Edgar Allan Poe - Čovek gomile lektira

Edgar Allan Poe - Čovek gomile

Edgar Allan Poe - Čovek gomile

Edgar Alan Poe - Čovek gomile

 

Dobro je rečeno za jednu nemačku knjigu: "es lässt sich nicht lesen" – ne da se čitati. Ima izvesnih tajni koje se ne daju ispričati. Ljudi umiru noću u svojim posteljama grčevito stežući ruke sablasnih ispovednika i gledajući ih tužno u oči. Umiru sa očajanjem u srcu i grčem u grlu zbog grozote tajni koje se ne daju otkriti. S vremena na vreme, avaj, savest ponekog čoveka ponese teret koji je tako težak po svojoj strahoti da se može spustiti samo u grob.


I tako suština zločina ostaje neotkrivena.


Ne tako davno, pod jesenju noć, sedeo sam kraj velikog prozora na svod kafane D. u Londonu. Nekoliko meseci bio sam bolestan, ali sada sam se već oporavljao, i, kako mi se vraćala snaga, nalazio sam se u jednom od onih blaženih raspoloženja koja su tako izrazita suprotnost dosadi – u raspoloženju izoštrenih čežnji, kada se raskinula i uklonila tanka prevlaka sa duhovnog čula vida – ona, 'amluz h prw ephe – a razum, naelektrisan, isto toliko silno prevazilazi svoju svakidašnju moć koliko i živi a bezazleni Lajbnicov um bezumnu i praznu retoriku jednog Gorgijasa. I samo disanje bilo je pravo uživanje; i ja sam crpao stvarno zadovoljstvo čak i iz mnogih istinskih izvora bola. Svaka me je stvar ispunjavala spokojnim ali radoznalim interesovanjem. Sa cigarom u ustima i novinama na krilu, zabavljao sam se celo to poslepodne čas udubljujući se u oglase, čas posmatrajući šareno društvo u kafani, a čas gledajući kroz zadimljeno staklo na ulicu.

 

Ta ulica je jedna od glavnih saobraćajnica u gradu i celog dana bila je prepuna sveta. Ali kako se spuštao sumrak, gomila je svakog trenutka sve više rasla; a kada se upalila svetlost, dve guste i neprekidne struje stanovništva žurno su tekle mimo ulaza u kafanu. U ovo naročito doba večeri ja se još nikad nisam nalazio u sličnom položaju, pa me je uzburkano more ljudskih glava ispunjavalo slatkom novinom uzbuđenja. Najzad više uopšte nisam obraćao pažnju na stvari koje su se događale u samoj kafani i sasvim sam se udubio u posmatranje prizora napolju.


Moja zapažanja bila su u početku neodređena i uopštena. Gledao sam prolaznike u gomilama i razmišljao o njima i njihovim skupnim odnosima. Ubrzo, međutim, prešao sam na pojedinosti s velikom pažnjom posmatrao bezbrojnu raznolikost likova, odela, izgleda, hoda, lica i izraza.

 

Prolaznici u pretežnoj većini imaju zadovoljno poslovno držanje i kao da misle samo na to kako da prokrče sebi put kroz tišmu. Obrve su nabrali a očima živo kolutaju; kad ih neko gurne u prolazu, ne pokazuju znake nestrpljenja, nego samo doteruju odelo, pa žurno nastave put. Drugi, još mnogobrojniji, nemirnih su pokreta, crveni u licu, razgovaraju sami sa sobom i pri tom mlataraju rukama kao da se osećaju usamljeni baš zbog guste gomile koja ih okružuje, zaustavljeni u hodu, ti ljudi odjednom prestaju da mrmljaju, ali još jače zamlataraju rukama i sa rasejanim i preterano ljubaznim osmehom na usnama čekaju da prođu lica koja su im se isprečila na putu. Ako ih neko gurne, oni mu se preterano revnosno klanjaju i izgledaju kao da umiru od stida. Sem ovoga što sam pomenuo nema ničeg naročito karakterističnog u ovim dvema velikim grupama ljudi. Njihovo odelo spada u onu vrstu koja se jezgrovito naziva pristojnom. To su bez sumnje plemići, trgovci, advokati, zanatlije, berzanski špekulanti – eupatride i obični smrtnici društva – dokoni ljudi i ljudi zaokupljeni svojim ličnim poslovima koje vode na sopstvenu odgovornost. Oni nisu naročito privlačili moju pažnju.

