Edgar Allan Poe - Crni mačak

Edgar Alan Poe - Crni mačak

Priča se o čovjeku, koji je od rane mladosti privržen životinjama, te ih je uvijek držao u kući, mazio... Kasnije se oženio sličnom takvom osobom. Držali su mnogo ljubimaca, među kojim i crnog mačka Plutona. Čovjek se jedne noći vratio pijan i iskopao mačku oko. Jednog dana, ne mogavši više gledati životinju, objesi je na drvo. Te noći bukne mu vatra u kući i jedva se sa ženom spasi, a na zidu iznad njegovog kreveta, na zgarištu pojavi se slika velikog mačka. Presele se u trušnu staru zgradu radi besparice, a čovjek dovodi kući drugog crnog mačka iz neke krčme. Tako žive neko vrijeme, a onda čovjek zapazi mrlju na mačkovim prsima, koja ima oblik vješala. Tako redom, čovjek digne sjekiru na mačka, žena ga zaustavi, on digne sjekiru na ženu, ubije ju i zazida ju u podrumu. Nakon toga mačak nestaje, i on konačno mirno spava. Dolazi policija i ne otkriva nikakvog traga, ali čovjek lupi o zid, koji je nedavno sagradio, a iznutra se javi cviljenje. Policajci sruše zid, te nađu ženu i mačka.

O djelu - Pripovijetka prikazuje ljudsku sklonost zlu, nanošenje zla bez pravog razloga. Nastranost i zlo su najiskonskiji porivi ljudskog srca, a ovdje se javljaju u različitim oblicima: kao mrzovoljnost, razdražljivost, bezobzirnost, okrutnost i, na kraju, hladnokrvno ubojstvo. Crni je mačak materijalizacija pripovjedačeve zle ćudi i u njemu se javlja želja da je uništi. Vješala na mačkovom trbuhu ga upozoravaju da je zločinac, ali i da će biti kažnjen. Mačak pobjeđuje, ali i pravda - zlo će biti kažnjeno jer policija, zahvaljujući mačku, otkriva pripovjedačev zločin.

Književni rod - epika

Vrsta djela - pripovijetka

Tema - Postajući sve više rob alkohola, junak ove pripovijesti propada i fizički i psihički. U stanjima pijanstva on zlostavlja i svoju ženu i svog mezimca, crnog mačka, kojeg jednog dana, razdražen grizodušjem hladnokrvno i okrutno objesi. Od tada se njegove nevolje gomilaju. Izgorjela mu je kuća, a uza sve to, jos ga plaši prisutnost nekog jednookog crnog mačka, posve sličnoga njegovom ljubimcu koji ga neprestano prati kao živa uspomena na počinjeno zlodjelo.

Likovi - pisac, njegova supruga, mačak

Pisac - Uvijek je bio poznat kao popustljiv i nježan čovjek, obožavao je životinje i svoju suprugu, no u jednom je trenutku života nešto puklo u njemu i postao je hladnokrvni ubojica.

Od djetinjstva bijah poznat po popustljivosti i čovječnosti svoje ćudi. Nježnost moga srca bijaše toliko uočljiva da je izazivala porugu mojih sudrugova. Posebno sam volio životinje, i moji su mi roditelji ugađali nabavkom najraznolikijih mezimaca. S njima sam provodio gotovo sve vrijeme, i nikad nisam bio sretniji no kad bih ih hranio i milovao.

... objesih ga zato što sam znao da me ljubi, i zato što sam znao da se nije ničim o mene ogriješio - objesih ga zato što sam znao da time činih grijeh - smrtni grijeh...

Pluton

Veliki i mudar crni mačak. Slijedio je gospodara svugdje po kući, a ovaj se sam brinuo o njemu i hranio ga:

Pluton - to bijaše ime mačka - bio mi je najmiliji mezimac i drug u igri. Sam sam ga hranio, i on me slijedio kamo god sam se kretao po kući. Tek sam ga s mukom mogao spriječiti da me prati i po ulicama.

Kratak sadržaj - Djelo počinje tako što Poe opisuje život svog junaka koji voli životinje.
On se rano oženio, imao je punu kuću kućnih ljubimaca, ali najdraži mu je bio jedan crni mačak po imenu Pluton. Njihovo je prijateljstvo trajalo nekoliko godina dok nije počeo piti i mijenjati raspoloženje. U to je vrijeme sve životinje mučio osim Plutona, sve do jedne večeri kad se vratio pijan kući i kad je, ne prepoznavajući samog sebe, mačku iskopao oko. Zbog toga je bio dosta potresen, ali nije stao dok jednog jutra nije hladno mačku stavio omču oko vrata i objesio ga u vrtu na stablo.

Noć nakon zločina zapalila mu se kuća i, kada je drugi dan došao da vidi kuću, na zidu njegove sobe, koji je jedini ostao, bio je otisnut veliki crni mačak, a on je mislio da mu je to kazna za zlodjelo. Nakon tog je događaja je više vremena provodio u krčmama, sve dok jedne večeri nije na vrhu jedne bačve ugledao crnog mačka. Odmah je odlučio da će ga uzeti, a njegova je žena bila jako zadovoljna. Mačak je bio isti Pluton, nije imao jednog oka kao i on, samo što je ovaj imao bijelih dlaka na prsima.

Neko se vrijeme slagao s tim novim mačkom, ali odjednom mu se mačak počeo gaditi i počeo ga je mrziti, a ona bijela mrlja na prsima počela je dobivati oblik jedne stvari koju on nije mogao podnijeti - oblik vješala. Puno mu se puta mačak zaplitao između nogu, ali ga nikad nije udario. Sve do jednog dana kad je odlazio u podrum i skoro se spotaknuo na mačku. U tom je trenutku uhvatio sjekiru i htio ubiti mačku, ali je došla njegova žena i htjela ga zaustaviti i on je sjekiru zabio njoj u glavu.

Sad je ostalo samo pitanje kamo sakriti leš. Dolazile su mu mnoge ideje na pamet. U jednom mu je trenutku palo na pamet da može sakriti leš u zid u podrumu i da nitko neće primjetiti. I tako je on iskopao rupu u zidu i stavio tamo leš svoje žene. Kad je došla policija, bio je miran jer je znao da ga neće moći otkriti. I bilo je tako, sve do jednog dana kad je policija opet došla. Kad su pregledavali podrum, on je u želji da dokaže nevinost, pokucao bambusovim štapom baš po mjestu gdje je bio leš njegove žene i iz zida se javi neka vika, nekakvi glasovi. Kad su policajci prokopali zid, u zidu su našli leš njegove žene i crnog mačka bez jednog oka.

