Branislav Nušić - Gospođa ministarka lektira

Branislav Nušić - Gospođa ministarka

Branislav Nušić - Gospođa ministarka

 

- Komedija u četiri čina -

 

Odlučila sam da pročitam ovo delo posle čitanja obavezne lektire Sumnjivo lice. Moji drugari i ja se nismo prvi put sreli sa delima Branislava Nušića. Počeli smo u petom razredu sa romanom Hajduci, pa smo nastavili u šestom sa odlomkom Prva ljubav iz njegovog romana Autobiografija. Dovoljno mi je privukao pažnju taj roman, pa sam pročitala celu knjigu. Posle smo čitali i odlomke iz autorovih dela Analfabeta, Kirija i Vlast. Kada smo došli do poslednje godine osnovne škole, čitali smo komediju Sumnjivo lice. Tek sam tada razumela zašto je Branislav Nušić naš najveći komediograf. Odlučila sam se baš za njegovu komediju Gospođa ministarka jer mi je mama pričala o njoj, a vrlo brzo posle razgovora sa njom, slučajno sam saznala da je snimljen i film po ovom delu. O njemu više možete pročitati na Vikipediji. Prema delima Branislava Nušića snimani su i drugi filmovi. Na Jutjubu možete pogledati film: Pokojnik, a treba da znate da su snimljeni i filmovi: Sumnjivo lice, Narodni poslanik i Mister dolar.

 

Odmah na početku dela, kao što je slučaj sa svim dramskim delima, nalazi se spisak lica sa kojima se čitaoci sreću u tom delu. U ovom delu lica su:

 

SIMA POPOVIĆ
ŽIVKA, njegova žena
DARA, kći
RAKA, sinčić
ČEDA UROŠEVIĆ, zet
RISTA TODOROVIĆ, kožarski trgovac
Dr NINKOVIĆ, sekretar Ministarstva spoljnih poslova
POLICIJSKI PISAR
ANKA, služavka
štamparski ŠEGRT
RISTA TODOROVIĆ, kožarski trgovac
PERA KALENIĆdeca
PERA, pisar iz administrativnog odeljenja
UJKA VASA
TETKA SAVKA
TETKA DACA
JOVA POPOV-ARSIN 

 

Rodbina gospa-Živkina

 

Teča PANTA
MILE, njegov sin
SOJA, raspuštenica
Teča JAKOV
SAVA MIŠIĆ
Gđa NADA STEFANOVIĆ, učiteljica engleskog jezika
POLICIJSKI PISAR
ANKA, služavka
štamparski ŠEGRT
PRVI žandar
DRUGI žandar
PRVI poslužitelj iz ministarstva
DRUGI poslužitelj iz ministarstva
DEVOJČICA krojačica
PRVI građanin

DRUGI građanin

 

Komedija Gospođa ministarka događa se u doba susreta prošloga i sadašnjeg veka.

 

Ako ste kadgod pažljivije posmatrali sve što biva oko vas; ako ste se pogdekad upustili i udubili u odnose koji regulišu život jednog društva i pokrete koje izaziva taj regulator, vi ste morali zapaziti da se kroz život svakoga društva jasno beleži jedna jaka i ravna linija. Tu liniju ispisali su obziri, tradicije, malodušnost, duhovna nemoć i sve one druge negativne osobine čovekove pod kojima se pojedinci guše, a društvo nemoćno predaje učmalosti.

 

Tu liniju socijalni matematičari nazvali bi možda normalom, a socijalni fizičari početnim gradom toplote ili hladnoće, jer ona odista liči onome stepenu na termometru iznad kojega se živa, pri zagrevanju, penje, a ispod kojega, pri hlađenju, slazi.

 

Tom ravnom linijom kreće se život skoro celokupnog našega društva. Iznad te linije penju se samo pojedinci koji imaju duševne snage i hrabrosti da se uznesu iznad obzira, iznad tradicija i iznad malodušnosti. Iznad te linije penju se samo pojedinci koji ne čekaju da živu u društvenom termometru zagreje spoljna temperatura, već to zagrevanje nalaze sami u sebi, u svojim duševnim moćima. I ispod te linije slaze samo oni pojedinci koji takođe imaju duševne snage da pregaze obzire i tradicije i otresu se malodušnosti. I ovi koji u društvu slaze ispod linije normale, sve do dna društvenog, nose sami u sebi dispozicije hlađenja duše i hlađenja osećaja sve do tačke smrzavanja.

