Branislav Nušić - Kolarac lektira

Branislav Nušić - Kolarac

Branislav Nušić - Kolarac

 

Veliki dobrotvor Ilija Milosavljević-Kolarac zaveštao je celokupno svoje imanje na prosvećivanje naroda. To imanje čini današnja centralna pošta sa kafanom na uglu Poenkareove ulice i Pozorišnoga trga a zatim ceo niz dućana u redu, koji zavija i u Miletinu ulicu gde izbija kafanska bašta. Tim imanjem koje danas predstavlja ogromnu vrednost upravlja naročiti Odbor Kolarčeve zadužbine koji je želeo da na istome, a na licu prema Pozorištu, koje gleda u Miletinu ulicu, podigne Narodni univerzitet koji se izdržava iz zadužbinskih prihoda.


U domu zgrade iza Kolarčeve pivnice, onamo gde je sad centralna pošta i direkcija Beogradske pošte, bilo je dugo vremena austrijsko poslanstvo koje je zauzimalo sve prostorije na gornjemu spratu a na donjem spratu, gde su sada poštanski šalteri, bila je katolička kapela sve dok nije podignuta nova na Vračaru.


Kafana Kolarac jedna je od starijih građanskih kafana i ponela je svoje ime po sopstveniku zgrade-zaveštaču. Odmah po podizanju zgrade otvorena je tu kafana sa baštom, i građanstvo, a naročito porodice, koje su dotle posećivale Germanovu baštu, sve su se preselile kod "Kolarca". Oduvek, kao i danas, ta je kafana važila kao vrlo solidna, gde su naročito nedeljom, na podne posle službe božje, a uveče posle šetnje na Kalemegdanu, navraćali otac, majka i sva deca da popiju po čašu piva i slušaju muziku.

 

U prvo doba i kafana i bašta bile su manje. Kafana je imala nekoliko soba i jedno odeljenje malo prostranije a bašta nije bila ni za polovinu današnje bašte. Po tim raznim sobama kao i leti u bašti bila je polovina stolova zauzeta za stalne goste ("štamtiši"), jer kod "Kolarca", kao ni u jednoj beogradskoj kafani, bio je najveći broj tih stalnih, tih "večitih" gostiju.


Za jednim od takvih stolova, u najcvetnije doba ove kafane, kada ju je držao Nikola Praporčetović (sedamdesetih i osamdesetih godina devetnaestog veka), bilo je uvek okupljeno ovo društvo: Milos Petrović, stari gospodin, Dragomir Brzak, Panta Jovanović blagajnik, Nikola Šilić telegrafista, Uroš Romanović načelnik, Panta Besarić telegrafista, Čekić kasacioni sudija, Nikola Ninić sudija, Manojlo Ðorđevic "Prizrenac" i Miloš Popović novinar. Oni su sedeli redovno u manjem salonu za jednim dugačkim stolom na kome je stajao, u piksli od palidrvaca, karton na kome je pisalo: "Gospodsko mesto".


Bilo je u drugoj sali još jedan sto "večitih" gostiju, oko kojega su se skupljale zanatlije kojima je predsedavao Jovan Sremac limar, brat Stevana Sremca. Jovan Sremac poznat ne samo kao čestit čovek, dobar drug i gost izdašne ruke, važio je još i kao neobično vešt da spravi meze i salatu te su se njegovome stolu, bar dok se ne slisti meze, rado pridruživali i oni koji po profesiji nisu bili zanatlije.

 

Među gostima, naročito o ručku, viđao se često kod "Kolarca" i pokojni Kosta Vujić profesor. Poznata je stvar već da je Vujić ručavao na dva-tri mesta. On je znao u kojoj je restoraciji dobra supa i goveđina a u kojoj umokac i pečenje i nije nikad reskirao da u jednoj pojede sve to. Kod "Kolarca" je, po njegovome uverenju, bila odlična supa i goveđina i on bi to pojeo tu, a zatim bi išao u "Kasinu" na Terazije, da jede kakav umokac i vraćao se "Ruskom caru" da završi ručak pečenjem.


