciti čak i hlebac Tvoj, i poći će za onim ko mu prevari i zbuni savest. U tom si Ti imao pravo. Jer tajna bića čovečanskog nije samo u življenju, već i u tom: zašto da živi. Dok ne utvrdi i ne odredi sebi predstavu: zašto živi, čovek neće prestati da živi, i pre će uništiti sam sebe, nego što će ostati na zemlji, pa makar sami hlebovi bili oko njega. To je istina, ali gle kako je ispalo: mesto da vladaš slobodom ljudskom, Ti si im je još više povećao! Ili si valjda zaboravio: da je spokojstvo čoveku milije, čak i smrt mu je milija, nego slobodan izbor u stvari poznanja dobra i zla?

 

Nema ničeg primamljivijeg za čoveka od sloboda njegove savesti, ali nema ničega ni mučnijeg. I onda, mesto čvrstih osnova za umirenje savesti čovečanske jedared za svagda, Ti si izabrao sve što ima neobično, zagonetno, i neodređeno, izabrao si sve što je iznad snage ljudske, i stoga si sa ljudima postupio kao da ih nikako ne voliš!... I ko je sve to učinio: Onaj, Koji je pošao da čak i život Svoj žrtvuje za njih!


Mesto da ovladaš ljudskom slobodom, Ti si je još umnožio, i opteretio za navek njenim mukama duhovno carstvo čoveka. Ti si poželeo slobodnu ljubav čovekovu, da slobodno pođe za Tobom, zanet i plenjen Tobom. Mesto čvrstog starodrevnog zakona, čovek je imao sad slobodnim srcem da rešava sam: šta je dobro i šta je zlo, imajući za rukovodstvo samo Tvoj lik pred sobom; – ali zar je moguće da se Ti nisi setio i pomislio: da će on odbaciti najzad, i osporiti čak i Tvoj lik i Tvoju istinu, ako ga prignječi tako strašan teret kao što je sloboda izbora?


Ljudi će uskliknuti dakle: da nije u Tebi istina, jer bi nemogućno bilo većma ih ostaviti u zabunu i mučenje, nego što si učinio Ti ostavivši im toliko briga i nerazrešenih zadataka. Na taj način, Ti si Sam položio temelj za razorenje Svog rođenog carstva, i ne za to nikoga više. Međutim, Tebi je bilo nuđeno nešto mnogo više i bolje – šta to?

 

Ima tri sile, jedine tri sile na zemlji koje su mogle zanavek pobediti i pleniti savest tih nemoćnih buntovnika, i za njihovu sreću – te su sile: čudo, tajna, autoritet. Ti si odbacio i jedno i drugo i treće, i sam si dao primer za to. Kada Te je strašni i premudri duh odveo na vrh hrama, i kazao ti: „Ako hoćeš da doznaš jesi li Ti sin Božiji, skoči dole, jer je rečeno za Onoga: da će ga anđeli prihvatiti i poneti, i neće pasti niti će se ugruvati, pa ćeš doznati tada da li si Ti Sin Božji, i dokazaćeš kakva je vera Tvoja u Oca Tvoga; – Ti si saslušao to, i odbacio si ponudu; nisi se podao, niti si skočio dole.


O, naravno, postupio si ponisito u velikolepno, kao Bog; ali ljudi, to slabo buntovničko pleme, – da li su i oni bogovi? Ti, Ti si, naravno, razumeo tada da, učinivši samo jedan korak, samo jedan pokret da se baciš dole, time bi onoga časa kušao Gospoda, i svu bi veru u Njega izgubio, i razbio bi se o zemlju koju si došao da spasavaš, i obradovao bi se onaj plemeniti duh koji te je kušao. Ali, ponavljam, koliko ima takvih kao Ti? I zar si Ti zbilja mogao pomisliti, makar samo za jedan trenutak, da će i ljudi biti kadri izdržati takvo iskušenje? Zar je priroda čovečanska tako stvorena da odbaci čudo, i da u tako strašnim životnim momentima, u momentima najstrašnijih, osnovnih i mučnih pitanja svojih, ostane samo sa slobodnim rešenjem srca? Da, Ti si znao da će se veliki podvig tvoj sačuvati u knjigama, da će dostići do dubine vremena i do poslednjih granica zemaljskih, i nadao si se da će, sledujući za Tobom, i čovek ostati sa Bogom, nemajući potrebe za čudesima.


