Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Kockar lektira

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Kockar

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Kockar

 

Obimom malen, ovaj roman u strukturi cjelokupnog stvaralaštva F. M. Dostojevskog zauzima sasvim izuzetno mjesto. To je briljanatna improvizacije izdiktirana u stenogram za samo 27 dana, ali improvizacije koja je u autoru sazrijevala pune tri godine. Još 1863., kao što Dostojevski piše u jednom pismu iz Rima, on je "na papirićima" sklopio plan za roman o "paklu kockarnice". Podsticaj za tu temu je ovoga puta Dostojevski našao u tekućem trenutku stvarnosti. Te godine, u časopisima se vodila velika polemika oko pitanja načina života Rusa u inostranstvu i formiranja tipa "inostranog Rusa". Prvobitna namjera Dostojevskog bila je da pokaže taj tip, njegov ambijent i ponašanje, cio taj mali potpuno zasebni svijet, koji u tuđim prostorima teško napušta svoje navike i lako se podaje novim uživanjima, sve hoće da isproba i u svemu da se okuša.

 

Roman Kockar ne predstavlja tematski fabularno jedinstvenu cjelinu. On ima tri glavne teme: temu kockarske strasti, temu Rusa u inostranstvu i temu nekoliko ljubavnih odnosa. Događaji su ispričani hronološki, a poneki teku paralelno u isto vrijeme. Vrijeme događanja je, kao i u mnogim romanima Dostojevskog, veoma zbijeno, kratko, jedva nekoliko nedjelja. Teka na kraju romana, u poslednjoj, XVII glavi, autor daje nagovještaj izvjesnog proširenja vremenskog kruga (na godinu i 8 mjeseci poslije ispričanog događaja), da bi ga na kraju sasvim otvorio i ostavio da teče u nedogled.

 

Roman nosi naslov kojim se obilježava njegov junak Aleksej Ivanovič. On se u osnovi, međutim, teško može uzeti kao glavni junak romana. Pravo naslovnog junaka on stiče na osnovu onoga što je u podnaslovu naznačeno i u cijelom pripovjednom toka označeno. To su "bilješke mladog čovjeka". U osnovi, ovaj roman ima formu ispovjesti Alekseja Ivanoviča implikacije njegovog viđenja događaja o kojima priča, njegovog ličnog suda o svim pitanjima koja roman pokreće. Ta forma uslovljava sve ostale junake viđenjem onog junaka koji pripovjeda o njima i o sebi. O svim ostalim junacina mi saznajemo onoliko koliko nam se o njima kaže i upoznajemo ih onako kako nam ih on predstavlja.

 

Fabula se ovdje razvija sa izvjesnom zadrškom i neočekivanim obrtajima. Svaka od sedamnaest glava romana imau centru drugi doživljaj zapisivača. Otud se u njegovoj kompozciji može primjetiti izvjesna razbijenost pripovjedanja, koja, međutim, djeluje sasvim pirodno, jer je rezultat osnovne forme pripovjedanja. Same te bilješke imaju najmanje dvoplansku strukturu.

 

Kratak sadržaj - Fabula se razvija sa neočekivanim obrtajima. Svaka od sedamnaest glava romana ima u centru drugi doživljaj zapisivača. Otud se u njegovoj kompoziciji može primetiti izvesna razbijenost pripovedanja, koja, međutim, deluje sasvim prirodno, jer je rezultat osnovne forme pripovedanja. Same te beleške imaju najmanje dvostruku strukturu.

 

Radnja se odvija u nemačkom gradiću Ruletenburgu, gde je porodica jednog ruskog generala doputovala na odmor. Glavni lik romana, Aleksej Ivanovič radi kod generala kao učitelj. Budući da je zaljubljen u Polinu Aleksandrovnu (general je bio Polinin očuh, njena majka je umrla), spreman je da za nju učini bilo šta, pa čak i da sa Šlangenberga naglavačke skoči u provaliju i izgubi svoj život. Tako je, na njenu zapovest, uvredio jednog barona, što mu je donelo velike probleme sa generalom.