 

Pleme trgovačkih pomoćnika jasno se ističe; i ovde sam razlikovao dve upadljive podvrste. Tu su mlađi pomoćnici razmetljivih trgovina trenutnog bleska i bučne reklame – mlada gospoda u zategnutim kaputima, sjajnim čizmama, dobro nauljene kose i drskih usana. Ako ostavimo po strani izvesno kočoperno držanje koje bi se, u nedostatku boljeg izraza, moglo nazvati tezgarskim, ponašanje tih osoba izgleda mi tačna kopija onog što je otprilike pre dvanaest ili osamnaest meseci predstavljalo savršenstvo "bontona". Nose se po "iznošenom" ukusu otmenog sveta; a to je, mislim, ujedno i najbolje obeležje te podvrste.


Podvrstu viših pomoćnika solidnih firmi, ili "ozbiljne, pouzdane momke", ne možete da ne uočite na prvi pogled. Raspoznaju se po svojim kaputima i pantalonama crne ili mrke boje, udobna kroja, s belim mašnama i prsnicima, širokim cipelama, naizgled jakim, i debelim čarapama ili kamašnama. Svi su pomalo ćelavi, a desno uho, usled duge navike da drži pero, ima čudan običaj da odstoji. Zapazio sam da šešire uvek skidaju ili stavljaju na glavu obema rukama, i da nose časovnik na zlatnom lancu solidne i starinske izrade. Njihova izveštačenost je izraz težnje za ugledom, ako uopšte postoji tako časna izveštačenost.

 

Bilo je dosta pojedinaca razmetljiva izgleda koje sam lako poznao kao pripadnike soja otmenih tipova, kojima su preplavljeni svi veliki gradovi. Posmatrao sam taj "otmeni svet" s velikom radoznalošću i nikako nisam mogao da shvatim kako ljudi koji su i sami gospoda mogu toliko da se prevare pa da njih smatraju gospodom. Već i sama preterana širina njihovih manžetni i izraz prekomerne iskrenosti morali bi da ih smesta odaju.


Kockari, koje sam pronalazio u priličnom broju, još se lakše mogu raspoznati. Nose sve moguće vrste odela, od gizdavog odela drskog lepotana-makroa, sa somotskim prsnikom, pomodnom maramom oko vrata, pozlaćenim lancem i filigranskim dugmetima, do uzdržljivo jednostavnog svešteničkog odela, koje ponajmanje može da izazove podozrenje. Svi se, međutim, ističu izvesnom mrkom bojom podbulog lica, zamućenim i kao opnom prevučenim očima, i bledim stisnutim usnama.
Ima uz to još dve crte po kojima ih uvek mogu otkriti – govore oprezno uzdržanim, tihim glasom, a palac im se više nego obično odvaja od šake, tako da obrazuje prav ugao s prstima. Veoma često u društvu ovih lupeža zapažao sam ljude nešto drukčijih osobina, ali ipak ptice iz istog jata.

 

Možemo ih obeležiti kao gospodu koja žive od svoje dovitljivosti. U svojim pljačkaškim pohodima dele se, izgleda, na dve čete – na četu kicoške i četu vojničke sorte. Osnovna crta one prve su dugi uvojci i osmesi, a ove druge – kaputi sa širitima i mrki pogledi.

 

