Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Put do Boga

Odgovor na pitanje kako čovek može „znati", odnosno, verovati da Bog postoji, Dostojevski nudi već u Neumesnom zboru (knjiga druga), u poglavlju Maloverna dama, u razgovoru starca Zosime sa gospom Hohlakovom, koja, kako sama kaže, boluje od „neverovanja". Ona izjavljuje da je čula kako se misao o budućem zagrobnom životu javila „od straha pred strahotnim pojavama prirode, i da svega toga nema", pa moli starca za pomoć: „To je strašno! Čime, čime da povratim veru? Uostalom, ja sam verovala samo kad sam bila malo dete, mehanički, ni o čem ne misleći... Čime, čime to da se dokaže?" Hohlakova, dakle, pred starca Zosimu stavlja problem dokazivnja besmrtnosti, tako potrebne čoveku.

On joj najpre govori da se po tom pitanju dokazati ništa ne može, da razum čovečiji ne vodi do Boga. Do Boga se, po njegovom mišljenju, može doći iskustvom delotvorne ljubavi. Naime, čovek treba da se postara da voli svoje bližnje stvarno i neumorno, pa prema tome kako bude uspevao u toj ljubavi, ubeđivaće se i u postojanje Boga i u besmrtnost svoje duše.

Iz saveta upućenog Hohlakovoj, jasno je da se put koji vodi do vere nikako ne poistovećuje sa askezom, izolacijom, jer je delotvorna ljubav, posredstvom koje se do Boga dolazi, moguća jedino u svetovnom životu. Ovo potvrđuje i činjenica da Zosima, predosetivši svoju skoru smrt, šalje Aljošu u svet, van okvira manastira. Svrha redovništva nije ništa što bi se moglo postići jedino u manastiru, a što bi čoveku koji živi svetovnim životom bilo strano i nedostupno. Sa ovom tvrdnjom povezano je i značenje figure oca Feraponta – velikog neprijatelja Zosiminog, upravo zbog njegove (Zosimine) povezanosti sa svetovnim životom. Otac Ferapont oslikan je toliko ironično i satirično da je čitaocu kristalno jasno kako je oblik vere koji on propagira potpuno neadakvatan i neprirodan. Kroz sukob shvatanja vere Zosime i oca Feraponta prikazan je sukob onog starog i sujevernog hrišćanstva sa novim i svetlim hrišćanstvom. Ferapont je, sa svim svojim stavovima o monaškom životu, slika zamračivanja i degeneracija pravoslavlja.

Put do Boga se, dakle, ne mora neizostavno tražiti u okviru manastira, van normalnog, svetovnom čoveku bliskog načina života. Bog se, kao takav, ne prikazuje čoveku. Ne postoji nijedno mesto na ovome svetu, nezavisno od čoveka i ljudskog društva, koje bi bilo određeno samo za postojanje Boga.

Pitanje o postojanju Boga u Braći Karamazovima raspravlja se kroz sukob idealizma na jednoj, i materijalizma na drugoj strani: Zosima, Aljoša, Zosimin davno umrli brat Markel i još neke ličnosti, sa svojim shvatanjima da svemu što postoji prethodi nešto nematerijalno, duhovno, stoje nasuprot ateističkim načelima (Ivana Karamazova) po kojima je prethodnica svega što postoji, u stvari, materija.

Zosimin brat Markel, osetviši da je smrtno bolestan, doživljava preobražaj i govori majci: „Svaki od nas je svima kriv, a ja najviše od sviju (...) Neka sam grešan svima, ali zato će mi svi i oprostiti, i eto ti raja! Zar ja sada nisam u raju?" Zosima, dok je još živeo svetovnim životom, za vreme svog boravka u Petrogradu, u kadetskoj školi, prisetivši se ovih bratovljevih reči, pomišljao je: „Ja sam možda zbilja krivlji od svih za sve, i gori sam od svih ljudi na svetu."

