Antun Gustav Matoš - Jesenje veče - interpretacija lektira

Antun Gustav Matoš - Jesenje veče - interpretacija

Antun Gustav Matoš - Jesenje veče - interpretacija

 

Lirska pesma Jesenje veče Antuna Gustava Matoša, pisana u formi soneta objavljena je 1910. godine u Hrvatskom đaku. U njoj pesnik svoja osećanja i psihološka raspoloženja izražava u poetskom pejzažu jeseni. Kroz slike sveopšteg ništavila i umiranja prirode on progovara o životu.

 

Polazišna interpretacija - tmuran jesenji pejsaž, ljudski nemiri, usprkos sveopćem umiranju, jablan šapće o životu

 

U prvoj strofi - pjesma počinje epitetima: olovne; teške; inverzija (snove snivaju), ali i etimološka figura: ponavljanje istog korijena u dvjema riječima; epitet monotone, žutom i golim. Pjesma počinje epitetima čime se naglašava tmurnost i težina samoga pejsaža. Ali personifikacija (oblaci snivaju), ukazuje da je negdje u pozadini cijeloga pejsaža čovjek koji mu je i pridodao ljudske osobine.

 

U drugoj strofi - aliteracija (ponavljanje suglasnika r), pleonazam (crne vrane), metafora (sunce u ranama).


Personifikacija (sunce u ranama mre i motri) ukazuje da je čovjek i dalje skriven, odnosno da povezuje pejsaž s ljudskim stanjima i raspoloženjima.


U drugoj strofi nadziru se kuće, toranj, vrbe i crne vrane koje su, prema predaji, nagovještaj smrti i stradanja.

 

U trećoj strofi imamo motiv ljudskih nemira čime se humanizira pejsaž, odnosno pejsaž se izrijekom povezuje s ljudskim raspoloženjem (to se nagovještavalo personifikacijama iz prethodnih strofa).

 

U četvrtoj strofi imamo motiv gordog jablana koji u sveopćem umiranju šapuće o životu; možemo ga shvatiti kao izdvojenog pojedinca (umjetnika, pjesnika) koji govori o životu ono o čemu drugi šute. U ovoj strofi opet imamo personifikaciju (gordi jablan, gordost kao ljudska osobina pridodana ja jablanu) i poredbu (Kao da je samac usred svemira.)

 

Humanizirani pejsaž je povezivanje pejsaža s ljudskim raspoloženjem.

 

Asonanca - je ponavljanje samoglasnika radi postizanja nekog efekta - Jesenje veče

 

Personifikacija - neživom se daju osobine živog - Olovne i teške snove snivaju Oblaci...

 

Sve je mračno, hladno - sve. Pjesnikov se doživljaj prenosi na svu okolnu prirodu; i ne samo na nju. Prenosi se na život, na vlastiti i na život uopće: sve je mračno, hladno... suton se spušta, ceste se u tome mokrom krajoliku tek naslućuju, ali nestaju odmah, utapaju se u puste, bešćutne daljine, iz kojih izviru svi naši nemiri. Time je ujedno, tim ljudskim nemirima, i pejsaž definitivno humaniziran... Sad je odjednom taj ljudski nemir pokazao da je čovjek tu, da je zapravo čitav taj pejsaž pjesnika uznemirio, odnosno dao mu priliku da konkretizira doživljaj svojih nemira.


Pjesma Jesenje veče ispevana u sonetskoj formi.

 

Stih - jedanaesterac. Spor ritam. Jablan simbolizuje samoću.
Motiv - Centralni motiv je samoća. Neizvesnost u njegovom životu, čežnju, duševni nemir, potrebu za nekim daljinama. Ovde je druga atmosfera. Ima zvučnih efekata, ali se oni polako gube, nestaju.

 

Tema - jesen kao godišnje doba. Slike oblaka i reke. "Olovne i teške snove snivaju oblaci nad tamnim gorskim stranama".