 

Da se neko digne ili spusti iznad ili ispod linije normale u životu, da se neko uzvisi iznad gomile ili spusti ispod gomile, treba da je podjednako hrabar. Hrabrost je biti čestit, plemenit, uzvišen, isto tako kao što je hrabrost biti podao i nevaljao. Treba imati mnogo moralne snage u sebi pa se uzneti iznad, moralne linije, biti iznad ostalih, iznad gomile; kao što treba vrlo mnogo duševne snage pa sići ispod linije, biti ispod ostalih, ispod gomile: biti hulja, provalnik, klevetnik, razbojnik i ubica. Podjednaka je hrabrost uzneti se u vazduh na nepouzdanoj Ikarovoj spravi koju je naš vek usavršio, kao i spustiti se, u gnjuračkome oklopu, u mulj morskoga dna.

 

Ti ljudi koji se uznose iznad ili se spuštaju ispod ravne linije života imaju i velikih zamaha, velikih pokreta duše, velikih uzbuđenja i velikih emocija. Državnik sa strepnjom stoji pred sudom istorije, jer je poveo državu i narod sudbonosnim putem; veliki finansijer sa grozničavim uzbuđenjem stoji pred berzom na kojoj će se toga časa triplirati ili propasti njegova milionita imovina; vojskovođi igra svaki damar od uzbuđenja kad povede armije u sudbonosnu borbu; pesnika uzbuđuje inspiracija, umetnika čas stvaranja, naučnika ono nepoznato do čega otkrićem treba doći. Sve su to velika uzbuđenja, velike emocije, veliki pokreti duše.

 

A tih i takvih velikih uzbuđenja, velikih emocija, velikih pokreta duše ima i kod onih koji slaze ispod normalne linije. Razbojnik preživljuje najveću meru uzbuđenja kad zariva krvav nož u grudi svoje žrtve; provalnik dršće i strepi pred sudijom; bludnica pati pod žigom prezrenja, a odmetnik pod vešalima preživljuje celu gradaciju osećanja od bola i griže pa do samoodricanja i apatije.

 

U te oblasti, u oblasti velikih uzbuđenja, velikih emocija, velikih pokreta duše – pa bilo iznad ili ispod linije – dramatičar rado zalazi, jer će tu uvek naći duboke izvore iz kojih može zahvatiti bogat i obilan materijal. Otuda se najveći broj drama i kreće u toj oblasti.

 

Mnogo je teže, međutim, tražiti i naći materijal u maloj sredini, u onome društvu, među onim ljudima, koji nemaju ni snage ni hrabrosti da se odvoje od ravne linije životne, pa bilo naviše ili naniže; među onim ljudima koji nemaju snage da budu dobri, ali tako isto nemaju ni hrabrosti da budu zli; među onim ljudima koji su vezani i sputani sitnim obzirima, koji robuju zastarelim tradicijama i čije je sve biće sazdano iz malodušnosti.

 

Život te sredine teče jednolično i odmereno, kao šetalica na zidnome satu; pokreti te sredine su mali, tihi, bez uzbuđenja, bez velikih brazda, bez jačih tragova, kao oni blagi talasići koji kruže po ustajaloj vodi kad na površinu njenu padne tičje perce.

 

U toj maloj sredini nema bura, nema nepogoda, nema zemljotresa, ni požara; ta sredina je ograđena debelim zidom od oluja i vihora koji vitlaju kroz društvo. Ona živi u svojim sobama; ulica je za nju strani svet, inostranstvo; za nju su događaji koji uzbuđuju kontinente samo novinarska lektira.

 

U tim malim sredinama, koje se ne odvajaju od one ravne linije života, nema događaja, nema emocija, nema senzacija: "Danas je tetka-Savkin dan!" – eto, to je za tu sredinu događaj i svi se užurba, svi se kreću, svi oblače, nabavljaju bukete, pišu čestitke, prave posete... događaj, čitav događaj!

 

Mila čika-Stevina napustila muža! – Ju, ju, ju, – gruva se cela familija u grudi – šta će svet kazati!

 

I eto, to je emocija koja uzbuđuje celu jednu porodicu, no toj uzbuđenosti ne leži toliko razlog u tome što je Mila napustila muža, koliko u onome "šta će svet kazati". A znate li šta je senzacija u takvim malim sredinama? "Snaja Zorka rodila blizance!" I ta senzacija ide iz kuće u kuću, samo se o njoj govori, raspravlja se, tumači, i ta tema ispunjava interes čitave jedne porodice i čitave jedne sredine.

 

Pera dobio klasu, Đoka se razboleo, Steva položio ispite, Jova premešten, gospa Mica kupila novu spavaću sobu, gospa Savka ošišala kosu, gospa Julka pravi novu haljinu od krep-de-šina, prija-Maci izgoreo kuglov, a prija Anka izgubila na friše-fire 170 dinara. Eto, to su senzacije, to su emocije, to su događaji male sredine.

