Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zapisi iz podzemlja lektira

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zapisi iz podzemlja

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zapisi iz podzemlja

 

Bilješke o djelu - Zapisi iz podzemlja samo je jedna novela iz zbirke pod nazivom Zapisi iz mrtvog doma - zbirke poznatog ruskog realista Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Novela Zapisi iz podzemlja u sebi sadrži mnoge ideje o čovjeku, njegovom životu te o individui i njezinom ponašanju i uklapanju u društvo. Individua tj. glavni lik ove novele bolje nam predočava samog sebe a ujedno preko sebe izriče pravu istinu o čovjeku.

 

Prema njegovim riječima čovjek je negriješeno biće, pakosno biće, nezahvalno biće, stvaralačka životinja, lakosmisleno biće, nedolično biće te biće koje u svemu ima cilj i teži ka ostvarenju tog cilja. Osim svih ovih osobina jedna se osobina posebno ističe a to je samostalnost, čiju veliku učestalost možemo vidjeti i u samom glavnom liku. Naime, glavni lik ne slaže se dobro s društvom i prezire ljude u njemu, no ipak želi ući u društvo i osjetiti tu posebnu atmosferu. Usprkos toj velikoj želji biva odbačen i postaje željan osvete za neuspjehom. Sve mu u životu propada a nesreća mu je uvijek za petama. Prema svemu ovome možemo zaključiti i da zapravo podzemlje za glavnog lika možda i predstavlja ovaj bijedan i nesretan život, a ponajviše izolaciju od društva, od cijelog svijeta.

 

Ova se novela sastoji od dva dijela, gdje bi prvi dio mogli nazvati filozofskom raspravom o čovjeku, a drugi dio dokaz za sve ono što je rečeno u prvom dijelu. Kako se prava radnja javlja tek u drugom dijelu ove novele, mogli bismo reći da radnja teče kronološki, a jedna od zanimljivosti vezana upravo za radnju je ta da je radnja izmišljena kao i sami zapisi.

 

U ovoj se noveli spominje nekoliko likova: glavni lik, njegov sluga Apolon, Liza, Ferfičkin, Simonov i Zverkov.

 

Ipak, posebnu pažnju mogli bismo dati upravo glavnom liku jer on sa svim svojim osobinama predstavlja ljude tadašnjeg vremena. O njegovoj karakterizaciji možemo ponajviše saznati u prvom dijelu ove novele, gdje odmah na samom početku možemo uočiti pakosnost, koja se uočavala i u njegovom poslu. No, pored toga što je pakostan, on je dosta i radoznao a možemo reći i da voli sanjariti, fantazirati a ponajviše filozofirati. U njegovoj filozofiji možemo kao glavnu ličnost uočiti čovjeka i njegove probleme u društvu. Sve te probleme možemo pronaći i u glavnom liku, jer je totalno izoliran od društva i velika je individua.

 

Ipak, za razliku od drugih ljudi koji su nezadovoljni onime što imaju, on je zadovoljan svojim načinom života. Na samom kraju novele možemo uočiti da nikoga ne voli, nikoga ne poštuje, no ono što je najgore, ne voli ni samog sebe. Sve je to uzrok njegovog bijednog života, kojeg je on silno želio popraviti. No, nedovoljna upornost dovela je do toga da je uvijek bio odbačen. Glavnu je riječ u njegovom životu vodila povučenost od društva, a sudeći po svemu ovome, možemo zaključiti da on u biti i nije shvatio svijet, život, već je sve to promatrao sa svog stajališta, sa svoje strane, dok drugu stranu svijeta nikad nije uspio vidjeti ni shvatiti. Tokom cijele novele činio se nervoznim, nesigurnim, izbezumljenim, neodlučnim a pomalo i strašljivim. Neke od ovih osobina mogu se uočiti i u današnjem svijetu, u današnjem čovjeku, no ima nešto što odskače od svega, a to je nezadovoljstvo čovjeka s onim što ima, jer čovjeku uvijek treba nešto više.

 

Osim glavnog lika, u radnji novele sudjeluju i ostali likovi s kojima se naš glavni lik i nije baš previše slagao. Jedan od tih likova je i lik Ferfičkina. Prema riječima glavnog lika, bio je to čovjek kojeg je glavni lik ponajviše mrzio, i za kojeg je tvrdio da je glup i velika kukavica. Veoma podao i drzak razmetljivac koji je hinio najosjetljiviju ambicioznost, budio je sve negativne osobine u očima glavnog junaka. Bio je jedan od onih ljudi koji nije podnosio glavnog lika, koji ga nije prihvaćao i niti to nije ni pokušavao. Kao i svima, najvažniji mu je bio novac te iz pojedinih njegovih situacija vidimo kako je bio uistinu velik podlac, gotovo zao čovjek koji je sa zadovoljstvom zadirkivao druge i ismijavao ih.