Dušan Pirjevec, razmatrajući odnos krivice i odgovornosti, piše da pre svega treba imati na umu da postoji druga reč za krivicu, a to je odgovornost; ako Zosima kaže da svako treba da postane odgovoran za sve, to možemo reći i drugim rečima – svako je pred svima odgovoran za sve. Ova maksima podseća na temeljna učenja Sartrove filozofije, koja sebe shvata ateističkom. Naime, Sartrova teza je: egzistencija pre esencije, što znači da esencija sama po sebi ne postoji, da ne postoji nikakva unapred data suština ili smisao čovekovog života. Ljudima nije dat smisao života već samim rođenjem, iz čega sledi da nema Boga. Dakle, čovek je slobodan da svojim postupcima sam odlučuje o smislu i značenju svoga života. Takvim postupcima čovek na sebe preuzima veliku odgovornost jer svaki postupak odlučuje o tome šta je dobro, a šte loše; to znači da ovi postupci ne odlučuju samo o konkretnom pojedincu koji taj postupak preduzima već odlučuju u ime svih ljudi, pa svaki postupak čoveka-pojedinca ima opšte značenje. Iz ovakve prirode svakog pojedinačnog postupka proizilazi i čovekova odgovornost za sve. Temelj Sartrovog razmišljanja predstavlja sloboda izražena u shvatanju da je pre esencije egzistencija, pa da ne postoji ništa što bi unapred određivalo čovekovo postojanje. I za Zosimu je čovek biće slobode, koje samostalno odlučuje o svojim postupcima i razlučuje dobro od zla, pa je samim tim odgovoran pred svima i za sve.

Ovo pitanje čovekove slobode posebno je razvijeno u Legendi o Velikom inkvizitoru. Naime, problem slobode odlučivanja počinje još od Hrista, koji, na zahteve ljudi, nije želeo da siđe sa krsta, jer je želeo slobodnu veru, a ne ushićenje ljudi pred čudom. Čovek treba sam da odlučuje o tome šta je dobro a šta zlo. Da nije slobodan, on ne bi mogao biti odgovoran, a ni kriv, ni grešan. Sve ovo upućuje na zaključak da po pitanju čovekove slobode i odgovornosti između Dostojevskog i Sartrove filozofije ima dosta dodirnih tačaka.

Postavlja se pitanje onda kako se to od slobode, preko odgovornosti, može doći do delotvorne ljubavi (o kojoj govori starac Zosima) i Boga. „Ovo je pitanje odlučujuće, pošto je upravo Bog ono što razdvaja Dostojevskog od ateizma egzistencijalističke filozofije. Ukoliko ovo pitanje ne bi moglo adekvatno da se reši, trebalo bi zaključiti da je Dostojevski u suštini egzistencijalista i ateista" (Dušan Pirjevec, Braća Karamazovi i pitanje o Bogu).

Starac Zosima kaže: Mnogo je na zemlji nama nepoznato, ali nam je namesto toga darovano tajno skriveno osećanje žive veze sa drugim svetom, sa svetom gornjim i višim; klice naših misli i osećanja nisu ovde, nego u drugim svetovima. I eto zašto kažu filozofi da se suština stvari ne može poznati na zemlji. Bog je uzeo seme iz drugih svetova i posejao ga na ovoj zemlji, i odnegovao vrt svoj, i niklo je sve što je moglo niknuti, ali ono što je izraslo živi i živo je samo osećanjem svog dodira sa drugim tajanstvenim svetovima; ako to osećanje u tebi slabi ili nestaje onda umire i ono što je izraslo u tebi. Tada ćeš postati prema životu ravnodušan, pa ćeš ga čak i omrznuti.  

O ovom postojanju „drugih svetova" i čovekovom putu do njih Dostojevski je često pisao. Opis košmara Ivana Karamazova Dostojevski nam nije predočio samo da bi pružio opis halucinacija njegovog već obolelog uma, već upravo da bi opisao dodir sa onim što je sa druge strane. Ideja Svidrigajlova (Zločin i kazna) o mogućnosti postojanja „drugih svetova", koji se čovekovom umu otkrivaju u bolesnom stanju, takođe, predstavlja ideju Dostojevskog, koja opravdava ovakav način veze između realnog i nadrealnog.