Volio sam naročito životinje i roditelji bi me osobito obradovali kad bi mi donijeli u kuću neke od tih maih stvorenja.

Čitave mjesece me u snovima proganjala slika onog mačka.

Bijaše to ona nedokučiva čežnja duše da samu sebe izjeda - da vrši nasilje nad vlastitom prirodom - da čini zlo samo radi zla sama - koja me tjeraše da nastavim i da napokon okončam zlo koje nanesoh nedužnoj životinji.

Zaključak - Poe je u svojim djelima nastojao zaprepastiti. To mu je vrlo dobro uspijevalo jer je znao upotrijebiti gotičku struju, kojom se služio, i raspolagati maštom, koje mu nije nedostajalo. Stvarao je mračne, mistične scene i naglim detaljima držao čitatelja u neprekidnoj radoznalosti. Ne pušta čitatelja ni da dođe do daha, a već se pojavljuju novi zapleti i stravični prizori:

Natjeran tim mješanjem u bjesnilo više no demonsko, izvukao sam ruku iz njena stiska i zabio joj sjekiru u mozak. Pala je mrtva na mjestu, bez glaska.

Gotičkom se strujom koristio jer je smatrao da ona zadovoljava ukus njegovih čitatelja, ali i zato što je odgovarala njegovu temperamentu. Svu stravu o kojoj je pisao crpio je iz duše.

- Ako se mnoga moja djela i temelje na dojmu strave, tvrdim da ta strava ne potječe iz Njemačke, nego iz duše - da sam tu stravu crpio iz njezinih zakonitih izvora i uvijek je vodio samo do njena zakonita ishoda.

***

Edgar Allan Poe najznačajniji predstavnik američkog romantizma napisao je novelu Crni mačak. Edgar Allan Poe pohađao je nekoliko godina sveučilište u Virginiji iz kojeg je bio isključen zbog kockarskih dugova. Kako bi preživio, počeo je pisati. Bavio se novinarskim, kritičarskim i književnim radom, a ponajprije je bio pjesnik i pripovjedač. Edgara Allana Poea osobito su zanimale mistične teme. Pisao je kraća prozna djela u kojima se bavio čovjekovom psihom. Posebno ga zanima psihologija zločinca i svijet kakav se može naći u poremećenom umu. Utemeljitelj je kriminalističke priče i znanstvene fantastike. U svoje doba bio je neshvaćen i nepriznat, no prvi je američki književnik koji je utjecao na europske književnike.

Novela Crni mačak nastala je pod utjecajem romantizma. Romantizam je pravac u književnosti nastao u Italiji, a kasnije se pojavio i u ostalim dijelovima Europe. Odlike romantizma su odbacivanje ideja racionalizma koje je donijelo prosvjetiteljstvo, a književnici ne prihvaćaju ni stroga pravila koja propisuje klasicizam. Traže novo uporište i pronalaze ga u isticanju emocija, slobodi i individualizmu. Samu tematiku  romantizma čini nekoliko cjelina: osobne teme, pejsaž, nepoznati krajevi, nacionalno - povijesne teme i mistične teme. - Čežnja za nečim dalekim i nedostižnim tipična je za romantičare. Čeznuli su tako za prošlim vremenima - za srednjim vijekom, na primjer, koji su vrlo cijenili, za razliku od prosvjetiteljstva. Romantičari su, osim toga, čeznuli za dalekim kulturama- Orijentom i njegovom mistikom, primjerice. Inače, privlačila ih je noć, sumrak, stare ruševine, natprirodni elementi. Zaokupljala ih je takozvana "mračna strana" života, to jest ono nejasno, neugodno, zagonetno.

Jostein Gaarder, Zdenko Škreb i Ante Stamać novelu opisuju kao kratki i zatvoreni prozni oblik koji upravo zbog svoje kratkoće ima čvršću strukturu od romana. Upravo zbog kratkoće u novelu se obično ne umeću opisi i epizode jer bi doveli do usporavanja radnje. Uvod obično donosi sažeti prikaz osobina lika ili događaj koji će se obraditi. Svrha uvoda je privući pozornost čitatelja i izazvati njegovo očekivanje. Središnji dio obično se bavi psihološkom analizom lika ili razradom događaja. Tu se sadržaj novele često proširuje pripovjedačevim komentarima ili upotrebom simbola. Završetak novele često je obrat (poanta) kojim se ističe nešto osobito važno za temu.

U samom uvodu u djelo Edgar Allan Poe priprema čitatelja na strašan čin glavnog lika koji tek slijedi. Već samim uvodom on uspjeva pobuditi znatiželju kod čitatelja, koja zaista u mom slučaju nije prestala ni u jednom trenutku čitanja. Pišući u prvom licu Poe je istaknuo junakovu ljubav prema životinjama koje su mu davale ljubav i vjernost koje su mu nedostajale od čovjeka, a posebno govori o crnom mačku Plutonu kojeg je najviše volio. Idila obiteljskog života života porušena je junakovom bolešću Alkoholom, kako ju sam naziva. Čitatelji iz Poeovog uvoda mogu samo naslutiti kako se strašni događaj o kojem govori odnosi na mačka. Naime, on iznosi detalj o tome kako su u stara vremena crne mačke smatrali prerušenim vješticama.

- Govoreći o njegovoj inteligenciji, moja žena, koja je u duši bila prilično prožeta praznovjerjem, često je spominjala ono drevno pučko vjerovanje prema kojem su sve crne mačke u stvari prerušene vještice. Ona time nije nikada mislila ništa ozbiljno - i ja to spominjem tek tako zato što sam se, baš sada, toga sjetio.

Prijateljstvo glavnog junaka i Plutona trajalo je nekoliko godina i nije jenjavalo, čak i unatoč tome što se junak mijenjao na loše, što je počeo prekomjerno piti i grubo postupati prema životinjama i ženi. Poštovanje koje je osjećao prema Plutonu sprječavalo mu je da ga zlostavlja. Nakon što se junak jednog dana vratio kući pijan učinilo mu se da ga mačak izbjegava, nakon čega ga je ovaj „ščepao". Mačak mu je od straha zadao malu ranu zubima što je u junaku izazvalu demonsko bjesnilo. Bezosjećajno je izvadio nož i maču iskopao oko. Iako se nakon toga osjećao krivim i užasnutim, nije se mogao obuzdati zlom duhu nastranosti, koji ga je tjerao da uništi samoga sebe. Tako je jednog jutra, sasvim hladnokrvno, stavio mačku omču oko vrata i objesio ga o granu drveta u dvorištu.

- objesio ga zato što sam znao da me volio i zato što sam osjećao da me nije ničim povrijedio; – zato  što sam znao da, rađeći tako, činim grijeh – smrtni grijeh...