 

Gotovo sve to možemo reći i za preostala dva neprijatelja glavnog lika - Trudoljubova i Zverkova. Pakosni, zli likovi, kojima je jedini cilj u životu bio novac, često su omaložavali glavnog lika, koji je sve to trpio i čak im se u jednom trenutku htio i ispričati. Svi oni isticali su se jednom velikom negativnom osobinom, iskorištavanjem, kojom bi samo gledali da sebi ugode, da sebi učine život boljim, ne misleći na posljedice.

 

No, u cijelom društvu bila je i osoba koja je u glavnom liku pobudila posebne osjećaje. To je bila djevojka Liza, izgledom veoma lijepa i dobra u duši i srcu. U početku je upoznajemo kao povučenu, šutljivu i zbunjenu djevojku. Ipak, bila je osoba s kojom se moglo smireno i bez diskusija popričati i izmjeniti mišljenja o životu, budućnosti i ljubavi. Za razliku od drugih likova, pakost, zlo i egoizam se u toj djevojci nije mogao uočiti već je imala sve dobre osobine. Bila je veoma draga glavnom liku koji ju je volio, no ta je ljubav brzo nestala zbog nespremnosti lika na takav način života.

 

Već nam je poznato da su stil i jezik Dostojevskog veoma jednostavni, gdje se autor često koristi jednostavnim i jasnim rečenicama koje nisu toliko bogate stilskim sredstvima. Kao primjer jednostavne i kratke rečenice možemo navesti jedan od brojnih dijaloga iz novele:

 

Ti si odavde?

Nisam.

Odakle si?

Iz Rige.

Njemica?

Ruskinja.

Jesi li već dugo ovdje?

Gdje?

U kući.

 

Često se u rečenicama pa i među rečenicama javlja kontrast, koji je u funkciji humorističnosti i originalnosti rečenica, kao npr. Tada sam pobijedio, ali se Zverkov, koji je doduše bio glup ali veseo i drzak, na sve samo nasmijao i to tako da zapravo i nisam sasvim pobijedio - smijeh je ostao na njegovoj strani, ili pak Ta čovjek je glup, fenomenalno glup. Naime, uopće i nije glup, ali je tako nezahvalan da nema nezahvalnijeg stvorenja od njega. Specifičnost ove novele je i početak, gdje se također uočavaju jednostavne i humoristične rečenice:

 

Bolestan sam čovjek... Pakostan sam čovjek. Neprivlačan sam čovjek. Mislim da me boli jetra. Uostalom, nemam pojma o svojoj bolesti i ne znam pouzdano što me boli, a i cijela je novela napisana tako da autor direktno razgovara s čitateljem i daje mu poneke savjete, a sve se to izražava rečenicama poput ovih: Stanite! Dopustite da predahnem...

 

Pa zašto ste onda sve ovo pisali? - pitate me. Znate šta, strpao bih ja vas na četrdeset godina u podzemlje, bez ikakva posla, pa bih nakon četrdeset godina došao k vama da se raspitam do čega ste došli.

 

Osim ovih rečenica, Dostojevski se obraćao čitatelju putem zagrada (Slaba dosjetka, ali neću je prekrižiti. Napisao sam je, misleći da će ispasti veoma duhovito; a sada, kad sam i sam uvidio da sam se želio samo napraviti odurno važan – namjerno je neću prekrižiti!). Sam jednostavan stil govori nam kako rečenice nisu toliko bogate stilskim sredstvima, no u noveli možemo pronaći i poneku metaforu: "Bilo je tiho, pahuljao je snijeg padajući gotovo okomito i prostirajući jastuk po pločniku i pustoj ulici.