Za vreme točenja piva na podne i uveče kretali su se između stolova i dva vrlo zanimljiva tipa. Jedno je bio Pera pekar, koji je pekao vrlo dobre perece i pisao vrlo rđavo stihove i nekada tako poznata jevrejska Perla sa Jalije, koja je pekla jaja na način kako je to kod Jevreja običaj a koja su jaja gosti vrlo rado jeli uz pivo.


Najduže je držao kafanu "Kolarac" pomenuti Nikola Praporčetović ili, kao što su ga obično zvali, Nikola Praporac. To je bio otmen gospodin i dobar domaćin a vrlo korpulentan čovek sa velikim trbuhom pred sobom. Među njegovim gostima tada je cirkulisala jedna anegdota o Nikoli Praporcu koji je, kao neki delegat, sa mnogim drugima, odlazio u Moskvu na neku izložbu. Vele tada je i ruski car bio na toj izložbi i rado je primio srpsku delegaciju. Kada mu se predstavio ovaj simpatični kafedžija beogradski i rekao da se zove Praporac, vele, car ga je odmerio onako korpulentnog kakav je bio i rekao:
- No, kad su u Srbiji takvi praporci, kakva li tek zvona moraju biti!

 

Posle Nikole Praporca preuzeo je na dugoročni zakup lokale g. Ðorđe Vajfert, s tim da je ne izdaje pojedincima, no to da bude glavni i centralni lokal za točenje piva iz njegove pivare. Od tada je počelo i renoviranje kafane. Od mnogih soba stvorena su dva paralelna salona, od kojih je jedan bio pivnica i drugi trpezarija a osim toga, uništavajući jedan deo bašte, koja je zatim potisnuta van dotadanjih ograda, g. Vajfert je podigao najveću i najlepšu salu u Beogradu. Ta sala, koju je zatim u našem narodnome stilu dekorisao poznati slikar Dragutin Inkiostro, postala je tada središte duhovnoga i društvenoga života prestonice. Tu su priređivane najotmenije zabave (Žensko društvo, Kolo Jahača, Akademska omladina, Trgovačka omladina), tu koncerti i gostovanja, tu predavanja i zborovi, tu svadbe i svi veći banketi. Učiteljsko je udruženje tu održalo jednu svoju godišnju skupštinu, Narodna odbrana nekoliko zborova. Uostalom, Narodna odbrana je i ponikla kod "Kolarca". To je bilo onih burnih dana kada je Austrija proglasila aneksiju Bosne i Hercegovine. Poznate su one ogromne demonstracije koje je vodio Branislav Nušić. Kako su demonstracije trajale nekoliko dana i s dana na dan hvatale sve šire dimenzije tako da su pretile da se pretvore u nerede širih razmera, Nušić, osećajući da nema više snage ni moći ni autoriteta da takvoj bujici postavi brane, pozove hitno na savetovanje pok. Živojina Dačića i s njim zajedno odluči da pozovu veći broj uglednih građana na savetovanje. Oni zakažu sastanak ovih u manjoj sobi kod "Kolarca" i na taj sastanak dođu kao pozvani: Ljuba Jovanović, Žika Rafajlović, Velisav Vulović, Marko Vuletić i još nekoliko istaknutijih građana.


Nušić im iznese situaciju i potrebu da se ovaj narodni pokret, koji je on izazvao, reguliše i uputi jednim naročitim i po interese otadžbine korisnim pravcem. On im reče još da se lično oseća nemoćnim da to učini; stoga predloži da se obrazuje odbor Narodne odbrane, koji će ubuduće rukovoditi celim pokretom a on će mu i dalje rado služiti. Predlog bude primljen i toga časa postaje Narodna odbrana koja prima zatim na sebe velike nacionalne zadatke koji urađaju blagoslovenim plodom.


