Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zapisi iz mrtvog doma lektira

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zapisi iz mrtvog doma

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zapisi iz mrtvog doma

 

Dostojevski se u jednom periodu svog života družio sa tajnom grupom mladih ljudi koji su prihvatali socijalsitičke ideje Sen-Simona i Furijea. Ovi ljudi su se sastajali u kući činovnika Ministarstva vanjskih poslova, Petreševskog. Poslije ustanka, Rusija je preduzela drastične mjere prema protivnicima. Ljudi iz kruga Petreševskog su uhapšeni, među njima i Dostojevski, i osuđeni na smrt. Na sam dan pogubljenja, smrtna kazna je zamijenjena na osam godina robije u Sibiru... Četiri godine prinudnog rada Dostojevski je proveo u društvu ubica i lopova. Tu svoju ispovijest dao je u romanu Zapisi iz mrtvog doma koji se danas gleda kao genijalni početak tragičnog logorskog žanra. Tom knjigom su se oduševljavali najveći umovi, a Tolstoj koji nije volio Dostojevskog je napisao: - Ne znam ni za jednu bolju knjigu u cjelokupnoj književnosti, čak ni od Puškina.

 

Roman govori o robijašima i njihovom načinu života. Svaki dan tamo je skoro isti. Robijaši moraju da rade zadatak koji im je zadat. Ko ne radi biće dobro šiban. U "mrtvoj kući" čovjek se morao naučiti "trpljenju"- kaže Dostojevski. Da ne bi sasvim poludio u tom okruženju on je morao naći neki izlaz. Utjehu je našao u hrišćanstvu. Neki od njih nisu ni smatrali da se izbor mora naći. Hladnokrvno su prihvatali sudbinu, kao što su i hladnokrvno ubijali, krali i sl.


U mrtvom domu se nalazi jedan "naročit svet" koji je je, kao kaže i sam Dostojevski: - Sam đavo je opanke poderao dok nas je skupio. Mrtva kuća je sastavljena od raznih ljudi, različitih nacionalnosti, vjera, običaja, društvenih slojeva, koje spaja jedna ista muka, da dijele taj naročit „život kakvog nigde nema". Mnogi od njih su zaslužno dospjeli tu gdje jesu, a ima i onih koji su tu... ni sami ne znaju zašto. Svojom snalažljivošću „najkrupniji" su znali prodati svoju tešku sudbinu naivnome, za par novčića i odijelo predviđeno za krivce teže kategorije! Ovaj „prepreden svet" okružen zidinama mrtvog doma nije ništa okrutniji od života van njega: - Možda ovi ljudi nisu toliko gori od ostalih, koji se nalaze izvan tamnice.

 

Dio uvoda vezan za život Dostojevskog, sam napravila, jer je po meni bitan da bi shvatili razloge, koji su podstakli pisca da napiše jednu vrstu ispovijesti, autobiografije. Iako je ovo djelo jedno od najuspjelijih književnih ostvarenja , treba da ga shvatim sa sociološkog aspekta. Da bih tu vezu napravila, pokušala sam prvo da objasnim zbog čega je Dostojevski da bi preživio „mrtvu kuću" spas našao u hrišćanstvu i Bogu? Zašto su neki iz njegove „porodice" našli spas u radu? Zašto je zločin ubiti? Zašto je to grijeh? Šta je uopšte čovjek, koja je njegova najbolja definicija? Zašto kroz Boga pokušava da objasni ubistvo? To su samo neka od pitanja, svakako i motiva, koje ću pokušati da provučem kroz ovu temu.


Zašto ljudi ubijaju jedni druge? Ubistvo postoji „od kada je svijeta i vijeka", „vuče" se kroz vrijeme i nikako da se iskorijeni. Kroz istoriju, dolaskom religije konkretno uzimam za primer hrišćcanstvo, koje nosi sa sobom pravila i norme, „propisane" od Boga, među kojima kaže „ne ubij". Manje više, svi znamo deset Božijih zapovjesti, ali ako ih izuzmemo pitanje je zašto nekom uzeti život? Bez obzira kako taj neko živio, u izobilju ili oskudici, posteno, neposteno, u tuzi ili radosti... Zašto mu ga uzeti? S druge strane, da li je vrijedno, konkretno vezano za roman, da se oduzimanjem tudjeg života to replicira u našem životu, progonstvom u Sibiru? Smatram da ne postoji taj novac, satisfakcija, koja je ekvivalentna „životu" onog čovjeka u zemlji ili onoga koji život provodi u zatvoru. Još gore ako taj ubica ima savjest, koja ga pored uništenog života razdire i izjeda iznutra. Zar ovo nije sramno i žalosno? Grijeh je ubiti čovjeka, pa i ti si čovjek, i tebe može neko ubiti. S pravom baš ovdje stavljam misao engleskog filozofa Tomasa Hobsa da je „Čovjek, čovjeku vuk" (Homo homini, lupus est).

