Charles Perrault - Magareća koža

Bio jednom bogat i moćan kralj što je vladao zemljom u kojoj su svi njegovi podanici živjeli u miru i sreći. Žena mu bila tako lijepa i pametna da se često čudio svojoj sreći.

Kako što i slutite, taj kralj i kraljica živjeli u krasnoj palači, okruženi dvoranima i slugama. Kraljevske konjušnice bile najbolje na svijetu, u njima sve sami čili, čistokrvni konji što ih je kralj uvelike cijenio. Ali, čudno, najveće mu blago bijaše malen smeđ magarac s dugim uškama.

Jednog se dana kraljica razboljela. Učinili su sve da joj pomognu, ali njoj bivalo sve gore, a kad su liječnici izgubili svaku nadu, ona pozva muža te mu reče slabim, drhtavim glasom:

- Osjećam da mi je uskoro kraj. Ako se želiš ponovo oženiti kad mene više ne bude, onda te molim...
Kralj je prekine sa suzama u očima:

- Nemoj tako govoriti. Ako umreš, nitko nikad neće zauzeti tvoje mjesto.

Kraljica mu se nasmiješi.

- Ne sumnjam u to da me voliš. Ali te molim da izvršiš moju posljednju želju. Ako nađeš ženu koja je ljepša i pametnija od mene, moraš se njome oženiti, jer, iako imamo kćer, kraljevini je potreban sin i nasljednik.

Kralj je pristao na njezin zahtjev, a ona nakon nekoliko časaka izdahne u njegovim rukama, ostavljajući njega tako žalosnim da ga nitko ne mogaše utješiti. Dan za danom, tjedan za tjednom, kralj je tugovao za kraljicom. Zatvorio se u jednu sobu svoje velike palače i tu provodio vrijeme u jadu i plaču. U velikoj žalosti dvorani ga pazili, a naposlijetku se jedan među njima usmijelio podsjetiti na kraljičinu posljednju želju. Iako smetena duha, kralj se sjeti svoga obećanja te uze tražiti valjanu ženu, ali nije mogao naći nijedne koja bi se mogla usporediti s pokojnom kraljicom, tako da je pao u još veći očaj.

Jednog dana dođe njegova kći Christabel, a on, smušena duha, pomisli da je to njezina majka, jer joj po ljepoti i po svemu drugom bijaše slična. Zamišljao je da je opet mlad i da udvara zlatokosoj djevojci. Uzeo je njezine ruke u svoje i zamolio je da se njime vjenča.

Kći se zapanjila i ražalostila videći da se ocu pomućuje razum. Ali kao dobra i poslušna kći, nije znala kako da otkloni njegov nemogući prijedlog a da ga ne uvrijedi. Naposljetku se posavjetovala sa svojom kumom vilom Jorgovankom. Ta je mudra vila živjela nešto dalje odande, a staza što vodi u njezinu pećinu bila obrubljena grmovima jorgovana i drugim miomirisnim cvijećem. Zidovi i pod u vilinskoj pećini bili pokriveni koraljima i sedefom, tako te je unutri sve sjalo u srebrnoružičastu svjetlu. Christabelina kuma odmah je znala razlog tome posjetu.

- Znam, dijete - reče ona - što je otac tražio od tebe. Ali se ne boj, ja ću ti pomoći.

Smiješeći se od sreće i olakšanja, Christabel uzvrati:

- Oh, znala sam da si ti jedina koja mi možeš pomoći. Što mi, dakle, valja učiniti?
- Idi kući - reče vila - pa kad ti kralj opet predloži vjenčanje, iznesi nemoguć zahtjev. Reci mu neka ti dade haljinu nebeske boje.

Kraljevna učini kako joj je vila rekla. Ali nakon dva dana dođe glasnik i položi pred nju kutiju u kojoj bijaše najljepša i naj čudesnija haljina koju je ikad vidjela: bila je svijetlomodra kao što je nebo u jasan ljetni dan, a sjala se srebrom i zlatom kojim bijaše protkana kao što se oblaci sjaju kad ih sunce obasja.

