Branislav Nušić - Pokojnik lektira

Branislav Nušić - Pokojnik

Branislav Nušić - Pokojnik

 

Vrsta djela - društvena satira

Mjesto radnje - neodređeno

Vrijeme radnje - neodređeno; predigra se odvija tri godine prije ostalih činova.

Tema - borba Pavla Marića da dokaže da je živ jer je zabunom proglašen mrtav/borba s vlastima i birokracijom

 

Nušićev Pokojnik jedna je od retkih njegovih komedija zbog kojih autor nije morao da ide u aps. Razlog je bio što je već bio priznati pisac, ali verovatno i što nikoga nije direktno prozvao - ni monarha, ni vladu, niti nekoga od poznatih moćnika iz sveta biznisa i politike. Po uzoru na Hemrika Ibzena, najhrabriji pisac u našoj književnosti i pozorišnoj istoriji, obrušio se u ovoj komediji na celo društvo, na stubove društva - one koje bismo danas eufemistički nazvali političkom i poslovnom elitom. I dok su, u svoje vreme, Ibzenove reči izazivale uznemirenje intelektualnih i državnih elita širom Evrope, Nušić je mogao da "bude miran" - ma koliko iskrena, tačna i bespoštedna bila njegova kritika. Načelna, suštinska kritika, kritika koja predstavlja analizu korena i porekla društvene korupcije, nikoga nije interesovala - jer nije predstavljala opasnost ni za koga pojedinačno. Stubovi društva mogli su da budu mirni.

 

U Pokojniku Nušić je komediografski zaošijao neke društvene i egzistencijalne relativitete. Stari svet slabih patrijarhalnih domaćina, smešnih skorojevića i nepametnih ali ciničnih buržuja ustupa mesto do izvesne mere smešnim, opasno grotesknim ljudima građanskog društva koje vodviljske životne promene ne mogu tako lako izbaciti iz njihovih ležišta. Oni znaju da na složeniji način umnožavaju opljačkana dobra i bogatstva uz pomoć novca i vlasti.

 

Nušićevom opredeljenju da ostvari na složeniji način egzistencijalne relativitete ljudi i, posebno, glavnog lika, Marića, posle njegove prividne smrti. Nušić je želeo da komično i satirički prikaže aspekte relativitet ljudi i društva koji žive od laži - i sigurno je da je našao dovoljno materijala svuda oko sebe. Inače, u biti Nušić ne napušta svoju komediografsku dramaturgiju. Verbalna komika, tipovi kao likovi, situaciona komika sada su intenzivnije izvučeni visprenom ironijom i suzdržanim sarkazmom. Relativno novo u dramaturgiji je piščevo unošenje retrospektivnih tokova dešavanja i sećanja na njih i razaranje tog sećanja.

 

Predigra komada, gde upoznajemo prošlo vreme jednog bračnog trougla, kao i neka epizodna lica, jeste mala bulevarska predigra, koju je moguće lako izostaviti u scenskom izvođenju. Značajnije je odvijanje prošlih i razvijanje sadašnjih događaja, sukoba osećanja i ambicija već od prvog čina kad se pojavljuje "pokojnik" Pavle Marić i kada on, svojim prisustvom, svojom ironijom i svojim pretnjama da će obelodaniti istinu, postaje velika opasnost za ljude koji su ga nasledili na razne načine, najčešće lažima, falsifikatima, krađama.

 

Komično i, istovremeno, dublje ironično i satirički deluju njihova priželjkivan ja i nastojanja da Marić ostane ili ponovo postane "pokojnik". Isprva, Nušić gotovo veselo stvara situacije usplahirenosti, straha i nemoćnog besa što obuzima grupu ljudi koja je iznenada dovedena u položaj da izgubi privilegije, imanja i časti. Zatim, pisac postupno intenzivira sve više ironične i satiričke replike, situacije bivaju sve više nabijene oštrinom sukoba između grupe i Marića, da bi, naročito od kraja drugog čina i u trećem činu, autor započeo da tragikomično obrće tokove radnje: od progonitelja Marić postaje progonjen. Naime, pred realnom mogućnošću ne samo da izgubi ono što je prigrabila nego i da ne stekne ogromne kapitale, grupa naslednika uz pomoć jednog gospodina visokih veza koji uveliko zna kako se uz pomoć policije može upropastiti svaki čovek, uspeva da krajnje cinično politički i državotvorno namesti intrigu Mariću i da ga, potpuno zapanjenog i rezigniranog, otera ponovo u anonimnost, daleko od prljavih rabota ovih naslednika, koje će im doneti nova bogatstva.

 

Poslednje obrte Nušić nije uvek dublje psihološki i sociološki motivisao i izrazio, nego i na način običnog kriminalističkog pisca. Ipak, u celini gledano, Nušić je u Pokojniku bitno komično i satirički ostvario izvesne egzistencijalne i socijalne relativitete, i to često izuzetno duhovito i zavidnom duhovnošću, sugestivnim tragikomičnim, katkad i tragičnim akcentima.