Možda paradoskalno, ali ovo osećanje „drugih svetova", o kome govori Dostojevski, za sobom povlači i druge teme – temu zločina, na primer. Naime, u tome što zločinac oseća Dostojevski je video dodir sa nekom vrstom „drugih svetova", koji zločincu, odjednom postaju opipljivi. Lav Šestov piše: „Zašto mi sa takvom sigurnošću prihvatamo kao pouzdano prikazivanje duševnih stanja pojedinaca iako zločin nismo i lično osetili? (...) Ako je nama koji nikada nismo izvršili ubistvo duševno stanje zločinca shvatljivo i, čitajući Dostojevskog, čudimo se ne hirovitosti njegove mašte, već umešnosti i dubini njegove analize, nije li onda potpuno jasno da mi posedujemo nekakvo sredstvo ocenjivanja zahvaljujući kome dajemo svoj sud. (...) Nije li očigledno da takvo sredstvo može da bude samo prethodno poznavanje onog istog stanja, iako mi toga i nismo svesni..." (Lav Šestov, Prevazilaženje samoočevidnosti).

Za Dostojevskog zlo nije greh, već je, kao i dobro, životni put. Zlo treba prevazići i pobediti, ali i ono daje korisna iskustva i obogaćuje. Svaki onaj koji je doživeo i preživeo zlo naučio je kako da se bori sa istim i stekao sposobnost da zlo u sebi pobedi iznutra, a ne da samo u spoljašnosti beži od njega. Upravo zato Dostojevski svojim Raskoljnikovima, Stavroginima, Karamazovima, Kirilovima ne uskraćuje put do Boga, jer će oni, ukoliko su očišćeni od zla, lakše naći put do Boga.

Autor: Zorana Pejković

_________________________________

Fjodor Mihajlovič Dostojevski roden je 1821. godine u porodici prilično siromašna čovjeka. Njegov otac bio je vojni liječnik plemićkog porijekla. Radio je u jednoj javnoj bolnici u Moskvi, ali je taj položaj u tadašnjoj Rusiji bio vrlo skroman i porodica je Dostojevski živjela u skučenom stanu i u okolnostima koje ni u kom slučaju nisu bile raskošne. Otac mu je bio mali tiranin koga su ubili pod nepoznatim okolnostima. Istraživači književnih djela Dostojevskog obično vide autobiografsku crtu u odnosu koji Ivan Karamazov ima prema ubijstvu svoga oca: iako Ivan nije bio pravi ubica, svojim mlitavim stavom, i stoga što nije spriječio ubijstvo iako je to mogao učiniti, on je na neki način kriv za ubijstvo oca. Prema tim kritičarima, izlazi, da je Dostojevski cijelog života patio od sličnih osjećaja posredne krivice jer je njegovog oca ubio njegov kočijaš.

Ondje, u moskovskom sirotištu, u onoj uskoj izbi koju dijeli sa svojim bratom, proveo je prve godine svog života. Nikad nije o njima govorio. Kad je onda kao mladić izašao iz tog mračnog svijeta, njegovo je djetinjstvo već bilo ugašeno. Zajedno sa svojim bratom u ono je vrijeme beskrajno mnogo čitao i danju i noću. Pun najsnažnijeg oduševljenja za čovječanstvo, on se je upravo bolesno počeo klanjati ljudi. Natjeran novčanom oskudicom otišao je u vojsku, ali ni ondje nije našao prijatelje.Nastale su mucne mladačke godine. Kao junaci svih njegovih knjiga on je živio u nekakvom kutku, sanjareći i razmišljajući. Noću je prevodio Balzacovu Evgeniju Grandet i Schillerova Don Carlosa.

1844., u dobi od dvadeset i četiri godine, napisao je "strastveno, gotovo u suzama" majstorsku studiju Bijedni ljudi. Pjesniku Nekrasovu povjerio je rukopis na ocjenu. Dva dana prošla su bez odgovora. Noću je sjedio osamljen i zamišljen kod kuće i radio sve dok se svjetiljka nije ugasila. Najednom oko četiri sata ujutro netko je žestoko zazvonio, a kad je Dostojevski začuden otvorio vrata, Nekrasov ulazi u kuću, grli ga, ljubi i kliče mu.