Ali Ti nisi znao da čovek, tek što odbaci čudo, da će odmah odbaciti i Boga; jer čovek traži ne toliko Boga, koliko čuda. Pa pošto čovek nije kadar da ostane bez čuda, on će ponastvarati sebi mnoštvo novih čudesa, svojih rođenih čudesa, i pokloniće se vračarskom čudu, bapskim vraxbinama, makar stoputa bio buntovnik, jeretik i bezbožnik...

 

Ti nisi sišao s krsta, kad su Ti vikali, rugajući Ti se i ismevajući Te: - Siđi se s krsta, pa ćemo poverovati da si to Ti. Nisi sišao stoga, što nisi želeo da čudom porabotiš i zarobiš čoveka; žudeo si za slobodnom verom, a ne za „čudom". Žudeo si za slobodnom ljubavlju, a ne za ropskim ushićenjima jednog zarobljenika pred silom koja ga je za navek užasnula.


Pa i tu si sudio o ljudima i suviše visoko, jer, naravno, oni su robovi, makar što su stvoreni kao bunxije. Osvrni se i pogledaj unatrag, pa presudi. Prošlo je petnaest vekova; idi, pogledaj na njih: koga si podigao i uzvisio do Sebe? Kunem Ti se, čovek je stvoren slabiji i niži nego što si Ti o njemu mislio! Može li on izvršiti ono što i Ti? Time što si ga tako mnogo cenio i uvažavao, time baš kao da si ga prestao voleti, jer si i suviše mnogo od njega zahtevao; – i ko to beše? – Onaj Koji je čoveka voleo većma nego samoga sebe! Da si ga manje uvažavao, Ti bi manje od njega i tražio, a to bi bilo bliže i sličnije ljubavi, jer bi njegov teret bio lakši.


Čovek je slab i nizak. Šta znači što se on sad na sve strane buni protiv naše vlasti, i što se ponosi time što se buni? To je gordost deteta i đačića. To su mala deca koja se pobunila u školi i isterala učitelja. No doći će kraj i oduševljenju dečijem, i ono će ih skupo stati. Ona će poobarati i ispreturati hramove i preliće zemlju krvlju. Ali će se dosetiti, najzad, ta glupa deca, da, premda su oni buntovnici, ipak su i nemoćni buntovnici, koji ni svoju sopstvenu pobunu ne mogu da izdrže. Kupajući se u glupim suzama svojim, oni će priznati, najzad, da onaj, koji ih je stvorio kao buntovnike, mora biti da se ismevao sa njima. Oni će to kazati u očajanju, i što budu kazali, biće hula na Boga, od koje će oni postati još nesrećniji, jer priroda čovečanska ne može da podnese huljenje na Boga, i, na kraju krajeva, sama se sebi svagda osveti za to huljenje.

 

Ele, nemir, zabuna i nesreća – to je današnja baština ljudi, pošto si Ti onoliko stradao za njihovu slobodu! Veliki prorok Tvoj, u priviđenju i slici govori: da je video sve koji će biti učesnici prvoga vaskrsenja, i da ih je bilo iz svakog pokolenja po dvanaest hiljada. Ali ako ih je bilo samo toliko, to kao da nisu ljudi, nego bogovi. Oni su izdržali i otrpeli krst Tvoj, oni su otrpeli desetine godina gladi i golotinje u pustinji, hraneći se skakavcima i korenjem, i, naravna stvar, Ti sad sa ponosom možeš ukazati na tu decu slobode, slobodne ljubavi, slobodne i velikolepne žrtve njihove u ime Tvoje. Ali imaj na umu da je njih bilo svega nekoliko hiljada, pa i to bogova, a ostali?


