Charles Perrault - Modrobradi

Bajke postoje kako bi svatko mogao da barem nakratko pobjegne u jedan drugačiji svijet bez svakodnevnih problema. Napisano je mnogo bajki s porukom na kraju priče, koja treba svakoga tko pročita treba povremeno da podsjeti što je dobro, a što loše. Modrobradi je bajka koju je napisao Charles Perrault, a u kojoj se može zaključiti kako ljude ne treba suditi prema njihovom izgledu i da ne mora prvi utisak uvijek biti pogrešan. Čovjek mora biti mudar, ali isto mora znati kome može vjerovati. Tako se za Modrobradog na početku vjerovalo da je dobra osoba, ali na kraju se saznalo da je zla i proračunata osoba.

Bijaše jednom jedan čovjek koji je imao krasne kuće u gradu i na ladanju, posuđe od srebra i zlata, pokućstvo ukrašeno vezom i pozlaćene kočije. No, na nesreću, taj čovjek je imao i modru bradu; zbog toga bijaše toliko ružan i toliko strašan da nije bilo ni žene ni djevojke koja ne bi pobjegla pred njim.

Jedna od njegovih susjeda, otmjena gospođa, imala je dvije savršeno lijepe kćeri. On zaprosi jednu od njih, a majci ostavi na volju koju će mu dati. Nijedna ni druga nisu ga htjele, prepuštale su ga jedna drugoj, jer nisu mogle prihvatiti muškarca modre brade. Odbijalo ih je i to što se on već bio oženio s nekoliko žena, a nitko nije znao što se s njima dogodilo.

Kako bi se bolje upoznali, Modrobradi povede djevojke, zajedno s njihovom majkom, dvjema ili trima najboljim prijateljicama i nekolicinom mladića iz susjedstva u jednu od svojih ladanjskih kuća, gdje ostadoše punih osam dana. Bijahu to same šetnje, odlasci u lov i ribolov, plesovi, gozbe i užine: nitko nije spavao, noći su provodili zbijajući vragolije; napokon, sve se odvijalo toliko dobro da se mlađoj sestri učini da gospodar kuće nema baš toliko modru bradu i da je vrlo pristojan čovjek. Čim su se vratili u grad, obaviše vjenčanje.

Nakon mjesec dana Modrobradi reče ženi da zbog važnoga posla mora otići na put u drugu pokrajinu, barem na šest tjedana; moli je da se dobro zabavlja dok njega nema; da pozove prijateljice; dovede ih na ladanje ako želi; da se svugdje dobro počaste.

Evo ključeva za dva velika spremišta za pokućstvo, rekao je. Evo i ključa za zlatno i srebrno posuđe koje se ne rabi svaki dan; evo ključeva mojih okovanih kovčega u kojima je zlato i srebro; i onih za škrinjice u kojima držim dragulje; evo i glavnoga ključa koji otvara sve odaje. A ovaj maleni ključ, to je ključ za sobicu na kraju velikog hodnika u donjim odajama; sve otvarajte, ulazite posvuda; ali vam zabranjujem da uđete u tu sobicu, zabranjujem vam tako da nema toga što ne biste mogli očekivati od mojega gnjeva ako prekršite zabranu.

Ona obeća da će poslušati sve što joj je zapovjedio, a on je poljubi, popne se u kočiju i krene na put.

Susjede i prijateljice nisu čekale da mlada nevjesta pošalje po njih, nego joj same krenuše u posjetu; toliko su bile nestrpljive da vide sva bogatstva njene kuće, a nisu se usuđivale doći dok je njezin muž bio ondje, zbog njegove modre brade koja ih je plašila. Evo ih dakle, i već prolaze sobama, sobicama, rušnicama, i svaka je prostorija ljepša i bogatija od prethodne. Zatim se popeše do spremišta za pokućstvo, gdje se ne mogahu dovoljno nadiviti broju i ljepoti tapiserija, postelja, divana, ormarića, stolića, stolova i zrcala u kojima se čovjek vidi od glave do pete, a čiji su okviri, neki od stakla, neki od srebra i pozlate, bili najljepši i najsjajniji što su ih ikada vidjele. Neprestano su veličale sreću svoje prijateljice i na njoj joj zavidjele, a ona se, međutim, nije toliko dobro zabavljala razgledavajući sva ta blaga, jer je nestrpljivo čekala trenutak u kojemu će otvoriti sobicu u donjim odajama.

