Charles Perrault - Ljepotica iz usnule šume

Živjeli jednom jedan kralj i kraljica koji bijahu vrlo nesretni jer nisu imali djece, toliko nesretni da se to ne može niti izreći. Išli su u sve moguće toplice; pokušavali sebi pomoći na sve načine, zavjetima, hodočašćima, sitnim pobožnostima, ali ništa nije koristilo. Napokon ipak kraljica ostane trudna i rodi djevojčicu. Priredili su lijepo krštenje; maloj kraljevni pozvaše za kume sve vile koje su uspjeli naći u zemlji (a našlo ih se sedam); željeli su da joj svaka nešto daruje, prema vilinskom običaju onoga vremena, pa da kraljevna tako stekne sva zamisliva savršenstva.

Nakon obreda krštenja cijelo se društvo vratilo u kraljevu palaču, gdje su za vile priredili svečanu gozbu. Stol bijaše veličanstveno postavljen za svaku od njih: pred svakom je stajala kutijica od suhog zlata u kojoj su bile zlatna žlica, vilica i nož, ukrašeni dijamantima i rubinima. No, sjedajući na svoja mjesta, vidješe kako stiže jedna stara vila, koju nitko nije pozvao, jer više od pedeset godina ne bijaše izašla iz neke kule, pa su svi mislili da je mrtva ili začarana.

Kralj naredi da i za nju prostru stol; no nisu joj mogli dati kutijicu od žeženog zlata kao drugima, jer su ih dali načiniti samo sedam, za sedam vila. Stara vila pomisli da je preziru i promrmlja nekoliko prijetnji kroza zube. No čula ju je jedna od mlađih vila koja se našla pokraj nje i pomislila da bi starica mogla dati neki ružan dar maloj kraljevni; stoga se, čim su ustali od stola, sakrije iza neke tapiserije kako bi govorila posljednja i tako popravila, koliko joj bude moguće, zlo koje bi starica mogla učiniti.

Vile su, u međuvremenu, počele darivati kraljevnu. Najmlađa joj dade dar da bude najljepša na svijetu; sljedeća joj daruje anđeosku ćud; treća, da sve čini sa zadivljujućom ljupkošću; četvrta, da savršeno pleše; peta, da pjeva kao slavuj; a šesta da svira sve instrumente s najvećim umijećem. Kad je na red došla stara vila, ona reče, kimajući glavom više od ljutnje nego od starosti, da će se kraljevna nabosti na vreteno i od toga umrijeti. Zbog tog strašnog dara cijelo je društvo zadrhtalo i nije bilo nikoga tko nije zaplakao. U tom trenutku ona mlada vila izađe iza tapiserije i glasno izgovori ove riječi:

- Utješite se, kralju i kraljice, vaša kći neće umrijeti. Istina je da ja nemam dovoljno moći da posve poništim ono što je učinila moja starija druga: kraljevna će se nabosti na vreteno; ali umjesto da umre, samo će zaspati dubokim snom koji će potrajati stotinu godina, a zatim će doći jedan kraljević i probuditi je.

Ne bi li izbjegao zlo što ga je najavila starica, kralj odmah izda ukaz kojim se svima u njegovom kraljevstvu, pod prijetnjom smrtne kazne, zabranjuje da predu na vreteno i drže vreteno u kući.

Nakon petnaest ili šesnaest godina, jednoga dana kad su kralj i kraljica bili u nekom od svojih ljetnikovaca, dogodilo se da je mlada kraljevna, prolazeći dvorcem i zavirujući u sve sobe redom, naposljetku stigla i do najvišeg kata nekog tornja, do male potkrovne sobice, gdje je neka starica sjedila sama i prela. Ta dobra žena nikada ne bijaše čula da je kralj zabranio vretena.

- Što to radite, dobra ženo? reče kraljevna.
- Predem, lijepa moja, odgovori starica, koja ju nije poznavala.
- Ha! Kako je to zgodno! opet će kraljevna. - Kako to radite? Dajte da vidim ne bih li i ja znala tako.

I, kako je bila vrlo živahna i pomalo nestašna, a i vilinske su odluke tako dosudile, tek što je uzela vreteno kraljevna se ubola i pala u nesvijest.

Starica, silno zabrinuta, pozove pomoć; ljudi se sjate sa svih strana: kraljevni lice polijevaju vodom, odvezuju ju joj steznik, lupkaju je po dlanovima. Trljaju joj sljepoočice vodicom mađarske kraljice; no ništa je ne vraća svijesti.