 

General želi da se oženi sa madmoazel Blanš, u koju je očajnički zaljubljen, ali nije dovoljno bogat da bi ona pristala da se udala za njega. Zato svi željno očekuju telegram iz Moskve o smrti Antonide Vasiljevne, generalove tetke, koja će mu posle smrti ostaviti veliko bogatstvo. Međutim, umesto telegrama, doputovala je babuška Antonida sa svojom poslugom. Vest o babuškinom dolasku je sve šokirala, a naročito generala. Po dolasku, babuška je tražila da je odvedu na rulet, počela je da se kocka i za nekoliko dana je potrošila sav novac koji je ponela, pa je morala da se vrati u Moskvu.

 

General se našao u vrlo teškoj situaciji. Potrošio je sav svoj novac, od babuške neće dobiti mnogo, Blanš se spremala da ga napusti, nije mogao da isplati hotel, i pored svega toga, dužan je nekom Francuzu koji je sve vreme boravio u istom hotelu. Polina je bila zaljubljena u tog Francuza, markiza De-Grijea, ali ga je namrzla i rešila da mu vrati očuhov dug. Zbog nje je Aleksej jedne večeri otišao na rulet i dobio za jedan sat mnogo novca. Nije znao za sebe. Neprestano je stavljao i, pošto dobije, skupljao novac sa stola. Kada je shvatio da ima i više nego što mu je potrebno otrčao je kod Poline, ali ona je odbila da uzme njegov novac kako bi vratila dug i otišla je od njega. Saznavši za Aleksejev dobitak, Blanš ga je pozvala da pođe sa njom u Pariz, na šta je Aleksej pristao. Za tri nedelje je potrošila sav njegov novac, a on se vratio natrag u Ruletenburg.

 

Godinu i osam meseci kasnije, Aleksej Ivanovič je sreo mister Astleja, Engleza. Od njega je saznao da je Polina u Švajcarskoj i da ga voli. Međutim, njegova ljubav prema Polini za njega nije toliko snažna da bi napustio kocku. Aleksej se stidi kocke, ali ne može nikako da se oslobodi tog poroka, jer je njega obuzela strast za rizikom, strast da se igra sa životom, strast da uživa u trenutku da ponovo dobije. Život za njega i taj mali, zasebni svet je kao igra. Oni ne znaju hoće li sutra imati šta da jedu, u tuđoj su zemlji, za ugled i pokazivanje pred drugima oni prokockaju nasledstvo svoje dece. Pa kako ti ljudi uopšte mogu da žive i shvataju svu lepotu života? Strast prema bilo čemu može toliko da obuzme čoveka, toliko da on zaboravlja na svakodnevne sitnice što nas čine srećnim, na ljubav bližnjih, zaboravlja da se pokaje i krene novim putem. Svi u životu pogreše bar jednom i možda je najteže reći oprosti, a najteže je oprostiti sebi. Aleksej shvata da je pogrešio, shvata da je mogao imati ljubav Poline i odlučuje da se bori, ali ne uspeva da odlučno krene tim tokom. U tim trenucima ljudi gube sve baš sve.

 

Taj osećaj kada kažeš da ćeš sutra da prestaneš, da ćeš sutra da počneš sve da radiš kako treba, ponekad toliko puta zna da odzvanja u glavi. Veoma je teško osloboditi se nečega što znaš da ti škodi, ali bez čega ne možeš. Zato treba biti odlučan, treba biti uporan i svim snagama se boriti za sebe, za svoju budućnost i sadašnjost. Treba shvatiti da novac ne čini naš život srećnim, da novac ne može da pobedi sve i da novac ne može da kupi ljubav.

 

Likovi

 

Aleksej Ivanovič - On je u posjedu dvije strasti, ljubavi kocke. I obje te strasti su u njemu tako snažne da se graniče sa nekom vrstom bezumlja. Njegova ljubav prema Polini nije čak ni obožavanje nego iracionalana demonska i rušilačka strast koja u njemu izazva ubilačke i samoubilačke misli. On će Polini izjaviti da je mrzi, ali će u isto vrijeme jedva dočekati da joj pomogne da isplati dug De Grijelu. Drugačije prirode je kockarska straast Alekseja Ivanoviča. Ona je za njega izazov sudbine, zanos od rizikovanja  i u osnovi prezir prema tim gomilama novca i zlata što predstavljaju jedini cilj kockarskoj gomili. Zato je on za autora nosilac "poezije kockarske igre" i demon najuzvišenijeg reda u "paklu kockarnice". U suštini on ne žudi za milionima, već ga opija osjećanje rizika i želja da baci izazov sudbine. To je stanje ostalo neponovljeno i jedinstveno u cjelokupnom stvaralaštvu Dostojevskog.