Spuštajući se po lestvicama onog što se zove otmeni svet, nailazio sam na mračnije i dublje predmete za mudrovanje. Video sam jevrejske torbare sa sokolovim očima koje sevaju s lica na kome sve druge crte izražavaju samo podlu poniznost; odvažne ulične prosjake od zanata što se mršte na siromahe boljeg kova koje je jedino očajanje oteralo u noć da traže milosrđe; malaksale i avetima slične invalide na koje je smrt položila sigurnu ruku i koji se porebarke provlače i teturaju kroz gomilu, gledajući svakog molećivo u lice, kao da traže neku slučajnu utehu, neku izgubljenu nadu; skromne mlade devojke koje se sa dugog i poznog rada vraćaju u svoj sumorni dom i više sa suzama nego sa ogorčenjem uzmiču od drskih pogleda prosjaka, a čak ni njihov neposredni dodir ne mogu da izbegnu; ulične žene svih vrsta i svih uzrasta – neospornu lepoticu u prvoj snazi svoje ženstvenosti, koja podseća na Lucijanov kip, što je spolja od paroskog mermera a iznutra ispunjen nečišću; odvratnu i sasvim propalu gubavicu u dronjcima; smežuranu, nakinđurenu, namazanu i nabeljenu babetinu koja čini poslednji očajni pokušaj da se uhvati za mladost; pravo dete nezrelih oblika, ali usled dugog druženja već vično užasnom kaćiperstvu svog zanata i već zapaljeno od pomamne žudnje da bude svrstano u isti red sa starijim od sebe u poroku; pijanice, nebrojene i neopisane – poneki odrpani i pocepani teturaju razdešenih udova, smrvljenog lica i očiju bez sjaja; poneki u čitavim, ali prljavim odelima, pomalo nesigurna koraka, debelih čulnih usana i dobroćudna rumena lica; drugi odeveni u tkanine koje su nekad bile dobre i čak su i danas još brižljivo iščetkane; ljudi koji koračaju gotovo neprirodno čvrstim i elastičnim korakom, ali čije je lice jezivo bledo, oči odvratno izbezumljene i zakrvavljene, i koji se prolazeći kroz gomilu drhtavim prstima hvataju za svaki predmet na domaku ruke; i najzad, prodavci kolača, nosači, istovarivači uglja, dimničari; verglaši, prikazivači majmuna i ulični pevači – i oni koji prodaju i oni koji pevaju pesme; pocepane zanatlije i iznureni radnici svake vrste, a svi puni bučne i neumerene živosti koja neskladom para uši i izaziva bol u oku.

 

Kako smo dublje odmicali u noć, tako se produbljivalo i moje interesovanje za prizor; jer ne samo da se opšti lik gomile stvarno izmenio (njene plemenite crte gubile su se sa postepenim povlačenjem urednijeg dela stanovništva, a grublje se izrazitije isticale ukoliko je pozni čas izvlačio svakojaku poganiju iz njenih brloga) nego su i zraci plinskih lampi, isprva slabi u borbi s danom na izmaku, sada najzad preovladali i sve stvari obasjali nekim ćudljivim i bleštavim sjajem. Sve je bilo crno a sjajno – kao ona abonosovina s kojom su upoređivali Tertulijanov stil.


Čudna dejstva svetlosti nagonila su me da ispitujem lica pojedinaca; i mada me je brzina kojom je ovaj svet svetlosti promicao ispred prozora sprečavala da bacim više nego letimičan pogled na svako lice, ipak mi se činilo da, u naročitom duševnom stanju u kojem sam se nalazio, mogu ponekad čak i u tom magnovenju jednog jedinog pogleda da pročitam istoriju dugih godina.


Prislonivši čelo na staklo, bio sam tako zabavljen pažljivim posmatranjem gomile, kada se odjednom pomoli jedno lice (nekog oronulog starca od oko šezdeset i pet ili sedamdeset godina) – lice koje smesta privuče i obuze svu moju pažnju svojim sasvim osobenim izrazom. Nikad ranije nisam video nešto čak ni izdaleka slično tom izrazu. Dobro se sećam da je moja prva pomisao, čim sam ga spazio, bila da bi reč, da ga je ugledao, uveliko pretpostavio njega svojim sopstvenim slikarskim ovaploćenjima demona. Dok sam se trudio da u magnovenju tog prvog pogleda načinim neku analizu utiska što sam ga stekao, u glavi su mi se zbrkano i paradoksalno rađale predstave o ogromnoj umnoj sposobnosti, smotrenosti, škrtosti, pohlepi, hladnokrvnosti, zlobi, krvožednosti, veselosti, prekomernom strahu, silnom, neizmernom očajanju. Bio sam čudno uzbuđen, zaprepašćen, opčinjen. "Kakvi li su čudni doživljaji zapisani u tom srcu!" rekoh samom sebi.

 

Zatim me obuze žarka želja da tog čoveka ne izgubim iz vida – da saznam o njemu nešto više. Žurno navučem kaput, zgrabim šešir i štap, iziđem na ulicu i pojurim kroz gomilu u pravcu u kome sam video da je krenuo; jer, on je već bio nestao. Ne bez teškoća najzad ga ugledam, primaknem mu se i pođem za njim u stopu, ali oprezno da ne privučena njegovu pažnju.