Noć nakon tog strašnog i meni potpuno nerazumljivog čina iz sna ga je prenuo povik "Vatra!". Zajedno sa ženom i slugom je uspio istrčati iz kuće koja je izgorjela u potpunosti. Nakon tog događaja pisac iracionalnim razmišljanjem pokušava pronaći povezanost između ovog događaja i vješanja mačke, ali ga u tome sprječava racionalno razmišljanje. Tada, na njegovo zaprepaštenje, otkriva portret mačka na jednom sačuvanom zidu kuće za koji zaključuje da je netko iz gomile radoznalih ljudi, koja je na znak uzbune ispunila vrt, odsjekao životinju sa stabla i ubacio je kroz otvoreni prozor u kuću. Rušenjem kuće, mačak se našao u gomili svježe žbuke, te je vapno djelovanjem plamena i amonijaka iz leša, stvorilo portret. On spominje i to da je tu zapanjujuću činjenicu uspio objasniti svom razumu, ali ne i svojoj savjesti što se meni čini potpuno razumljivim. Mislim da bi se nakon takvog niza zapanjujućih događaja i osoba koja ne vjeruje u sudbinu, proročanstva i slično zapitala postoji li između ovih događaja neka poveznica. Mjesecima nakon požara junak je imao priviđenja mačka i tugovao je zbog gubitka životinje, sve dok nije odlučio pronaći novu. Novi je mačak bio crn i velik kao i Pluton, ali se od njega razlikovao po bijeloj mrlji na prsima. Junak je osjećao nesklonost prema njemu iako nije shvaćao zašto. Iz dana u dan odnos prema mačku ispunjavao se odvratnošću i jezom, koja je prelazila u mržnju. Nakon što je shvatio da je i taj mačak lišen jednog oka i da njegova mrlja na prsima ima oblik vješala, više se nije mogao suzdržati i počeo je ludjeti. U svemu tome, kao što to obično i biva, najviše je trpjela njegova žena. Prilikom jednog silaska u podrum mačak ga je skoro oborio naglavce što ga je razjarilo do ludila. Njegova ga je žena pokušala spriječiti u namjeri da ubije mačka jednim udarcem sjekire što je u njemu izazvalo demonski bijes... izvukao sam ruku iz njezina stiska i zabo joj sjekiru u mozak. Pala je mrtva na mjestu bez hropca.

Nakon tog čina junak ne iznosi ni jednu jedinu riječ žaljenja za svojom ženom, već je okupiran idejom sakrivanja trupla. Najprije je želio sasjeći truplo na sitne djelove i uništiti ih vatrom, kasnije pokopati ga u podrumu. Razmišljao je o tome da ga baci u zdenac u dvorištu ili da ga spremi kao robu i pozove nosača. Na kraju je odlučio tijelo zazidati u zidine podruma, na mjestu gdje je bilo ispupčenje uzrokovano lažnim dimnjakom. Junak se ponovno počeo osjećati kao slobodan čovjek nakon što je shvatio da nema mačka.

- Nemoguće je opisati ili zamisliti onaj duboki, blaženi osjećaj olakšanja koji mi je odsutnost te mrske životinje izazvala u grudima. Nije se pojavila tijekom te noći i tako sam, barem jednu noć otkako sam je doveo u kuću, čvrsto i mirno spavao; da, spavao čak i s teretom ubojstva na duši.

Na samom kraju ove novele događa se za mene neočekivani preokret u kojem su otkrivene sve tajne našeg junaka. Do tog trenutka on je bio savršen u svojim djelima, barem je tako mislio. No kad je policija odlazila počinio je kobnu pogrešku. Lupio je štapom upravo u onaj dio zida u koji je uzidao truplo supruge. Tada su na naplatu došla sva njegova nedjela i to upravo zahvaljujući novom mačku.

- Gubeći svijest, zateturao sam prema suprotnom zidu. U jednom trenutku odred policajaca na stubama zastao je nepomičan, obuzet silinom užasa i strahopoštovanja.

Unatoč svim događajima koji su se izdogađali kroz djelo, ovakav rasplet nisam očekivala. Junak je bio toliko bezosjećajan u svakom trenutku, tako da je za mene bilo veliko iznenađenje to što je izgubio svijest. Međutim, analizom njegova postupka moguće je shvatiti njegov očaj. On, prema mojem mišljenju, zapravo nije mogao podnijeti poraz. Poraz u smislu pronalaska trupla kojeg je sakrio.

Dakle, u noveli Crni mačak, Edgar Allan Poe govori o zločinu kojeg je čovjek počinio vođen silom koju nije mogao kontrolirati. Tu silu on naziva nastranošću i smatra ju sastavnim djelom čovjekove psihe. Poe je u svojim djelima nastojao zaprepastiti, što mu je vrlo dobro uspjevalo. Služio se gotičkom strujom i znao je raspolagati maštom koja mu zasigurno nije nedostajala. Stvarao je mračne, mistične scene i naglim je detaljima držao čitatelja u neprekidnoj radoznalosti. Glavnog lika predstavlja nam kao čovjeka nježne, popustljive naravi i nježnog srca koji voli životinje koji se pokvario zbog neumjerenosti u piću. Glavni lik izravno govori o svojim osjećajima i stanjima duše, iako su ponekad pregrubi. Sam je pisac jednom rekao:

- Ako se moja djela i temelje na stravi, tvrdim da strava potječe iz moje duše, da sam tu stravu crpio iz njenih zakonitih izvora i uvijek je vodio samo do njena zakonita ishoda.

***

Raščlani, protumači i iznesi osobni stav o temi s kojom ćeš se susresti u ponuđenom ulomku. Svoj sastavak zaokruži kao cjelinu s uvodom, razradom i zaključkom, a pritom pripazi i na pravopisnu i gramatičku točnost. Nemoj prepričavati sadržaj djela i iznositi biografiju pisca bez da je u vezi s tvojom raščlambom.