 

Branislav Nušić - Pokojnik - druga verzija

__________________________________

 

Branislav Nušić je rođen 8. oktobra 1864. godine u Beogradu, u trgovačkoj porodici. Otac Đorđe Nuša i majka Ljubica dali su mu ime Alkibijad, koji će mladi Nušić, zajedno sa prezimenom Nuša, nositi sve do svoje dvadesete godine. U romantičnom zanosu jednog vremena, a u skladu sa "opštim posrbljavanjem imena, od Branka Radičevića do Đure Daničića", i on mijenja svoje pomalo arhaično ime i prezime Alkibijad Nuša i postaje Branislav Nušić. Dok je udio osnovnu školu u Smederevu (1870-1874), gdje mu je otac prešao sa trgovinom, Nušić se prvi put susreće sa glumcima i pozorištem. Ovaj iznenadni i uzbudljivi susret sa putujućom družinom Mihaila Dimića bio je, po riječima samog Nušića, više nego sudbonosan, jer će pozorište od tog trenutka postati njegova osnovna duhovna preokupacija, ljubav koja će trajati tokom čitavog života.

 

Duhovna klima koju je stvorio Svetozar Marković, pojava "mladog radikalizma" u političkom i društvenom životu Srbije sedamdesetih i osamdesetih godina, književni krug koji se okupljao u kući pjesnika Jovana Ilića, djela ruskih pisaca Černiševskog, Turgenjeva, i, naročito, Gogolja i njegovog Revizora, - sve to imalo je presudan uticaj na idejno formiranje mladog Nušića u vremenu dok je u Beogradu završavao gimnaziju (1874-1882), pripremajući se da započne svoj u literarnu i pozorišnu aktivnost. Studiranje pravnih nauka započeo je u Gracu, a zatim nastavio u Beogradu, gdje je i diplomirao na Velikoj školi (1886). Godine 1885. učestvovao je u srpsko-bugarskom ratu kao dobrovoljac. Zbog jedne političke i antidinastičke pjesme koja je nosila naslov Dva roba, štampane u tadanjem Dnevnom listu (1887), osuđen je na dvije godine zatvora, ali je pomilovan poslije godinu dana izdržavanja kazne u požarevačkom zatvoru. Po povratku sa robije "mladi buntovnik" se iznenada našao u materijalnim nedaćama, pa je prisiljen da zatraži zaposlenje u nekoj državnoj ustanovi. Poslije dužih natezanja i odbijanja postavljen je za državnog službenika u nacionalnopropagandnom odsjeku ministarstva inostranih djela, i upućen u Prištinu, kao pisar srpskog konzulata (1889). Službovao je još u konzulatima u Solunu, Skoplju i Bitolju (gdje se 1893. oženio Darinkom, kćerkom Božidara Đorđevića, trgovca).

 

Za vrijeme studiranja, i u toku diplomatske službe, Nušić je napisao čitav niz pozorišnih djela, komedija i drama: Narodni poslanik, 1883; Sumnjivo lice, 1888; Protekcija, 1889; Prva parnica, 1897; Običan čovek, 1899; Ljiljan i Omorika, 1899; Tako je moralo biti, 1900; Knez Ivo od Semberije, 1900; - od kojih su dvije prve i najbolje, Narodni poslanik i Sumnjivo lice, zbog svoje otvorenosti i satiričnosti ostale ne prikazane sve do 1896, odnosno 1923. godine. Istovremeno sa pozorišnim radom, Nušić sarađuje u mnogim listovima i časopisima i objavljuje sljedeća djela: Pripovetke jednog kaplara, 1886; pripovijetke-kozerije Listići, 1889; putopise: Kraj obala Ohridskog jezera, 1894; S Kosova na sinje more, 1894; i zbirku pri-povijedaka Ramazanske večeri, 1898.

 

Godine 1900, poslije deset godina provedenih u diplomatskoj službi, Nušić prelazi na rad u ministarstvo prosvjete, prvo kao sekretar ministarstva, a zatim je postavljen za dramaturga i zamjenika upravnika Narodnog pozorišta u Beogradu. Poslije nepune dvije sezone provedene u pozorištu podnosi ostavku i po molbi je penzionisan, da bi iste godine (1902) bio reaktiviran i postavljen za komesara pošta i telegrafa; međutim, odbivši da primi ovu službu, ponovno je stavljen u penziju. Nemiran i nestalan duh, nesposoban da se smiri, stalno nezadovoljan i u pokretu, Nušić će od 1900. do završetka rata, 1918, neprestano mijenjati ne samo službe već i mjesta službovanja. Tako je 1903. postavljen za šefa Odsjeka za nacionalnu propagandu pri predsjedništvu vlade; 1904-1906. upravnik je Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu; 1906-1907. dramaturg je u beogradskom Narodnom pozorištu; 1908-1912. bavi se novinarstvom, saradnik je i urednik mnogih listova i časopisa; 1912, za vrijeme balkanskih ratova, postavljen je za prvog načelnika u oslobođenom Bitolju; 1913. upravnik je i organizator pozorišta u Skoplju; 1915. povlači se sa srpskom vojskom preko Albanije na Krf; 1916-1918. boravi u Italiji, Francuskoj i Švajcarskoj. Ova dinamična životna biografija ispunjena je i praćena adekvatnom stvaralačkom dinamikom. U prvoj deceniji ovog stoljeća Nušić piše brojna dramska djela: Šopenhauer, 1902; Pučina, 1901; Pod starost, 1903; Naša deca, 1903; Greh za greh, 1905; Pod oblacima, 1905; Svet, 1906; Rastko Nemanjić, 1906; Jesenja kiša, 1907; Danak u krvi, 1907; Hadži Loja, 1908; Iza božjih leđa, 1910; Put oko sveta, 1910; Knjiga druga, 1910; Opasna igra, 1910; Žena bez srca, 1910; zatim, roman Opštinsko dete, 1902; putopis Kosovo, 1902; i zbirku feljtona Ben-Akiba, koji su izlazili u Politici 1904-1907 (I knj. 1907, II knj. 1932, III knj. 1935).