 

Polina - Zagonetna ljepotica čije su ćudi nepredvidljive. Ona skrivanjem svojih pravih osjećanja srlja u tragediju. Polina na svoj ćudljivi način voli Alekseja, ali ona uvijek voli mučeći sebe i onoga koga voli. I to iz sasvim neobjašnjivih razloga, koji pi jedino mogli biti u nekom mazohističkom porivu njene ličnosti. Oko nje se roje inostrani obožavaoci: generalov kreditor, francuski markiz De Grije i Englez Mr Estli. Na kraju knjige ona dugo boluje u porodivci Mr Estlija.

 

Babuška Antonina Vasiljevna Tarasevičeva - Ona je istovremeno i "vitalna, svadljiva, samozadovoljna", ohola starica koja "zapovjednički viče i sve grdi", i dobra, velikodušna bakica koja daruje siromahe zlatnicima i štiti vaspitače generalove djece Alekseja Ivanoviča. Ona djeluje sumanuto obuzeta kockarskom strašću i kapriciozna u svome preziru prema strancima. Kraj ruleta, oko nje se vrti gomila laskavaca, ulizica, podlaca, koji je umiljavajući joj se, potkradaju i varaju. Te scene sa njom u kockarnici izgledaju demonski. Spoljašnj sjaj kockarnice samo otkriva bijedu kockarskom strašću obuzetih ljudi.

 

Mademoiselle Blanche - Ona je ljubavnica generala. Ispod spoljašnjeg dekora avanturistkinje i ljubavnice, izbija proračunata priroda obuzeta strašću prema novcu. Ona pozajmljuje kockarima novac pod interes i tako se sračunato koristi njihovom bijedom, koketira sa bogatim obožavaocima iz računa i sasvim dobro umije da nakupi milione u toj životnoj avanturi. Robojući u toj strasti, kockari rade za nju. Njena je uloga sasvim prizemna, nečista.

 

Mr Estli - On ne govori mnogo ali je pun vrlina i umije iskreno da voli bez nametanja. On pomaže drugima ne računajući da iz toga izvuče korist za sebe.

_________________________________

 

Fjodor Mihajlovič Dostojevski roden je 1821. godine u porodici prilično siromašna čovjeka. Njegov otac bio je vojni liječnik plemićkog porijekla. Radio je u jednoj javnoj bolnici u Moskvi, ali je taj položaj u tadašnjoj Rusiji bio vrlo skroman i porodica je Dostojevski živjela u skučenom stanu i u okolnostima koje ni u kom slučaju nisu bile raskošne. Otac mu je bio mali tiranin koga su ubili pod nepoznatim okolnostima. Istraživači književnih djela Dostojevskog obično vide autobiografsku crtu u odnosu koji Ivan Karamazov ima prema ubijstvu svoga oca: iako Ivan nije bio pravi ubica, svojim mlitavim stavom, i stoga što nije spriječio ubijstvo iako je to mogao učiniti, on je na neki način kriv za ubijstvo oca. Prema tim kritičarima, izlazi, da je Dostojevski cijelog života patio od sličnih osjećaja posredne krivice jer je njegovog oca ubio njegov kočijaš.

 

Ondje, u moskovskom sirotištu, u onoj uskoj izbi koju dijeli sa svojim bratom, proveo je prve godine svog života. Nikad nije o njima govorio. Kad je onda kao mladić izašao iz tog mračnog svijeta, njegovo je djetinjstvo već bilo ugašeno. Zajedno sa svojim bratom u ono je vrijeme beskrajno mnogo čitao i danju i noću. Pun najsnažnijeg oduševljenja za čovječanstvo, on se je upravo bolesno počeo klanjati ljudi. Natjeran novčanom oskudicom otišao je u vojsku, ali ni ondje nije našao prijatelje. Nastale su mucne mladačke godine. Kao junaci svih njegovih knjiga on je živio u nekakvom kutku, sanjareći i razmišljajući. Noću je prevodio Balzacovu Evgeniju Grandet i Schillerova Don Carlosa.

