Antun Gustav Matoš - Jesenje veče - sonet

Kao što je u početku naznačeno, Matoš slijedom slika učitava prostor, bez vremenskih ograničenja. Jedino što znamo jest da je večer, jesenja. Prostor je percipiran u vertikali: oblaci, sunce, svemir. To su motivska težišta, semantički fokusi, odnosno etimoni. Oblaci su antropomorfizirani, oni snivaju iznad tamnih gorskih strana. Atmosfera je sjenovita i tamna, štoviše tegobna, teška i mučna.

Taj ugođaj Matoš sugerira kumulativnošću epiteta, s dominirajućim asonancama, vokalskim fonemima o i e, te olovnosivim, tamnim bojama. Rijeka je žuta, afektivnost te boje nije vangoghovska, to je mutna, olovnožuta, prljava voda koja odnosi mrtvo lišće i mrtve grane. Ta rijeka kao da je u nama. Tekst se tom svojom dimenzijom očituje, posebice u ova prva dva katrena, kao sonet atmosfere. Večer, zapravo, tek dolazi, suton je i zalazi sunce; sunce kao izvor života ne zalazi, ono »mre u ranama« i tom sugestivnom ekspresivnom slikom, zapravo metaforičkim ekspresionističkim stilemom, Matoš (kao i u Mori), navješćuje hrvatski ekspresionizam:

sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.

Atmosfera, dakle, drugog katrena još je tegobnija negoli u prvoga, zastrašujuća je, te mi sudjelujemo u nečemu gotovo apokaliptičnome. U tim slikama pjesnik majstorski koristi aliteraciju te frekvencijom neugodnog fonema r, »crneći se crnim vranama«, paronomazijom odnosno figurom etimologicom, koristeći participni glagolski sklop, ne premazuje tek sve crnom bojom, već to crnilo, izbjegavši pridjevsku statičnost, dinamizira, ono se stalno obnavlja, jer vrbe nisu crne već se crne (zacrnjuju). Crno kao sveboja, početak i kraj. U oba katrena o kojima je riječ nigdje nema čovjeka, tek se pjesnik sam očituje prvom rečenicom u prvome tercetu, eksplicitno sažimljući i zaokružujući sve što je sugerirano slikama:

Sve je mračno, hladno.

Međutim, ljudska nazočnost ipak postoji, ali tek kao slutnja. Naime, kada pjesničke slike počinju dodirivati horizontalnu razinu, naziru se ljudske nastambe, kućice i toranj. Međutim, oni se samo naslućuju, njih u zapravo nema jer ih zastire i skriva magla. Valja primijetiti da to nisu kuće već kućice i pjesnik deminutivom zapravo označuje sićušnost ljudskog postojanja, sve je kao u El Grecovom Toledu stiješnjeno uz zemlju, nepronično, minimalizirano deminutivom, te se ljudski život uistinu očituje kao "rastuće prazno".

Ljudska je nazočnost ponovno sugerirana u prvom tercetu:

Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.

Ceste koje znače izlaz, smjer, komunikaciju, tek se slute, one nestaju izgubljene u magli, mrtve su i ne vode nikamo; odnosno odlaze, kako pjesnik sam kaže, u slijepe daljine. Ta slika, kao i sve ostale, nije oslobađajuća i smirujuća, ona još više naglašava rastvorenost, zabrinutost te upotpunjuje niz znakova/simbola kojima Matoš izriče jedan osjećaj svijeta i misao o životu u egzistencijalnom smislu i to, mogli bismo reći, gotovo racionalno.

Posljednja slika soneta Jesenje veče unosi naizgled određenu novinu. Samo naizgled. Naime, kako forma soneta i određuje, zadnji tercet obilježava poantu i zaokružuje čitav tekst:

Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem
Kao da je samac usred svemira.

Epitet gordi u slici jablana, drveta koje stremi visoko uvis te nije ponizna vrba, navješćuje mogućnost i slutnju izlaza. Iako je cijeli pjesnički tekst koncipiran kao simbolistički znak, jablan kao dominanta i zasebni simbol sublimira pokretačku misao i emociju Jesenje večeri. Raspon značenjskih varijanti je višeslojan i polimorfan. Jablan može indicirati čovjeka koji osluškuje, stremi i traži, te pokušava osmisliti postojanje, može biti da je to i pjesnik, budući da umjetnost nadsvođuje životnu zbilju i potire nemoć i smrt, međutim sve je to samo naznaka, pa sonet ostaje, uključujući poantu, konsekventan »olovnim i teškim snovima«. Upravo razrastanje praznine! Naime, jablan jeste gord ali on se odupire suhim lišćem, šapćući u gluhom mraku, ali i na taj se šapat nitko ne odaziva. Uporabom arhaičnog instrumentala, morfonostilistički, Matoš naglašava kako je to vremenski ponavljajuće i obnavljajuće, kako su konstante nemoć, praznina, samoća i muk ljudske egzistencije. Takav je zaključak potenciran zadnjim stihom, usporedbom i slikom: - kao da je samac usred svemira.