 

Realističnost stila također ne možemo izostaviti, a ta je realističnost i specifična za razdoblje u kojem je nastalo ovo djelo. Realističnost je izražena već putem same socijalne teme koja sa sobom nosi razne probleme. Ti se problemi očituju na posebnim realističkim likovima - likovima iz svakodnevnog života koji se kreću na svakodnevnim, običnim mjestima (gostionica, malena sobica). U noveli možemo uočiti i opis interijera: U uskoj, tijesnoj i niskoj sobi, pretrpanoj golemim ormarom za odijela i krcatoj kartonskim kutijama, krpama i kojekakvim odijevnim starudijama - bilo je posve tamno, čija je funkcija opisivanje i predočavanje socijalnog statusa likova, dok u jednom dijelu novele možemo uočiti i pozitivizam: Pa i uopće, dužni smo sebi ponavljati, neumorno, da nas u tom i tom trenutku priroda nipošto u tim i tim okolnostima neće ništa pitati; da je treba prihvatiti takvom kakva jest, a ne onako kao što fantaziramo, pa ako stvarno težimo za tablicom i kalendarom, no, i... no, pa makar i za retortom, što se može, treba prihvatiti i retortu.

 

Jezik u ovoj noveli je razumljiv no ima i pokojih francuskih izraza:

- a l'homme de la nature et de la verite.

Kao i svako dijelo, i ova novela ima nekoliko ideja:

1. Čovjek nije nikada sretan onime što ima

2. Svaki je čovjek kukavica

3. Čovjek nije savršeno biće

4. Društvo čini čovjeka čovjekom

________________________________

 

Jalov i besmislen posao, bio bi svaki pokušaj da se prepriča radnja u bilo kom delu Dostojevskog što naročito važi za knjigu Zapisi iz podzemlja. Ona se jednostavno mora pročitati! Onaj ko to uradi, osetiće zadovoljstvo i uzbuđenje daleko veće od čitanja nekog napetog špijunskog trilera, jer će u likovima i situacijama iz knjige prepoznati ljude i događaje iz svog, ili bilo čijeg , okruženja, iz svoje, ili bilo čije, prošlosti, sadašnjosti i, neminovno, budućnosti. Verovatno će, za čitaoca, najšokantnije ali i najuzbudljivije biti saznanje (koje se nameće tokom čitanja) da je pisac, nekom svojom, čudnom, psihološkom alhemijom, uspeo da prodre u najintimnije kutke njegove ličnosti i izloži ih, nemilosrdno, svetlosti spoznaje. A pritom, svi su likovi i događaji, naravno, izmisljeni. S poslednjom pročitanom stranicom ove knjige, čitaoci će se razjasniti šta su visokoparni književni književnici podrazumevali pod floksulom vrhunski dometi svetske literature. Shvatiće još nešto. Sa svakim ponovnim čitanjem Zapisi ne gube nište od svoje prvobitne dubine i univerzalnosi. Naprotiv!

_________________________________

 

Fjodor Mihajlovič Dostojevski roden je 1821. godine u porodici prilično siromašna čovjeka. Njegov otac bio je vojni liječnik plemićkog porijekla. Radio je u jednoj javnoj bolnici u Moskvi, ali je taj položaj u tadašnjoj Rusiji bio vrlo skroman i porodica je Dostojevski živjela u skučenom stanu i u okolnostima koje ni u kom slučaju nisu bile raskošne. Otac mu je bio mali tiranin koga su ubili pod nepoznatim okolnostima. Istraživači književnih djela Dostojevskog obično vide autobiografsku crtu u odnosu koji Ivan Karamazov ima prema ubijstvu svoga oca: iako Ivan nije bio pravi ubica, svojim mlitavim stavom, i stoga što nije spriječio ubijstvo iako je to mogao učiniti, on je na neki način kriv za ubijstvo oca. Prema tim kritičarima, izlazi, da je Dostojevski cijelog života patio od sličnih osjećaja posredne krivice jer je njegovog oca ubio njegov kočijaš.

 

Ondje, u moskovskom sirotištu, u onoj uskoj izbi koju dijeli sa svojim bratom, proveo je prve godine svog života. Nikad nije o njima govorio. Kad je onda kao mladić izašao iz tog mračnog svijeta, njegovo je djetinjstvo već bilo ugašeno. Zajedno sa svojim bratom u ono je vrijeme beskrajno mnogo čitao i danju i noću. Pun najsnažnijeg oduševljenja za čovječanstvo, on se je upravo bolesno počeo klanjati ljudi. Natjeran novčanom oskudicom otišao je u vojsku, ali ni ondje nije našao prijatelje.Nastale su mucne mladačke godine. Kao junaci svih njegovih knjiga on je živio u nekakvom kutku, sanjareći i razmišljajući. Noću je prevodio Balzacovu Evgeniju Grandet i Schillerova Don Carlosa.