Pluton – tako se zvao mačak – bio je moj najveći miljenik i drug u igrama. Samo sam ga ja hranio, a on me je pratio u korak, kamo god sam išao po kući. Bilo mi je čak teško da ga spriječim, da me ne slijedi vani po ulicama. Naše je prijateljstvo na taj način trajalo više godina, a u to su vrijeme svojstva moje ćudi i značaja -  uspješnim djelovanjem Demona Pića – doživjela (rumenim se zbog toga priznanja) korijenitu promjenu na gore. Iz dana u dan postajao sam sve zlovoljniji, sve razdražljiviji, sve bezobzirniji prema osjećajima drugih. Dopuštao sam sebi, da svojoj ženi govorim jezikom pijanaca. Naposljetku sam je čak stvarno zlostavljao. Dakako da su i moji mezimci imali priliku da osjete promjenu u mojem raspoloženju. Ne samo da sam ih sada zanemarivao, nego sam ih i zlostavljao. No svejedno prema Plutonu sam sačuvao dovoljno obzirnosti da se obuzdam i da ga ne zlostavljam, premda me nije grizla savjesti, ako sam zlostavljao kuniće, majmuna, pa čak i psa, kad bi se putem nekoga slučaja ili privrženosti ispriječili na mojem putu. Ali moja me je bolest shrvala – jer kakva je bolest ravna Alkoholu? – te je na kraju krajeva i Pluton, koji je sad stario i dosljedno postajao donekle mrzovoljan – čak i Pluton počeo na sebi osjećati posljedice mojega lošega raspoloženja.

Smjernice

- Smjesti ulomak u kontekst djela, odredi kojem književnopovijesnom razdoblju i vrsti djelo pripada.
- Uoči i protumači  razvoj odnosa između pripovjedača i njegova mezimca – mačka.   Izdvoji iz ulomka sve riječi kojima se opisuju osjećaji pripovjedača i mačka, razmisli i zaključi koja se figura misli pojavljuje. Argumentiraj citatima.
- Otkrij simbole u tekstu i protumači njihovo značenje u kontekstu ulomka i cjelini djela.
- Agata Chriesty i Arthur Conan Doyle i njihova lica, Hercules Poirot Sherlock Holmes,  najpoznatiji su majstori književnih vrsta čijim začetnikom smatramo E. A. Poea. Usporedi popularnost tih vrsta nekad i sad.
- Uoči i protumači razmišljanja o problemima alkoholizma, starenja i okrutnosti i potkrijepi ih primjerima.
- Iznesi svoje mišljenje o temama koje otvara ulomak – alkoholizmu, okrutnosti, starosti, praznovjerju.

Crni mačak djelo je poznatog američkog književnika Edgara Allana Poea. On je pisao u razdoblju američkog romantizma. Bio je pobornik ''čiste umjetnosti'' i simbolizma, što se jasno može vidjeti u priloženom ulomku s početka već imenovane kratke priče.

Pripovjedač, koji je ujedno i glavni junak djela, po prirodi je jako volio životinje. Ipak, najveći mu je mezimac bio Pluton – mačak crne dlake. U početku je njihovo prijateljstvo bilo skladno, puno ljubavi i međusobne igre. No, „uspješnim djelovanjem Demona Pića" pripovjedač sve više postaje žrtvom alkohola što se vidi po njegovom osornom ponašanju. Sukladno s tim, njegov se odnos prema kućnim ljubimcima mijenja. "Iz dana u dan postajao sam sve zlovoljniji, sve razdražljiviji, sve bezobzirniji prema osjećajima drugih. (...) Dakako da su i moji mezimci imali priliku da osjete promjenu u mojem raspoloženju. Ne samo da sam ih sada zanemarivao, nego sam ih i zlostavljao."

Plutona je u početku štedio, ali je i on s vremenom postao žrtva nasilja. Iz ovoga mogu primijetiti da se pisac u prikazivanju njihovog odnosa koristio gradacijom. Svjestan svoje okrutnosti i ovisnosti u koju se upušta, pripovjedač shvaća i to kako nije dovoljno jak da ju pobijedi. Zato kaže: "Ali moja me bolest shrvala – jer kakva je bolest ravna alkoholu? – te je na kraju krajeva i Pluton, koji je sad stario i dosljedno postajao donekle mrzovoljan – čak i Pluton počeo na sebi osjećati posljedice mojega lošega raspoloženja."

Uloga simbola u tekstu (Demon Pića, Alkohol, ime Pluton) je da nagovijeste mogući i očiti ishod ulomka, ali i djela u cijelosti. Naime, riječ Pluton u astrologiji predstavlja destruktivnu, nasilnu energiju, a druge dvije riječi jasnog značenja dobivaju na važnosti samim time što su napisane velikim početnim slovom. Također daju tmurni ton ulomku koji nagovještava nepovoljne događaje.
Priča je prožeta naturalističkim opisima, mistikom, a i obilježjima prave kriminalističke priče. Upravo se zato Poe smatra začetnikom kriminalističkih romana. Takve vrste svojom su misterioznošću oduvijek privlačile ljude te nisu gubile na popularnosti - kako nekada, tako i danas.

Ovaj ulomak otvara brojne teme: alkoholizam, okrutnost, praznovjerje... Pročitavši ga, samo sam potvrdila već postojeće vlastito mišljenje o svemu tome. Praznovjerje je po meni samo izlika pojedinaca za nedaće koje im se, kao i svima, događaju. Nadalje, mislim da alkohol nikada nije mogao niti će donijeti išta dobro. Svatko je krojač svoje sudbine te si ne smijemo dopustiti da nam takvi propusti ukvare život i okrenu ga za 360 stupnjeva.

__________________________________

Edgar Allan Poe - Crni mačak

Ovoj silno fantastičnoj, a ipak silno jednostavnoj pripovijesti, koju sam nakan prenijeti na papir, niti očekujem niti zahtijevam da tko vjeruje. Zaista bih bio bezuman da to očekujem u slučaju gdje mi i sama ćutila odbacuju vlastito svjedočenje. A ipak, lud nisam – i vrlo je sigurno da ne sanjam. Ali sutra mi je umrijeti, i danas želim odteretiti svoju dušu. Neposredna mi je namjera podastrijeti svijetu, jednostavno, sažeto i bez popratnih primjedbi, niz običnih, svakidanjih zbivanja. Svojim su me posljedicama ta zbivanja užasavala – ta su me zbivanja mučila – ta su me zbivanja uništila. A ipak, neću uznastojati da ih protumačim. Za mene su ona predstavljala gotovo samo stravu – mnogima se neće učiniti toliko užasna koliko baroques. Kasnije će se možda pronaći neki um koji će moje tlapnje svesti na nešto svakidašnje – neki um mirniji, logičniji i znatno manje razdražljiv od mojega, koji će spoznati, u ovim događajima što ih iznosim s jezom, tek običan slijed vrlo naravnih uzroka i posijedica.

Od djetinjstva bijah poznat po popustljivosti i čovječnosti svoje ćudi. Nježnost moga srca bijaše toliko uočljiva daje izazivala porugu mojih sudrugova. Posebno sam volio životinje, i moji su mi roditelji ugađali nabavkom najraznolikijih mezimaca. S njima sam provodio gotovo sve vrijeme, i nikad nisam bio sretniji no kad bih ih hranio i milovao. Ta je osebujnost moga značaja rasla zajedno sa mnom, i u mojoj muževnoj dobi bijaše mi jednim od glavnih izvora užitka. Onima koji su gajili sklonost prema kakvom vjernom i mudrom psu, jedva se moram potruditi da tumačim narav ili snagu zadovoljstva, koje se na taj način može osjetiti. Postoji nešto u toj nesebičnoj i požrtvovnoj ljubavi zvijeri što dira ravno u srce onoga koji je često imao prilike iskušati ništavno prijateljstvo i krhku vjernost pukog Čovjeka.