Čuvši galamu, kralj se popeo u toranj i sjetio vilinskog proročanstva; zaključivši da se to moralo dogoditi jer su vile tako odredile, dade smjestiti kraljevnu u najljepšu odaju dvorca, na postelju prekrivenu zlatnim i srebrnim vezom. Reklo bi se da je anđeo, toliko bijaše lijepa; jer nesvjestica joj nije oduzela žive boje puti: obrazi joj bijahu rumeni, usne poput koralja; samo su njene oči bile sklopljene, no čulo se kako tiho diše i po tome se znalo da nije umrla.

Kralj zapovjedi neka je svi puste da spava u miru, dok joj ne dođe trenutak za buđenje. Kad je kraljevnu snašla nesreća, dobra vila koja joj bijaše spasila život promijenivši kletvu u stoljetni san nalazila se u kraljevstvu Mataquin, dvanaest tisuća milja daleko; no vijest joj je donio patuljak koji je imao čizme od sedam milja (a to su čizme kojima se može prijeći sedam milja u jednom jedinom koraku). Vila odmah krene na put, te je već nakon jednog sata vidješe kako dolazi u vatrenoj kočiji koju su vukli zmajevi. Kralj joj pruži ruku kad je silazila iz kočije. Ona odobri sve što je kralj učinio; no kako je bila vrlo obazriva, pomisli kako će princezi biti neugodno ako bude posve sama u tom starom dvorcu kad se probudi. I evo što je učinila...

Čarobnim štapićem dodirnula je sve koji su se nalazili u dvorcu (osim kralja i kraljice): dadilje, dvorske dame, sobarice, plemiće, časnike, dvorske nadstojnike, kuhare, kuhinjske pomoćnike, skoroteče, stražare, vratare, skutonoše, lakaje; dodirnula je i sve konje koji bijahu u stajama, kao i njihove konjušare, i velike pse čuvare u dvorištu i malenu Pouffe, kujicu koja je pripadala kraljevni i sjedila pokraj nje na krevetu. Svi su zaspali čim bi ih vila dotaknula, da bi se probudili u istom trenu kad i njihova gospodarica, te joj bili na usluzi čim joj zatrebaju. Usnuli su čak i ražnjevi nakrcani prepelicama i fazanima, koji se okretahu nad vatrom, pa i sama vatra. I sve se to dogodilo u tren oka: vilama ne treba mnogo vremena da obave svoju zadaću.

A kralj i kraljica, poljubivši i ne probudivši svoju dragu kćer, napustiše dvorac i objaviše da mu se zabranjeno približiti. Ta zabrana i nije bila nužna, jer je u četvrt sata svud uokolo dvorskog parka izraslo toliko velikih i malih stabala, isprepletenih kupina i trnja, da ni zvijer ni čovjek nisu mogli proći; moglo se nazrijeti tek vrhove tornjeva dvorca, a i to samo izdaleka. Nitko nije sumnjao da je to vila opet pokazala svoje umijeće, da se kraljevna dok spava ne mora bojati znatiželjnika.

Nakon stotinu godina sin kralja koji je tada vladao i potjecao iz različite obitelji od usnule kraljevne pošao je na tu stranu u lov, te se raspitivao kakvi su to tornjevi koji se vide iznad velike i vrlo guste šume. Svatko mu je govorio ono što je sam čuo: neki su tvrdili da je to stari zamak u kojemu ima duhova; drugi da se tu sastaju svi vješci onoga kraja. Najraširenije bijaše mišljenje da tu živi div ljudožder i da u dvorac odnosi svu djecu koju uspije uloviti, da bi ih pojeo u miru i bez ikakve pratnje, jer on jedini ima moć da načini put kroz tu šumu.

Kraljević nije znao što bi povjerovao, kad riječ uze neki stari seljak i reče:

- Moj kraljeviću, prije više od pedeset godina čuo sam od svojega oca da je u tom dvorcu neka kraljevna, najljepša na svijetu; da mora spavati stotinu godina i da će je probuditi kraljev sin kojemu je dosuđena.