 

Priroda - Oblaci su teški, nepomični. Olovne i teške - sinonimska varijanta, da pojača sliku i sugerisao sivu boju obalka.

 

Snivaju - personifikacija, ukazuju da su statični, teško padaju i da pritiskaju gore. Gorske strane su tamne. Sivoj boji se pridružuju gole grane. Jedan detalj upotpunjuje taj detalj. To preseca žuta reka - kontrastiranje. Druga slika - njive mokre i obavijene maglom. Opet sivilo, što zavarava vidik. Natkriva kućice - deminutiv - da istakne siromaštvo, bedu stanovništva što živi. Sunce u ranama mre - kontrastira se tamna boja. Siva preseca rumenu, crvenu boju sunca. Vrbe mrke, bez lišća.

 

Jesenji pejzaž. Jato crnih vrana. Vrane daju tamni ton prirode - ovozemljski prostor življenja. Sve je mračno, hladno, tamno. Suton je. Ceste nestaju, ne vidi se u kom pravcu vode, nestaju, gube se. Ambijent ostvalja utisak bezizlaza. Detalj slepe doline - sve deluje avetinjski, pustinjski. Takva slika izaziva nemir, crne slutnje. Sve je mračno, hladno. I u srcu je hladno.

 

Nema ničeg svetlog i nema onoga što obećava da je svetlo. On deluje sumorno, izdvojen, usamljen. Pokušava da prevaziđe to. Atmosfera stvara monotoniju. Osnovni utisak je monotonija (u bojama) i nagoveštena je u samom naslovu. Jesen, boje, sugeriše i pesnik glasovima i fonemama. Monotonija je u naslovu (upućuje ponavljanje vokala E - jesenje veče). Ima stilsku funkciju. Na monotoniju upućuje i prva strofa - vokali O i E i pomoću velikih ponavljanja.

 

Druga - M i N doprinosi monotoniji. Posebna funkcija R zadnja dva stiha - vrane i vrbe su mirnoćom uvećale mrak. R ima ekspresivnu funkciju. Upućuje i sugeriše na graktanje vrana, ima onomatopejsku funkciju. Na početku prve strofe drugog stiha - inverzija kao stilistički postupak. U prvom planu - sumorna, teška, tamna. Pesma je ispevana u impresionističkom stilu, ali on u svojoj prozi pisanja ima simbolizma. Simbolističko je gordi jablan - opire se sivilu života, mraku. Pokušava da svojim prkosom sve to nadiđe. Impresionističko je - formira utisak o prirodi, o pejzažu. Pokušava da oslika, a formira i kontraste (žuta reka, srce u ranama).

______________

 

Antun Gustav Matoš - Jesenje veče

 

Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama
Monotone sjene rijekom plivaju
Žutom rijekom među golim granama.


Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj, sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe crneći se crnim vranama.


Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.


Samo gordi jablan lišćem suhijem
Šapce o životu mrakom gluhijem.
Kao da je samac usred svemira.

__________________________________

 

Antun Gustav Matoš rođen je 13. 6. 1873. u Tovarniku, a umro je 17. 3. 1914. u Zagrebu. Ubrzo nakon rođenja, roditelji su mu se preselili u Zagreb gdje je Matoš pohađao pučku školu i gimnaziju. Nakon nezavršene gimnazije, propada mu i pokušaj studija veterine u Beču pa se potpuno posvećuje pisanju i glazbi. U 19-oj godini Vijenac mu objavljuje novelu Moć savjesti. Time je otvoreno novo poglavlje hrvatske književnosti poznato pod imenom moderna. 1893. pozvan je u vojsku, ali je slijedeće godine dezertirao te je morao napustiti Hrvatsku i otići u Beograd, a kasnije u Munchen, Beč i Ženevu i Pariz. U Parizu je ostao pet godina i taj je period bio presudan u formiranju njegovih estetičkih načela; temeljito se upoznao s poezijom Baudelairea, francuskih parnasovaca i simbolista te proznim djelom E. A. Poea, Merimea i de Maupassanta, a tada je nastao i dobar dio njegove fikcionalne proze: Iverje (1899) i Novo iverje (1900).