Vraćajući se vertikali kojom sonet započinje (slika oblaka) sve do kozmičke nedokučivosti, Matoš izriče temeljnu misao o ograničenosti ljudske egzistencije i svojevrsnom tragizmu postojanja. To je posebno moguće iščitati iz rime završnih stihova dvaju terceta – nemir i svemir. Eksplicitno se konfrontiraju opozitni slogovi ne i sve. Ne kao nemir, nemoć, nespokoj, nepostojanje, kao odrednice čovjekova bića i bivanja, a sučelice sveobuhvatnost i svemoć svemira koji je gluh, nepristupačan i vječan: smrtnost i besmrtnost, temporalno i vječno. Svemir je doživljen kao svebiće kao ono Sve iz grčke filozofije. Čovjek / jablan samo je izložen i ima pravo na svoja stremljenja i odupiranje koje je dvojbeno uz naglašenu kozmičku relaciju, odnosno konstantu vječnosti i sklada, nepronične i preodvojene od nas. To su bitna kozmologijska pitanjâ što neprestano prate čovjeka kao stalna prisutnost s mogućnošću prožimanja, ali i kao stalna odvojenost. Je li moguć svemir u nama, ravnoteža među nama?

Osebujni tragizam ove poruke još je intenzivniji ukoliko se usporedi s gradacijom prethodnih slikâ, u kojima je i zbiljski svijet (predočen jesenjim pejzažem) također posve premrežen (maglom), kao da je i sama zbiljnost čovjeku nepristupačna i izvan dohvata. Možda je najbliža odrednica ovog soneta tišine s unutrašnjom glazbom, jedna pomirujuća i melankolična mudrost, pritisnuta sviješću o snazi univerzuma. Međutim, slika jablana koji unatoč svemu gordo stremi ipak svjedoči da ključ (nikad) nije posve izgubljen.

Iako je tematsko-motivski sklop suprotstavljenosti čovjeka i kosmosa, smrtnosti i besmrtnosti, prolaznosti i trajanja, veoma važno mjesto europske i hrvatske književnosti i pjesništva, od baroknih poetikâ i pascalovskih šutnji (»le silence eternel« beskrajnih prostora) posebice, do Kranjčevićeva Zadnjeg Adama, primjerice, te je, intertekstualno, ovaj Matošev sonet svakako u dosluhu s tim (kontekstom), on je, ipak, kako je pokazala ova kratka interpretacija, simbolistički pjesnički tekst.

Matoš je uistinu naš (jedini) autentični simbolist koji je elemente te poetike iščitavao tamo gdje se i začinjala i bila uobličena, u Francuskoj. Stoga smatram da Matoševo pjesništvo ne valja vrednovati kao pejzažno, jer ono to supstancijalno nije (usporediti s Vidrićem!); krajolici i cvijeće njegove poezije motivi su simbolističke estetike i tek su vidljivi znakovi nečeg drugog, nevidljivog, ali nazočnog. Ovdje se može dobro uklopiti naoko paradoksalan stih H. Jurića da »ono što vidimo najnevidljivije je od svega«. Iza osjetilnog svijeta, naime, u skrivenim zakutcima postoje unutarnji ritmovi tih pojavnosti, čiju gustoću nije moguće pojmiti, a moguće naznake jedino može razabrati pjesnikov duh (»Duša moja čaroban je kraj«), duhovno pronicanje u stvari.

Matoševo cvijeće, npr. utjelovljuje idealnu ljepotu pripadajuću čistom pogledu, te bivajući iznad empirijskog, iznad cvijeta, sugerira višestruka suglasja (Misliš: usred jave procvjetao san) i ona su zagonetna, duboka i čarobna, da dozovemo Matoševe epitete iz Maćuhice. Pjesnik, dakle, s pomoću oblikovanih slikâ, spajajući duh s oblikom, gradi "mentalni pejzaž" kojim, u konkretnom slučaju, iskazuje svoj pogled na svijet, pokušaj da se razabere egzistencijska os, da se možda pronikne što je na dnu ili bar nasluti pukotina između rubova vidljivog i nevidljivog. Po tome, Jesenje veče sonet je tjeskobe.

