Antun Gustav Matoš - Pjesme

Srodnost

Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima.
Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.

Pramaljeća blagog ovaj rosni sin
Najdraži si nama među cvjetovima:
Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin.

Višega života otkud slutnja ta,
Što je kao glazba budi miris cvijeća?
Gdje je tajna duše koju đurđic zna?

Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja ljubavi,
Slavi drobni đurđic, cvjetić ubavi.

U pjesmi Srodnost đurđic je motiv odnosno pojedinost prirode koja je predmet pjesnikova subjektivnog doživljaja. Motiv đurđica je u pjesniku prvenstveno pobudio osjećaj ljubavi.

U pjesmi se prožimlju dva osnovna motiva
- Izgled (ljepota) đurđica - proljetnog cvijeta
- Pjesnikova intimna ljubav

Izgled odnosno ljepotu đurđica potkrepljuju sljedeći stihovi:

- Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin...

- Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, Bijel i čist ko čedo, suza i krin.

Motiv pjesnikove intimne ljubavi potkrepljuju sljedeći stihovi:

- Iz đurđica diše naša tiha sreća,
Miris tvoga bića, moja ljubavi...

Svoj doživljaj đurđica A.G. Matoš izražava pjesničkim slikama, i to:
- Vizualnima (koje primamo osjetom vida)
- Akustičkima (koje primamo osjetom sluha)
- Olfaktivnima (koje primamo osjetom njuha)

Primjer vizualne pjesničke slike prikazuje sljedeći stih:
- Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin.

Primjer akustičke pjesničke slike prikazuje sljedeći stih:
- Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima...

Primjer olfaktivne pjesničke slike prikazuje sljedeći stih:
- Boju i snježni miris snijega i mlijeka ima...

Ako glasno interpretativno pročitamo prva dva stiha, osjetit ćemo muzikalnost odnosno akustičnost i zvučnost Matoševa stiha. Akustičnost odnosno zvučnost u pjesmi pjesnik postiže prvenstveno interpunkcijama. Ritmotvorni element je i rima.

Primjeri rime:
fin – mlin
zima – zvončićima (obgrljena rima)
sin – krin
cvjetovima – ima

Osim slikovitosti i ritmičnosti odlika Matoševa jezika jest i emocionalnost. Nju Matoš postiže izrazima poput: sitan cvjetić; snježni zvončići; rosni sin; nevin, bijeli čist ko čedo, suza i krin; drobni đurđic: cvjetić ubavi. U ovim izrazima pjesnik se koristi epitetima - ukrasnim pridjevima. Matoš u pjesmi ljepotu đurđica (njegov opći izgled, boju, miris) uspoređuje s duhovnom ljepotom, s najdubljim čovjekovim osjećajem - ljubavlju.

Pjesma Srodnost sastoji se od četiri strofe. Od toga se prve dvije strofe sastoje svaka od po četiri stiha. Iz ovoga zaključujemo da je ova pjesma sonet jer se lirska pjesma sa dvije strofe od po četiri stiha i dvije strofe sa od po tri stiha naziva sonet.

_______________

Antun Gustav Matoš - Grički dijalog

Čuju, gospon, zakaj nečeju
Naši ludi bit za bana zdigani,
Zakaj naši novci drugom tečeju?

- Čkomi, Bara, nismo dost prefrigani!
Dragi gospon, naj mi rečeju,
Zakaj naši ludi jesu cigani,
Zakaj v Peštu našu zemlu vlečeju?

- Čkomi, Bara, čkomi, mi smo frigani!
A po nebu čudnim slovima
Oblacima jesen govori.
Teče veće tihim snovima.

Prestaše već stari dobri govori
Gdje već spava Barica i japica.
U susjednoj kući, samo viri kapica.

U ovim Matoševom sonetu Grički dijalog, čije su dvije katrene pisane kajkavski, a dvije tercine štokavski, kajkavština je upotrebljena kao sredstvo dijaloškog portretiranja, ali već i površna analiza pjesme pokazuje kako se taj kajkavski dijalog u pjesmi gotovo osamostaljuje i kao pjesnički jezik svojom se živošću suprostavlja štokavskom dijelu.

Ipak, pjesma je nedjeljiva cjelina bez obzira na umjetničku snagu i jezik njezinih dijelova, i to cjelina koja prvenstveno pokazuje Matoševo stvaralačko i spontano sintetiziranje kajkavštine i štokavštine čemu je dokaz i činjenica što su ti Matoševi kajkavski stihovi ugrađeni u jedan štokavski tekst.

Sonet Grički dijalog objavljen je najprije kao sastavni dio feljtona "Jesenje šetnje" u časopisu "Hrvatska sloboda" 1909. godine. Upravo zbog toga što je pisan kajkavskim i štokavskim narječjem ovaj sonet je privukao na sebe osobitu pozornost zbog jezika i oblika kojim je napisan. Ritmičnost i aklustičnost pjesme ostvarena je uglavnom rimom.