 

1844., u dobi od dvadeset i četiri godine, napisao je "strastveno, gotovo u suzama" majstorsku studiju Bijedni ljudi. Pjesniku Nekrasovu povjerio je rukopis na ocjenu. Dva dana prošla su bez odgovora. Noću je sjedio osamljen i zamišljen kod kuće i radio sve dok se svjetiljka nije ugasila. Najednom oko četiri sata ujutro netko je žestoko zazvonio, a kad je Dostojevski začuden otvorio vrata, Nekrasov ulazi u kuću, grli ga, ljubi i kliče mu.

 

Onda se Naskarov žuri k Bjelinskom, svemoćnom ruskom kritičaru. "Uskrsnuo je novi Gogolj", viče s vrata, mašući rukopisom kao zastavom. "Kod vas Gogolji rastu kao gljive", rekao je nepovjerljivi Bjelinski kojega je ozlovoljilo toliko oduševljenje. Ali kad ga je Dostojevski sljedećeg dana posjetio Bjelinski se sav izmijenio. "Ta ne razumijete što ste stvorili", viče on sav uzbuden na smetenog mladića.

 

Tako melodramatski odvija se otkriće Dostojevskog kao pjesnika. Bijedni ljudi su kasnije objavljeni u Nekarsovu časopisu. Uspjeh je bio ogroman.

 

Ubrzo biva uhapšen zbog druženja s jednim tajnim društvom mladih ljudi koji su prihvatili socijalističke teorije Sen - Simona i Furijea. Ovi mladi ljudi sastajali su se u kući činovnika Ministarstva vanjskih poslova, Mihajla Petraševskog. Poslije ustanka 1848. godine u nekoliko europskih zemalja, u Rusiji je došlo do vala reakcije; vlast je bila uznemirena i poduzela je drastične mjere prema svim protivnicima. Ljudi iz kruga Petraševskog bili su uhapšeni, među njima i Dostojevski, te osudeni na smrt vješanjem. Rečeno im je da će biti pogubljeni; odveli su ih na mjesto određeno za izvršenje kazne, svezali su im oči, svukli ih do košulja i zavezali za stupove. Tek tada su im pročitali presudu kojom se smrtna kazna pretvara u osam godina robije u Sibiru. Taj dan je ostavio dubok ožljak u duši Dostojevskog. Nikad ga nije sasvim prebolio.

 

Četiri godine prinudnog rada Dostojevski je proveo u društvu ubojica i lopova, jer tada još nije bilo uvedeno izdvajanje običnih osudenika od političkih. Opisao ih je u Zapisima iz mrtvog doma (1862). Tu su do pojedinosti su ocrtana sva poniženja i teškoće kojima je bio izložen, kao i zločinci među kojima je živio.

 

Dostojevski je morao pronaći neki izlaz da ne bi sasvim poludio u tom okruženju. Utjehu je našao u hršćanstvu. Osim toga bilježio je i pojave kod ljudi koji su osim zvjerstva pokazivali i poneku ljudsku osobinu.

 

Kad su mu najzad raskovali lanac s izranjenih nogu, kad su stupovi ostali za njim kao truli smeđi zid, on je drugi čovjek: zdravlje mu je razoreno, slava raspršena u prašinu, a život uništen, samo njegova radost ostaje nedirnuta i nepovrijedjena. Još nekoliko godina mora ostati upola slobodan u Sibiru, ali mu nije dopušteno da objavi bilo kakav svoj rad. Ondje u progonstvu, u najgorem očaju i osamljenosti sklapa onaj neobični brak sa svojom prvom I bolesnomi ženom.

 

Kao zaboravljen čovjek vraća se u Petrograd. Njegovi Zapisi iz mrtvog doma, taj nezaboravni opis njegove robije prožete grozotom, otkriva ruskom narodu da tik kraj njega postoji neki drugi svijet, pravo čistilište svih patnji. I sam car jeca nad tom knjigom, a hilajde ljudi spominje Dostojevskog. U jednoj jedinoj godini ponovo je izgradena njegova slava, ali sada trajnija nego prije. Zajedno sa svojim bratom osniva časopis u kojem gotovo sve piše sam. Časopis se brzo širi u sve krugove i čini se kao da je sudbina Dostojevskog zauvijek osigurana.