 

Po završetku rata Nušić se vratio na staru dužnost, nastavljajući prekinuti posao na upravničkom mjestu Narodnog pozorišta u Skoplju. Godine 1919. postavljen je za prvog načelnika u novoosnovanom umjetničkom odjeljenju ministarstva prosvjete u Beogradu, da bi 1923. bio ponovno penzionisan. U vremenu od 1925-1928. nalazi se kao upravnik sarajevskog Narodnog pozorišta, zatim je kratko vrijeme bibliotekar Narodne skupštine, nakon čega je definitivno stavljen u penziju (1929). Prva poslijeratna decenija u Nušićevom literarnom i pozorišnom stvaralaštvu protiče u znaku izvjesne pasivnosti i zatišja, naročito na planu humora. Krvava ratna epopeja, dramatično povlačenje kroz Albaniju i, naročito, smrt sina Baneta u ratu uticali su da zamukne Nušić - komediograf. Pored ovih subjektivnih faktora, ovom stvaralačkom zatišju doprinio je vjerovatno i negativan stav Srpske akademije nauka, koja, povodom šezdesetgodišnjice njegovog života, 1924, "ne samo što ga nije izabrala, nego ga nije ni kandidovala za svoga člana", degradirajući tako čitav njegov komediografski opus. Razočaran, umoran, Nušić napušta Beograd i odlazi za Sarajevo. On piše manje, uglavnom drame, bajke i istorijske tragedije: Velika nedelja, 1920; Tuđinče, 1920; Kneginja od Tribola, 1924; Tomaida, 1924; Nahod, 1925; Večnost, 1930; zatim, potresnu ispovijest o povlačenju kroz Albaniju Devetsto petnaesta, 1921; dok na planu humora objavljuje samo farsu u jednom činu Svetski rat, 1923; i humorističku prozu Autobiografija, 1924.

 

U trenutku kada je izgledalo da je Nušićev književni opus završen, u starosti, on će za nepunih deset godina koliko mu je ostalo od života, iznenadno i neočekivano, sa mladalačkim poletom i čudesnom energijom, napisati svoja najbolja djela, vrativši se ponovno svojim početnim inspiracijama i svome neiscrpnom izvoru - humoru, i to onom humoru, jednom jedinom, "koji izazivajući smeh na usnama ublažava surovosti života". Ova posljednja stvaralačka decenija donosi sljedeće velike komedije: Gospođa ministarka, 1931; Mister Dolar, 1932; Beograd nekad i sad, 1933; Ožalošćena porodica, 1934; U jež, 1935; Svinja, 1935; Dr, 1936; Pokojnik, 1937; i nedovršenu Vlast; zatim čitav niz komedija u jednom činu: Kirija, Muva, Dva lopova, Kod advokata, Miš, Kijavica, Analfabeta, Detto, 1931. Istovremeno, Nušić objavljuje Pripovetke, 1931, 1932, 1936; i humoristički roman za djecu Hajduci, 1934. Godine 1932. izlaze mu Celokupna dela u 20 knjiga, a 1935. drugo i dopunjeno izdanje u 25 knjiga. Ono što nije uspio da ostvari povodom svoje šezdesetgodišnjice, ostvariće deset godina docnije; naime, 1933. postaje član Srpske akademije nauka.


Umro je u Beogradu 19. januara 1938. godine.

 

Branislav Nušić - Analfabeta 

Branislav Nušić - Autobiografija 

Branislav Nušić - Beogradske kafane

Branislav Nušić - Gospođa ministarka

Branislav Nušić - Hajduci

Branislav Nušić - Kafana Dardaneli

Branislav Nušić - Kolarac

Branislav Nušić - Narodni poslanik

Branislav Nušić - Pogreb dva raba

Branislav Nušić - Savamala

Branislav Nušić - Sumljivo lice

Branislav Nušić - Varoš kapija

Branislav Nušić - Vlast

loading...
4 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Branislav Nušić - Pokojnik

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u