 

„Nesrećnici", kako su ih ljudi u Rusiji zvali, su svoje grijehe koje okajaju i odslužuju na ovom odredištu, doživljavali na različite načine. Jedni pokušavaju da isprave svoje greške, dok neki manje svjesni situacije, to jeste svog delikta, odležavaju svoju kaznu, pa čak se ponekad dive svom „remek djelu", na primjer šestostrukom ubistvu i slično .


Većina „ukućana" ove kuće posjeduje Bibliju, a koliko poštuju Boga vidi se iz X glave „Božić". U vazduhu se osjeća praznična atmosfera. Zato je pisac kao veliki vjernik sa razlogom religiji i hrišćanstvu dao posebno mjesto u svom djelu. Biblija se po tamnici krade, prodaje, preprodaje, što znači da sem toga što prodavac koji je ukrao Svetu knjigu od glavnog lika, ima koristi (ekonomske), tako i onaj koji je kupi, te se moli i nada da će mu Bog uslišiti molitve. Takođe vjernici drugih vjeroispovjesti, pored hrišćana, kao na primjer muslimani razmišljaju o svom prazniku koji se priređuje u njihovom mjestu, prisjećaju se i priželjkuju da budu tamo sa bližnjima na taj sveti dan.

 

Ako je Puškin najveselije ime ruske književnosti, Dostojevski je sigurno najtragičnije. Niko kao on, nije prikazao ljudsku dušu, niko tragičnije ocrtao njihovo beznadje, zagušljiv oblak briga, što je obavio čovjeka, gušeći ga i pritiskajući. Niko nije dao dublje opis onog plemenitog čovjeka, izudaranog bijedom i poniženjima, ili očaj što godinama bezizlazno tumara u zatvorenom krugu, razapet između snova o ljepšem svijetu i teške stvarnosti koja se ne mijenja. Dostojevski je dao bogat registar karaktera, likova i individualnosti, koji nose u sebi nemir i težak položaj Ruske inteligencije, gdje se sloboda ličnosti, ne plaća samo gubljenjem hleba i progonima u Sibir. Oni u sebi nose duboku potrebu da nadju svoje mjesto i ulogu u životu Rusije, što i vidimo iz romana.

 

Kao i ljudi van njihovog doma, oni piju u zavisnosti kako ko stoji sa novcem, koji je kako kaže sam stvaralac ovog djela deset puta vrijedniji nego van ćelije. Inače, „u ruskom narodu osjeća se izvjesna simpatija prema pjanom čovjeku". Takvo pijano stanje je učestalo za krivce koji su trebali biti šibani: „Pijan čovjek ne osjeca tako jako bol od biča ili šibe". Znali su raditi po godinu i više ne bi li zaboravili bol, jad i unutrašnje i vanjsko siromaštvo, makar na trenutak, pa im je kapital išao iz šupljeg u prazno.

 

Mnogo sam razmišljala o tome da li tamnica, samnica, zatvor u teškim uslovima može da popravi čovjeka? Ona „iscrpljuje životne sokove iz čovjeka, truje mu dušu slabi je i zaplaši, a posle tu moralno usahlu mumiju i skoro ludog čovjeka pokazuju kao primjer popravke i pokajanja". Neki od njih imaju poroke kao što je šverc pića. Jeste da je to laka zarada, primamljiv posao, ali nakon više puta kažnjavanja jedni te isti ljudi to ponovo rade. Osjećaju se beskorisno ako ne prave neku štetu.

 

U ovom kaznenom prostoru treba naučiti živjeti, ne bi li preživjeli. Dostojevski u romanu kaže: „Čovjek je izdržljiv stvor. Čovjek je biće koje se na sve navikava". I ja mislim da je ovo njegova najbolja definicija. Šta je sve čovjek spreman da izdrži i koliko da istraje najbolje vidimo kroz galeriju likova koji se prepliću u romanu.