Oženih se rano, i bio sam sretan što u svojoj ženi nađoh narav veoma srodnu mojoj. Zapazivši moju privrženost kućnim mezimicama, nije propuštala nijedne prilike da pribavi one najugodnije vrste. Držali smo ptice, zlatne ribice, krasnog psa, kuniće, maloga majmuna i jednog mačka. Ovo posljednje bijaše neobično velika i krasna životinja, potpuno crna, i upravo zaprepastivo mudra. Govoreći o njegovoj inteligenciji, moja je žena, koja je u dnu duše bila nemalo prožeta praznovjerjem, često spominjala ono drevno vjerovanje u narodu po kojemu su sve mačke zapravo prerušene vještice. Ne da je o tome ikad ozbiljno razglabala – a i ja ne spominjem tu okolnost ni s kakvog boljeg razloga nego što je slučajno, u ovom trenutku, iskrsla u sjećanju.

Pluton – to bijaše ime mačke – bio mi je najmiliji mezimac i drug u igri. Sam sam ga hranio, i on me slijedio kamo god sam se kretao po kući. Tek sam ga s mukom mogao spriječiti da me ne prati i po ulicama.

Naše je prijateljstvo trajalo tako nekoliko godina, tijekom kojih je moja opća ćud i značaj – djelovanjem onoga đavla Neumjerenosti u pilu – pretrpjela (stid me je i priznati) korjenitu promjenu nagore. Postajao sam iz dana u dan mrzovoljniji, razdražijiviji, bezobzirniji prema tuđim čuvstvima. Dopustio sam sebi da se služim neumjerenim riječima govoreći sa svojom ženom. Napokon, podvrgnuo sam je čak i nasilju. Moji su mezimci, dakako, bili prisiljeni osjetiti promjenu u mojoj naravi. Nisam ih samo zanemarivao, već i grubo s njima postupao. Prema Plutonu sam, međutim, zadržao dovoljno poštovanja, koje me obuzdavalo da ga ne zlostavljam onako kao što sam bez ikakvih obzira zlostavljao kuniće, majmuna, pa čak i psa, kad bi mi se slučajno, ili iz privrženosti, našli na putu. Ali moja me bolest sve više obuzimala – jer koja je bolest nalik alkoholu? – i napokon čak i Pluton, koji je sad već ostario, pa tako postao i ponešto razdražljiv – čak i Pluton stade dolaziti u priliku da iskusi posljedice moje zle volje.

Jedne noći, vrativši se kući veoma pijan s jednog od mojih lutanja po gradu, učini mi se da mačak izbjegava moju nazočnost. Ščepah ga; kad mi on, ustravljen mojom nasilnošću, zubima zadade sitnu ranicu na ruci. Demonsko bjesnilo obuzme me istog časa. Više sam sebe nisam poznavao.

Moja nekadašnja duša kao da je odjednom umakla iz tijela; i više no sotonska opačina, pothranjena rakijom, proze svako vlakno moje građe. Izvukoh iz džepa prsluka nožić, rasklopih ga, ščepah bijednu životinju za vrat i hotimično joj izrezah jedno oko iz očne duplje! Rumenim, gorim, drhtim, dok bilježim to kleto zvjerstvo.

Kad mi se s jutrom vratio razum – kad mi je san raznio isparenja tog noćnog razvrata – oćutjeh kako me obuzima napola užas, a napola kajanje zbog zločina koji sam počinio; ali bijaše to u najboljem slučaju tek slabašno i neodređeno čuvstvo, i duša pri tom nije bila ganuta. Ponovno se odah neumjerenosti, te ubrzo utopih u vinu svekoliko sjećanje na taj čin.

U međuvremenu, mačak se polako oporavio. Duplja izgubljenog oka predstavljala je, istina, stravičan prizor, ali činilo se da više ne trpi nikakvu bol. Kretao se po kući kao obično, ali je, kao što se moglo i očekivati, bježao u silnom strahu čim bih se ja približio. Toliko mi je još preostalo starih čuvstva da sam isprva bio rastužen tom očiglednom nesklonošću stvorenja, koje me nekoć toliko ljubilo. Ali taj osjećaj ubrzo ustuknu pred razdraženošću. I tada naiđe, kao da mi priprema posljednji i neopozivi poraz, duh nastranosti. O tom duhu filozofija ne vodi brigu. A ipak kao što sam siguran da moja duša živi, tako vjerujem da je nastranost jedan od najiskonskijih poriva ljudskoga srcajedan od onih nedjeljivih prvotnih činilaca, ili čuvstva, koji usmjeruju značaj čovjeka. Tko se još nije stotinu puta zatekao kako čini nešto opako ili budalasto, ni iz kojeg drugog razloga nego zato što zna da ne bi smio? Ne osjećamo li trajnu sklonost, uprkos razlozima zdravog razuma, da kršimo ono što je Zakon, naprosto zato što poimamo da on to jest? Ovaj duh nastranosti, rekoh, uzrokovao je moju konačnu propast. Bi-jaše to ona nedokučiva čežnja duše da samu sebe izjeda – da vrši nasilje nad vlastitom priro-dom – da čini zlo samo radi zla sama – koja me tjeraše da nastavim i da napokon okončam zlo koje nanesoh nedužnoj životinji. Jednoga jutra, posve hladnokrvno, nabacih mu omču oko vrata i objesih ga o granu nekog drveta – objesih ga dok su mi suze ćurkom curile iz očiju, i s najgorčim kajanjem u srcu – objesih ga zato što sam znao da me ljubi, i zato što sam znao da se nije ničim o mene ogriješio – objesih ga zato što sam znao da time činih grijeh – smrtni grijeh, koji će toliko ugroziti besmrtnu mi dušu da će se naći – ako je to uopće moguće – van dosega beskrajnog milosrđa Najmilosrdnijega i Najstrašnijega Boga. U noći onoga dana, kad je to okrutno djelo počinjeno, trgnuo me iz sna povik »Vatra!« Zavjese oko moga kreveta proždirali su plamenovi. Čitava je kuća buktala. S velikom smo mukom moja supruga, sluga i ja uspjeli umaći požaru. Pustošenje je bilo potpuno. Čitavo je moje zemaljsko bogatstvo bilo izgubljeno, i otada nadalje prepustio sam se očaju.