Treba, također, nadodati kako je u njemu svijet slike povezan sa svijetom zvukova. Asonance, aliteracije, distribucija rima, opkoračenja i pauza, s mnoštvom glazbenih suodnosa u funkciji su otkrića i izraza unutarnje glazbe svih stvari i pojava. Jedna od simbolističkih premisa, naime, jest Valeryjeva misao kako pjesnici smiju i moraju uzeti od muzike što je njihovo. Glazbeni elementi i figure, dakle, prate unutarnju glazbu stvari, svijet zvukova povezan je sa svijetom misli i taj je odnos interaktivan i reverzibilan. Njihova je poveznica duhovna lucidnost, jer duh jedini, uz pomoć glazbe, omogućuje čudesno pomicanje u, ujevićevski rečeno, tajanstvo svijeta, kao što, isto tako, jedini sluti "smisla žalosnih soneta". Matošev sonet je i u tom pogledu izraziti primjer simbolističke poetike.

Na kraju, valja izreći još koju riječ o izvanjskoj formalnoj strukturi, o sonetu u kome je napisano Jesenje veče. Matoš u povijesti hrvatske književnosti slovi kao majstor soneta koji je taj pjesnički oblik doveo do savršenstva. Doista, od 86 njegovih pjesama, čak 54 su soneti. Međutim, istini za volju treba također reći da su dobre i pravilne sonete pisali i Tresić-Pavičić, Begović, Nazor i Vojnović. Možda je stoga točnije ustvrditi kako je Matoš pisao specifične, nepravilne sonete, da je kao izraziti modernist, koristeći sonet, vodio dijalog s njim, iznevjeravajući, mijenjajući ga i lomeći, te ga najposlije i razbio. O tome svjedoči tekst Pri svetom kralju (1910.), a posebno agonični Notturno (1914.) koji od sonetnog oblika imaju samo naznake, dva kvarteta i dva terceta, tek kostur soneta, čime je Matoš modernistički smjelo utirao put novim tendencijama hrvatskog pjesništva.

Međutim, Jesenje veče nije radikalni obračun s formom. U njemu je započelo njeno rastakanje i udaljavanje od kanonskog oblika soneta, pri čemu se misli na sonet mediteranskog tipa (Petrarkin). Matošev je sonet nepravilan jer je prije svega narušio izometričnost, te uz propisan endecasillabo koristi i dvanaesteračku stopu: - Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu..., da bi je u dva navedena soneta, posebno u Notturnu, sveo na peterac. Rimu kanonskog soneta Matoš uglavnom ne koristi već je u kvartetima distribucija pretežito a b a b, kao što je i u ovom tekstu. Ali, karakteristična je daktilska rima (suhijem-gluhijem, snivaju-plivaju) koja je konsekventno provedena i koja je ritmotvorna, kao što su to i iznenađujući rejet u prvom katrenu: »Olovne i teške snove snivaju / Oblaci..., kao i enjambement, primjerice: - Iza mokrih njiva magle skrivaju / Kućice i toranj...

Svi nabrojani čimbenici u ritmotvornoj su funkciji, lome cezure te pojačavaju napetost i iznevjereno očekivanje kao važan, konstitutivni psihološko-doživljajni vid ritma. To pojačavaju i tako postignute inverzije (subjekt-objekt), te se sintaktostilematski prebacuje, fokusira i ističe afektivno - semantičko težište pjesničkog teksta. Terceti koji, kao što je uobičajeno, nose poantu ovog soneta, s tog su aspekta posve nepravilni. Sukladno svemu tome i versifikacijska pravilnost, odnosno metrička shema, također je narušena, ona kao takva i ne postoji jer je izbor metričkih faktora, iako omeđen izabranim oblikom (sonet), vođen smislom, emocijom i ekspresivnošću. Budući da je tome tako, da je riječ o modernističkim nastojanjima, nemoguća je metrička pravilnost, a trohejske i rjeđe daktilske stope samo su učestali metrički impulsi i konstante.

Ukratko: Jesenje veče Antuna Gustava Matoša nije samo antologijski tekst hrvatskog pjesništva, nego i modernistički nepravilan sonet, odnosno simbolistički poetski govor u kome su pejzažni motivi i slike u funkciji svjetonazorskog i estetičkog očitovanja i izričaja. To je u dosluhu s poetičkim smjernicama i tendencijama kojima je Matoš, u hrvatskoj književnosti, ne samo anticipirao modernizam, već ga i započeo i iskazivao svojom poezijom.