Ako je sociologija nauka koja se isključivo bavi društvom i odnosom čovjeka u tom društvu, pitam se koliko je društvo imalo uticaja na ove ljude u Mrtvoj kući ? Da li je postojala nada i spas za njih?
Svako od njih je pronašao smisao življenja u nečemu. Isaj Fomič, oslikan u mješavini naivnosti, gluposti, lukavstva, drskosti, plašljivosti i hvalisavosti, sa svim svojim epitetima koji ga „prate", mu pomažu da živi među „vukovima", u želji da dođe do kraja tunela, gdje ga čeka svjetlost tj. da se oženi. Kao komičar ove tragedije od jadnog života, poštapa se da izdrži do kraja. Baškulin, robijaš koji je ubio iz strasti, „otkucan" od strane očevidaca (tetke, žene zbog koje je ubio), čine ga srećnim male stvari. Pozorište, koje je lani bilo zbog majorove ljutnje uskraćeno, ove godine budi u njemu veliko oduševljenje. Poljak s violinom, koji obično prati pijanice je jedan od dokaza da su zatvorenici pokušavali takav, kakav život učiniti prividno ljepšim, naravno koliko je to moguće.

 

A društvo? Društvo ih je otjeralo tu i dalo nemogućnost izbora, niti pravo na slobodu ličnosti: „Nema nista teže, nego zadobiti povjerenje naroda i zaslužiti njegovu ljubav". Vjera čovjeka se ne stiče rođenjem, zato je potrebno da se potrudi i srcem i razumom. Odnosno u dubinama srca vjera može biti ukorijenjena nesvjesno, ali svijest traži svoja prava: ona sumnja, traži, odbacuje, muči! Muči sebe i srce čovjekovo i izbacuje sopstvenu muku iz sebe u svijet koji ga okružuje (mislim na likove u romanu).


Čovjeka ne ubije toliko osjećaj izolovanosti, koliko besmislenost egzistencije zasnovan na oduzimanju mogućnosti da radi nešto korisno.

 

Zato bih posebo izdvojila dva lika robijaša, tumačeći ih kao dva potpuna antipoda. Na jednoj strani to je lik razbojnika Orlova, zlikovca, vojnog bjegunca, koji je hladnokrvno klao starce i djecu. Okrivljen je za mnogo ubistava i osuđen na kaznu šibanja, a to je posebna kategorija. Na drugoj strani to je lik mladog robijaša Sirotkina sa svega 23 godine, koji je za pisca ostao zapamćen po svojoj ljepoti i otmenosti, po njemu jedan od najljepših robijaša Mrtvog doma. Bio je smjeran, malo je govorio, a u tamnici je jer je ubio svog komandira Girigorija Petroviča, koji ga je stalno maltretirao. On je takođe svrstan u posebnu kategoriju, kao i Orlov, jer je izdržao četiri hiljade šiba i došao je tu.

 

Iako su jedan i drugi ubice, ipak bih lik Sirotkina izdvojila kao nekog kome mjesto nije tu, neko je blag i dobar, mio i ne mogu ga uporediti sa zlikovcima i ubicama, (iako je i on sam ubio, ali jer je bio maltretiran i očajan), koji zbog svojih postupaka ne osjećaju kajanje, niti grižu savjesti. To je ono što Mrtvi dom čini pomalo nepravednim „Svuda ima rđavih ljudi a među rđavim dobrih". Ima tu među krvoločnim ubicama i plemića i obrazovanih ljudi. Ima ljudi bez emocija, porijekla, koji su na različitoj društvenoj ljestvici.

 

Ali ovdje u Mrtvom domu oni su svi isti bez obzira na vjeru i porijeklo: „I ja sam neočekivano postao isto tako prost čovek i robijaš kao i oni ". Svi jedu isti hleb, spavaju na drvenim daskama, rade teške fizičke poslove, bivaju šibani. Oko njih se čuje smijeh, psovka, zveka okova, dim i smrad, obrijane glave, žigosana lica, raznobojna odijela sa prugama i „osramoćeno"! Maltretiraju ih, ophode se prema njima kao prema životinjama. Za njih nije bitno ko je veći ubica i zlikovac, ko je monstrum, a ko je naivno i pošteno stvorenje. Oni su tu svi isti, svi jednako krivi i svi stavljeni u isti koš. To je Mrtva kuća, za žive ljude, život kakvog nigde nema i neobični ljudi.