Sada sam imao prilike da ga dobro posmatram. Bilo je omalen, veoma mršav i na izgled vrlo slab. Odelo mu je sve bilo zaprljano i pocepano; ali kako je s vremena na vreme ulazio u krug jake svetlosti, video sam da mu je rublje, mada prljavo, izrađeno od lepe tkanine; i, ako me oči nisu prevarile, kroz poderotinu na brižljivo zakopčanom i očigledno polovnom ogrtaču, u koji je bio sav uvijen, nazreo sam sjaj dijamanata i blesak kame. Ta zapažanja još su više pojačala moju radoznalost i ja se rešim da pratim stranca kuda god bude išao.


Sada je već bila mrkla noć, gusta vlažna magla obavijala je grad i ubrzo se pretvorila u neprekidnu i tešku kišu. Ova promena vremena imala je čudno dejstvo na gomilu, koju je zahvatio nov pokret i prekrile mnoštvo kišobrana. Talasanje, tiskanje i mrmorenje porastoše desetostruko. Što se mene lično tiče, nisam se mnogo obazirao na kišu – za pritajenu staru groznicu u mome telu vlaga je bila malo i suviše opasno uživanje. Zavezavši usta maramicom, nastavih put.

 

Otprilike pola sata starac je s mukom krčio sebi put kroz gomilu duž prometne ulice; i tu sam ga sledio u stopu, plašeći se da ga ne izgubim iz vida. Pošto se nijedanput nije osvrnuo, nije me ni opazio. Uskoro je skrenuo u jednu poprečnu ulicu koja, mada puna sveta, nije bila tolika zakrčena kao ona glavna, što ju je napustio. Ovde se njegovo držanje vidno izmeni. Išao je sporije i manje odlučno nego ranije – više oklevajući. Često bi prešao sjedne strane ulice na drugu bez vidljivog cilja; a tišma je bila još uvek toliko gusta da sam svaki put morao da ga sledim u stopu. Ulica je bila uska i dugačka, a on je njome išao gotovo čitav sat; za to vreme se mnoštvo prolaznika postepeno smanjilo otprilike na onaj broj koji se obično u podne viđa na Brodveju u blizini parka – tolika je razlika između svetine na londonskim ulicama i svetine na ulicama najnaseljenijeg američkog grada. Drugo skretanje dovede nas na jedan sjajno osvetljen trg prepun života. Stranac opet zauze svoje staro držanje. Brada mu pade na grudi, dok su mu oči pomamno kolutale ispod natmurenih obrva, na sve strane, na sve prolaznike koji su ga okruživali. On ubrza korak i nastavi put odlučno i istrajno. Začudio sam se, međutim, kada sam video kako se, obišavši trg sve u krug, okreće i ide natrag u pravcu iz kojeg je došao. Još sam se više začudio kada je tu istu šetnju ponovio nekoliko puta – jednom, okrenuvši se naglim pokretom, umalo me nije otkrio.


Na tu šetnju utrošio je još jedan sat, i na kraju su nam prolaznici mnogo manje preprečivali put nego u početku. Kiša je gusto padala; vazduh je postao hladan; i svet se vraćao kućama. S pokretom nestrpljenja lutalica skrenu u pobočnu ulicu, koja je bila srazmerno pusta. Duž te ulice, četvrt milje otprilike, jurio je s takvom žestinom kakvu nikad ne bih mogao ni naslutiti kod tako starog stvorenja, i koja mi je pri praćenju zadala grdnih muka. Posle nekoliko minuta stigosmo do jedne velike i žive pijace; stranac je, izgleda, dobro poznavao to mesto i tu opet zauze svoje prvobitno držanje, besciljno krčeći sebi put tamo-amo kroz gomilu kupaca i prodavača.

Za ono sat i po otprilike koliko smo proveli na tom mestu trebalo je mnogo opreznosti s moje strane da bih se držao u njegovoj blizini ne privlačeći pri tom njegovu pažnju. Srećom, nosio sam na nogama gumene kaljače, pa sam mogao da se krećem bez i najmanjeg šuma. On ni u jednom trenutku nije primetio da ga ja pratim i posmatram. Ulazio je iz radnje u radnju, ništa nije kupovao, ni reči nije progovarao, a u sve predmete zurio je unezverenim i praznim pogledom.


Sada sam bio prosto zapanjen njegovim ponašanjem i čvrsto rešen da se nas dvojica ne rastanemo pre no što bar donekle ne zadovoljim svoju radoznalost u pogledu njega.