Znatiželja ju je toliko mučila da je, ne razmišljajući o tome da je nepristojno napustiti društvo, sišla nekim malim skrovitim stubištem, toliko se žureći da je dva ili tri puta zamalo slomila vrat. Stigavši pred vrata sobice, zastala je na trenutak; sjetila se muževljeve zabrane i pomislila da bi joj se mogla dogoditi nesreća ako bude neposlušna; no iskušenje je bilo toliko da mu ne uspije odoljeti; uze dakle ključić i dršćući otvori vrata sobice.

Isprva nije ništa vidjela, jer prozori bijahu zatvoreni. Nakon nekoliko trenutaka razabere da je pod sav prekriven zgrušanom krvlju i da se u toj krvi zrcali nekoliko ženskih tijela, okovanih uza zidove (a sve su to bile žene kojima se Modrobradi bio oženio i zatim jednu za drugom ubio). Pomisli da će umrijeti od straha, a ključ koji bijaše izvadila iz brave ispadne joj iz ruke. Malo se pribravši, ona podigne ključ, zatvori vrata i pope se u svoju sobu da bi se malo smirila; no to joj nije uspijevalo, toliko bijaše potresena.

Primijetivši da je ključ sobice umrljan krvlju, obrisala ga je dva-tri puta; no krv nije nestala: uzalud ga je prala, čak i trljala pijeskom i pješčenjakom, uvijek je ostajalo krvi, jer je to bio začarani ključ i ni na koji se način nije mogao posve očistiti: kad bi se krv uklonila s jedne strane, pojavila bi se s druge.

Modrobradi se vrati kući još iste večeri i reče da je putem dobio pismo iz kojega je saznao da je posao radi kojega bijaše krenuo završio povoljno po njega. A njegova žena se trudila na sve načine pokazati da se raduje njegovom brzom povratku. Sljedećega dana on zatraži ključeve; ona mu ih vrati, ali toliko drhtavom rukom, da je bez muke pogodio što se dogodilo.

- Kako to, reče joj, da ključ one sobice nije sa svima ostalima?
- Vjerojatno sam ga ostavila gore na svom stolu, reče ona.
- Svakako mi ga odmah donesite, reče Modrobradi.

Nakon što joj je to nekoliko puta ponovio, morala mu je donijeti ključ. A Modrobradi, pogledavši ga, reče:

- Zašto ima krvi na ključu?
- Ne znam ništa o tome, reče jadna žena, blijeda kao smrt.
- Ne znate ništa o tome! nastavi Modrobradi.

- A ja znam. Zaželjeli ste ući u sobicu! Pa dobro, gospođo, ući ćete i zauzeti svoje mjesto pokraj onih dama koje ste ondje vidjeli.

Ona se plačući baci pred noge mužu, te ga je sa svim znakovima iskrenoga kajanja molila da joj oprosti što ga nije poslušala. I stijenu bi ganula, onako lijepa i ucviljena; no Mo- drobradi je imao srce tvrđe od stijene.

- Treba umrijeti, gospođo, reče joj, i to odmah.
- Kad već treba umrijeti, odvrati ona, gledajući ga očima punim suza, dajte mi malo vremena da se pomolim Bogu.
- Dajem vam polovicu četvrtine sata, odgovori Modrobradi, ali ni trenutak više.

Kad je ostala sama, žena pozove sestru i reče joj:

- Sestro moja, Ano, (tako joj se zvala sestra), molim te, popni se na vrh tornja i pogledaj ne dolaze li moja braća; obećali su da će me danas posjetiti; pa ako ih vidiš, daj im znak da požure.

Sestra Ana pope se na vrh tornja; a jadna nesretnica joj je svako malo dovikivala:

- Ano, sestro moja, vidiš li da netko dolazi?

A sestra joj Ana odgovaraše:

- Ne vidim ništa osim prašine na suncu i zelenila u travi.

Modrobradi, međutim, držeći u ruci veliki nož, vikao je ženi iz sveg glasa:

- Silazi brzo, ili ću se ja popeti k tebi.
- Još samo trenutak, molim vas, odgovarala mu je žena i zatim posve tiho dovikivala: Ano, sestro moja, vidiš li da netko dolazi?

A sestra joj odgovori:

- Ne vidim ništa osim prašine na suncu i zelenila u travi.
- Silazi smjesta, vikne Modrobradi, ili se ja penjem k tebi.
- Već idem, odgovori žena pa vikne: - Ano, sestro moja, vidiš li da netko dolazi? - Vidim, odvrati joj sestra, velika se prašina diže s one strane...
- Jesu li to moja braća?
- Jao, nisu, sestro moja, to je stado ovaca...
- Silaziš ili ne? vikne Modrobradi.