A kao čime su krivi ti ostali slabi ljudi, što nisu mogli da izdrže što i oni jaki? Šta je kriva slaba duša, što nije kadra da smesti toliko strašnih darova? I zar si Ti zbilja dolazio samo izabranima i za izabrane? A ako je tako, onda je tu tajna, koju mi ne možemo razumeti. A ako je tajna, onda smo i mi bili u pravu propovedati tajnu, i učiti ljude: da nije važna slobodna odluka njihovih srdaca, niti ljubav, nego tajna, kojoj se oni moraju pokoravati slepo, čak i protiv svoje savesti. Tako smo i učinili. Ispravili smo veliki podvig Tvoj, i zasnovali smo ga na „čudu, na tajni i na autoritetu". I ljudi se obradovaše što su ih nanovo poveli kao stado, i što je, naposletku, sa njihovih srdaca skinut strašni dar koji im je doneo toliko muke.


Jesmo li bili u pravu, učeći i radeći tako, kaži mi? Zar nismo voleli čovečanstvo kad smo tako smireno priznali njegovu slabost i nemoć; kad smo sa ljubavlju olakšali njegov teret, i kas smo odobrili njegovoj nemoćnoj prirodi da makar i greši... I što si sad Ti došao da nam smetaš? I što ćutećki i tako prodirući gledaš u mene krotkim očima Svojim? Razljuti se! ja neću Tvoje ljubavi, stoga što i ja tebe ne volim! I šta imam da krijem od Tebe? Zar ne znam s kim govorim? Ono što imam da Ti kažem, sve Ti je već poznato, ja to čitam u očima Tvojima. I zar ću ja sakriti od Tebe tajnu našu? Možda Ti baš hoćeš da je čuješ iz mojih usta? E pa evo Ti, čuj je: mi nismo s Tobom, nego s njim, eto ti naše tajne! Mi već odavno nismo s Tobom, nego s njim; već osam vekova. Ravno pre osam vekova uzeli smo mi od njega ono što si Ti s negodovanjem odbacio, onaj poslednji dar koji ti je on nudio kad Ti je ono pokazao sva carstva zemaljska: mi smo uzeli od njega Rim i mač ćesarov, i objavili smo sebe za careve zemaljske, za careve jedine, premda nam sve do sad još nije pošlo za rukom da dovedemo naše delo do potpunog završetka. Ali ko je kriv? O, delo naše je neprestano samo u početku, ali je bar početo. Dugo će se još čekati na završetak tog dela, i mnogo će zemlja za to vreme prepatiti, ali mi ćemo svoj cilj postići, i bićemo ćesari, i onda ćemo misliti o sveopštoj sreći ljudskoj. A Ti si mogao već tada uzeti mač ćesarov. Zašto si odbacio taj poslednji dar? Da si primio taj treći savet moćnoga duha, Ti bi stvorio bio sve što čovek na zemlji traži: dao bi mu bio: pred kim da se klanja, kome savest svoju da otkrije, i na koji način da se najzad svi ljudi ujedine u jedan opšti i jednodušni mravinjak – jer, potreba sveopšteg ujedinjenja je treća i poslednja muka čovečanstva.

 

Čovečanstvo je oduvek u celini svojoj težilo da svoj život udesi neizostavno vasionski, svesvetski. Mnogo je bilo velikih naroda sa velikom istorijom; ali, što su viši bili ti narodi, tim su bili i nesrećniji, jer su jače od drugih osećali potrebu sveopšteg sjedinjenja ljudi. Veliki zavojevači, Timuri i Xingishani, proleteli su kao vihor po zemlji tražeći da osvoje vasionu; ali i oni su, premda nesvesno, izražavali onu istu veliku potrebu čovečanstva – potrebu vasionskog i sveopšteg ujedinjenja. Da si primio mač i ćesarski plašt, Ti bi osnovao svetsko carstvo i svetski mir. Jer ko da vlada ljudima ako ne oni koji vladaju njihovom savešću, i u čijim su rukama hlebovi njiovi!