Na te riječi mladi kraljević osjeti kako ga obuzima vatra; povjerovao je, bez predomišljanja, da je on taj koji će dovesti do kraja tu tako lijepu priču pa, žudeći za ljubavlju i slavom, odluči odmah pokušati. Tek što je krenuo prema šumi, kad se sva ona golema stabla, kupine i trnje počeše sami od sebe razmicati da ga propuste. Pođe on prema dvorcu što ga je ugledao na kraju velikog drvoreda pod koji je zašao; pomalo se iznenadio kad je primijetio da ga ne slijedi nitko od njegovih ljudi, jer su se stabla opet ispreplela čim je prošao. Ipak je nastavio svojim putem: mlad i zaljubljen kraljević uvijek je i hrabar. Uđe u veliko prednje dvorište, a sve što je u prvi tren vidio bilo je da se čovjek smrzne od straha. Vladala je strahotna tišina; slika smrti ukazivala se na sve strane: sama tijela ispruženih ljudi i životinja koja su izgledala kao mrtva. Ipak je po bubuljičavim nosovima i crvenim obrazima dobro razabrao da stražari samo spavaju; a njihovi pehari, u kojima je ostala pokoja kaplja vina, jasno su pokazivali da su zaspali pri piću.

Kraljević prođe velikim, mramorom popločanim dvorištem; popne se stubištem; uđe u dvoranu u kojoj stražari, poredani u špaliru, hrču iz sve snage s puškom na ramenu. Prolazi kroz nekoliko odaja punih dvorjana i dvorskih dama, koji svi spavaju, neki stojeći, neki sjedeći. Ulazi u sobu, svu pozlaćenu, i na postelji, čiji su zastori bili razmaknuti sa svih strana, ugleda najljepši prizor što ga je ikada vidio: kraljevnu koja izgleda kao da joj je petnaest ili šesnaest godina, a čija sjajna ljepota u sebi ima nečega svjetlosnog i božanskog. On joj priđe, uzdrhtao i zadivljen, te klekne pokraj nje.

I tada je došao kraj čaroliji; kraljevna se probudi i pogleda ga nježnije nego što se pristoji za prvi put.

- Vi ste to, moj kraljeviću? reče. - Zbilja ste me pustili da vas dugo čekam.

Kraljević, očaran njezinim riječima, a još više načinom na koji bijahu izrečene, nije znao kako bi joj posvjedočio svoju radost i zahvalnost; uvjeravao ju je da je voli više no sebe samog. Njegove riječi nisu bile lijepo složene; tim više su se kraljevni svidjele; malo rječitosti - mnogo ljubavi.

On je bio zbunjeniji od nje, što nas ne treba čuditi: ona je imala vremena sanjariti o tome što će mu reći, jer čini se (priča, doduše, o tome ne govori) da joj je dobra vila za taj dugi počinak priskrbila užitak ugodnih snova. Napokon, razgovarali su četiri sata, a još ne bijahu rekli ni polovicu onoga što su htjeli.

Međutim, zajedno s kraljevnom probudio se cijeli dvor; i svatko se odmah prihvatio svoga posla; a kako nisu svi bili zaljubljeni, umirali su od gladi. Glavna dvorska dama, kojoj se žurilo kao i svima ostalima, izgubi strpljenje i glasno reče kraljevni da je meso na stolu. Kraljević joj pomogne ustati; bila je posve odjevena i to vrlo veličanstveno; no on je dobro pazio da joj ne kaže kako je odjevena poput njegove bake i da ima visoki ovratnik; nije zbog toga bila manje lijepa.

Prijeđoše u salon sa zrcalima i ondje večeraše, a služili su ih kraljevnini poslužitelji. Violine i oboe svirale su skladbe stare ali sjajne, premda ih gotovo stotinu godina nitko nije svirao; a poslije večere, ne gubeći vrijeme, dvorski kapelan ih vjenča u kapeli dvorca, a dvorska dama povuče za njima zastor postelje. Nisu mnogo spavali: kraljevna baš i nije bila pospana, a kraljević je odmah ujutro napusti da bi se vratio u grad, gdje se njegov otac već zabrinuo za njega.

Kraljević mu reče da je slijedeći divljač zalutao u šumi, da je prespavao u kolibi nekog ugljenara koji mu je dao crnog kruha i sira. Njegov otac kralj, koji bijaše dobričina, povjerovao je kraljevićevoj priči; ali majka mu baš nije bila uvjerena, a kad je vidjela da joj sin svaki dan odlazi u lov i uvijek ima neku izliku kad dvije ili tri noći ostane izvan kuće, nije ni sumnjala da se tu radi o nekoj ljubavnoj priči. A on je tako živio s kraljevnom više od dvije pune godine, te imao s njom i dvoje djece; prvo, koje bijaše djevojčica, nazvali su Zora, a drugo, koje bijaše dječak, Dan, jer se činilo da je ljepši čak i od sestre.