Christabel protare oči u nevjerici. Kralj je ispunio njezinu želju. Što da sada čini? Može je posavjetovati samo njezina kuma i tako, čim je bila slobodna, djevojka otrči u vilinu pećinu.
Ovaj put vila Jorgovanka uputi je da od kralja traži haljinu u boji mjeseca. Sretna što joj se želja ne može ispuniti, djevojka se vrati u palaču.

Ali kralj nije bio obeshrabren. Nakon dva dana bijaše pred nju stavljena prekrasna svijetlosrebrna haljina u boji mjeseca. Christabel zatim, radeći po vilinoj uputi, zatraži haljinu u boji sunca, a kralj joj treći put ispuni želju.

- Moraš tražiti kožu smeđeg magarca s dugim uškama - reče joj njezina kuma. - Kralj neće nikad pristati da ubije svoga dragocjenog magarca.

Ali je kralj htio Christabelu za ženu, i tolika mu bijaše ta želja da ništa nije mogao odbiti. Pristao je da ubiju dragocjenu životinju, premda je plakao kad je dao taj nalog.

Kad je pred njom bila magareća koža, Christabel je znala da više nema ničega dragocjenog što bi mogla tražiti. Prebacila je kožu preko ramena i otišla iz palače. Sve što je uzela sa sobom bijaše maleni zlatni prsten: natakla joj ga vila Jorgovanka kad ju je posljednji put vidjela. Kraljevna je znala: treba samo protrljati prsten i pred njom će se svoriti sanduk s njezinim najljepšim haljinama.
Kad je uzela magareću kožu, kralj je mislio da Christabel pristaje da bude njegovom ženom, pa je naredio da se pripremi svadba. Kad je otkrio da je Christabel otišla iz palače, bio je ucviljen, pa je svojim vojnicima naredio da je traže.

Međuto je Christabel daleko odmakla. Izgledala je tako jadno i ružno s onom bijednom magarećom kožom na leđima, tako da su joj se svi rugali i tjerali je od sebe kad je tražila posla po seoskim imanjima. Naposljetku je došla do malene kuće u susjednoj kraljevini. Domaćinova je žena tražila djevojku koja će raditi najteže i najprljavije poslove, te je pristala da u službu uzme Christabel. Dali su joj malenu sobu za spavanje, te je od jutra do mraka trla i ribala, čistila svinjac i hranila perad. I po vrhu, morala je podnositi zadirkivanje grubih seoskih momaka, koji su se rugali njezinu jadnom izgledu i ružnoći.

- Trebala bi se zvati Ružno Pače - ismjehivali je oni. Ali s tom smiješnom kožom na leđima bolje ti pristaje da te zovemo Magareća Koža.

Jedne večeri kraljevna se osjećala tako tužnom i umornom da je otišla odande. Kad je došla na obalu rijeke, sjede i udari u plač. Kad više nije mogla plakati, pogledala je u vodu i ondje vidjela svoj obraz, jer je voda bila mirna i glatka poput ogledala.

- Kako sam prljava i ružna! uzdahnu Christabel. Kako sam uopće dopustila da se ovako unakazim? I naže se nad pličinu te umi lice i ruke. I rijeka joj reče da je opet lijepa i ljupka. Neka me samo zovu Magareća Koža, pomisli Christabel kad je polako krenula natrag, na seosko imanje. Tu me barem neće naći kralj, moj otac. I navuče oko lica i ramena magareću kožu, tako da nitko nije mogao vidjeti koliko je djevojka lijepa.

Sutradan bijaše nedjelja, i kad su svi pozaspali, Christabel uđe u svoju sobicu, otvori svoj kovčeg te izvadi svoje haljine i nakit. Zlatnom je četkom očešljala dugu zlatnu kosu dok ne bijaše meka poput svile.

- Kako je lijepo što sam opet kraljevna, reče samoj sebi, a sve ako je i za kratak čas.

Sutradan onuda naiđe kraljević one kraljevine - veseo i lijep momak koga je volio sav narod.