Ne bi bilo dostojno da pokušam ustanoviti neki slijed uzroka i posljedica između te katastrofe i onog okrutnog zvjerstva. Ali ovdje iznosim lanac činjenica, i ne želim ostaviti ni jednu jedinu moguću kariku nesavršenu. Dan poslije požara posjetio sam razvaline. Zidovi su se, osim jedne iznimke, urušili. Iznimka se sastojala od jednog pregradnog zida, ne vrlo debelog, koji se zadržao otprilike na sredini kuće, i na koga se prislanjalo uzglavlje moga kreveta. Žbuka je ovdje u velikoj mjeri odoljela djelovanju vatre – što sam pripisao činjenici da je bila tek nedavno nanesena. Oko toga zida okupila se gusta gomila, i činilo se da veći broj osoba razgleda jedan njegov posebni dio s vrlo podrobnom i napetom pažnjom. Riječi »čudnovato!« »neobično!« i drugi slični izrazi pobudili su moju znatiželju. Pristupio sam i ugledao, kao urezan u bareljefu na bijeloj površini, lik divovskog mačka. Dojam je bio izazvan uistinu začudnom vjernošću. Oko vrata životinje nalazilo se uže.

Kad prvi put spazih to priviđenje – jedva sam mogao i pomisliti da bi moglo biti nešto drugo – moja zaprepašćenost i strava bili su neizmjerni. Ali napokon mi u pomoć priskoči razmišljanje. Mačak je, sjetio sam se, bio obješen u vrtu tik uz kuću. Na znak uzbune za vatru, vrt je smjesta ispunila gomila – od koje je netko zacijelo odsjekao životinju od stabla i ubacio je, kroz otvoreni prozor, u moju odaju. To je vjerojatno bilo učinjeno s namjerom da me probude oda sna. Rušenje ostalih zidova utisnulo je žrtvu moje okrutnosti u masu svježe razmazane žbuke; a vapno je iz nje, uz pomoć plamena i amoniae iz lesa, izvelo zatim portret onako kako sam ga ja vidio.

Premda sam tako spremno objasnio svom razumu, ako ne u cijelosti i svojoj savjesti, začudnu činjenicu koju sam netom iznio, ona je ipak ostavila traga u mojoj mašti. Mjesecima se nisam mogao osloboditi priviđenja mačka; i tijekom toga razdoblja u duhu mi se ponovno pojavilo neko polučuvstvo koje se činilo kao kajanje, ali to nije bilo. Pošao sam tako daleko da sam čak tugovao zbog gubitka životinje, te počeo tražiti oko sebe, u onim odvratnim sredinama koje sam sad redovito posjećivao, drugog mezimca iste vrste, i ponešto slična obličja, koji bi zauzeo njegovo mjesto.

Jedne noći dok sam sjedio, napola omamljen, u nekoj jazbini više no sramotnoj, moju pažnju iznenada privuče neki crni predmet, koji je počivao na vrhu jedne od golemih bačvi džina, ili ruma, što sačinjavahu glavni namještaj prostorije. U vrh sam te bačve gledao neprestano već nekoliko minuta, i ono što me sad iznenadilo bijaše činjenica da ranije nisam primijetio taj predmet na njoj. Pristupih mu i dodirnuh ga rukom. Bijaše to crni mačak – vrlo velik – jednako tako velik kao Pluton, i potpuno nalik njemu u svakom pogledu osim u jednom. Pluton nije imao bijele dlake ni najednom dijelu tijela; ali taj je mačak imao veliku, premda neodređenu, mrlju bijeloga, koja je prekrivala gotovo cijelo područje prsa.

Kako ga dodirnuh, on smjesta ustade, počne glasno presti, protrlja mi se o ruku, naizgled presretan što sam ga zapazio. To je dakle bilo upravo ono stvorenje za kojim sam tragao. Smjesta sam ponudio da ga otkupim od krčmara; ali ta osoba nije polagala nikakva prava na nj – nije ništa znala o njemu – nikad ga ranije nije vidjela.

Nastavio sam ga milovati, i kad sam se pripremio da krenem kući, životinja iskaže sklonost da me prati. Dopustio sam joj: povremeno se saginjući i tapšući je dok sam se kretao. Kad je stigla kući, smjesta se udomaćila, i odmah postala veliki miljenik moje žene.

Što se mene tiče, ubrzo osjetih kako se u meni budi nesklonost prema njemu. Bilo je to upravo suprotno od onoga što sam očekivao; ali – ne znam kako ili zašto – njegova očigledna privrženost meni ispunjala me znatnom odvratnošću i jedom. Polako i postupno ta čuvstva odvratnosti i jeda prerastoše u gorčinu mržnje. Izbjegavao sam to stvorenje; stanoviti osjećaj stida i spomen na ono prijašnje zvjersko djelo branio mi je da ga fizički zlostavljam. Nekoliko ga tjedana nisam udario ili mu bilo kako nasilno naudio; ali postupno – vrlo postupno – stadoh ga promatrati s neizrecivim gađenjem i šutke bježati iz njegove ogavne nazočnosti, kao od kužna daha.

Ono što je nedvojbeno povećalo moju mržnju prema životinji bijaše otkriće, onoga jutra pošto sam je donio kući, da je, poput Plutona, i ona također lišena jednog oka. Zbog te je okolnosti međutim samo još više omiljela mojoj ženi, koja je, kako već rekoh, posjedovala u velikoj mjeri onu ljudskost čuvstva koja je nekoć bila moja bitna odlika, i izvor brojnih najčudnijih i najčistijih užitaka.

S mojom odvratnošću prema tom mačku, međutim, kao da je rasla njegova privrženost meni. Slijedio je moje stope upornošću koju je teško čitaocu učiniti shvatljivom. Gdje god bih sjeo, zavukao bi mi se pod stolac, ili bi mi skočio na krilo namećući mi svoje odvratno umiljavanje. Ako bih ustao da zakoračim, zašao bi mi među noge, i tako me gotovo oborio na tie, ili bi mi se, zakačivši se svojim dugim i oštrim kandžama za moju odjeću, uspeo na taj način do prsa. U takvim bi me trenucima, premda sam čeznuo da ga umorim jednim udarcem, ipak nešto u tome priječilo, djelomično spomen na moj nekadašnji zločin, ali ponajviše – odmah ću priznati – apsolutna strava pred tom zvijeri.