Primjeri rime:
nečeju - tečeju
prefrigani - cigani
rečeju - vlečeju (unakrsna rima)
slovima - snovima
japica - kapica

________________

Antun Gustav Matoš - 1909.

Na vješalima. Suha kako prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama,
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubistva mjesto. Tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih,
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u suzama!

- Pjesma 1909. nastala je povodom stote godišnjice rođenja Ljudevita Gaja, objavljena je kao završetak Matoševa članka "Gaj", prigodom proslave u Krapini. Pjesnik kaže da je usnuo ružan san koji je kasnije prenio u pjesmu. Taj članak Matoš završava riječima:

- U Krapinskim Toplicama kamo odoh sa našim umjetnicima na dva dana, dosađivaše nam u nedjelju kiša. Od dugočasnosti legnem, i razmišljajući o Krapini, o Khuenu i g. 1903., o nedalekoj Lepoglavi i ovoj lijepoj zemlji, usnem ovaj ružni san: Na vješalima. Suha kao prut. Itd.  

- To je Matoševa politička vizija. Povratak u domovinu dovodi Matoša do direktnog susreta sa stvarnošću, što će i modificirati njegove patriotske teme: one više neće, uglavnom, biti panoramski zahvati u cjelokupnost našeg povijesnog i društvenog života nego će se usmjeriti više na trenutačne i konkretne pjesnikove reakcije na stvarne događaje unutar naših hrvatskih relacija.

- Matoš je u ovoj pjesmi iskoristio tamni, mračni pejzažni okvir koji mu služi da bi izrazio sjetu i žalost, što daje posebni ton odnosnu boju pjesmi.

- Hrvatsku on personificira u liku bijedne, napaćene žene, osramoćene i obješene. Stratište i kaznionica simbol su hrvatskog položaja tijekom vjekova. Vješala su znak smrti i poniženja kojima je naš narod bio izvrgavan. Vješanje je i ubijanje svake napredne ideje i dobra zemlje. Priviđenje se prepliće s uspomenama na majku-san, sjećanja i stvarnost miješaju se kao u vrtlogu. Na Matoševu dušu uvelike je utjecao ovakav tamni, mračni pejzaž.

Prva strofa pjesme opisuje pejzaž. U njoj nema glagola, nema radnje.

Druga i treća strofa - pjesnik opisuje svoje duševno stanje uvjetovano pejzažom i prilikama.

Treća strofa - objašnjava lik samog pjesnika - suprotnosti njegove naravi i njegovih stavova. Njegove namjere ne podudaraju se s njegovim postupcima pa on osjeća grižnju savjesti. Uviđa da on nije bio iskren sin svoje ponižene domovine iako je isticao svoje domoljublje.

Četvrta strofa - pjesnik izražava svoj očaj da mu je oduzeta njegova domovina.
- Gnjev i prezir najviše su usmjereni prema izdajicama koji se odriču svoga naroda i sramote ime svoje domovine za volju stranih i neprijateljskih elemenata.
- Sjećanje na Khuenovo doba, ali ima i ciljanja na suvremene prilike.

Impresionizam

- U ovoj pjesmi - statične slike (bez glagola u 1. strofi)
- vizualni efekti, "vješanje" - ubijanje svake napredne ideje i duha zemlje.

Matoš je u ovoj pjesmi iskoristio tamni, mračni pejzažni okvir koji mu služi da bi izrazio sjetu i žalost, što daje posebni ton odnosno boju pjesmi. Na Matoševu dušu uvelike je utjecao ovakav tamni, mračni pejzaž.

Prva strofa pjesme opisuje pejzaž. U drugoj i trećoj strofi pjesme, pjesnik opisuje svoje društveno stanje uvjetovano pejzažom i prilikama, a u četvrtoj strofi pjesnik izražava svoj očaj shvaćajući da mu je oduzeta njegova domovina.

Tema pjesme - je ljubav prema domovini, suosjećanje s njezinom patnjom. Pjesnikov odnos prema domovini je iskren, uspoređuje je s majkom, žali.

Pjesma je sonet - sastoji se od dva katrena i dvije tercine. Forma stiha je zatvorena.

- Ritmičnost u pjesmi ostvarena je rimom.
Primjeri rime: srama - jama, skut - put, mama - dama (obgrljena rima)

Slikovitost u pjesmi ostvarena je poredbama.

- suha kao prut...
- ubistva mjesto, tamno kao blud...
- moj drski obraz kao suzama...
- ko lopova, dok njeno ime briše...