Mi uzesmo mač ćesarov! a uzevši ga, naravno, odbacismo Tebe, i pođosmo za njim. O, proći će još čitavi vekovi lutanja i ludovanja slobodnog uma, ljudske nauke i ljudožderstva; – jer zato što su počeli dizati svoju vavilonsku kulu bez nas, oni će svršiti ljudožderstvom. Ali tada će dopuziti zver do nas, i lizaće nam noge i pokapaće ih krvavim suzama iz očiju svojih. A mi ćemo uzjahati na zvera, i podići ćemo čašu, a na njoj će biti napisano: „Tajna"! I tada, i samo tada će nastati za ljude carstvo mira i sreće.


Ti se ponosiš Svojim izbranicima. Ali Ti imaš samo izbranike, a mi ćemo zadovoljiti – sve. Nego i sa tim Tvojim izbranicima ne stoji baš najbolje: koliko li njih između tih Tvojih izbranika – između jakih koji bi mogli postati izbranici – koliko li se njih umorilo i posustalo, očekujući Tebe, te su preneli, i još će prenositi sile duha svoga i žar srca svoga na neku drugu njivu, i svršiti time što će baš protiv Tebe podići slobodnu zastavu svoju.

 

Ali ti si sam podigao tu zastavu. Kod nas će pak svi biti srećni i neće više dizati bunu, niti uništavati jedan drugog na sve strane, kao u Tvojoj slobodi. O, mi ćemo ih ubediti da će tek tada postati slobodni kad se odreknu svoje slobode radi nas, i kad se nama pokore. I, hoćemo li tada biti u pravu, ili ćemo lagati? Oni će se sami uveriti da smo u pravu, jer će se setiti do kakvih ih je strahota i zabluda dovodila Tvoja sloboda. Sloboda, slobodan um i nauka zavešće ih u takve dumače i haluge, i staviće ih pred takva čuda i nerazrešive tajne, da će jedni između njih, nepokorni i svirepi, sami sebe uništiti; drugi nepokorni ali slabački, uništavaće jedni druge; a treći, koji ostanu, slabomoćni i nesrećni, dopuziće do nogu naših i zavapiće nam: - Da, vi ste bili u pravu, vi ste jedini vladali Njegovom tajnom, i mi se vraćamo vama – spasite nas od nas samih.


Dobijajući od nas hleb, oni će, naravno, jasno videti da mi njihove hlebove, njihovim rukama zarađene, uzimamo od njih, da bismo ih opet njima razdali, bez ikakvog čuda; uvideće da mi kamenje u hlebove pretvaramo; ali će većma voleti što hlebac dobijaju iz naših ruku, nego i sam hlebac. Jer će se i suviše dobro sećati da su im se pre, bez nas, hlebovi što su ih oni zarađivali, pretvarali u njihovim rukama u kamenje; a kad su se vratili k nama, onda se kamenje u njihovim rukama pretvorilo u hlebove. I suviše, i suviše će oni oceniti šta znači to: potčiniti se jedared za svagda! Dokle god ljudi ne shvate to, biće nesrećni!


Ko je najviše potpomagao to nerazumevanje, reci? Ko je razdrobio stado i rasturio ga po neznanim putevima? Ali stado će se nanovo skupiti, i nanovo će se pokoriti, i tada jedared za svagda. Tada ćemo im mi dati tihu, smirenu sreću, sreću slabačkih stvorova – onakvih kako ih je Bog stvorio. O, mi ćemo njih naposletku uveriti: da ne budu oholi zato što si ih Ti uzdigao, i time ih naučio da budu oholi. Dokazaćemo im, da su slabački, da su samo sažaljenja dostojna deca, ali da je dečija sreća slađa od svake druge. Oni će postati bojažljivi i počeće gledati u nas i pribijati se uz nas u strahu, kao ptičići uz svoju majku. Oni će se diviti i užasavati gledajući nas, i ponosiće se što smo mi tako snažni i tako pametni da smo mogli umiriti bujno stado od hiljada miliona. Oni će raslabljeno drhtati od gnjeva našega, umovi će se njehovi uplašiti i klonuti, oči će im se napuniti suzama kao u dece i u žena – ali će isto tako lako, kad im damo znak, prelaziti na veselje i na smej, na svetlu radost i na srećnu dečiju pesmicu.