- Psi su me odveli tako daleko u šumu da sam izgubio put - reče on domaćinovoj ženi. - A sada je kasno. Možete li mi dati sklonište za noćas i nešto jela?

- Dobro došli - reče žena, razdragana. - Magareća Koža spremit će vam kolač od voća.

Magareća Koža, koja je već čula za divnog kraljevića, bijaše previše bojažljiva da se pojavi, pa se zatvorila u svoju izbu pošto je ispekla kolač. Tko zna kakvu je tajanstvenu ulogu u svemu tome imala vila Jorgovanka, ali je kraljević zašao da razgleda po imanju. I dogodilo se da je vidio svjetlo ispod vrata blizu kuhinje. Dogodilo se i to, premda je bio uljudan ali radoznao kraljević, da je na časak provirio kroz ključanicu i ondje vidio ne Magareću Kožu, nego kraljevnu Christabel kako češlja zlatnu kosu malom zlatnom četkom - vidio je djevojku ljepšu nego što je ikad pomislio. Kraljević je samo časak stajao ondje, a potom je krenuo da nađe kojeg slugu da mu kaže tko je ta ljepotica.

- Možeš li mi reći njezino ime? Što ona radi ovdje? Ljepota joj je zasljepljujuća poput sunca! Tko je ona?

Kraljević je tražio da mu štogod kažu o ljupkoj djevojci u haljini od krasne lake tkanine, o djevojci što nosi prsten na prstu i što joj se kosa sjaji kao zlato. Ali mu nitko nije mogao ništa reći: gledali su u kraljevića kao da je s uma sišao.

- U izbi pokraj kuhinje - rekoše mu - živi prljava sudopera. Noću druguje sa šišmišima, a danju pere tave i čisti podove. To je Magareća Koža, a ne znamo ni za kakvu drugu djevojku.

Kraljević nije mogao shvatiti te odgovore, i nakon malo vremena vrati se u svoj dvorac, smućena uma i slomljena srca. Iz noći u noć bacao se i prevrtao u svojoj postelji, uzdisao i stenjao. Kraljica, njegova majka, bdjela uz njegovu postelju i gledala kako joj sin iz dana u dan sve više propada, tako te je naposljetku dozvala sve kraljevske liječnike. Došli su s toplim jastucima za njegove noge i s hladnima za glavu, ali ništa nije pomoglo. Kraljica čitave sate provodila pokraj svoga sina jedinca. Ujutro, sa suzama u očima, uze ga moliti da joj kaže što ga je to tako odjednom oborilo.

- Majko - prošapta kraljević - samo mi jedno može pomoći. Pošalji nekoga Magarećoj Koži da mi od nje donese njezin kolač.

I pade natrag na uzglavlje, nemoćan da kaže ijednu riječ više. Kraljica pogleda naokolo prisutne liječnike i dvoranike te ih u čudu upita:

- Tko je ta Magareća Koža? Možete li je naći?
- To je seoska djevojka, ružna mala jadnica - naposljetku će jedan između dvorana. - Živi na malenu seoskom imanju nekoliko milja odavde.
- Ne mari — prihvati kraljica. - Ako je moj sin želi vidjeti, moramo mu udovoljiti. Idi odmah Magarećoj Koži i zatraži da ispeče kolač.

I tako žurno poslaše glasnika na seosko imanje i zatražiše da Magareća Koža odmah ispeče kolač za kraljevića. Christabeli stao dah od uzbuđenja kad je došao kraljevski glasnik i prenio zapovijed da ona ispeče kolač kraljeviću. Otračala je u svoju izbu i uzela češljati zlatnu kosu zlatnom četkom dok nije zasjala kao svila. Zatim se odjenu u jednu od svojih krasnih haljina.

- Imat će najbolji kolač što sam ga ikad ispekla, reče Christabel samoj sebi dok je na se stavljala magareću kožu i odjurila u kuhinju.

Puste joj se misli prevrtale u glavi te nije ni opazila da joj je zlatni prsten pao u tijesto. Tako se dogodilo da je prsten postao dio kolača prije nego što je stavila tijesto u peć. Kad se kolač lijepo ispekao, Christabel ga dade kraljičinu glasniku, koji je vani čekao.

