Edgar Allan Poe - Gavran

Edgar Alan Poe - Gavran

Gavran, najpoznatija pjesma Edgara Allana Poea. Posrijedi je izrazito mračna pjesma s izgubljenom ljubavi kao glavnom temom. Izvorno izdanje doživjela je 29. siječnja 1845. pri čemu je u veoma kratkom roku Edgaru pribavila svjetsku slavu.

Ova pjesma je arhetip Poevih melankoličnih pjesama čiji je središnji motiv neprežaljeni gubitak voljene osobe i nesmirljiva bol nanesena nemilosrdnošću vremenskog tijeka stvarnosti. Ona pjeva o Ljepoti i o tuzi koju Ljepota neizbježno u senzibilnom ljudskom biću pobuđuje.

Ponoći sam jedne tužne, proučavo slab, i snužden
neobične drevne knjige što prastari nauk skriše

Za Poea, nema ljepše, poetičnije teme za pjesmu od „preuranjene smrti voljene djevojke". Logika njegovog zaključivanja je sljedeća: Ljepota kao jedina legitimna provincija pjesništva u svom vrhunaravnom obliku neizbježno iz ljudske duše iznuđuje suze, odnosno u njoj pobuđuje Tugu, melankoliju. Od tu krenuvši, on postavlja slijedeće pitanje: „Od svih melankoličnih tema, koja je po univerzalnom shvaćanju čovječanstva najmelankoličnija?" Jedan, i samo jedan odgovor mu se pritom nametnuo: Smrt. Sada, njega kao pjesnika, zanima kada je ova od svih tema najmelankoličnija, istovremeno i najviše poetična? Tada kada se najbliže veže uz ideju Ljepote, glasi njegov odgovor. Iz ovog, i iz još nekoliko sporednih argumenata, on dolazi do zaključka, dedukcijom, da je najpoetičnija od svih pjesničkih tema smrt prelijepe žene i također, nalazi izvan svake sumnje, da su za njeno izgovaranje najprikladnije usne nesretnog i njene prisutnosti uskraćenog ljubavnika.

Pjesma započinje prisjećanjem pjesnika na jednu davnu, sjetnu prosinačku noć, kada je za stolom sjedivši, polu-pospan proučavao stare, neobične spise u nadi da će tako iz svog srca odagnati tugu za neprežaljenim gubitkom ljubavi svog života: djevom besprijekorne ljepote, kojoj anđeli nadjenuše ime Lenora, bezimenoj zauvijek u svijetu smrtnika. Upravo ovo nastojanje pripovjedača da zaboravi svoju preminulu ljubavnicu i njegova nemogućnost, točnije njegova sklonost samoranjavanju i perverzno naslađivanje u upornom odbijanju istog nastojanja, predstavlja samu srž i dinamiku cijele poeme.

Ono što obavija pjesmu mističnošću je dijelom scenografija: otuđenost doma u romantičarskoj nigdjezemlji, kontrast olujne noći i mirnoće koja vlada u prostoriji-boravištu učenjaka, te ponajviše pojava i neobično ponašanje ptice simbola – Gavrana. Isprva, pripovjedač je ispunjen strahom na prve zvuke muklih udaraca po vratima – možda zbog štiva koje je stajalo pred njim, i u kojem je tražio više od bijega od svojeg sjećanja na izgubljenu draganu? Da još uvijek sluti njen povratak jasno je naznačeno njegovim mračnom hodniku upućenim šapatom: „Lenora". Nije li to bio strah na divlju pomisao da bi se to upravo njezin duh mogao nalaziti pred njegovim vratima? Nadalje, pjesnik nam aludira na Hadsko porijeklo mračne ptice u stihu „Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?", a time i zlokobnih namjera same ptičurine. Da će on (gavran) zauzeti dominantnu ulogu, naslućeno je njegovim slijetanjem na mramorno poprsje boginje Palade izvan pjesnikova dohvata, čime je jasno istaknut kontrast crno-bijelo, odnosno slutnja da će svjetloću razuma (Palada=Atena) progutati crnoća noći. Da nije riječ o običnoj ptici, jasno nam govori veoma zgodan, ali posve slučajan, iako neobičan gavranov odgovor na glasno izrečene pjesnikove misli: "Svi me druzi ostaviše, Otići će i on kao nade što me ostaviše". Tad će Gavran "Nikad više".

