Charles Perrault - Vile

Živjela jednom jedna udovica koja je imala dvije kćeri: starija joj bijaše licem i ćudi toliko slična da je svatko u njoj vidio majku. Obje bijahu toliko neugodne i toliko ohole da se nije moglo živjeti s njima. Mlađa kći, po blagosti i čestitosti vjerna slika svojega oca, bijaše i jedna od najljepših djevojaka što ih je oko ikada vidjelo. A kako čovjek po prirodi voli ono što mu je slično, majka je ludovala za svojom starijom kćeri, dok je prema mlađoj osjećala strašnu odbojnost. Tjerala ju je da jede u kuhinji i da neprestano radi.

Jadno je dijete, uza sve ostalo, moralo dvaput na dan ići po vodu na zdenac dobrih pola milje od kuće i donijeti pun veliki krčag. Jednoga dana, kad je bila kod zdenca, pojavi se neka sirota žena i zamoli je da joj dade piti.

- Naravno, majčice, reče lijepa djevojka; odmah ispere krčag, zagrabi vode iz zdenca na najljepšem mjestu i ponudi ženi, neprestano pridržavajući krčag, da joj bude lakše piti. Napivši se, starica reče:

- Tako ste lijepi, tako dobri i pristojni, da vam moram dati neki dar (jer ona bijaše vila koja je uzela obličje seoske sirotice da bi provjerila djevojčinu uljudnost). - Na dar vam dajem, nastavi vila, da vam uza svaku riječ koju kažete iz usta ispadne cvijet ili dragulj.

Kad ljepotica stiže kući, majka je izgrdi što se tako kasno vraća sa zdenca.

- Molim vas, majko, oprostite mi, reče jadna djevojka, što sam se toliko zadržala. A dok je govorila te riječi, iz usta joj ispadoše dvije ruže, dva bisera i dva krupna dijamanta.
- Što to vidim? reče u čudu njena majka. Čini mi se da joj iz usta ispadaju biseri i dijamanti. Odakle to, kćeri moja?" (Bijaše to prvi put da ju je nazvala 'kćeri'.)

Jadno joj dijete bezazleno ispriča što se dogodilo, uz izobilje novih dijamanata.

- Zbilja, reče majka, moram onamo poslati svoju kćer. Gle, Fanchon, vidite li što izlazi iz usta vašoj sestri kad govori; ne bi li i vama bilo zgodno imati takav dar? Morate samo otići na zdenac po vodu i kad vas neka sirotica zamoli da joj date piti, morate to uljudno učiniti.
- Baš bi mi lijepo pristajalo, odvrati neotesanka, da idem na zdenac!
- Ja želim da idete, nastavi majka, i to smjesta.

Ona pođe, ali neprestano gunđajući. Uzela je najljepši srebrni vrč koji je našla u kući. Tek što je stigla na zdenac, ugleda kako iz luga izlazi veličanstveno odjevena dama, koja joj priđe i zamoli vode. A to bijaše ona ista vila koja se ukazala njenoj sestri, ali je sad uzela obličje i odjeću princeze, kako bi vidjela dokle seže neuljudnost te djevojke.

- Zar sam došla ovamo, reče ohola neotesanka, da vama dajem vode! I srebrni vrč sam uzela samo zato da gospođa može piti! Evo što ja mislim: pijte iz zdenca ako ste žedni. Niste baš uljudni, reče vila bez ljutnje. Pa dobro! Budući da ste tako neljubazni, dajem vam dar da vam uz svaku riječ koju kažete iz usta ispadne zmija ili žaba krastača.

Čim ju je primijetila, njena majka poviče:
- Onda, kćeri moja?
- Onda, majko moja? odvrati neotesanka ispljunuvši dvije otrovnice i dvije krastače.
- O, nebesa! uskliknu majka. Što to vidim? Njena sestra je svemu kriva, platit će mi to. I smjesta potrči da je istuče.

Jadno dijete pobježe i skloni se u obližnjoj šumi. Kraljev sin, koji se vraćao iz lova, naiđe na nju i videći koliko je lijepa, upita je što tu radi sasvim sama i zašto plače.
- Ah, gospodine, majka me otjerala od kuće.

Kraljev sin vidje kako joj iz usta ispada pet-šest bisera i jednako toliko dijamanta, pa je zamoli da mu kaže odakle joj taj dar. Ona mu ispripovjedi cijelu svoju pustolovinu. Kraljev sin se zaljubi u nju i pomislivši da takav dar vrijedi više od ma čega što bi mu neka druga djevojka mogla donijeti u miraz, odvede je u palaču svojega oca kralja i vjenča se njome.

A njena se sestra ponašala toliko odurno da ju je vlastita majka otjerala od sebe; nakon što je dugo išla ne nalazeći nikoga tko bi je htio primiti, nesretnica ode umrijeti u nekom kutku šume.

Pouka

Zlatnici i dijamanti Imaju nad ljudima moć Ali ipak blaga riječ Više snage ima i na većoj je cijeni.

Čestitost nas stoji truda Susretljivosti malo traži No prije il' poslije nagradu nosi Često baš kad joj se čovjek najmanje nada.  

Charles Perrault - Vile - verzija 2

Charles Perrault - Vile - verzija 2 pdf

___________________________________

Charles Perrault rodio se u Parizu 12. siječnja 1628. godine u bogatoj obitelji buržuja. Bio je sedmo dijete i imao je sve najbolje uvjete za školovanje.

Iskoristio je bogatstvo svoje obitelji koje mu je omogućavalo da se školuje u najboljim školama pa je tako postao visoko obrazovan. Za vrijeme svog bogatog života radio je različite poslove, ali ostao je poznat po svojim predivnim bajkama. Uz njegove bajke odrasla su mnoga djeca, a priče o prijateljstvu i ljubavi pamte se cijeli život i prenose generacijama. Predivna književna djela kao temelj su imala narodne priče, a velik broj njih preuzela su i braća Grimm koja su također stekla veliku popularnost. Neke priče su prenesene i usmeno.

Charles je bio velika utjeha tijekom odrastanja mlađim generacijama jer ih je uvijek podupirao.

Jedna od njegovih najpoznatijih priča su Priče moje guske. One su činile priče od osam bajki i bile su objavljene kao posebna zbirka. Potpisani autor djela nije bio on već njegov sin.

Njegove najpoznatije priče koje su ga proslavile su: Crvenkapica, Priče moje guske, Mačak u čizmama, Modrobradi i mnoge druge. Prvu bajku objavio je davne 1696. godine pod imenom Usnula ljepotica.

Charles Perrault umro je u Parizu, 16. svibnja 1703. godine.

Charles Perrault - Budalaste želje 

Charles Perrault - Griselda

Charles Perrault - Ljepotica i zvijer

Charles Perrault - Ljepotica iz usnule šume

Charles Perrault - Magareća koža

Charles Perrault - Modrobradi