 

1844., u dobi od dvadeset i četiri godine, napisao je "strastveno, gotovo u suzama" majstorsku studiju Bijedni ljudi. Pjesniku Nekrasovu povjerio je rukopis na ocjenu. Dva dana prošla su bez odgovora. Noću je sjedio osamljen i zamišljen kod kuće i radio sve dok se svjetiljka nije ugasila. Najednom oko četiri sata ujutro netko je žestoko zazvonio, a kad je Dostojevski začuden otvorio vrata, Nekrasov ulazi u kuću, grli ga, ljubi i kliče mu.

 

Onda se Naskarov žuri k Bjelinskom, svemoćnom ruskom kritičaru. "Uskrsnuo je novi Gogolj", viče s vrata, mašući rukopisom kao zastavom. "Kod vas Gogolji rastu kao gljive", rekao je nepovjerljivi Bjelinski kojega je ozlovoljilo toliko oduševljenje. Ali kad ga je Dostojevski sljedećeg dana posjetio Bjelinski se sav izmijenio. "Ta ne razumijete što ste stvorili", viče on sav uzbuden na smetenog mladića.

 

Tako melodramatski odvija se otkriće Dostojevskog kao pjesnika. Bijedni ljudi su kasnije objavljeni u Nekarsovu časopisu. Uspjeh je bio ogroman.

 

Ubrzo biva uhapšen zbog druženja s jednim tajnim društvom mladih ljudi koji su prihvatili socijalističke teorije Sen - Simona i Furijea. Ovi mladi ljudi sastajali su se u kući činovnika Ministarstva vanjskih poslova, Mihajla Petraševskog. Poslije ustanka 1848. godine u nekoliko europskih zemalja, u Rusiji je došlo do vala reakcije; vlast je bila uznemirena i poduzela je drastične mjere prema svim protivnicima. Ljudi iz kruga Petraševskog bili su uhapšeni, među njima i Dostojevski, te osudeni na smrt vješanjem. Rečeno im je da će biti pogubljeni; odveli su ih na mjesto određeno za izvršenje kazne, svezali su im oči, svukli ih do košulja i zavezali za stupove. Tek tada su im pročitali presudu kojom se smrtna kazna pretvara u osam godina robije u Sibiru. Taj dan je ostavio dubok ožljak u duši Dostojevskog. Nikad ga nije sasvim prebolio.

 

Četiri godine prinudnog rada Dostojevski je proveo u društvu ubojica i lopova, jer tada još nije bilo uvedeno izdvajanje običnih osudenika od političkih. Opisao ih je u Zapisima iz mrtvog doma (1862). Tu su do pojedinosti su ocrtana sva poniženja i teškoće kojima je bio izložen, kao i zločinci među kojima je živio.

 

Dostojevski je morao pronaći neki izlaz da ne bi sasvim poludio u tom okruženju. Utjehu je našao u hršćanstvu. Osim toga bilježio je i pojave kod ljudi koji su osim zvjerstva pokazivali i poneku ljudsku osobinu.

 

Kad su mu najzad raskovali lanac s izranjenih nogu, kad su stupovi ostali za njim kao truli smeđi zid, on je drugi čovjek: zdravlje mu je razoreno, slava raspršena u prašinu, a život uništen, samo njegova radost ostaje nedirnuta i nepovrijedjena. Još nekoliko godina mora ostati upola slobodan u Sibiru, ali mu nije dopušteno da objavi bilo kakav svoj rad. Ondje u progonstvu, u najgorem očaju i osamljenosti sklapa onaj neobični brak sa svojom prvom I bolesnomi ženom.

 

Kao zaboravljen čovjek vraća se u Petrograd. Njegovi Zapisi iz mrtvog doma, taj nezaboravni opis njegove robije prožete grozotom, otkriva ruskom narodu da tik kraj njega postoji neki drugi svijet, pravo čistilište svih patnji. I sam car jeca nad tom knjigom, a hilajde ljudi spominje Dostojevskog. U jednoj jedinoj godini ponovo je izgradena njegova slava, ali sada trajnija nego prije. Zajedno sa svojim bratom osniva časopis u kojem gotovo sve piše sam. Časopis se brzo širi u sve krugove i čini se kao da je sudbina Dostojevskog zauvijek osigurana.