Ta mističnost svoj vrhunac doživljava u zadnje dvije strofe pjesme, gdje se gavrana uspoređuje sa „zloduhom, što sniva, spava" i istovremeno se razotkriva dotad skrivena, ali dijelom naslućivana, alegoričnost pjesme u stihovima „Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!" „Reče Gavran: "Nikad više". Za primijetiti je, da riječi „iz mog srca kljun svoj vadi" predstavljaju prvu metaforu u cijeloj pjesmi i zajedno sa odgovorom „Nikad više" potiču čitatelja da preispita svoje dosadašnje poimanje pjesme i potraži dublji moralni sadržaj. Tek se u zadnjoj strofi naznačuje da je gavran zapravo simbol tugujućeg i nejenjavajućeg prisjećanja, kako svojim vlastitim riječima tumači Poe.

________________

Pjesma Gavran ima elemente realizma, jer događaji koji su se zbili prikazuju realnost; učenjak-ljubavnik sjedi nad knjigom; otvaranje okna na lupetanje ptice; gavran slijeće na kip; i određeno je mjesto događaja – soba. Ne samo da je Gavran realističko djelo, već je i preteča simbolizma. Gavran simbolizira sudbinu i smrt. Elementi simbolike odražavaju se i u versifikaciji: izražajna i ritmička forma i strofa s nejednakim brojem slogova.

Pjesma govori o smrti lijepe žene Lenore. Zbog svoje tematike, pjesma u nama budi neke čudne osjećaje. Na početku pjesme javlja se strah koji se provlači kroz cijelu pjesmu, da bi taj isti strah u nama na kraju izazvao izrazitu tugu. Osebujno zbivanje u pjesmi pjesnik je izgradio u 18 strofa i 108 stihova. Svaka strofa završava refrenom koji je zvučan i posebno naglašen, a u skladu je s melankoličnim tonom pjesme. Najčešći refren što ga monotono ponavlja zloguka ptica je: Nikad više.

Jedne prosinačke olujne noći učenjak-ljubavnik proučavao je drevne knjige i zadrijemao. Plamen slabe vatre oslikavao je po podu sablasti:

Svaki ugarak, što gasne, sablasti po podu riše.

Rastrgan od boli, jer njegove ljubavi Lenore više nema, čeka svanuće. Odjednom mu se učinilo da netko kuca na vrata. Pomislio je da to možda neki posjetilac traži sklonište u toj strašnoj noći.

Mrak preda mnom, ništa više.
Pogledom kroz tamu bludim; stojim, plašim se i čudim  

Učenjak mašta da je to ušao duh njegove drage. Mističnost se, u tom noćnom ugođaju, povećava u trenutku kad gavran, crn kao noć, ulijeće u sobu kroz otvoren prozor i sjeda na kip Palade (božice Atene). U ovom dijelu pjesme nailazimo na kontraste: olujna noć – spokojnost sobe, mramor kipa – perje ptice. Ulaskom ptice atmosfera je fantastična i smiješna:

Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu diže...  

U daljnjim stihovima pjesnik uvodi dijalog između ljubavnika i Gavrana. Ptica dobiva atribute: mrka, gadna, grobna, sumorna, kobna, drevna,... Ljubavnik osjeća njene žarke oči, koje ga pale do u srž srca. Slijedi gradacija boli. Ljubavnik oblikuje pitanja tako da od očekivanog odgovora ptice, Nevermore, dobije onu bol, koja je najdivnija zato što je i najneizdržljivija. I u 16. strofi, na konačni upit, upit kojem će Nikad više biti zbiljski odgovor, i na koji će riječ Nevermore donijeti najveću bol i očaj.

Neba ti, i Boga, po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l' ću u Edenu
Grlit ženu posvećenu, Lenora je okrstiše,
Djevu divnu, jedinstvenu, koju anđeli mi skriše
Reče Gavran: "Nikad više"  

U tim pitanjima i odgovorima može se vidjeti morbidnost pjesme. Ljubavnik uživa u mučenju sebe sama. Dvije posljednje strofe svojom sugestivnošću prožimaju čitavu priču tj. pjesmu.

U samoću mene pusti! – nek ti trag se s biste zbriše

Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun, što srce siše!
Reče Gavran: "Nikad više"   

U posljednjoj strofi, gavran ostaje okamenjen na božici Paladi, kao simbol tužne i beskrajne uspomene na jednu prelijepu ženu.