- Samo još tren, odgovori njegova žena i zatim vikne: - Ano, sestro moja, vidiš li da netko dolazi?
- Vidim, odvrati joj sestra, dva konjanika dolaze s one strane, ali su još dosta daleko. - Hvala Bogu! uskliknu trenutak potom, to su naša braća. Mahat ću im koliko god mogu da požure. Sad Modrobradi stane vikati tako da se cijela kuća tresla. Jadna žena siđe i htjede mu se baciti pred noge sva rasplakana i raščupana.
- To vam ničemu ne služi, reče Modrobradi, treba umrijeti.

Zatim, uhvativši je jednom rukom za kosu, a drugom podigavši nož, htjede joj odsjeći glavu. Jadnica se okrene k njemu i gledajući ga iznemoglim očima, zamoli da joj udijeli još samo tren, da se pribere.

- Ne, ne, reče on, preporuči se Bogu. I podigne ruku...

U tom trenu netko tako glasno zalupa na vrata da se ruka Modrobradog zaustavi. Sluge otvoriše vrata i vidješe kako ulaze dvojica gospode koji su, izvlačeći mačeve, pojurili ravno na Modrobradog.
On prepozna braću svoje žene - jedan bijaše dragun, drugi mušketir - te se pokuša spasiti bijegom; no dvojica braće bijahu mu za petama te ga stigoše prije nego što se domogao stuba ispred kuće. Probodoše ga mačevima i ostaviše mrtva. Jadna je žena bila gotovo jednako mrtva kao njen muž te nije imala snage ustati i zagrliti braću.

Pokazalo se da Modrobradi nema nasljednika i tako njegova žena postade gospodarica sveg njegovog bogatstva. Dio je upotrijebila da uda svoju sestru Anu za mladoga plemića koji ju je već dugo volio, drugim dijelom kupila je braći kapetansku službu, a ostalo iskoristi da sama sklopi brak s vrlo čestitim čovjekom pokraj kojega je zaboravila strašne trenutke što ih je provela uz Modrobradog.

Pouka

Znatiželja, koliko god privlačna bila

Često nas žalosti mnogih košta

Tisuću primjera svjedoči o tom svakoga dana

Zabava to je laka, nek ne zamjeri ženski rod,

Utažiš je i već je nema

A uvijek joj prevelika cijena.

Svakome tko razuma ima

I poznaje tajnu knjigu svijeta

Brzo će jasno biti

Da je ovo priča iz prošlih vremena.

Nema više tako strašna muža

Čovjeka što nemoguće traži.
Koliko god mrgodan i ljubomoran bio

Pokraj žene on je pitom;
I koja god mu bila boja brade

Teško je reći tko je gospodar od njih dvoje.

Charles Perrault - Modrobradi - verzija 2

___________________________________

Charles Perrault rodio se u Parizu 12. siječnja 1628. godine u bogatoj obitelji buržuja. Bio je sedmo dijete i imao je sve najbolje uvjete za školovanje.

Iskoristio je bogatstvo svoje obitelji koje mu je omogućavalo da se školuje u najboljim školama pa je tako postao visoko obrazovan. Za vrijeme svog bogatog života radio je različite poslove, ali ostao je poznat po svojim predivnim bajkama. Uz njegove bajke odrasla su mnoga djeca, a priče o prijateljstvu i ljubavi pamte se cijeli život i prenose generacijama. Predivna književna djela kao temelj su imala narodne priče, a velik broj njih preuzela su i braća Grimm koja su također stekla veliku popularnost. Neke priče su prenesene i usmeno.

Charles je bio velika utjeha tijekom odrastanja mlađim generacijama jer ih je uvijek podupirao.

Jedna od njegovih najpoznatijih priča su Priče moje guske. One su činile priče od osam bajki i bile su objavljene kao posebna zbirka. Potpisani autor djela nije bio on već njegov sin.

Njegove najpoznatije priče koje su ga proslavile su: Crvenkapica, Priče moje guske, Mačak u čizmama, Modrobradi i mnoge druge. Prvu bajku objavio je davne 1696. godine pod imenom Usnula ljepotica.

Charles Perrault umro je u Parizu, 16. svibnja 1703. godine.

Charles Perrault - Budalaste želje

Charles Perrault - Griselda

Charles Perrault - Ljepotica i zvijer

Charles Perrault - Ljepotica iz usnule šume

Charles Perrault - Magareća koža

Charles Perrault - Vile