 

Da, nagnaćemo ih i da rade. Ali u časove slobodne od rada, mi ćemo im udesiti život kao dečiju igru, sa dečijim pesmama, horom, sa nevinim igrama. O, mi ćemo im dopustiti i da greše. Oni su slabi i nemoćni, i oni će nas voleti kao deca zato što ćemo im dozvoliti da greše. A mi ćemo im kazati da će svaki greh biti iskupljen i oprošten, ako bude učinjen sa našom dozvolom; a dozvoljavamo im da greše stoga, što ih volimo, a kaznu za te grehe uzećemo, najposle, na sebe. I uzećemo je na sebe, a oni će nas obožavati kao dobrotvore koji su pred Bogom uzeli na sebe njihove grehe. I neće imati nikakvih tajana od nas. Mi ćemo im dozvoljavati, ili zabranjivati, da žive sa svojim ženama i ljubaznicama, da imaju ili nemaju dece. – Sve će to zavisiti od njihove poslušnosti – i oni će nam se pokoravati rado i veselo.


Najmučnije tajne njihove savesti, sve, sve će to pred nas donositi, a mi ćemo sve odobriti, i oni će poverovati našoj odluci i presudi sa radošću, jer će ih ona izbavljati od velike brige i strašnih sadanjih muka ličnog i slobodnog odlučivanja. I svi će biti srećni, svi milioni stvorova, osim nas – stotine hiljada njihovih upravljača. Jer samo mi, mi koji čuvamo tajnu, samo ćemo mi biti nesrećni. Postojaće hiljade miliona srećne dečice, i sto hiljada nas stradalnika koji smo uzeli na sebe prokletstvo dobra i zla.


Oni će tiho umirati, tiho će se gasiti u ime Tvoje, i iza groba će nalaziti samo smrt. Ali mi ćemo sačuvati tajnu, i zarad njihove sreće ćemo ih mamiti nagradom nebeskom i večnom. Jer, kad bi čega i bilo na onome svetu, onda naravno ne za takve kao što su oni.

 

Govori se i prorokuje da ćeš Ti doći i da ćeš nanovo pobediti, da ćeš doći sa svojim izbranicima, sa svojim gordima i snažnima; a mi ćemo kazati: da su spasli samo sebe, i mi smo spasili – sve.


Kažu da će osramoćena biti bludnica (crkva) koja sedi na zveru i drži u rukama svojima tajnu; da će se nemoćni i slabi pobuniti, da će razderati njenu porfiru, i razgoliti njeno „gadno" telo. A ja ću tada ustati, i ukazaću na hiljadu miliona srećne dečice koja nisu znala za greh. A mi koji smo uzeli na sebe grehe njihove, za sreću njihovu , mi ćemo stati pred Tebe i kazaćemo: - Sudi nam, ako možeš i smeš... Znaj da Te se ja ne bojim! Znaj da sam i ja bio u pustinji, da sam se i ja hranio skakavcima i korenjem, da sam i ja blagosiljao slobodu kojom si Ti blagoslovio ljude; i ja sam se spremao da stanem u broj izbranika Tvojih, u broj snažnih i jakih, sa žudnjom „da ispunim broj". Ali se trgoh i dođoh k sebi, i ne htedoh služiti bezumlju. Vratih se i pridružih se onoj družini koja je popravila podvig Tvoj. Odoh od gordih, i vratih se smirenima, zarad sreće tih smirenih.