Ta strava nije bila zapravo strava od tjelesnog zla – a ipak, našao bih se u nedoumici kako daje drugačije odredim. Gotovo se stidim priznati – da, čak i u ovoj ćeliji zločinca, gotovo se stidim priznati – daje strava i groza kojom me ta životinja ispunjala bila pojačana jednim od najluđih priviđenja koje je moguće zamisliti. Moja mije supruga skrenula pažnju, više no jednom, na narav one mrlje bijele dlake o kojoj sam govorio, i koja je predstavljala jedinu vidljivu razliku između ove nepoznate zvijeri i one koju sam nekoć umorio. Čitalac će se prisjetiti da je ta mrlja, premda velika, isprva bila vrlo neodređena; ali, postupno i sporo – sporo tako da to bijaše gotovo neosjetno, te se moj razum dugo vremena borio da to odbaci kao plod mašte – ona je napokon poprimila vrlo strogu određenost obrisa. Bio je to sad prikaz jednog predmeta koji mogu imenovati samo s jezom – i zbog toga sam iznad svega mrzio toga monstruma, i strahovao, i bio bih ga se oslobodio da sam imao hrabrosti – bila je to sad, kažem, slika jedne jezive – jedne grozovite stvari – slika VJEŠALA! – oh, tog sumornog i strašnog oruđa užasa i zločina – oruđa samrtne muke i smrti!

I sad sam zaista zapao u toliki čemer da je to prelazilo običan ljudski jad. A jedna nijema životinja – koje sam sudruga nisko umorio – jedna nijema životinja da pričinja meni – meni, čovjeku, stvorenom na sliku i priliku Velikog Boga – toliko nepodnošljiva jada! Jao! ni danju ni noću više nisam znao za blagoslov odmora! Tijekom prvoga, to me stvorenje nije ostavljalo ni časka samog; a za drugoga trzao sam se, svakog sata, iz snova neizrecive jeze, da bih osjetio vrući dah te stvari na svom licu, i njenu golemu težinu-utjevljenu moru koju nisam u stanju sresti sa sebe – koja mije vječno ležala na srcu!

Pod pritiskom muka poput ove, podlegao je i posljednji slabašni ostatak dobra u meni. Opake misli postadoše mi jedini prisni drugovi – misli beskrajno mračne i opake. Zlovolja mog uobičajenog raspoloženja prerasla je u mržnju na svekolike pojave i svekoliko čovječanstvo; dok je od iznenadnih čestih i nesavladivih, provala bijesa kojima sam se sada slijepo prepuštao, moja strpljiva supruga, na žalost! trpjela ponajčešće i bez mrmljanja.

Jednog me dana pratila po nekom kućnom poslu u podrum stare zgrade, u kojoj nas je naša bijeda prisilila da obitavamo. Mačak me slijedio niz strme stepenice i, zamalo me oborivši naglavce, razdražio do ludila. Podigavši sjekiru, i zaboravivši u svom gnjevu djetinjastu grozu koja mi dotle zadržavaše ruku, usmjerio sam na životinju udarac, koji bi se, dakako, pokazao trenutno smrtonosnim da je pao onako kako sam ja želio. Ali taj je udarac zaustavila ruka moje žene. Natjeran tim miješanjem u bjesnilo više no demonsko, izvukao sam ruku iz njena stiska i ukopao joj sjekiru u mozak. Pala je mrtva na mjestu, bez glaska.

Pošto sam izvršio to jezivo umorstvo, smjesta sam se latio, i to savršeno promišljeno, zadatka da sakrijem truplo. Znao sam da ga iz kuće ne mogu iznijeti, ni danju ni noću, a da se ne izložim opasnosti da me susjedi primijete. Mnoge su mi se osnove rađale u glavi. U jednom sam razdoblju razmišljao da sasiječem truplo na sićušne djeliće i uništim ih vatrom. U drugom, odlučio sam da mu iskopam raku u podu podruma. Onda sam opet smišljao da ga bacim u zdenac u dvorištu – ili da ga spremim u sanduk, kao neku robu, po uobičajenom postupku, te onda pozovem nosača da ga odnese iz kuće. Napokon sam naišao na rješenje koje mi se učinilo mnogo boljim od dotadašnjih. Odlučio sam da ga zazidam u podrumu – kako su, prema zapisima, redovnici u srednjem vijeku zazidavali svoje žrtve.

Za svrhu poput ove podrum je bio vrlo prikladan. Zidovi su mu bili labavo građeni, i nedavno su bili potpuno ožbukani grubom žbukom, kojoj je vlaga u ozračju priječila da se skrutne. Štoviše, u jednom se zidu nalazilo ispupčenje, uzrokovano lažnim dimnjakom ili kaminom, koje je bilo ispunjeno tako da bi izgledalo poput ostalih dijelova podruma. Uvjerio sam se da na tom mjestu mogu lako razmaknuti cigle, umetnuti leš, i sve ponovno zazidati kao ranije, tako da nijedno oko ne bi moglo otkriti ništa sumnjivo.

I u tom se proračunu nisam prevario. Pomoću motke lako sam uklonio cigle i, pošto sam truplo pažljivo položio uz unutarnji zid, podupro sam ga u tom položaju dok sam, bez velike muke, ponovno podigao cijelu građevinu onako kako je izvorno izgledala. Pošto sam nabavio vapna, pijeska i strune, uza sve moguće mjere opreza pripremio sam žbuku koja se nije mogla razlikovati od stare, i njom sam vrlo pažljivo premazao novu naslagu cigle. Kad sam završio, uvjerio sam se da je sve kako valja. Na zidu se ni po čemu nije moglo primijetiti da ga je netko dirao. Smeće je s poda uklonjeno s najtemeljitijom pažnjom. Pobjedonosno sam se osvrnuo i rekao sam sebi: - Dakle, ovdje, u najmanju ruku, moj trud nije bio uzaludan. Slijedeći mi je korak bio da potražim zvijer, koja je bila uzrokom tolikoj nevolji; jer napokon sam čvrsto nakanio da je umorim. Da sam je mogao susresti u tom trenutku, o njenoj sudbini ne bi bilo nikakve dvojbe; ali činilo se da je lukavu životinju preplašila silina mog prijašnjeg gnjeva, te se klonila da mi se pokaže u mom trenutnom raspoloženju. Nemoguće je opisati, ni zamisliti, dubok, blažen osjećaj olakšanja koji mi je odsutnost te omražene životinje izazvala u grudima. Nije se pojavila tijekom noći – i tako sam barem jednu noć, od njena uvođenja u kuću, čvrsto i mirno spavao; da, spavao, čak i s teretom umorstva na duši!