Časovnik snažna zvuka izbi jedanaest sati i ceo svet poče sad brzo da napušta pijacu. Neki dućandžija, nameštajući kapak na izlogu, gurnu starca, i ja u istom trenutku spazih kako celo njegovo telo obuze laka drhtavica. On jurnu na ulicu, za trenutak sa strahom pogleda oko sebe, a zatim neverovatnom brzinom potrča kroz mnoge krivudave i puste ulice, dok najzad opet ne izbismo na glavnu ulicu odakle smo i pošli – na ulicu kafane D. Ali ona više nije imala isti izgled. Bila je još sjajno osvetljena; no kiša je žestoko pljuštala i videli su se samo retki prolaznici. Stranac preblede. On turobno pođe nekoliko koračaji uz ulicu, ranije prepunu sveta, zatim s teškim uzdahom skrenu u pravcu reke i, sjurivši se kroz mnoštvo različitih zamršenih uličica, najzad izbi pred jedno od glavnih pozorišta. Predstava je baš bila završena i gledaoci su navalili na izlaze. Video sam kako starac otvara usta kao da hvata dah i juri pravo posred gomile; ali učinilo mi se kao da je mučni strah na njegovom licu donekle ublažen. Glava mu je opet pala na grudi; izgledao je onako kako sam ga prvi put ugledao. Zapazio sam da se sada uputio pravcem kojim je krenuo veći broj gledalaca; ali, u celini, nisam mogao da shvatim njegovu ćudljivu upornost.

 

Dok je on nastavljao put, svet se sve više rasturao, a njegova ranija zbunjenost i neodlučnost ponovo se vratila. Neko vreme sledio je u stopu društvo od desetak ili dvanaestak larmadžija; ali od njih je otpadao jedan za drugim, dok nisu ostala svega trojica u jednoj uskoj i mračnoj, prilično pustoj uličici.


Stranac zastade i za trenutak kao da je bio izgubljen u mislima; zatim, sa svim znacima uzbuđenja, brzo nastavi put koji nas odvede do ivice grada, u krajeve sasvim različite od onih kroz koje smo dotad prolazili. To je bio najodvratniji kvart Londona, gde je svaka stvar nosila pečat najžalosnije bede i najočajnijeg zločina. Pri mutnoj svetlosti nekog slučajnog fenjera videle su se visoke, stare, crvotočne drvene kuće sklone padu, i okrenute u tako različitim i ćudljivim pravcima da se jedva moglo razlikovati nešto slično prolazu između njih. Kamenje kaldrme ležalo je nasumice, pomereno iz ležišta snagom izđikalog korova.


Strašna prljavština trulila je u zapuštenim uličnim kanalima. Vazduh je bio sav prožet teškom tugom. Međutim, kako smo išli dalje, zvuči ljudskog života oživljavali su postepeno i najzad smo videli velike grupe stanovnika sa dna Londona kako se teturaju tamo-amo. Starac opet sav ustreperi, kao plamen lampe pre no što će se ugasiti. Još jednom pođe elastičnim korakom. Naglo zaokrenusmo za jedan ugao, bleštava svetlost zasja pred našim očima; stajali smo pred jednim od golemih periferijskih hramova Neumerenosti – jednim od dvoraca demona, Rakije.

 

Bilo je već pred samo svitanje; ali poveći broj bednih pijanaca još se tiskao oko velelepnog ulaza, ulazeći i izlazeći. Gotovo kliknuvši od radosti, starac prokrči sebi put, smesta opet zauze svoj prvobitni stav i poče da se, bez vidnog cilja, provlači napred i nazad kroz gomilu. Međutim, nije dugo hodao tako, kad navala na vrata oglasi zatvaranje gostionice. Ono što sam tada ugledao na licu čudnog stvorenja koje sam tako tvroglavo pratio bilo je nešto čak i silnije od očajanja. Ali on nije oklevao u svojoj trci, već se s luđačkom snagom smesta okrenuo natrag, ka srcu moćnog Londona. Jurio je dugo i brzo, a ja sam ga sledio, sav zapanjen, rešen da ne napustim ispitivanje koje me je sada sveg zaokupljalo. Sunce se rodilo dok smo mi nastavljali put, i kada smo opet stigli do najprometnijeg stecišta gusto naseljenog grada, do ulice u kojoj je kafana D. ona je pružala prizor ljudske buke i meteža gotovo jednak onom koji sam posmatrao prošlog večera. I ovde sam dugo, usred zbrke koja je svakog trenutka postajala sve veća, ustrajao u praćenju neznanog čoveka. Ali, po svom običaju, on je išao tamo-amo i celog dana nije izlazio iz vrtloga ove ulica. A kada su se počele približavati senke drugog večera, bio sam već mrtav umoran, pa, zastavši pred lutalicom, gledao sam ga netremice pravo u lice. On me nije primetio, već je nastavio svoju svečanu ophodnju, dok sam ja, odustavši od daljeg praćenja, ostao sav udubljen u razmišljanje.