Od sviju koncerata i zabava, koje su kroz dugi niz godina priređivane u lepoj i prostranoj sali kod "Kolarca", odvaja se jedan neobičan koncerat, koji je jos potkraj prošloga veka priredila Poštansko-telegrafska zadruga. Te večeri, "Kolarčeva" sala bila je dovedena u saobraćajnu vezu sa celim svetom i taj neobičan i originalan koncerat predstavljao je pravo čudo svojega doba. U tome vremenu u Srbiji još nije postojao međugradski telefonski saobraćaj i baš zato je izazvao toliko veću radoznalost kod beogradske i niške publike kad je Telegrafska zadruga objavila da priređuje "jednovremeni telegrafski koncerat Beograd-Niš". Drugim rečima, beogradska publika u "Kolarčevoj" sali slušaće niški orkestar i niško pevačko društvo "Branko", koje će pevati u sali niškog hotela "Evropa", a niška publika slušaće beogradski orkestar i pevačku družinu "Stanković", koja će im pevati u "Kolarčevoj" sali. Tada su mnoge neverne Tome, i u Beogradu i u Nišu, zavrteli glavom i sa velikom sumnjom u tehnički uspeh jedva su rešili da posete ovaj čudnovati koncerat. I umalo nisu naslutili neuspeh.


Koncerat je trebalo da počne u 9 časova; međutim, telefonska linija, jedina između Beograda i Niša, koja je služila samo za dvor obeju prestonica, i koja je za ovu svrhu bila ustupljena toga večera Telegrafskoj zadruzi, bila je prekinuta u 8 časova i opravljena tek posle dva sata, kada je publika na obadva mesta, uz podsmeh, htela da napusti obadve sale. Ali je na kraju krajeva opet ispalo kako treba.


Te noći sala "Kolarčeva" bila je pretvorena i u poštu i u telegraf. Za jednim dugačkim stolom, najlepše mis-poštarke tuckale su poštanskim žigom marke na pismima i saobraćajnim kartama. Za ovu svrhu, po rešenju ministra Laze Jovanovića, izdana je naročita emisija maraka i karata u korist telegrafske siročadi, koja je važila svega 24 sata.
U jednom uglu sale bio je postrojen i telegraf.


Publika je imala pravo te večeri da vrši pošiljke i poštanske i telegrafske. Ljuba Krsmanović je odatle telegrafisao svojim prijateljima u Beču, Berlinu, Parizu i Londonu. Odatle je pozdravljen i veliki Srbin Nikola Tesla.


Mnogobrojna beogradska i niška publika otišla je sa ovog koncerta veoma zadovoljna i puna divljenja ovakvom napretku na polju telefona u Srbiji, i ne sluteći šta će dobiti, posle nepune tri decenije, sa radio-telegrafom i telefonom.


Od znatnijih zakupaca već renovirane kafane u Vajfertovoj režiji, najpoznatiji je bio "Brat-Velja" koji je inaugurisao kod "Kolarca" krkanluke, mezeta i presan kiseli kupus na podne. U doba Brat-Veljino "Kolarac" je počeo sve više bivati noćna kafana, gde je rado provodio noći ceo Beograd. Tada je Brana Cvetković preneo svoj orfeum kod "Kolarca" te postao najomiljenija atrakcija Beograda i svih stranaca koji bi se u Beograd navratili. U to doba, za vreme Braninih predstava, kod "Kolarca" se gušilo i nije se moglo doći do mesta ni zimi u velikoj sali ni leti u bašti.


Posle Brat-Velje držali su kafanu najpre Ðoka Dimitrijević i Garma, zatim sam Ðoka Dimitrijević a posle izvesnog vremena uzeo ju je Ðoka Cvetković, koji ju je potpuno reorganizovao i renovirao te stvorio jedan od najprijatnijih etablismana u Beogradu.