________________________________

Antun Gustav Matoš rođen je 13. 6. 1873. u Tovarniku, a umro je 17. 3. 1914. u Zagrebu. Ubrzo nakon rođenja, roditelji su mu se preselili u Zagreb gdje je Matoš pohađao pučku školu i gimnaziju. Nakon nezavršene gimnazije, propada mu i pokušaj studija veterine u Beču pa se potpuno posvećuje pisanju i glazbi. U 19-oj godini Vijenac mu objavljuje novelu Moć savjesti. Time je otvoreno novo poglavlje hrvatske književnosti poznato pod imenom moderna. 1893. pozvan je u vojsku, ali je slijedeće godine dezertirao te je morao napustiti Hrvatsku i otići u Beograd, a kasnije u Munchen, Beč i Ženevu i Pariz. U Parizu je ostao pet godina i taj je period bio presudan u formiranju njegovih estetičkih načela; temeljito se upoznao s poezijom Baudelairea, francuskih parnasovaca i simbolista te proznim djelom E. A. Poea, Merimea i de Maupassanta, a tada je nastao i dobar dio njegove fikcionalne proze: Iverje (1899) i Novo iverje (1900).

1904. se vraća u Beograd i tamo će ostati do definitivnog povratka u Zagreb, 1908. Za drugog boravka u Beogradu, u Hrvatskoj su mu objavljeni Ogledi (1905) te Vidici i putovi (1907), a tada počinje pisati i poeziju, koju objavljuje po listovima i časopisima. Taj dio objavljen je tek posthumno (Pjesme, 1923).

U Zagrebu se aktivno uključio u književni i politički život, neprestano ulazeći u sukobe i polemike, a svojim poznavanjem suvremenih književnih pravaca, nametnuo se kao jedan od vodećih kritičara moderne. Oko sebe je okupio stotinu mladih pjesnika "Gričana", u koje se ubrajaju i Ljubo Wiesner, Fran Galović, Tin Ujević i još neki. Živio je boemski, preživljavajući kao profesionalni pisac i novinar, neprestano u oskudici, sve do smrti prouzrokovane rakom grla 1914. Za života su mu izašle još tri knjige: Umorne priče (1909), Naši ljudi i krajevi (1910) i Pečalba (1913), a velik dio neobjavljenih tekstova sakupljen je tek za Sabrana djela, izašla u razdoblju od 1935. do 1940. god.

Suvremenici su najviše cijenili njegove putopise (Oko Lobora, 1907), dok je Matoš osobno najviše držao do svojih pripovijedaka, a do danas je došlo do svojevrsnog uravnoteženja vrijednosti čitavog njegovog opusa, osobito u korist poezije (neke od njegovih pjesama; Mora, Notturno, Jesenje veče, Maćuhica, Utjeha kose - smatraju se ponajboljim ostvarenjima hrvatske moderne).

Europska poezija toga vremena sva je bila u znaku simbolizma, esteticizma i artizma, a Matoš je, slijedeći primjer svojih europskih kolega, insistirao na dotjeranoj formi (pa je sonet postao kanonskim oblikom). U okviru Matoševe škole velika se pažnja posvećivala zvukovnim, "glazbenim" kvalitetama izraza, a osobito se njegovala čista i bogata rima.

Tematski se njegova lirika kreće od simbolizacije krajolika (Notturno, Jesenje veče, Srodnost, Maćuhica), preko estetizacije smrti, starosti ili drugih fenomena koji inače pobuđuju osjećaj odbojnosti i nelagode (Utjeha kose, Prababa). Matoševi poetski tekstovi ipak ne usvajaju tzv. "estetiku ružnoga", tada popularnu u europskoj poeziji (Baudelaire, Rimbaud). Drugi dio Matoševa opusa blizak je njegovom kritičkom i polemičkom temperamentu. Te pjesme su satirički ili humoristični pogledi na moralne  kvalitete suvremenika (Stara pjesma, Mora) ili političke okolnosti (Grički dijalog, Basna), a u najpoznatijim patriotskim pjesmama (1909. Pri svetom kralju, Gospa Marija, Iseljenik) satira uzmiče pred domoljubnom tužaljkom ili alegorijskim prikazima tragičnog položaja domovine.

Antun Gustav Matoš - Camao 

Antun Gustav Matoš - Cvijet sa raskršća

Antun Gustav Matoš - Gnijezdo bez sokola

Antun Gustav Matoš - Jesenje veče

Antun Gustav Matoš - Jesenje veče - interpretacija

Antun Gustav Matoš - Jesenje veče - sonet

Antun Gustav Matoš - Notturno

Antun Gustav Matoš - Oko Lobora

Antun Gustav Matoš - Stara pjesma - esej

Antun Gustav Matoš - Utjeha kose