Kraljica je željela navesti sina da se izjasni, te mu je više puta govorila da u životu treba uživati; no on joj se nikada nije usudio povjeriti svoju tajnu: bojao se, premda ju je volio; jer ona je pripadala rasi ljudoždera, a kralj se njome oženio samo zbog njezina velikog bogatstva. Na dvoru se čak tiho šuškalo da i sama ima ljudožderskih sklonosti i kad vidi da prolazi kakvo malo dijete, teškom se mukom suzdržava da se ne baci na njega. I zato joj kraljević nije htio ništa reći.

No kad, nakon dvije godine, umre kralj, a kraljević postade vladarom, on objavi svoje vjenčanje i krene, sa svečanom pratnjom, po suprugu. Prirediše joj veličanstven doček u prijestolnici, u koju je ušla zajedno sa svoje dvoje djece.

Malo potom kralj pođe u rat protiv svojega susjeda, cara Cantalabutte. Upravljanje kraljevstvom prepusti svojoj majci kraljici i ostavi joj na brizi ženu i djecu. Trebao je ratovati cijelo ljeto. Ali čim je otišao, kraljica majka pošalje snahu i njenu djecu u neku ladanjsku kuću duboko u šumi, kako bi lakše mogla utažiti svoju groznu želju. Nakon nekoliko dana i sama stiže onamo, te jedne večeri reče svom dvorskom upravitelju:

- Sutra za objed želim jesti malu Zoru.
- Ah, gospođo... reče dvorski upravitelj.
- Ja to hoću, reče kraljica (tonom ljudožderke koja se zaželjela svježeg mesa), želim je pojesti u umaku Robert.

Jadni čovjek shvati da se ne treba upuštati u raspravu s ljudožderkom, uze svoj veliki nož i popne se u sobu male Zore: imala je tada četiri godine. Dotrčala je sva vesela i bacila mu se oko vrata tražeći slatkiša. On se rasplače: nož mu padne iz ruku, a on ode u stražnje dvorište, prereže grkljan malom janjetu te ga pripravi u tako slasnom umaku da ga je gospodarica uvjeravala kako nikada nije jela ništa toliko dobro. A malu je Zoru odveo i povjerio svojoj ženi da je sakrije u stanu koji je imala u dnu stražnjeg dvorišta.

Osam dana potom zla kraljica reče svojemu upravitelju:

- Za večeru želim pojesti maloga Dana.

On ništa ne odgovori, odlučivši ponovno prevariti kraljicu. Ode po maloga Dana i nađe ga gdje se nekim malenim mačem bori protiv velikog majmuna; imao je samo tri godine.

Odnese ga svojoj ženi, koja ga sakrije zajedno s Aurorom pa, umjesto dječaka, posluži mekanog kozlića koji je kraljici izvanredno prijao.

Dotada je sve dobro prošlo; no jedne večeri, zla kraljica reče upravitelju:

- Želim pojesti kraljicu, u istom sosu kao i djecu.

Tada jadni upravitelj izgubi nadu da bi je ponovno mogao prevariti. Mlada kraljica imala je više od dvadeset godina, ne računajući onih stotinu koje je prespavala; koža joj bijaše malo tvrđa, premda lijepa i bijela; kako da među domaćim životinjama nađe nešto slično? Odluči da će čuvati svoj život i ubiti kraljicu, te se popne u njenu sobu s namjerom da brzo tome učini kraj. Sav uzrujan, s nožem u ruci, uđe u sobu mlade kraljice; no ipak ju nije htio ubiti na prepad, te joj s mnogo poštovanja reče kakvu je naredbu dobio od kraljice - majke.

- Učinite svoju dužnost, reče mu ona ispruživši vrat, izvršite nalog koji ste dobili; a ja ću opet vidjeti svoju djecu, svoju jadnu djecu koju sam toliko voljela! Vjerovala je, naime, da su mrtvi, otkad su ih odveli od nje bez riječi.
- Ne, ne, gospo, odvrati joj upravitelj sav tronut, nećete umrijeti, a ipak ćete vidjeti svoju dragu djecu. No to će biti kod mene, gdje sam ih sakrio. A ja ću još jednom prevariti kraljicu i poslužiti joj mladu košutu umjesto vas.