________________

Stih - jedanaesterac. Spor ritam.
Motiv - Centralni motiv je samoća. Neizvesnost u njegovom životu, čežnju, duševni nemir, potrebu za nekim daljinama. Ovde je druga atmosfera. Ima zvučnih efekata, ali se oni polako gube, nestaju.

Tema - jesen kao godišnje doba. Slike oblaka i reke. "Olovne i teške snove snivaju oblaci nad tamnim gorskim stranama".

Lirska pjesma Jesenje veče A. G. Matoša na prvi pogled je pejsažna pjesma pisana u formi soneta. Kao i svaki sonet, pjesma ima četrnaest stihova raspoređenih u četiri strofe: dva katrena i dvije tercine. U katrenima je rima ukrštena, a u tercinama parna s time da se treći stih prve tercine rimuje s trećim stihom druge tercine. Stihovi su uglavnom jedanaesterci, dvanaesterci, a ima i deseteraca.

Za površnijeg čitatelja naoko je to još jedna pejsažna pjesma koja opisuje jesenji krajolik. Ritam pjesme je relativno polagan, pogotovo u katrenima i kao da ima nešto u sebi od velike i spore rijeke, hladne i duboke vode iznad koje su magloviti oblaci:

Olovne i teške snove snivaju

Oblaci nad tamnim gorskim stranama;

Monotone sijene rijekom plivaju,

Žutom rijekom među golim granama

I sami pridjevi sugeriraju nešto teško i mračno: snovi su olovni i teški, gorske strane su tamne, rijeka je nekako siva i žuta, a drveće je golo i beživotno. Dalje kaže:

Iza mokrih njiva magle skrivaju

Kućice i toranj; sunce u ranama

Mre i motri kako mrke bivaju

Vrbe, crneći se crnim vranama

Dakle, i tu prevladava nešto mokro, magleno, hladno, bez prave snage i crno. Kuće u kojima ljudi žive nisu kuće već "kućice", nešto malo, skromno i derutno, a i sunce kao da slabije sjaji nego negdje drugdje. Očito je tu Matoš mislio na svoj zavičaj, domovinu i Hrvatsku. Dalje kaže u tercini:

Sve je mračno, hladno, u prvom sutonu

Tek se slute ceste, dok ne utonu

U Daljine slijepe ljudskih nemira

Dakle, sve je i dalje mračno i hladno, utonulo u polumrak, a ceste koje bi iz toga vodile jedva se naslućuju u daljini. Možda će biti bolje jednog dana u budućnosti, mada pjesnik čak ni u to nije siguran.

No sam kraj soneta, zadnja tercina, ipak je nekako drukčiji. Matoš tu govori o sebi, svom životu i položaju unutar takvog „krajolika", odnosno društva, vremena i zemlje. Nastavlja:

Samo gordi jablan lisjem suhijem

Šapće o životu mrakom gluhijem,

Kao da je samac usred svemira.

Znači, u svemu tome olovnom, teškom, prizemljenom, monotonom i mračnom tek je on jedan od onih "visokih jablana" koji se iznad svega toga uzdiže, a njegovo je lišće "suho" kao da ono mokro i magleno u njega ne prodire. Pokušava drugima nešto reći o životu u tom mraku gluhoći i beznađu, ali se osjeća kao da je "samac usred svemira". Koliko god da je on sam iznad svega toga, takve egzistencije i razmišljanja, kao da, na žalost, nije siguran da on tu išta može promijeniti, u tom zatvorenom svemiru učmalosti i provincijalizma. On, svjetski putnik i "gordi jablan" kojem se lišće suši i koji vjerojatno neće doživjeti da vidi nešta bolje.

Gordi jablan simbolizira čovjeka, koji unatoč svim nevoljama izdiže se iznad svega jer je moćan i jer je čovjek... Ako se i ne može promijeniti priroda, može se ČOVJEK ako spozna sebe...

Personifikacija - neživom se daju osobine živog - (sunce u ranama mre i motri) ukazuje da je čovjek i dalje skriven, odnosno da povezuje pejsaž s ljudskim stanjima i raspoloženjima, (gordi jablan, gordost kao ljudska osobina pridodana ja jablanu) i poredbu (Kao da je samac usred svemira).

________________

Antun Gustav Matoš - Jesenje veče

Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama
Monotone sjene rijekom plivaju
Žutom rijekom među golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj, sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe crneći se crnim vranama.

Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan lišćem suhijem
Šapce o životu mrakom gluhijem.
Kao da je samac usred svemira.