Onda se Naskarov žuri k Bjelinskom, svemoćnom ruskom kritičaru. "Uskrsnuo je novi Gogolj", viče s vrata, mašući rukopisom kao zastavom. "Kod vas Gogolji rastu kao gljive", rekao je nepovjerljivi Bjelinski kojega je ozlovoljilo toliko oduševljenje. Ali kad ga je Dostojevski sljedećeg dana posjetio Bjelinski se sav izmijenio. "Ta ne razumijete što ste stvorili", viče on sav uzbuden na smetenog mladića.

Tako melodramatski odvija se otkriće Dostojevskog kao pjesnika. Bijedni ljudi su kasnije objavljeni u Nekarsovu časopisu. Uspjeh je bio ogroman.

Ubrzo biva uhapšen zbog druženja s jednim tajnim društvom mladih ljudi koji su prihvatili socijalističke teorije Sen - Simona i Furijea. Ovi mladi ljudi sastajali su se u kući činovnika Ministarstva vanjskih poslova, Mihajla Petraševskog. Poslije ustanka 1848. godine u nekoliko europskih zemalja, u Rusiji je došlo do vala reakcije; vlast je bila uznemirena i poduzela je drastične mjere prema svim protivnicima. Ljudi iz kruga Petraševskog bili su uhapšeni, među njima i Dostojevski, te osudeni na smrt vješanjem. Rečeno im je da će biti pogubljeni; odveli su ih na mjesto određeno za izvršenje kazne, svezali su im oči, svukli ih do košulja i zavezali za stupove. Tek tada su im pročitali presudu kojom se smrtna kazna pretvara u osam godina robije u Sibiru. Taj dan je ostavio dubok ožljak u duši Dostojevskog. Nikad ga nije sasvim prebolio.

Četiri godine prinudnog rada Dostojevski je proveo u društvu ubojica i lopova, jer tada još nije bilo uvedeno izdvajanje običnih osudenika od političkih. Opisao ih je u Zapisima iz mrtvog doma (1862). Tu su do pojedinosti su ocrtana sva poniženja i teškoće kojima je bio izložen, kao i zločinci među kojima je živio.

Dostojevski je morao pronaći neki izlaz da ne bi sasvim poludio u tom okruženju. Utjehu je našao u hršćanstvu. Osim toga bilježio je i pojave kod ljudi koji su osim zvjerstva pokazivali i poneku ljudsku osobinu.

Kad su mu najzad raskovali lanac s izranjenih nogu, kad su stupovi ostali za njim kao truli smeđi zid, on je drugi čovjek: zdravlje mu je razoreno, slava raspršena u prašinu, a život uništen, samo njegova radost ostaje nedirnuta i nepovrijedjena. Još nekoliko godina mora ostati upola slobodan u Sibiru, ali mu nije dopušteno da objavi bilo kakav svoj rad. Ondje u progonstvu, u najgorem očaju i osamljenosti sklapa onaj neobični brak sa svojom prvom I bolesnomi ženom.

Kao zaboravljen čovjek vraća se u Petrograd. Njegovi Zapisi iz mrtvog doma, taj nezaboravni opis njegove robije prožete grozotom, otkriva ruskom narodu da tik kraj njega postoji neki drugi svijet, pravo čistilište svih patnji. I sam car jeca nad tom knjigom, a hilajde ljudi spominje Dostojevskog. U jednoj jedinoj godini ponovo je izgradena njegova slava, ali sada trajnija nego prije. Zajedno sa svojim bratom osniva časopis u kojem gotovo sve piše sam. Časopis se brzo širi u sve krugove i čini se kao da je sudbina Dostojevskog zauvijek osigurana.