- Molim vas, recite mi je li kraljević teško bolestan? - upita ona.

Ali kraljičin glasnik nije htio razgovarati s običnom sluškinjom. Uzeo je kolač bez ijedne riječi, uzjahao konja i krenuo natrag, na dvore. Kraljica je sa zebnjom čekala kolač te ga sama odnijela bolesnom kraljeviću.

- Želja ti se ispunila - reče kraljica, nježno ga gledajući. - Evo kolača što ga je ispekla Magareća Koža. Hoćeš li sada jednu krišku?

Na njezine riječi pokrenu se kraljević. Sjeo je u postelji i počeo jesti: dok je jeo, umalo što ne proguta mali zlatni prsten. Njegova brižna majka nije vidjela kad je izvadio prsten iz usta i sakrio ga pod uzglavnicu, ali je vidjela kako mu se oči sjaje i kako su mu se obrazi podlili rumenilom.

- Ostavite me - reče kraljević - rado bih bio sam.

I tek što je majka otišla, kraljević uze prsten te ga poče ogledavati. - To je prsten što sam ga vidio na prstu jedine djevojke koju ću ikad voljeti«, reče kraljević u sebi. - Kako da je opet nađem? Kunem se da ću se oženiti djevojkom kojoj ovaj prsten pristaje.

Različite su mu se osnove motale glavom, tako te mu se ognjica opet vrati, i kad su pozvani liječnici, oni ovaj put izjaviše da kraljević boluje od bolesti koju mogu nazvati ljubavnom. Kraljica dozva kralja, te su oboje zalamali rukama u jadu gledajući u kraljevića.

- Dragi moj jedini sine - zajadao otac - reci nam koga to toliko voliš. Ako je ona i najsiromašnija u zemlji, majka i ja rado pristajemo da se njome oženiš.

Kraljević im pokaza zlatni prsten.

- Oženit ću se onom kojoj ovaj prsten pristaje - prošapta on. Ona koja može nositi ovaj prsten zacijelo ima nježne ruke.

Kralj i kraljica pogledaše prsten i zaključiše da je plemenita roda ona koja ga je nosila. Kralj na to zagrli sina te iziđe iz prostorije. Zatim je razaslao glasnike s trubama da objave vijest: sve mlade djevojke trebaju doći na dvore da ogledaju prsten. Djevojka kojoj prsten najbolje pristaje udat će se za kraljevića.

Najprije dođoše kraljevne, pa vojvotkinje i druge plemkinje u svojim sjajnim kočijama. Ali ma koliko prsten ogledavale i kušale na svojim prstima, ni jednoj nije pristajao. Zatim su na red došle obične djevojke i sluškinje, ali ništa od svega. Na kraju dođoše pralje i sudopere, ali im prsti bijahu prektatki i predebeli.

- A jeste li poslali po Magareću Kožu, koja mi je neki dan ispekla onaj fini kolač? - upita kraljević naposljetku.

Samo uljudnost spriječila svakoga da se ne nasmije na tu pomisao. Ali priznadoše da prsten nije ogledan na njezinoj ruci.

- Dovedite je ovamo, odmah. Ne želim da itko izostane, nikoga nećemo preskočiti - naredi kralj i posla po nju dvojicu glasnika.

Christabel je čula trube i bubnjeve i čula je što glasnici izvikuju. Bila je sigurna da je njezin mali zlatni prsten uzrok svemu. Kako li je željela vidjeti lijepog kraljevića! Kako li je željela da ode na dvore - ali se nekako sustezala, nije se usuđivala. Naposljetku se odluči.

- Odmah ću doći - javi se Christabel - ostavite mi samo časak.

I dok su kraljevski glasnici vani čekali, ona otvori svoj kovčeg, izvadi iz njega svoju haljinu u boji mjeseca te se odjenu. A kad su je kraljevski glasnici nestrpljivo pozvali, ona na se, preko svega, navuče magareću kožu.