Prošao je drugi i treći dan, a moga mučitelja još uvijek ne bijaše. Iznova sam stao disati kao slobodan čovjek. Monstrum je u užasnom strahu pobjegao iz ovih prostora zauvijek! Nikad mi se više neće pojaviti pred očima! Moja sreća bijaše neizmjerna! Grijeh mog crnog čina tek me malo uznemirivao. Bilo je postavljeno nekoliko upita, ali je na sve spremno odgovoreno. Došlo je čak do pretrage – ali ništa se dakako nije moglo otkriti. Držao sam svoje buduće blaženstvo osiguranim.

Četvrtog dana nakon umorstva, odred policajaca došao je posve neočekivano u kuću, i ponovno stao vrlo temeljito pretraživati prostorije. Siguran, međutim, u nemogućnost da se moje skrovište otkrije, nisam ćutio ni najmanje nelagode. Policajci su mi naložili da ih pratim pri njihovu traganju. Nisu mimoišli ni jedan ugao ili zakutak. I napokon, po treći ili četvrti put, spustili su se u podrum. Ni jedan mišić nije mi zatreptao. Srce mi je udaralo mirno, kao u čovjeka koji sniva u nedužnosti. Koračao sam s kraja na kraj podruma. Prekrstio sam ruke na grudima, i lagodno šetao amo-tamo. Policajci su bili potpuno uvjereni, te su se pripremali za odlazak. Radost u mom srcu bijaše suviše jaka da bi se mogla obuzdati. Gorio sam od želje da izrečem bar jednu riječ, da pokažem svoju pobjedu i dvostruko učvrstim njihovo osvjedočenje o mojoj nekrivnji.

Gospodo, prozborih napokon, dok se skupina uspinjala stepenicama, "presretan sam što sam otklonio vaše sumnje. Želim vam najbolje zdravlje, i nešto više uljudnosti. Uzgred rečeno, gospodo, ovo je – ovo je veoma dobro zidana kuća." (U toj mahnitoj želji da kažem nešto neusiljeno, jedva sam znao što uopće izgovaram.) "Mogao bih reći, izvanredno dobro zidana kuća. Ovi zidovi – zar odlazite, gospodo – ovi su zidovi vrlo masivno građeni"; i tu sam, iz puke bjesomučnosti razmetanja, snažno pokucao, bambusovim štapom koji sam držao u ruci, točno po onom dijelu redova cigle iza kojih je stajao leš moje rođene supruge.

Ali neka me Bog zaštiti i izbavi iz kandža Sotone! Netom je odjek mojih udaraca utonuo u tišinu, kad mi odgovori glas iz nutrine groba! – plač, isprva prigušen i isprekidan, poput jecanja djeteta, a zatim naglo prerastao u jedan dugačak, glasan i neprekinut vrisak, potpuno neprirodan i neljudski – urlik – bolan krik, napola užasnut a napola pobjedonosan, krik štono bi mogao odjeknuti samo iz pakla, istodobno iz grla prokletih u njihovim smrtnim mukama, i zlih duhova koji uživaju u tom prokletstvu.

Budalasto je govoriti o mojim vlastitim mislima. Izgubivši ravnotežu, zateturao sam k suprotnom zidu. U jednom je trenutku skupina na stepenicama stajala nepomično, obuzeta silinom užasa i strahopočitanja. U slijedećem, tuce je snažnih ruku već trgalo zid. Srušio se u cjelini. Leš, već u stanju znatnog raspadanja i oblijepljen zgrušanom krvlju pojavio se uspravan pred promatračima. Na njegovoj glavi, crvenih razjapljenih usta i s jednim jedinim ras-plamsanim okom, sjedila je ona jeziva zvijer koje me prepredenost namamila u umorstvo, i koje me izdajnički glas izručio krvniku. Zazidao sam tog monstruma unutar grobnice!

________________________________

Edgar Allan Poe rodio se 1809. Američki je pripovjedač i lirik. Rano je ostao bez roditelja, pa je odrastao u kući bogata trgovca. On ga je školovao nekoliko godina u Engleskoj. Poslije živi od književnog i novinarskog rada. Bio je sklon neurednom životu, uz to boležljiv, pa nakon smrti mlade supruge ubrzo i on umire, gotovo na ulici. Poeove su priče nastale pod utjecajem engleskog "romana jeze". Redovito opisuje mistične teme te jezovita djela i zločine. Smatraju ih prethodnicama suvremene priče, posebno kriminalističke. Većina ih je u dvjema knjigama: Groteskne pripovjesti i arabeske (1840) i Pripovjesti (1845).

Kao pjesnik, bio je manje plodan. Pisao je pjesme mistično - romantičnog ugođaja i bizarnih motiva. Najpoznatije mu je pjesma Annabel Lee, a najpoznatija poema Gavran.

Najbolje Poove pripovetke narativno su savršene, svaka reč poseduje sopstveni zvuk, efekat, psihološko značenje, a literarni instrumenti dovode do konstituisanja atmosphere straha, klaustofobije, jeze. U Bunaru i klatnu preovlađuje čisti horor, dok se pripovedač bori sa mašinom za ubijanje; Pad kuće Ašer upoznaje nas sa bledim, neurotičnim Roderikom Ašerom, sasvim sličnim živom duhu, i sa ledi Madlenom rastrzanom između egzistencije i ništavila. Posebno treba obratiti pažnju na senzibilitet u ovoj svojevrsnoj parodiji na gotske romane i, delimično autoparodiji. Koristeći se višeznačjem, autor postavlja nekoliko gotovo nerešivih dilema - radi li se o storiji o ludilu, porodičnom prokletstvu ili vampirizmu? Da li je u pitanju košmar ili stvarnost? Jesu li likovi ljudi od krvi i mesa ili priviđenja?

U svakom slučaju, čitajući Poovu sjajnu novelu, bičete potpuno obuzeti autorovom fantastikom.

Što se tiče poezije Edgara Alana Poa, naročito mesto zauzima Gavran gde je smrt opisana u liku lepe, mlade žene.

Uopšte, pisac je, može se reči, bio opsednut temom smrti i vrlo ju je često obrađivao - Eldorado, Crna mačka, Maska crvene smrti, Činjenice o slučaju gospodina Valdemara, Eleonora, Ovalni portret. Poovi junaci nisu duhovi, već pokojnici koji žele da se vrate u život i živi osuđeni na smrt.

Ostala djela: Tomerlan, Groteskne pripovijesti i arabeske, Pripovijesti.

Edgar Allan Poe - Annabel Lee

Edgar Allan Poe - Čovek gomile

Edgar Allan Poe - Gavran

Edgar Allan Poe - Ligeja

Edgar Allan Poe - Maska crvene smrti

Edgar Allan Poe - Naličje stvarnosti - esej

Edgar Allan Poe - Ovalni portret

Edgar Allan Poe - Pad kuće Usher

Edgar Allan Poe - Ubistva u ulici Morg

Edgar Allan Poe - William Wilson