To što govorim Tebi, zbiće se, i carstvo će se naše sazdati. Ponavljam Ti, već sutra ćeš ugledati poslušno stado koje će, na prvi znak moje ruke, poleteti da zgrće žeravicu oko glomače na kojoj ću Te spaliti zato što si došao da nam smetaš. Jer ako postoji iko, ko je većma zaslužio našu glomaču, onda si to – Ti! Sutra ću te spaliti! Dixi.

 

Kad je inkvizitor ućutao, on neko vreme čeka da čuje šta će mu Zarobljenik odgovoriti. Teško mu pada njegovo ćutanje. On je video kako ga je Zarobljenik za sve vreme slušao duboko i tiho mu gledajući u oči, i očigledno ne želeći ništa da mu odgovori. Starac bi želeo da mu Ovaj što rekne, pa makar i što gorko, strašno. A On se najedared približava starcu, i tiho ga poljubi u njegova beskrvna devedesetogodišnja usta. I to mu je sav odgovor. Starac uzdrhti, nešto zaigra na krajevima usana njegovih; on ide k vratima, otvara ih i govori Mu: Idi, i ne dolazi više... ne dolazi nikako... nikada, nikada! I propušta ga „u tamne gradske ulice". Zarobljenik odlazi.

__________________________________

 

Fjodor Mihajlovič Dostojevski roden je 1821. godine u porodici prilično siromašna čovjeka. Njegov otac bio je vojni liječnik plemićkog porijekla. Radio je u jednoj javnoj bolnici u Moskvi, ali je taj položaj u tadašnjoj Rusiji bio vrlo skroman i porodica je Dostojevski živjela u skučenom stanu i u okolnostima koje ni u kom slučaju nisu bile raskošne.

 

Otac mu je bio mali tiranin koga su ubili pod nepoznatim okolnostima. Istraživači književnih djela Dostojevskog obično vide autobiografsku crtu u odnosu koji Ivan Karamazov ima prema ubijstvu svoga oca: iako Ivan nije bio pravi ubica, svojim mlitavim stavom, i stoga što nije spriječio ubijstvo iako je to mogao učiniti, on je na neki način kriv za ubijstvo oca. Prema tim kritičarima, izlazi, da je Dostojevski cijelog života patio od sličnih osjećaja posredne krivice jer je njegovog oca ubio njegov kočijaš.

 

Ondje, u moskovskom sirotištu, u onoj uskoj izbi koju dijeli sa svojim bratom, proveo je prve godine svog života. Nikad nije o njima govorio. Kad je onda kao mladić izašao iz tog mračnog svijeta, njegovo je djetinjstvo već bilo ugašeno. Zajedno sa svojim bratom u ono je vrijeme beskrajno mnogo čitao i danju i noću. Pun najsnažnijeg oduševljenja za čovječanstvo, on se je upravo bolesno počeo klanjati ljudi. Natjeran novčanom oskudicom otišao je u vojsku, ali ni ondje nije našao prijatelje.Nastale su mucne mladačke godine. Kao junaci svih njegovih knjiga on je živio u nekakvom kutku, sanjareći i razmišljajući. Noću je prevodio Balzacovu Evgeniju Grandet i Schillerova Don Carlosa.

 

1844., u dobi od dvadeset i četiri godine, napisao je "strastveno, gotovo u suzama" majstorsku studiju Bijedni ljudi. Pjesniku Nekrasovu povjerio je rukopis na ocjenu. Dva dana prošla su bez odgovora. Noću je sjedio osamljen i zamišljen kod kuće i radio sve dok se svjetiljka nije ugasila. Najednom oko četiri sata ujutro netko je žestoko zazvonio, a kad je Dostojevski začuden otvorio vrata, Nekrasov ulazi u kuću, grli ga, ljubi i kliče mu.