 

1904. se vraća u Beograd i tamo će ostati do definitivnog povratka u Zagreb, 1908. Za drugog boravka u Beogradu, u Hrvatskoj su mu objavljeni Ogledi (1905) te Vidici i putovi (1907), a tada počinje pisati i poeziju, koju objavljuje po listovima i časopisima. Taj dio objavljen je tek posthumno (Pjesme, 1923).

 

U Zagrebu se aktivno uključio u književni i politički život, neprestano ulazeći u sukobe i polemike, a svojim poznavanjem suvremenih književnih pravaca, nametnuo se kao jedan od vodećih kritičara moderne. Oko sebe je okupio stotinu mladih pjesnika "Gričana", u koje se ubrajaju i Ljubo Wiesner, Fran Galović, Tin Ujević i još neki. Živio je boemski, preživljavajući kao profesionalni pisac i novinar, neprestano u oskudici, sve do smrti prouzrokovane rakom grla 1914. Za života su mu izašle još tri knjige: Umorne priče (1909), Naši ljudi i krajevi (1910) i Pečalba (1913), a velik dio neobjavljenih tekstova sakupljen je tek za Sabrana djela, izašla u razdoblju od 1935. do 1940. god.

 

Suvremenici su najviše cijenili njegove putopise (Oko Lobora, 1907), dok je Matoš osobno najviše držao do svojih pripovijedaka, a do danas je došlo do svojevrsnog uravnoteženja vrijednosti čitavog njegovog opusa, osobito u korist poezije (neke od njegovih pjesama; Mora, Notturno, Jesenje veče, Maćuhica, Utjeha kose - smatraju se ponajboljim ostvarenjima hrvatske moderne).

 

Europska poezija toga vremena sva je bila u znaku simbolizma, esteticizma i artizma, a Matoš je, slijedeći primjer svojih europskih kolega, insistirao na dotjeranoj formi (pa je sonet postao kanonskim oblikom). U okviru Matoševe škole velika se pažnja posvećivala zvukovnim, "glazbenim" kvalitetama izraza, a osobito se njegovala čista i bogata rima.

 

Tematski se njegova lirika kreće od simbolizacije krajolika (Notturno, Jesenje veče, Srodnost, Maćuhica), preko estetizacije smrti, starosti ili drugih fenomena koji inače pobuđuju osjećaj odbojnosti i nelagode (Utjeha kose, Prababa). Matoševi poetski tekstovi ipak ne usvajaju tzv. "estetiku ružnoga", tada popularnu u europskoj poeziji (Baudelaire, Rimbaud). Drugi dio Matoševa opusa blizak je njegovom kritičkom i polemičkom temperamentu. Te pjesme su satirički ili humoristični pogledi na moralne  kvalitete suvremenika (Stara pjesma, Mora) ili političke okolnosti (Grički dijalog, Basna), a u najpoznatijim patriotskim pjesmama (1909. Pri svetom kralju, Gospa Marija, Iseljenik) satira uzmiče pred domoljubnom tužaljkom ili alegorijskim prikazima tragičnog položaja domovine.

 

Antun Gustav Matoš - Camao 

Antun Gustav Matoš - Cvijet sa raskršća

Antun Gustav Matoš - Gnijezdo bez sokola

Antun Gustav Matoš - Jesenje veče

Antun Gustav Matoš - Jesenje veče - sonet

Antun Gustav Matoš - Notturno

Antun Gustav Matoš - Oko Lobora

Antun Gustav Matoš - Pjesme

Antun Gustav Matoš - Stara pjesma - esej

Antun Gustav Matoš - Utjeha kose

loading...
2 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Antun Gustav Matoš - Jesenje veče - interpretacija

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u