I sada, počinje ono besciljno dugogodišnje lutanje Europom, ona jezovita odvojenost od Rusije, izvora krvi njegova života. S mnogo muke nalazi sklonište u malim niskim svratišnima sobama, punim zadaha siromaštva, demon padavice napada ga sve češće, dugovi, mjenice, obveze tjeraju ga od posla na posao. U meduvremenu ženi se za mladu stenografkinju u kojoj nalazi ženu punu odanosti i s takvim smislom za praktično da je uz njenu pomoć uspio odgovoriti na sve rokove i postepeno se osloboditi novčanih neprilika. Za vrijeme boravka u inozemstvu on mrzi Nijemce u Njemačkoj, Francuze u Francuskoj i to samo zato jer nisu Rusi. On želi jedino osjećati Rusiju, domovinu, bar letimično osjetiti dah domaće riječi. Nastaju Zločin i kazna, Idiot, Zli dusi i Igrač, monumentalna djela dvadesetog vijeka. U roku četiri godine, od 1867. do 1871. njegova porodica stekla je neku materijalnu sigurnost i mogli su se vratiti u Rusiju.

Godinu dana poslije, l0. februar 1881. umire Fjodor Mihajlovič Dostojevski. Iz najudaljenijih gradova putuju izaslanstva da mu iskažu posljednju počast. Kovačka ulica, u kojoj je izložen na odru, sva je crna od ljudi koji preplavljuju u jezovitoj šutnji stubište radničke kuće.Na tom sprovodu odjednom se na jedan sat ostvaruje sveti san Dostojevskog: jedinstvena Rusija. Onako kao što su se u njegovim djelima osjećala bratistva svih klasa i staleža u Rusiji tako su i one stotine hiljada iza kovcega u svom bolu bili jedna jedina masa: i mladi prinčevi i raskošno odjeveni popovi i radnici, studenti, ofciri, i lakaji i prosjaci bili su jedna cjelovita Rusija.

Bijedni ljudi (1846) - roman u pismima, dopisivanje dvoje socijalno i ljudski uvrijeđenih ljudi: sitnog činovnika Makara Devuškina, u kojeme  već  pronalazimo klice otpora  prema društvenom stanju i smirene jednako siromašne petrogradske djevojke Varenjke.

Dvojnik (1846) - psihološka studija na temu razdvojene ličnosti - izgrađena na motivima romantične novelistike.

Bijele noći (1848) - sentimentalni roman

Selo Stepaničkovo (1859) - napisano u Sibiru, komični roman s temom o provincijskoj vlasteli u središtu pažnje karakter ruskog Tartuffea, Fome Opiskina.

Poniženi i uvrijedeni (1861) - nadovezuje se na roman Bijedni ljudi - roman - feljton s dikensonovom melodramatičnom fabulom zasnovanom na otkrivanju tajni.

Zapisi iz mrtvog doma (1861) - sirovi zapisi - prisutan cijeli niz likova: zločinaca i moralista, plemića i pučana posredstvom koih otkriva svoju životnu filozofiju.

Zločin i kazna (1866) - prijelazni oblik prema modernom romanu - glavni lik Raskoljnikov.

Kockar (1867)

Idiot (1868) - ističe niz etičko - moralnih pitanja i raspravlja o ruskom društvu onoga vremena -  glavni lik knez Miškin - djelo pogodno za ekranizaciju i dramatizaciju zbog cijelog niza dramatskih preokreta.

Bjesovi (1871 - 1872) - antinihilistički roman.

Mladić (1875) - pisan u prvom licu u ime mlada i ponižena mladića koji nastoji objasniti sebi zagonetnu prošlost svoga oca Versilova i koji u sebi poput Raskoljnikova stvara fiksnu ideju da pomoću novaca zavlada ljudima - smatran najmanje cjelovitim njegovim djelom.

Braća Karamazovi (1879 - 1880) - pripada visokom ruskom realizmu - kriminalistička fabula o ubojstvu starog Fjodora Karamazova podredeno je razotkrivanju karaktera triju njegovih sinova.

Zapisi iz podzemlja (1864) novela - intimna filozofska ispovijed čovjeka iz podzemlja

Krotka (1876)

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Braća Karamazovi - Problem slobode 

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Mi u Evropi ništa ne značimo

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Srpska apokalipsa

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Veliki Inkvizitor

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zli dusi