 

Onda se Naskarov žuri k Bjelinskom, svemoćnom ruskom kritičaru. "Uskrsnuo je novi Gogolj", viče s vrata, mašući rukopisom kao zastavom. "Kod vas Gogolji rastu kao gljive", rekao je nepovjerljivi Bjelinski kojega je ozlovoljilo toliko oduševljenje. Ali kad ga je Dostojevski sljedećeg dana posjetio Bjelinski se sav izmijenio. "Ta ne razumijete što ste stvorili", viče on sav uzbuden na smetenog mladića.

 

Tako melodramatski odvija se otkriće Dostojevskog kao pjesnika. Bijedni ljudi su kasnije objavljeni u Nekarsovu časopisu. Uspjeh je bio ogroman.

 

Ubrzo biva uhapšen zbog druženja s jednim tajnim društvom mladih ljudi koji su prihvatili socijalističke teorije Sen - Simona i Furijea. Ovi mladi ljudi sastajali su se u kući činovnika Ministarstva vanjskih poslova, Mihajla Petraševskog. Poslije ustanka 1848. godine u nekoliko europskih zemalja, u Rusiji je došlo do vala reakcije; vlast je bila uznemirena i poduzela je drastične mjere prema svim protivnicima. Ljudi iz kruga Petraševskog bili su uhapšeni, među njima i Dostojevski, te osudeni na smrt vješanjem. Rečeno im je da će biti pogubljeni; odveli su ih na mjesto određeno za izvršenje kazne, svezali su im oči, svukli ih do košulja i zavezali za stupove. Tek tada su im pročitali presudu kojom se smrtna kazna pretvara u osam godina robije u Sibiru. Taj dan je ostavio dubok ožljak u duši Dostojevskog. Nikad ga nije sasvim prebolio.

 

Četiri godine prinudnog rada Dostojevski je proveo u društvu ubojica i lopova, jer tada još nije bilo uvedeno izdvajanje običnih osudenika od političkih. Opisao ih je u Zapisima iz mrtvog doma (1862). Tu su do pojedinosti su ocrtana sva poniženja i teškoće kojima je bio izložen, kao i zločinci među kojima je živio.

 

Dostojevski je morao pronaći neki izlaz da ne bi sasvim poludio u tom okruženju. Utjehu je našao u hršćanstvu. Osim toga bilježio je i pojave kod ljudi koji su osim zvjerstva pokazivali i poneku ljudsku osobinu.

 

Kad su mu najzad raskovali lanac s izranjenih nogu, kad su stupovi ostali za njim kao truli smeđi zid, on je drugi čovjek: zdravlje mu je razoreno, slava raspršena u prašinu, a život uništen, samo njegova radost ostaje nedirnuta i nepovrijedjena. Još nekoliko godina mora ostati upola slobodan u Sibiru, ali mu nije dopušteno da objavi bilo kakav svoj rad. Ondje u progonstvu, u najgorem očaju i osamljenosti sklapa onaj neobični brak sa svojom prvom I bolesnomi ženom.

 

Kao zaboravljen čovjek vraća se u Petrograd. Njegovi Zapisi iz mrtvog doma, taj nezaboravni opis njegove robije prožete grozotom, otkriva ruskom narodu da tik kraj njega postoji neki drugi svijet, pravo čistilište svih patnji. I sam car jeca nad tom knjigom, a hilajde ljudi spominje Dostojevskog. U jednoj jedinoj godini ponovo je izgradena njegova slava, ali sada trajnija nego prije. Zajedno sa svojim bratom osniva časopis u kojem gotovo sve piše sam. Časopis se brzo širi u sve krugove i čini se kao da je sudbina Dostojevskog zauvijek osigurana.