Postoji još nesto što ih održava u tom domu, nešto što bih ja izdvojila kao još jedan bitan sociološki motiv u romanu, a to je rad.

 

Rad je bio vrsta kazne, koja ih je sljedovala, a ujedno je i ispunjavao njihovo vrijeme. Radili su razne poslove, neki su im pričinjavali zadovoljstvo, a neke su smatrali besmislenim, kao sto je bilo razvaljivanje barke. Posao tek da robijaši nisu bezposleni. Lomljenje barke smeta Aleksandru Petroviču, jer je to uzaludan posao, robijaši su srećni kad njihov rad ima cilj, a ne samo da bi nešto radili. To je takozvani prinudni rad. Naravno, i prinudni rad različito doživljavaju, on postaje navika, obaveza, dio života u Mrtvom domu. Bez obzira koliko ko bio vrijedan, lijen, manje lijen, taj rad ih je održavao i pomogao da opstanu tu gdje jesu: „Osjećao sam da me rad može spasiti, ojačati moje zdravlje i telo".

 

Zaključak - Postavlja se pitanje kakva je tamnica institucija? Da li u njoj kao i u žiotu vlada zakon jačega? Onaj utisak koji sam ja stekla čitajući ovaj roman, jeste da je i tamo život. Život koji niko od nas ne bi želio, niti bilo ko od nas im pozavidio, to je život na koji su sami sebe osudili.


I tamo se živi, i tamo se druži i tamo čovjek uči i tamo je novac bitan i njime se sve plaća: i po koja rakija i brica i druženje. Pa to sve imamo i u svakodnevnom životu, van zatvora, zar ne? Pitam se onda u čemu je razlika?


S obzirom na moj optimizam, ovaj rad bi završila rečenicom Artura Goldena koja daje nadu za životom bez obzira na na sve: - Ma kakve bile naše muke, jadi, one brzo će izblijediti kao mastilo na papiru.

__________________________________

 

Fjodor Mihajlovič Dostojevski roden je 1821. godine u porodici prilično siromašna čovjeka. Njegov otac bio je vojni liječnik plemićkog porijekla. Radio je u jednoj javnoj bolnici u Moskvi, ali je taj položaj u tadašnjoj Rusiji bio vrlo skroman i porodica je Dostojevski živjela u skučenom stanu i u okolnostima koje ni u kom slučaju nisu bile raskošne. Otac mu je bio mali tiranin koga su ubili pod nepoznatim okolnostima. Istraživači književnih djela Dostojevskog obično vide autobiografsku crtu u odnosu koji Ivan Karamazov ima prema ubijstvu svoga oca: iako Ivan nije bio pravi ubica, svojim mlitavim stavom, i stoga što nije spriječio ubijstvo iako je to mogao učiniti, on je na neki način kriv za ubijstvo oca. Prema tim kritičarima, izlazi, da je Dostojevski cijelog života patio od sličnih osjećaja posredne krivice jer je njegovog oca ubio njegov kočijaš.

 

Ondje, u moskovskom sirotištu, u onoj uskoj izbi koju dijeli sa svojim bratom, proveo je prve godine svog života. Nikad nije o njima govorio. Kad je onda kao mladić izašao iz tog mračnog svijeta, njegovo je djetinjstvo već bilo ugašeno. Zajedno sa svojim bratom u ono je vrijeme beskrajno mnogo čitao i danju i noću. Pun najsnažnijeg oduševljenja za čovječanstvo, on se je upravo bolesno počeo klanjati ljudi. Natjeran novčanom oskudicom otišao je u vojsku, ali ni ondje nije našao prijatelje.Nastale su mucne mladačke godine. Kao junaci svih njegovih knjiga on je živio u nekakvom kutku, sanjareći i razmišljajući. Noću je prevodio Balzacovu Evgeniju Grandet i Schillerova Don Carlosa.