__________________________________

Antun Gustav Matoš rođen je 13. 6. 1873. u Tovarniku, a umro je 17. 3. 1914. u Zagrebu. Ubrzo nakon rođenja, roditelji su mu se preselili u Zagreb gdje je Matoš pohađao pučku školu i gimnaziju. Nakon nezavršene gimnazije, propada mu i pokušaj studija veterine u Beču pa se potpuno posvećuje pisanju i glazbi. U 19-oj godini Vijenac mu objavljuje novelu Moć savjesti. Time je otvoreno novo poglavlje hrvatske književnosti poznato pod imenom moderna. 1893. pozvan je u vojsku, ali je slijedeće godine dezertirao te je morao napustiti Hrvatsku i otići u Beograd, a kasnije u Munchen, Beč i Ženevu i Pariz. U Parizu je ostao pet godina i taj je period bio presudan u formiranju njegovih estetičkih načela; temeljito se upoznao s poezijom Baudelairea, francuskih parnasovaca i simbolista te proznim djelom E. A. Poea, Merimea i de Maupassanta, a tada je nastao i dobar dio njegove fikcionalne proze: Iverje (1899) i Novo iverje (1900).

1904. se vraća u Beograd i tamo će ostati do definitivnog povratka u Zagreb, 1908. Za drugog boravka u Beogradu, u Hrvatskoj su mu objavljeni Ogledi (1905) te Vidici i putovi (1907), a tada počinje pisati i poeziju, koju objavljuje po listovima i časopisima. Taj dio objavljen je tek posthumno (Pjesme, 1923).

U Zagrebu se aktivno uključio u književni i politički život, neprestano ulazeći u sukobe i polemike, a svojim poznavanjem suvremenih književnih pravaca, nametnuo se kao jedan od vodećih kritičara moderne. Oko sebe je okupio stotinu mladih pjesnika "Gričana", u koje se ubrajaju i Ljubo Wiesner, Fran Galović, Tin Ujević i još neki. Živio je boemski, preživljavajući kao profesionalni pisac i novinar, neprestano u oskudici, sve do smrti prouzrokovane rakom grla 1914. Za života su mu izašle još tri knjige: Umorne priče (1909), Naši ljudi i krajevi (1910) i Pečalba (1913), a velik dio neobjavljenih tekstova sakupljen je tek za Sabrana djela, izašla u razdoblju od 1935. do 1940. god.

Suvremenici su najviše cijenili njegove putopise (Oko Lobora, 1907), dok je Matoš osobno najviše držao do svojih pripovijedaka, a do danas je došlo do svojevrsnog uravnoteženja vrijednosti čitavog njegovog opusa, osobito u korist poezije (neke od njegovih pjesama; Mora, Notturno, Jesenje veče, Maćuhica, Utjeha kose - smatraju se ponajboljim ostvarenjima hrvatske moderne).

Europska poezija toga vremena sva je bila u znaku simbolizma, esteticizma i artizma, a Matoš je, slijedeći primjer svojih europskih kolega, insistirao na dotjeranoj formi (pa je sonet postao kanonskim oblikom). U okviru Matoševe škole velika se pažnja posvećivala zvukovnim, "glazbenim" kvalitetama izraza, a osobito se njegovala čista i bogata rima.

Tematski se njegova lirika kreće od simbolizacije krajolika (Notturno, Jesenje veče, Srodnost, Maćuhica), preko estetizacije smrti, starosti ili drugih fenomena koji inače pobuđuju osjećaj odbojnosti i nelagode (Utjeha kose, Prababa). Matoševi poetski tekstovi ipak ne usvajaju tzv. "estetiku ružnoga", tada popularnu u europskoj poeziji (Baudelaire, Rimbaud). Drugi dio Matoševa opusa blizak je njegovom kritičkom i polemičkom temperamentu. Te pjesme su satirički ili humoristični pogledi na moralne  kvalitete suvremenika (Stara pjesma, Mora) ili političke okolnosti (Grički dijalog, Basna), a u najpoznatijim patriotskim pjesmama (1909. Pri svetom kralju, Gospa Marija, Iseljenik) satira uzmiče pred domoljubnom tužaljkom ili alegorijskim prikazima tragičnog položaja domovine.

Antun Gustav Matoš - Camao 

Antun Gustav Matoš - Cvijet sa raskršća

Antun Gustav Matoš - Gnijezdo bez sokola

Antun Gustav Matoš - Jesenje veče

Antun Gustav Matoš - Jesenje veče - interpretacija

Antun Gustav Matoš - Notturno

Antun Gustav Matoš - Oko Lobora

Antun Gustav Matoš - Pjesme

Antun Gustav Matoš - Stara pjesma - esej

Antun Gustav Matoš - Utjeha kose