 

I sada, počinje ono besciljno dugogodišnje lutanje Europom, ona jezovita odvojenost od Rusije, izvora krvi njegova života. S mnogo muke nalazi sklonište u malim niskim svratišnima sobama, punim zadaha siromaštva, demon padavice napada ga sve češće, dugovi, mjenice, obveze tjeraju ga od posla na posao. U meduvremenu ženi se za mladu stenografkinju u kojoj nalazi ženu punu odanosti i s takvim smislom za praktično da je uz njenu pomoć uspio odgovoriti na sve rokove i postepeno se osloboditi novčanih neprilika. Za vrijeme boravka u inozemstvu on mrzi Nijemce u Njemačkoj, Francuze u Francuskoj i to samo zato jer nisu Rusi. On želi jedino osjećati Rusiju, domovinu, bar letimično osjetiti dah domaće riječi. Nastaju Zločin i kazna, Idiot, Zli dusi i Igrač, monumentalna djela dvadesetog vijeka. U roku četiri godine, od 1867. do 1871. njegova porodica stekla je neku materijalnu sigurnost i mogli su se vratiti u Rusiju.

 

Godinu dana poslije, l0. februar 1881. umire Fjodor Mihajlovič Dostojevski. Iz najudaljenijih gradova putuju izaslanstva da mu iskažu posljednju počast. Kovačka ulica, u kojoj je izložen na odru, sva je crna od ljudi koji preplavljuju u jezovitoj šutnji stubište radničke kuće.Na tom sprovodu odjednom se na jedan sat ostvaruje sveti san Dostojevskog: jedinstvena Rusija. Onako kao što su se u njegovim djelima osjećala bratistva svih klasa i staleža u Rusiji tako su i one stotine hiljada iza kovcega u svom bolu bili jedna jedina masa: i mladi prinčevi i raskošno odjeveni popovi i radnici, studenti, ofciri, i lakaji i prosjaci bili su jedna cjelovita Rusija.

 

Bijedni ljudi (1846) - roman u pismima, dopisivanje dvoje socijalno i ljudski uvrijeđenih ljudi: sitnog činovnika Makara Devuškina, u kojeme  već  pronalazimo klice otpora  prema društvenom stanju i smirene jednako siromašne petrogradske djevojke Varenjke.

 

Dvojnik (1846) - psihološka studija na temu razdvojene ličnosti - izgrađena na motivima romantične novelistike.

 

Bijele noći (1848) - sentimentalni roman

 

Selo Stepaničkovo (1859) - napisano u Sibiru, komični roman s temom o provincijskoj vlasteli u središtu pažnje karakter ruskog Tartuffea, Fome Opiskina.

 

Poniženi i uvrijedeni (1861) - nadovezuje se na roman Bijedni ljudi - roman - feljton s dikensonovom melodramatičnom fabulom zasnovanom na otkrivanju tajni.

 

Zapisi iz mrtvog doma (1861) - sirovi zapisi - prisutan cijeli niz likova: zločinaca i moralista, plemića i pučana posredstvom koih otkriva svoju životnu filozofiju.

 

Zločin i kazna (1866) - prijelazni oblik prema modernom romanu - glavni lik Raskoljnikov.

 

Kockar (1867)

 

Idiot (1868) - ističe niz etičko - moralnih pitanja i raspravlja o ruskom društvu onoga vremena -  glavni lik knez Miškin - djelo pogodno za ekranizaciju i dramatizaciju zbog cijelog niza dramatskih preokreta.

 

Bjesovi (1871 - 1872) - antinihilistički roman.

 

Mladić (1875) - pisan u prvom licu u ime mlada i ponižena mladića koji nastoji objasniti sebi zagonetnu prošlost svoga oca Versilova i koji u sebi poput Raskoljnikova stvara fiksnu ideju da pomoću novaca zavlada ljudima - smatran najmanje cjelovitim njegovim djelom.

 

Braća Karamazovi (1879 - 1880) - pripada visokom ruskom realizmu - kriminalistička fabula o ubojstvu starog Fjodora Karamazova podredeno je razotkrivanju karaktera triju njegovih sinova.

Braća Karamazovi - Problem slobode

 

Zapisi iz podzemlja (1864) novela - intimna filozofska ispovijed čovjeka iz podzemlja

 

Krotka (1876)

 

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Mi u Evropi ništa ne značimo

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Srpska apokalipsa

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Veliki Inkvizitor

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zli dusi

loading...
0 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zapisi iz podzemlja

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u