 

I sada, počinje ono besciljno dugogodišnje lutanje Europom, ona jezovita odvojenost od Rusije, izvora krvi njegova života. S mnogo muke nalazi sklonište u malim niskim svratišnima sobama, punim zadaha siromaštva, demon padavice napada ga sve češće, dugovi, mjenice, obveze tjeraju ga od posla na posao. U meduvremenu ženi se za mladu stenografkinju u kojoj nalazi ženu punu odanosti i s takvim smislom za praktično da je uz njenu pomoć uspio odgovoriti na sve rokove i postepeno se osloboditi novčanih neprilika. Za vrijeme boravka u inozemstvu on mrzi Nijemce u Njemačkoj, Francuze u Francuskoj i to samo zato jer nisu Rusi. On želi jedino osjećati Rusiju, domovinu, bar letimično osjetiti dah domaće riječi. Nastaju Zločin i kazna, Idiot, Zli dusi i Igrač, monumentalna djela dvadesetog vijeka. U roku četiri godine, od 1867. do 1871. njegova porodica stekla je neku materijalnu sigurnost i mogli su se vratiti u Rusiju.

 

Godinu dana poslije, l0. februar 1881. umire Fjodor Mihajlovič Dostojevski. Iz najudaljenijih gradova putuju izaslanstva da mu iskažu posljednju počast. Kovačka ulica, u kojoj je izložen na odru, sva je crna od ljudi koji preplavljuju u jezovitoj šutnji stubište radničke kuće.Na tom sprovodu odjednom se na jedan sat ostvaruje sveti san Dostojevskog: jedinstvena Rusija. Onako kao što su se u njegovim djelima osjećala bratistva svih klasa i staleža u Rusiji tako su i one stotine hiljada iza kovcega u svom bolu bili jedna jedina masa: i mladi prinčevi i raskošno odjeveni popovi i radnici, studenti, ofciri, i lakaji i prosjaci bili su jedna cjelovita Rusija.

 

Bijedni ljudi (1846) - roman u pismima, dopisivanje dvoje socijalno i ljudski uvrijeđenih ljudi: sitnog činovnika Makara Devuškina, u kojeme  već  pronalazimo klice otpora  prema društvenom stanju i smirene jednako siromašne petrogradske djevojke Varenjke.

 

Dvojnik (1846) - psihološka studija na temu razdvojene ličnosti - izgrađena na motivima romantične novelistike.

 

Bijele noći (1848) - sentimentalni roman

 

Selo Stepaničkovo (1859) - napisano u Sibiru, komični roman s temom o provincijskoj vlasteli u središtu pažnje karakter ruskog Tartuffea, Fome Opiskina.

 

Poniženi i uvrijedeni (1861) - nadovezuje se na roman Bijedni ljudi - roman - feljton s dikensonovom melodramatičnom fabulom zasnovanom na otkrivanju tajni.

 

Zapisi iz mrtvog doma (1861) - sirovi zapisi - prisutan cijeli niz likova: zločinaca i moralista, plemića i pučana posredstvom koih otkriva svoju životnu filozofiju.

 

Zločin i kazna (1866) - prijelazni oblik prema modernom romanu - glavni lik Raskoljnikov.

 

Kockar (1867)

 

Idiot (1868) - ističe niz etičko - moralnih pitanja i raspravlja o ruskom društvu onoga vremena -  glavni lik knez Miškin - djelo pogodno za ekranizaciju i dramatizaciju zbog cijelog niza dramatskih preokreta.

 

Bjesovi (1871 - 1872) - antinihilistički roman.

 

Mladić (1875) - pisan u prvom licu u ime mlada i ponižena mladića koji nastoji objasniti sebi zagonetnu prošlost svoga oca Versilova i koji u sebi poput Raskoljnikova stvara fiksnu ideju da pomoću novaca zavlada ljudima - smatran najmanje cjelovitim njegovim djelom.

 

Braća Karamazovi (1879 - 1880) - pripada visokom ruskom realizmu - kriminalistička fabula o ubojstvu starog Fjodora Karamazova podredeno je razotkrivanju karaktera triju njegovih sinova.

Braća Karamazovi - Problem slobode

 

Zapisi iz podzemlja (1864) novela - intimna filozofska ispovijed čovjeka iz podzemlja

 

Krotka (1876)

 

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Mi u Evropi ništa ne značimo

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Srpska apokalipsa

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Veliki Inkvizitor

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zli dusi

loading...
6 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Kockar

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u