Kraljević vrlo ljubazno pozdravi Christabelu, ali nije mogao vjerovati da ju je ikad prije vidio. Kako ta sluškinja u toj strašnoj magarećoj koži može biti ona divna djevojka što ju je vidio kroz ključanicu?

- Jesi li ti ona što živiš u izbi pokraj kuhinje? - upita on, nesretan i postiđen što se mogao toliko zabuniti.
- Jesam - prošapta ona.
- Dobro je - teško uzdahnu kraljević - Pokaži mi ruku.

Christabel ispod magareće kože pokaza svoju malu ruku, tako nježnu i bijelu da su svi na dvorima zinuli od čuda. A pogotovo se zabezeknuše kad su vidjeli kako lako prsten pristaje na djevojčin prst.

Odjednom magareća koža spuznu na pod, i pokaza se kraljevna, sjajna u svojoj ljepoti i radosti. Neko su vrijeme svi dvorani stajali kao skamenjeni. Kraljević pred njom kleknu moleći je da se uda za njega, zagrliše je kralj i kraljica, a svi na dvorima radosno je pozdraviše.

Ali prije nego što je Christabel mogla progovoriti, pojavi se vila Jorgovanka ispunjujući sav prostor mirisom jorgovana. Smiješeći se, vila ukratko iznese djevojčinu povijest, ovako kao što je i vama pripovijedamo. Kad je završila, kralj i kraljica osjetiše još veću naklonjenost prema djevojci, a kraljević je još više zavoli.

Pripremali su svadbu. Kraljevi, kraljice i vladari iz bliskih i daljih zemalja bijahu pozvani na svečanost. Neki su došli u sjajnim kočijama u koje bijahu upregnutikrasni, čili konji; drugi su stigli u nosiljkama, a vladari s Istoka na slonovima.

Ali najveličanstveniji od svih gostiju bijaše kralj, djevojčin otac. Zaželio je svojoj kćeri dug život i sreću. Poslije svadbenog slavlja kraljevićev otac predade kraljevsku krunu svome sinu i odvede ga na prijestolje. S Christabelom kao kraljicom, novi kralj vladao mnoge, mnoge i mnoge godine, a ljubav koju su osjećali jedno prema drugome širila se kao krugovi na vodi svom njihovom sretnom kraljevinom.

Charles Perrault - Magareća koža - verzija 2

__________________________________

Charles Perrault rodio se u Parizu 12. siječnja 1628. godine u bogatoj obitelji buržuja. Bio je sedmo dijete i imao je sve najbolje uvjete za školovanje.

Iskoristio je bogatstvo svoje obitelji koje mu je omogućavalo da se školuje u najboljim školama pa je tako postao visoko obrazovan. Za vrijeme svog bogatog života radio je različite poslove, ali ostao je poznat po svojim predivnim bajkama. Uz njegove bajke odrasla su mnoga djeca, a priče o prijateljstvu i ljubavi pamte se cijeli život i prenose generacijama. Predivna književna djela kao temelj su imala narodne priče, a velik broj njih preuzela su i braća Grimm koja su također stekla veliku popularnost. Neke priče su prenesene i usmeno.

Charles je bio velika utjeha tijekom odrastanja mlađim generacijama jer ih je uvijek podupirao.

Jedna od njegovih najpoznatijih priča su Priče moje guske. One su činile priče od osam bajki i bile su objavljene kao posebna zbirka. Potpisani autor djela nije bio on već njegov sin.

Njegove najpoznatije priče koje su ga proslavile su: Crvenkapica, Priče moje guske, Mačak u čizmama, Modrobradi i mnoge druge. Prvu bajku objavio je davne 1696. godine pod imenom Usnula ljepotica.

Charles Perrault umro je u Parizu, 16. svibnja 1703. godine.

Charles Perrault - Budalaste želje

Charles Perrault - Griselda

Charles Perrault - Ljepotica i zvijer

Charles Perrault - Ljepotica iz usnule šume 

Charles Perrault - Modrobradi

Charles Perrault - Vile