 

"Ovaj starac", rekoh najzad sebi, oličenje je i duh duboko skrivenog zločina. On neće da bude sam.

 

On je čovek gomile. Uzalud bih ga pratio; jer ne bih ništa više saznao o njemu ni o njegovim delima. Najgore srce na svetu deblja je i odvratnija knjiga od Hortulus Animae, i možda je to jedna od velikih božjih milosti što es lässt sich nicht lesen.

 

Prevela Vera Stojić

___________________________________

 

Edgar Allan Poe rodio se 1809. Američki je pripovjedač i lirik. Rano je ostao bez roditelja, pa je odrastao u kući bogata trgovca. On ga je školovao nekoliko godina u Engleskoj. Poslije živi od književnog i novinarskog rada. Bio je sklon neurednom životu, uz to boležljiv, pa nakon smrti mlade supruge ubrzo i on umire, gotovo na ulici. Poeove su priče nastale pod utjecajem engleskog "romana jeze". Redovito opisuje mistične teme te jezovita djela i zločine. Smatraju ih prethodnicama suvremene priče, posebno kriminalističke. Većina ih je u dvjema knjigama: Groteskne pripovjesti i arabeske (1840) i Pripovjesti (1845).

 

Kao pjesnik, bio je manje plodan. Pisao je pjesme mistično - romantičnog ugođaja i bizarnih motiva. Najpoznatije mu je pjesma Annabel Lee, a najpoznatija poema Gavran.

 

Najbolje Poove pripovetke narativno su savršene, svaka reč poseduje sopstveni zvuk, efekat, psihološko značenje, a literarni instrumenti dovode do konstituisanja atmosphere straha, klaustofobije, jeze. U Bunaru i klatnu preovlađuje čisti horor, dok se pripovedač bori sa mašinom za ubijanje; Pad kuće Ašer upoznaje nas sa bledim, neurotičnim Roderikom Ašerom, sasvim sličnim živom duhu, i sa ledi Madlenom rastrzanom između egzistencije i ništavila. Posebno treba obratiti pažnju na senzibilitet u ovoj svojevrsnoj parodiji na gotske romane i, delimično autoparodiji. Koristeći se višeznačjem, autor postavlja nekoliko gotovo nerešivih dilema - radi li se o storiji o ludilu, porodičnom prokletstvu ili vampirizmu? Da li je u pitanju košmar ili stvarnost? Jesu li likovi ljudi od krvi i mesa ili priviđenja?

 

U svakom slučaju, čitajući Poovu sjajnu novelu, bičete potpuno obuzeti autorovom fantastikom.

Što se tiče poezije Edgara Alana Poa, naročito mesto zauzima Gavran gde je smrt opisana u liku lepe, mlade žene.

 

Uopšte, pisac je, može se reči, bio opsednut temom smrti i vrlo ju je često obrađivao - Eldorado, Crna mačka, Maska crvene smrti, Činjenice o slučaju gospodina Valdemara, Eleonora, Ovalni portret. Poovi junaci nisu duhovi, već pokojnici koji žele da se vrate u život i živi osuđeni na smrt.


Ostala djela: Tomerlan, Groteskne pripovijesti i arabeske, Pripovijesti.

 

Edgar Allan Poe - Annabel Lee

Edgar Allan Poe - Crni mačak

Edgar Allan Poe - Gavran

Edgar Allan Poe - Ligeja

Edgar Allan Poe - Maska crvene smrti

Edgar Allan Poe - Naličje stvarnosti - esej

Edgar Allan Poe - Ovalni portret

Edgar Allan Poe - Pad kuće Usher

Edgar Allan Poe - Ubistva u ulici Morg

Edgar Allan Poe - William Wilson

loading...
1 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Edgar Allan Poe - Čovek gomile

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u