 

1844., u dobi od dvadeset i četiri godine, napisao je "strastveno, gotovo u suzama" majstorsku studiju Bijedni ljudi. Pjesniku Nekrasovu povjerio je rukopis na ocjenu. Dva dana prošla su bez odgovora. Noću je sjedio osamljen i zamišljen kod kuće i radio sve dok se svjetiljka nije ugasila. Najednom oko četiri sata ujutro netko je žestoko zazvonio, a kad je Dostojevski začuden otvorio vrata, Nekrasov ulazi u kuću, grli ga, ljubi i kliče mu.

 

Onda se Naskarov žuri k Bjelinskom, svemoćnom ruskom kritičaru. "Uskrsnuo je novi Gogolj", viče s vrata, mašući rukopisom kao zastavom. "Kod vas Gogolji rastu kao gljive", rekao je nepovjerljivi Bjelinski kojega je ozlovoljilo toliko oduševljenje. Ali kad ga je Dostojevski sljedećeg dana posjetio Bjelinski se sav izmijenio. "Ta ne razumijete što ste stvorili", viče on sav uzbuden na smetenog mladića.

 

Tako melodramatski odvija se otkriće Dostojevskog kao pjesnika. Bijedni ljudi su kasnije objavljeni u Nekarsovu časopisu. Uspjeh je bio ogroman.

 

Ubrzo biva uhapšen zbog druženja s jednim tajnim društvom mladih ljudi koji su prihvatili socijalističke teorije Sen - Simona i Furijea. Ovi mladi ljudi sastajali su se u kući činovnika Ministarstva vanjskih poslova, Mihajla Petraševskog. Poslije ustanka 1848. godine u nekoliko europskih zemalja, u Rusiji je došlo do vala reakcije; vlast je bila uznemirena i poduzela je drastične mjere prema svim protivnicima. Ljudi iz kruga Petraševskog bili su uhapšeni, među njima i Dostojevski, te osudeni na smrt vješanjem. Rečeno im je da će biti pogubljeni; odveli su ih na mjesto određeno za izvršenje kazne, svezali su im oči, svukli ih do košulja i zavezali za stupove. Tek tada su im pročitali presudu kojom se smrtna kazna pretvara u osam godina robije u Sibiru. Taj dan je ostavio dubok ožljak u duši Dostojevskog. Nikad ga nije sasvim prebolio.

 

Četiri godine prinudnog rada Dostojevski je proveo u društvu ubojica i lopova, jer tada još nije bilo uvedeno izdvajanje običnih osudenika od političkih. Opisao ih je u Zapisima iz mrtvog doma (1862). Tu su do pojedinosti su ocrtana sva poniženja i teškoće kojima je bio izložen, kao i zločinci među kojima je živio.

 

Dostojevski je morao pronaći neki izlaz da ne bi sasvim poludio u tom okruženju. Utjehu je našao u hršćanstvu. Osim toga bilježio je i pojave kod ljudi koji su osim zvjerstva pokazivali i poneku ljudsku osobinu.

 

Kad su mu najzad raskovali lanac s izranjenih nogu, kad su stupovi ostali za njim kao truli smeđi zid, on je drugi čovjek: zdravlje mu je razoreno, slava raspršena u prašinu, a život uništen, samo njegova radost ostaje nedirnuta i nepovrijedjena. Još nekoliko godina mora ostati upola slobodan u Sibiru, ali mu nije dopušteno da objavi bilo kakav svoj rad. Ondje u progonstvu, u najgorem očaju i osamljenosti sklapa onaj neobični brak sa svojom prvom I bolesnomi ženom.

 

Kao zaboravljen čovjek vraća se u Petrograd. Njegovi Zapisi iz mrtvog doma, taj nezaboravni opis njegove robije prožete grozotom, otkriva ruskom narodu da tik kraj njega postoji neki drugi svijet, pravo čistilište svih patnji. I sam car jeca nad tom knjigom, a hilajde ljudi spominje Dostojevskog. U jednoj jedinoj godini ponovo je izgradena njegova slava, ali sada trajnija nego prije. Zajedno sa svojim bratom osniva časopis u kojem gotovo sve piše sam. Časopis se brzo širi u sve krugove i čini se kao da je sudbina Dostojevskog zauvijek osigurana.