Edgar Allan Poe - Gavran

Jednom u čas tužan noćni, dok razmišljah, duh nemoćni,
nad knjigama koje drevnu nauku u sebe skriše,
bejah skoro u san pao, a neko je na prag stao
i tiho je zakucao, kucnuo što može tiše.
„Posetilac neki – šanuh – kucnuo što može tiše,
samo to i ništa više."

Ah, sećam se toga jasno, beše zimnje veče kasno;
svaki tinjav odsev žara utvare po podu piše.
De čekajuć, srce snažim u knjigama zalud tražim
za Lenorom bol da blažim. Ime koje podariše
njoj anđeli, divna draga kojoj ime podariše
anđeli, nje nema više.

I šum svilen, šumor tmurni, šum zavesa tih purpurnih,
neslućenom, čudnom strepnjom obuzima sve me više;
da umirim srce rekoh: „To zacelo sad je neko
na pragu se mome steko, kucnuvši što može tiše,
posetilac neki pozni, zakuca što može tiše
na vrata i ništa više."

Najednom mi strepnja minu i zureći u tamninu:
„Gosparu il gospo – kazah – ne ljutite vi se više,
bejah skoro u san pao, neko od vas na prag stao
i tiho je zakucao, kucnuo što može tiše,
da i ne čuh"... Tad mi ruke vrata širom otvoriše –
samo mrak i ništa više.

I dok pogled tamom bludi, bojazan mi puni grudi,
slušajući, sanjajući, snovi mi se teški sniše,
i zagledan u tišinu, samohranu pustu tminu,
„O Lenora" reč jedinu, izgovorih tiho, tiše,
„O Lenora" odjek vrati što mi usta prozboriše,
samo to i ništa više.

Vratih se u sobu svoju a duša u nespokoju.
I uskoro nešto jači udarci se ponoviše.
„Na prozoru, u kapcima, mora biti nekog ima,
miruj srce, da u njima vidim kakvu tajnu skriše,
miruj srce da uvidim kakvu tajnu oni skriše,
vetar samo, ništa više!

I otvorih kapke tada, kad ulete iznenada
lepršajuć gordi Gavran iz dana što srećni biše,
gospodski ga izgled krasi, pozdravom se ne oglasi,
niti zasta, nit se skrasi, dok mu krila se ne sviše
povrh vrata, na Paladin kip mu krila se ne sviše,
slete, stade, ništa više.

Videć pticu ebonosnu, osmeh tužno srce kosnu,
zbog važnog i strogog sklada kojim lik joj sav odiše.
„Mada ćube čerupane – rekoh – plašljiv nisi, vrane,
što sablasan traješ dane sred žalova noći, kiše –
kaži kakvim imenom te sile pakle okrstiše?"
Reče Gavran: „Nikad više."

Začudih se vesma tome, odgovoru prejasnome,
mada smislom reči ove meni malo jasno biše:
al priznajem, nema zbora, ne čuh takvog odgovora,
i ne videh takva stvora crnih krila što se sviše,
zver il ticu čija krila na Paladin kip se sviše,
s' tim imenom „Nikad više."

No Gavranu s' kipa bela ta reč beše mudrost cela,
reč jedina s' kojom mu se misao i duša sliše.
Nit rečju tom zbor mu presta, nit pomače on se s' mesta
a u meni sumnje nesta: „Svi me znanci ostaviše,
odleteše i on ko i Nade što me ostaviše."
Reče Gavran: „Nikad više."

Čuvši, duhom sav uzbuđen, taj odgovor brz, rasuđen,
„Stvarno – kazah – to što zbori, reč jedinu nikad više,
valjda reče njegov gazda, zlom sudbinom gonjen vazda,
dok sve misli koje sazda u jedan se pripev sliše,
tužbalicu mrtvih nada i dana što srećni biše,
tužni pripev: „Nikad više."

Ali Gavran, stvor stameni, tužnu maštu bodri meni,
naslonjaču ja približih vratima što mogah bliže,
i glave na plišu sjajne, mnih znamenje tako tajno
u govoru svom nejahno nosi tica ta što stiže,
šta sablasna i odvratna, stara tica koja stiže,
misli, grakćuć: „Nikad više."

Sedeć, slutnjom srce morih, i ni reči ne prozborih
tici čije plamne oči do srca me prostreliše:
i u misli zanesena, meni klonu glava snena
sa uzglavlja tog svilena gde svetiljke odsjaj sliše,
prileć neće nikad više!