__________________________________

 

Branislav Nušić naš najpoznatiji komediograf je rođen 1864. godine u Beogradu kao Alkibijad Nuša u cincarskoj porodici Đorđa i Ljubice Nuše. Njegov otac je bio ugledni trgovac žitom, ali je ubrzo posle Nušićevog rođenja izgubio bogatstvo. Porodica se preselila u Smederevo, gde je Nušić proveo detinjstvo i pohađao osnovnu školu i prve dve godine gimnazije. Preselio se u Beograd, gde je maturirao. Kad je napunio 18 godina, zakonski je promenio svoje ime u Branislav Nušić. Diplomirao je na pravnom fakultetu u Beogradu 1884. godine.

 

Tokom studija je proveo godinu dana u Gracu. Nušić se borio u Srpsko - bugarskom ratu 1885. godine, koji ga je zatekao na služenju redovnog vojnog roka. Nakon rata je objavio kontroverznu pesmu Dva raba u Dnevnom listu, zbog koje je osuđen na dve godine robije. Pesma je ismevala srpsku monarhiju, a posebno kralja Milana. Državnu službu Nušić je dobio 1889. godine. Kao zvaničnik Ministarstva spoljnih poslova, postavljen je za pisara konzulata u Bitolju, gde se i oženio 1893. godine. Na jugu Srbije i u Makedoniji proveo je celu deceniju. Njegova poslednja služba u tom periodu bilo je mesto vicekonzula u Prištini.

 

Godine 1900. Nušić je postavljen za sekretara Ministarstva prosvete, a ubrzo posle toga postao je dramaturg Narodnog pozorišta u Beogradu. 1904. godine postavljen je za upravnika Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu 1905. godine, napustio je ovu funkciju i preselio se u Beograd, gde se bavio novinarstvom. Osim pod svojim imenom, pisao je i pod pseudonimom Ben Akiba. Vratio se 1912. godine u Bitolj kao državni službenik, a 1913. godine osnovao je pozorište u Skoplju, gde je živeo do 1915. Napustio je zemlju sa vojskom tokom Prvog svetskog rata i boravio u Italiji, Švajcarskoj i Francuskoj do kraja rata.

 

Posle rata, Nušić je postavljen za prvog upravnika Umetničkog odseka ministarstva za prosvetu. Na ovoj poziciji je ostao do 1923. godine. Posle toga je postao upravnik Narodnog pozorišta u Sarajevu, da bi se 1927. godine vratio u Beograd. Izabran je za redovnog člana Srpske kraljevske akademije 10. februara 1933. Branislav Nušić je bio plodan pisac, poznat po svom upečatljivom humoru. Pisao je o ljudima i njihovoj, često duhovitoj, prirodi. Preminuo je 19. januara 1938, a tog dana fasada zgrade beogradskog Narodnog pozorišta bila je uvijena u crno platno.


Književna dela

Drame: Tako je moralo biti, Jesenja kiša, Iza božjih leđa, Pučina...


Komedije: Protekcija, Svet, Put oko sveta, Gospođa ministarka, Narodni poslanik, Mister Dolar, Ožalošćena porodica, Pokojnik, Sumnjivo lice, Dr, Vlast" (nedovršena), Đole Kermit (nedovršena)

 

Romani: Opštinsko dete (u Sarajevu izdato kao Općinsko dijete), Hajduci, Devetstopetnaesta


Pripovetke: Politički protivnik, Posmrtno slovo, Klasa, Pripovetke jednog kaplara,

 

Tragedije: Knez Ivo od Semberije, Hadži - Loja, Nahod

 

Branislav Nušić - Analfabeta 

Branislav Nušić - Autobiografija 

Branislav Nušić - Beogradske kafane

Branislav Nušić - Gospođa ministarka

Branislav Nušić - Hajduci

Branislav Nušić - Kafana Dardaneli

Branislav Nušić - Narodni poslanik

Branislav Nušić - Pogreb dva raba

Branislav Nušić - Pokojnik

Branislav Nušić - Savamala

Branislav Nušić - Sumljivo lice

Branislav Nušić - Varoš kapija

Branislav Nušić - Vlast

loading...
2 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Branislav Nušić - Kolarac

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u