 

I sada, počinje ono besciljno dugogodišnje lutanje Europom, ona jezovita odvojenost od Rusije, izvora krvi njegova života. S mnogo muke nalazi sklonište u malim niskim svratišnima sobama, punim zadaha siromaštva, demon padavice napada ga sve češće, dugovi, mjenice, obveze tjeraju ga od posla na posao. U meduvremenu ženi se za mladu stenografkinju u kojoj nalazi ženu punu odanosti i s takvim smislom za praktično da je uz njenu pomoć uspio odgovoriti na sve rokove i postepeno se osloboditi novčanih neprilika. Za vrijeme boravka u inozemstvu on mrzi Nijemce u Njemačkoj, Francuze u Francuskoj i to samo zato jer nisu Rusi. On želi jedino osjećati Rusiju, domovinu, bar letimično osjetiti dah domaće riječi. Nastaju Zločin i kazna, Idiot, Zli dusi i Igrač, monumentalna djela dvadesetog vijeka. U roku četiri godine, od 1867. do 1871. njegova porodica stekla je neku materijalnu sigurnost i mogli su se vratiti u Rusiju.

 

Godinu dana poslije, l0. februar 1881. umire Fjodor Mihajlovič Dostojevski. Iz najudaljenijih gradova putuju izaslanstva da mu iskažu posljednju počast. Kovačka ulica, u kojoj je izložen na odru, sva je crna od ljudi koji preplavljuju u jezovitoj šutnji stubište radničke kuće.Na tom sprovodu odjednom se na jedan sat ostvaruje sveti san Dostojevskog: jedinstvena Rusija. Onako kao što su se u njegovim djelima osjećala bratistva svih klasa i staleža u Rusiji tako su i one stotine hiljada iza kovcega u svom bolu bili jedna jedina masa: i mladi prinčevi i raskošno odjeveni popovi i radnici, studenti, ofciri, i lakaji i prosjaci bili su jedna cjelovita Rusija.

 

Bijedni ljudi (1846) - roman u pismima, dopisivanje dvoje socijalno i ljudski uvrijeđenih ljudi: sitnog činovnika Makara Devuškina, u kojeme  već  pronalazimo klice otpora  prema društvenom stanju i smirene jednako siromašne petrogradske djevojke Varenjke.

 

Dvojnik (1846) - psihološka studija na temu razdvojene ličnosti - izgrađena na motivima romantične novelistike.

 

Bijele noći (1848) - sentimentalni roman

 

Selo Stepaničkovo (1859) - napisano u Sibiru, komični roman s temom o provincijskoj vlasteli u središtu pažnje karakter ruskog Tartuffea, Fome Opiskina.

 

Poniženi i uvrijedeni (1861) - nadovezuje se na roman Bijedni ljudi - roman - feljton s dikensonovom melodramatičnom fabulom zasnovanom na otkrivanju tajni.

 

Zapisi iz mrtvog doma (1861) - sirovi zapisi - prisutan cijeli niz likova: zločinaca i moralista, plemića i pučana posredstvom koih otkriva svoju životnu filozofiju.

 

Zločin i kazna (1866) - prijelazni oblik prema modernom romanu - glavni lik Raskoljnikov.

 

Kockar (1867)

 

Idiot (1868) - ističe niz etičko - moralnih pitanja i raspravlja o ruskom društvu onoga vremena -  glavni lik knez Miškin - djelo pogodno za ekranizaciju i dramatizaciju zbog cijelog niza dramatskih preokreta.

 

Bjesovi (1871 - 1872) - antinihilistički roman.

 

Mladić (1875) - pisan u prvom licu u ime mlada i ponižena mladića koji nastoji objasniti sebi zagonetnu prošlost svoga oca Versilova i koji u sebi poput Raskoljnikova stvara fiksnu ideju da pomoću novaca zavlada ljudima - smatran najmanje cjelovitim njegovim djelom.

 

Braća Karamazovi (1879 - 1880) - pripada visokom ruskom realizmu - kriminalistička fabula o ubojstvu starog Fjodora Karamazova podredeno je razotkrivanju karaktera triju njegovih sinova.

Braća Karamazovi - Problem slobode

 

Zapisi iz podzemlja (1864) novela - intimna filozofska ispovijed čovjeka iz podzemlja

 

Krotka (1876)

 

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Mi u Evropi ništa ne značimo

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Srpska apokalipsa

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Veliki Inkvizitor

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zli dusi

loading...
11 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zapisi iz mrtvog doma

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u