 

I, eto, iz te i takve sredine ja sam uzeo za ruku jednu dobru ženu i dobru domaćicu – gospođu Živku Popović – i izneo je naglo, neočekivano i iznenadno, iznad njene normalne linije života. Takav jedan poremećaj na terapijama života kadar je učiniti, kod ljudi iz male sredine, da izgube ravnotežu te do ne umeju do se drže no nogama. I eto, u tome je sadržina Gospođe ministarke, u tome sva jednostavnost problema koji taj komad sadrži.

 

Gospođa Živka je živahna ženica koja oduvek želi da bude važna. Njenoj sreći nije bilo kraja kada joj je muž još s praga rekao tu divnu vest. Momentalno od jedne obične žene postaje svetska dama, bar po njenom mišljenju. Dosadašnji način života za nju više nije postojao ni u mislima. Ne razmišlja o sumama novca koje koristi kako bi sredila svoj izgled. Vozi se ministarskim fijakerom kao da je u njemu rođena. Nekada je ona bila u prilici da bude ljubomorna na žene čiji su muževi bili ministri. Tada je mislila da sve one to svima redom nabijaju u nos. Naravno, Živka i ne pomišlja da u svojoj novoj ulozi isto tako postupa. Pošto je postala ministarka, zabranjuje svome sinu Raki, beogradskom mangupčetu, da se druži sa uličnom decom. Smatra da se njen mezimac mora družiti samo sa decom politički važnih ljudi. Tako mu preporučuje da se druži sa sinom engleskog konzula. Poput Feme iz Sterijine Pokondirene tikve, i Živka više nije zadovoljna zetom. Hoće da promeni zeta koji joj kao sitan činovnik više ne konvenira. Pada joj na pamet da udatu ćerku Daru uda za konzula Nikaragve. Naravno, njeni potomci se nisu promenili zbog očevog novog položaja i na kraj pameti im nije da menjaju nešto u svom načinu života. Ali ne i u svom ponašanju. Bar je tako sa Rakom. Imao je privatne časove iz engleskog jezika kod Nate Stefanović. Poput mnogih nekulturnih mangupa, vređao ju je toliko da je ona od tolike nekulture odlučila da mu više ne predaje. Što se tiče ministarkine ćerke, ona ne želi da napusti svog muža, a ni on nju. Koliko god Živka pokušavala da ga namami novcem, zet Čeda Urošević odlučno ne prihvata prilično primamljive sume. Živka je toliko bila opsednuta time da njena kći bude žena nekog bogatog i uglednog čoveka da je u svoje igre umešala i služavku Anku. Otišla je toliko daleko sa idejom o skandalu u kome zet Čeda vara svoju ženu. Na sreću, ni to joj ne uspeva. Umesto zeta, u sobi kod služavke nalazi se... Konzul Nikaragve.

 

A sve je počelo i običnoj građanskoj sobi u kojoj se nalazilo staro kanape, dve fotelje i nekoliko prostih trpezarijskih stolica. Troja vrata: u dnu, desno i levo, i jedan prozor desno. U sredini sobe veliki, zastrt sto po kome su prostrte jedne stare očeve pantalone koje će Živka prekrojiti za sina.

 

A eto šta učini položaj od jedne domaćice. Da ne poveruje čovek da je to uopšte moguće!

 

Ni porodice novog ministra i njegove žene ne ostaju ravnodušne pred njihovim uspehom. Kako to obično bude, i oni su u njihovom položaju videli neku korist, a ta korist se obične vezivala za novac. Najveći broj razgovora vodio se o tome koliko će kome Živka dati novca. Među brojnim rođacima nalazi se i jedan nepoznati. Niko ga ne poznaje, ali se on ponaša kao da je rođak sa Živkine strane. Ne moram vam reći da je tek sad nastao čitav haos.

 

Ministarska funkcija Živkinog muža nije dugo trajala, a Živka mora da se vrati u svoj stvarni svet. I tako se prekidaju snovi jedne žene...

 

Zanimljivo u vezi sa ovim delom što je još davne 1923. godine ovo delo igrano u pozorištu. Stalno je na repertoarima pozorišta širom Srbije. Trenutno se igra u Narodnom pozorištu.

 

Kao što sam već napisala, prema ovom delu postoji i film. Prvi put je prikazan 1989. godine, a režirao ga je Zdravko Šotra.

 

Branislav Nušić u svom delu koristi brojne reči koje nisam imala priliku dosad da čujem. Čula sam jedino reč dubiozan, ali nisam ni sanjala da ona znači sumnjiv i nesiguran. Čula sam od svoje prabake i reč šamlica. Znam da je to stolica na kojoj ona voli da sedi, ali nisam znala da su sve stolice bez naslona, ustvari, šamlice. Pošto me privlači ekonomska škola, zapamtila sam da reč virman znači prenos jednog računa na drugi, a zanimljiva mi je bila i reč uzans. Meni je zvučala kao neko zanimanje, a ona znači: trgovinski.