A vazduh sve gušci biva, kao miris da razliva
kadionik kojim anđo kadi sobu tiho, tiše
„Nesrećniče – viknuh tada – božija milost to je rada
da ti dušu spase jada, uspomenu da ti zbriše:
pij napitak sladak da se na Lenoru spomen zbriše."
Reče Gavran: „Nikad više."

„Proroče il stvore vražiji, đavole il tico, kaži,
zaklinjem te nebom sklonim i Gospodom ponajviše,
dal' ću dušu namučenu priljubiti u Edenu
uz devojku ozarenu koju svi mi snovi sniše,
uz Lenoru kojoj ime serafimi podariše?"
Reče Gavran: „Nikad više."

„Sad umukni, kleta tico, – skočih, viknuh – zlosutnico,
u paklenu noć se vrati, u oluj i nedra kiše!
S' tamom crno perje spoji, beleg laži gnusnih tvojih,
samoćom me udostoji, vrh vrata ne sedi više;
izgled i kljun tvoj ukloni što mi srce ojadiše."
Reče Gavran: „Nikad više."

I Gavran, stvorenje žalno, sedi stalno, sedi stalno,
krila mu se oko bledog Paladinog kipa sviše,
oči su mu zlokob prava, ko zloduha koji spava,
svetiljka ga obasjava i sen mu po podu piše:
duša mi se od te senke što se njišuć podom piše
spasti neće – nikad više!

__________________________________

Edgar Allan Poe rodio se 1809. Američki je pripovjedač i lirik. Rano je ostao bez roditelja, pa je odrastao u kući bogata trgovca. On ga je školovao nekoliko godina u Engleskoj. Poslije živi od književnog i novinarskog rada. Bio je sklon neurednom životu, uz to boležljiv, pa nakon smrti mlade supruge ubrzo i on umire, gotovo na ulici. Poeove su priče nastale pod utjecajem engleskog "romana jeze". Redovito opisuje mistične teme te jezovita djela i zločine. Smatraju ih prethodnicama suvremene priče, posebno kriminalističke. Većina ih je u dvjema knjigama: Groteskne pripovjesti i arabeske (1840) i Pripovjesti (1845).

Kao pjesnik, bio je manje plodan. Pisao je pjesme mistično - romantičnog ugođaja i bizarnih motiva. Najpoznatije mu je pjesma Annabel Lee, a najpoznatija poema Gavran.

Najbolje Poove pripovetke narativno su savršene, svaka reč poseduje sopstveni zvuk, efekat, psihološko značenje, a literarni instrumenti dovode do konstituisanja atmosphere straha, klaustofobije, jeze. U Bunaru i klatnu preovlađuje čisti horor, dok se pripovedač bori sa mašinom za ubijanje; Pad kuće Ašer upoznaje nas sa bledim, neurotičnim Roderikom Ašerom, sasvim sličnim živom duhu, i sa ledi Madlenom rastrzanom između egzistencije i ništavila. Posebno treba obratiti pažnju na senzibilitet u ovoj svojevrsnoj parodiji na gotske romane i, delimično autoparodiji. Koristeći se višeznačjem, autor postavlja nekoliko gotovo nerešivih dilema - radi li se o storiji o ludilu, porodičnom prokletstvu ili vampirizmu? Da li je u pitanju košmar ili stvarnost? Jesu li likovi ljudi od krvi i mesa ili priviđenja?

U svakom slučaju, čitajući Poovu sjajnu novelu, bičete potpuno obuzeti autorovom fantastikom.

Što se tiče poezije Edgara Alana Poa, naročito mesto zauzima Gavran gde je smrt opisana u liku lepe, mlade žene.

Uopšte, pisac je, može se reči, bio opsednut temom smrti i vrlo ju je često obrađivao - Eldorado, Crna mačka, Maska crvene smrti, Činjenice o slučaju gospodina Valdemara, Eleonora, Ovalni portret. Poovi junaci nisu duhovi, već pokojnici koji žele da se vrate u život i živi osuđeni na smrt.

Ostala djela: Tomerlan, Groteskne pripovijesti i arabeske, Pripovijesti.

Edgar Allan Poe - Annabel Lee

Edgar Allan Poe - Čovek gomile

Edgar Allan Poe - Crni mačak

Edgar Allan Poe - Maska crvene smrti

Edgar Allan Poe - Ligeja

Edgar Allan Poe - Naličje stvarnosti - esej

Edgar Allan Poe - Ovalni portret

Edgar Allan Poe - Pad kuće Usher

Edgar Allan Poe - Ubistva u ulici Morg

Edgar Allan Poe - William Wilson