Odmah je odvede u svoj stan. Ostavivši je da grli djecu i plače zajedno s njima, ode ubiti košutu koju je zatim kraljica pojela za večeru s jednakim tekom kao da jede mladu kraljicu. Zadovoljila je tako svoju okrutnost, a kralju, kad se vrati, namjeravala je reći da su bijesni vukovi pojeli njegovu ženu kraljicu i njihovo dvoje djece.

Jedne večeri dok je, po svom običaju, lutala dvorištima dvorca, njuškajući za svježim mesom, čula je iz nekog podruma maloga Dana, koji je plakao jer ga je njegova majka kraljica htjela dati išibati zato što je bio zločest; a čula je i malu Zoru koja je molila oproštaj za svojega brata.

Ljudožderka prepozna glasove kraljice i djece pa, ljutita što je prevarena, već sljedećega dana zapovjedi, strahovitim glasom od kojega svi zadrhtaše, da se na sredinu dvorišta donese golema kaca, koju zatim dade napuniti krastačama, riđovkama, bjelouškama i drugim zmijama, te da se u nju ima baciti kraljicu, njenu djecu, dvorskog upravitelja, njegovu ženu i sluškinju; bila je izdala zapovijed da ih se dovede, ruku svezanih iza leđa.

I već bijahu tu, krvnici se spremahu baciti ih u kacu, kad je u dvorište ujahao kralj, kojega nitko nije očekivao; silno se žurio kući, a sada sav začuđen upita što znači taj grozni prizor. Nitko mu se ne usudi reći, ali se ljudožderka, razjarena onim što vidi, baci naglavce u kacu, te je za tren pojedoše gadne životinje što ih je dala u nju staviti. Kralj je ipak žalio za njom; ta bila mu je majka. No ubrzo se utješio sa svojom lijepom ženom i djecom.

POUKA

Čekati malo budućeg muža Bogatog,

zgodnog, udvornog, milog

Posve je naravna stvar;
No stotinu ljeta, spavajuć' stalno -

Nema vam danas ženskoga bića

Koje bi imalo tako miran san.

Kao da želi reći nam priča

Da često baš ugodna bračna veza

Unatoč odgodi nije manje sretna

I da se ništa ne gubi ako se čeka.

No ženski rod s toliko žara

Zavjetu bračnom teži

Da nemam snage ni srca

Za ovakve propovijedi.

Charles Perrault - Ljepotica iz usnule šume - verzija 2

Charles Perrault - Ljepotica iz usnule šume - verzija 2 pdf

_________________________________

Charles Perrault rođen je 12. siječnja 1628. godine u Parizu u Francuskoj u obitelji buržuja kao sedmo dijete Pierre Perraulta i Paquette Le Clerc. Od početka je imao sve uvjete da se školuje u najboljim ustanovama.

Zahvaljujući školovanju koje je imao Charles je na kraju bio visoko obrazovan čovjek koji je tijekom svog života radio puno toga, pa je tako pisao galantna djela o prijateljstvu i ljubavi, rasprave o književnosti. Unatoč svemu do kraja života je ostao najpoznatiji kao autor bajki s kojima su odrasle mnoge generacije. Priče koje je pisao i u kojima nisu uživala samo djeca, imala su uporište u narodnim pričama. Neke od njih su preuzela braća Grimm, a neka su prenešena usmeno. Charles iza sebe ima nekoliko poznatih djela kao što su Priče moje majke guske.

U Pričama moje majke guske nalazile su se priče iz nižih slijeva društva koje je potom Charles prilagodio za čitatelje iz viših slojeva društva. Priče su bile sastavljene od osam bajki i činile su posebnu zbirku. Priče moje majke guske nizu izašle pod njegovim imenom nego pod imenom njegova sina.

Charles Perrault je bio veliki oslonac za sve mlađe generacije jer je u vječnoj borbi između starijih i mlađih zastupao one koji su smatrali kako se treba okrenuti novom načinu pisanja. Stariji su bili uvjereni da je pravi put onaj koji su slijedile generacije prije njih.

Bajke s kojima se proslavio su: Mačak u čizmama, Crvenkapica, Pepeljuga i Modrobradi. Prvu bajku Usnula ljepotica objavio je 1696. godine.

Umro je 16. svibnja 1703. godine u Parizu.

Charles Perrault - Budalaste želje 

Charles Perrault - Griselda

Charles Perrault - Ljepotica i zvijer

Charles Perrault - Magareća koža 

Charles Perrault - Modrobradi

Charles Perrault - Vile