 

I sada, počinje ono besciljno dugogodišnje lutanje Europom, ona jezovita odvojenost od Rusije, izvora krvi njegova života. S mnogo muke nalazi sklonište u malim niskim svratišnima sobama, punim zadaha siromaštva, demon padavice napada ga sve češće, dugovi, mjenice, obveze tjeraju ga od posla na posao. U meduvremenu ženi se za mladu stenografkinju u kojoj nalazi ženu punu odanosti i s takvim smislom za praktično da je uz njenu pomoć uspio odgovoriti na sve rokove i postepeno se osloboditi novčanih neprilika. Za vrijeme boravka u inozemstvu on mrzi Nijemce u Njemačkoj, Francuze u Francuskoj i to samo zato jer nisu Rusi. On želi jedino osjećati Rusiju, domovinu, bar letimično osjetiti dah domaće riječi. Nastaju Zločin i kazna, Idiot, Zli dusi i Igrač, monumentalna djela dvadesetog vijeka. U roku četiri godine, od 1867. do 1871. njegova porodica stekla je neku materijalnu sigurnost i mogli su se vratiti u Rusiju.

 

Godinu dana poslije, l0. februar 1881. umire Fjodor Mihajlovič Dostojevski. Iz najudaljenijih gradova putuju izaslanstva da mu iskažu posljednju počast. Kovačka ulica, u kojoj je izložen na odru, sva je crna od ljudi koji preplavljuju u jezovitoj šutnji stubište radničke kuće. Na tom sprovodu odjednom se na jedan sat ostvaruje sveti san Dostojevskog: jedinstvena Rusija. Onako kao što su se u njegovim djelima osjećala bratistva svih klasa i staleža u Rusiji tako su i one stotine hiljada iza kovcega u svom bolu bili jedna jedina masa: i mladi prinčevi i raskošno odjeveni popovi i radnici, studenti, ofciri, i lakaji i prosjaci bili su jedna cjelovita Rusija.

 

Bijedni ljudi (1846) - roman u pismima, dopisivanje dvoje socijalno i ljudski uvrijeđenih ljudi: sitnog činovnika Makara Devuškina, u kojeme  već  pronalazimo klice otpora  prema društvenom stanju i smirene jednako siromašne petrogradske djevojke Varenjke.

 

Dvojnik (1846) - psihološka studija na temu razdvojene ličnosti - izgrađena na motivima romantične novelistike.

 

Bijele noći (1848) - sentimentalni roman

 

Selo Stepaničkovo (1859) - napisano u Sibiru, komični roman s temom o provincijskoj vlasteli u središtu pažnje karakter ruskog Tartuffea, Fome Opiskina.

 

Poniženi i uvrijedeni (1861) - nadovezuje se na roman Bijedni ljudi - roman - feljton s dikensonovom melodramatičnom fabulom zasnovanom na otkrivanju tajni.

 

Zapisi iz mrtvog doma (1861) - sirovi zapisi - prisutan cijeli niz likova: zločinaca i moralista, plemića i pučana posredstvom koih otkriva svoju životnu filozofiju.

 

Zločin i kazna (1866) - prijelazni oblik prema modernom romanu - glavni lik Raskoljnikov.

 

Kockar (1867)

 

Idiot (1868) - ističe niz etičko - moralnih pitanja i raspravlja o ruskom društvu onoga vremena -  glavni lik knez Miškin - djelo pogodno za ekranizaciju i dramatizaciju zbog cijelog niza dramatskih preokreta.

 

Bjesovi (1871 - 1872) - antinihilistički roman.

 

Mladić (1875) - pisan u prvom licu u ime mlada i ponižena mladića koji nastoji objasniti sebi zagonetnu prošlost svoga oca Versilova i koji u sebi poput Raskoljnikova stvara fiksnu ideju da pomoću novaca zavlada ljudima - smatran najmanje cjelovitim njegovim djelom.

 

Braća Karamazovi (1879 - 1880) - pripada visokom ruskom realizmu - kriminalistička fabula o ubojstvu starog Fjodora Karamazova podredeno je razotkrivanju karaktera triju njegovih sinova.

Braća Karamazovi - Problem slobode

 

Zapisi iz podzemlja (1864) novela - intimna filozofska ispovijed čovjeka iz podzemlja

 

Krotka (1876)

 

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Braća Karamazovi - Problem slobode 

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Mi u Evropi ništa ne značimo

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Put do Boga

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Srpska apokalipsa

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zli dusi

loading...
3 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Veliki Inkvizitor

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u