 

Šta sam naučila iz ovog dela?

 

Naučila sam da moć i bogatstvo menjaju većinu ljudi i da se tek onda mnogima vidi pravo lice.

Da li preporučujem ovo delo?

 

Preporučujem ga od srca svima, jer je delo, po mom mišljenju, izuzetno humorističko i interesantno. Mogu se naučiti bitne životne lekcije iz ovog dela. Posebno je istaknuto da novac i moć nisu najbitniji, iako se mnogi danas ne bi složili sa tim.

 

Bojana 8/3

__________________________________

 

Branislav Nušić naš najpoznatiji komediograf je rođen 1864. godine u Beogradu kao Alkibijad Nuša u cincarskoj porodici Đorđa i Ljubice Nuše. Njegov otac je bio ugledni trgovac žitom, ali je ubrzo posle Nušićevog rođenja izgubio bogatstvo. Porodica se preselila u Smederevo, gde je Nušić proveo detinjstvo i pohađao osnovnu školu i prve dve godine gimnazije. Preselio se u Beograd, gde je maturirao. Kad je napunio 18 godina, zakonski je promenio svoje ime u Branislav Nušić. Diplomirao je na pravnom fakultetu u Beogradu 1884. godine.

 

Tokom studija je proveo godinu dana u Gracu. Nušić se borio u Srpsko - bugarskom ratu 1885. godine, koji ga je zatekao na služenju redovnog vojnog roka. Nakon rata je objavio kontroverznu pesmu Dva raba u Dnevnom listu, zbog koje je osuđen na dve godine robije. Pesma je ismevala srpsku monarhiju, a posebno kralja Milana. Državnu službu Nušić je dobio 1889. godine. Kao zvaničnik Ministarstva spoljnih poslova, postavljen je za pisara konzulata u Bitolju, gde se i oženio 1893. godine. Na jugu Srbije i u Makedoniji proveo je celu deceniju. Njegova poslednja služba u tom periodu bilo je mesto vicekonzula u Prištini.

 

Godine 1900. Nušić je postavljen za sekretara Ministarstva prosvete, a ubrzo posle toga postao je dramaturg Narodnog pozorišta u Beogradu. 1904. godine postavljen je za upravnika Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu 1905. godine, napustio je ovu funkciju i preselio se u Beograd, gde se bavio novinarstvom. Osim pod svojim imenom, pisao je i pod pseudonimom Ben Akiba. Vratio se 1912. godine u Bitolj kao državni službenik, a 1913. godine osnovao je pozorište u Skoplju, gde je živeo do 1915. Napustio je zemlju sa vojskom tokom Prvog svetskog rata i boravio u Italiji, Švajcarskoj i Francuskoj do kraja rata.

 

Posle rata, Nušić je postavljen za prvog upravnika Umetničkog odseka ministarstva za prosvetu. Na ovoj poziciji je ostao do 1923. godine. Posle toga je postao upravnik Narodnog pozorišta u Sarajevu, da bi se 1927. godine vratio u Beograd. Izabran je za redovnog člana Srpske kraljevske akademije 10. februara 1933. Branislav Nušić je bio plodan pisac, poznat po svom upečatljivom humoru. Pisao je o ljudima i njihovoj, često duhovitoj, prirodi. Preminuo je 19. januara 1938, a tog dana fasada zgrade beogradskog Narodnog pozorišta bila je uvijena u crno platno.


Književna dela

 

Drame: Tako je moralo biti, Jesenja kiša, Iza božjih leđa, Pučina...


Komedije: Protekcija, Svet, Put oko sveta, Gospođa ministarka, Narodni poslanik, Mister Dolar, Ožalošćena porodica, Pokojnik, Sumnjivo lice, Dr, Vlast (nedovršena), Đole Kermit (nedovršena)

 

Romani: Opštinsko dete (u Sarajevu izdato kao Općinsko dijete), Hajduci, Devetstopetnaesta


Pripovetke: Politički protivnik, Posmrtno slovo, Klasa, Pripovetke jednog kaplara,

 

Tragedije: Knez Ivo od Semberije, Hadži - Loja, Nahod

 

Branislav Nušić - Analfabeta 

Branislav Nušić - Autobiografija 

Branislav Nušić - Beogradske kafane

Branislav Nušić - Hajduci

Branislav Nušić - Kafana Dardaneli

Branislav Nušić - Kolarac

Branislav Nušić - Narodni poslanik

Branislav Nušić - Pogreb dva raba

Branislav Nušić - Pokojnik

Branislav Nušić - Savamala

Branislav Nušić - Sumljivo lice

Branislav Nušić - Varoš kapija

Branislav Nušić - Vlast

loading...
4 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Branislav Nušić - Gospođa ministarka

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u