Antun Gustav Matoš - Stara pjesma - esej

Interpretativni esej

Antun Gustav Matoš jedan je od najistaknutijih hrvatskih pjesnika iz razdoblja hrvatske moderne, ali i uopće. Svoje književno stvaralaštvo ispunio je pjesmama (Utjeha kose, Notturno, Jesenje veče, 1909. itd.), esejima, novelama (Cvijet sa raskršća), crticama. Iako je živio samo četrdeset i jednu godinu ostavio je bogati književni opus iz kog dolazi i pjesma Stara pjesma.

Priloženi tekst pripada književnom rodu lirici (riječ je o pjesmi). Vanjsku kompoziciju ili strukturu pjesme čine njen oblik, strofa, stih, ritam i rima. Pjesma je pisana u obliku soneta (dvije strofe po četiri stiha, i dvije strofe po tri stiha). U pjesmi prevladava stih, dvanaesterac (O, ta uska varoš, o ti uski ljudi...čemu iskren razum koji zdravo sudi), ali na dva mjesta stih je trinaesterac (Čemu polet duše i srce koje sniva... Osuđeni pasti i propasti bez časti).

Kroz stihove se prepliće ukrštena rima (sudi,... sniva... žudi... diva) dajući pjesmi na taj način brži ritam i čineći je zanimljivom. Tema kojom se pjesnik bavi je stanje u Hrvatskoj koje je zatekao nakon što se, iz progonstva, vratio u svoju domovinu.

U prvoj strofi pjesnik nam govori o stanju u narodu koji "biva gluplji" svakim danom i koji je u lošem položaju u državi. (O, ta uska varoš, o ti uski ljudi... Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!).

U drugoj je strofi, pak, strofi pjesnik kritičan prema tom narodu koji, po njegovo mišljenju, ne čini dovoljno kako bi se otrgao iz okova u kojima se našao (Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi, Usred kukavica čemu krepost diva?).

Treća pjesnička slika je slika pjesnikove tuge zbog svega s čime se susreće (Jesmo zadnji, robovi bez vlasti, Osuđeni pasti i propast bez časti.).

Pjesma završava (četvrta strofa) zlokobnom najavom još gorih dana za Hrvate (Domovino moja... Ni umrijet za te Hrvat snage nema, Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema).

Naslovom pjesme Stara pjesma pjesnik želi ukazati na to da su Hrvati već bili u ovakvom stanju i da im položaj potlačenih nije nepoznat, već je to nažalost stara pjesma koja se ponavlja kroz povijest. Upravo to je i tema ove pjesme, što njen ton čini teškim i tromim, dok se kao dominantno raspoloženje javlja pjesnikova ogorčenost i razočarenje društvom kojem i sam pripada. Sva je svoja razmišljanja Matoš uobličio koristeći se velikim stilskim figurama. Tako, na primjer pjesnik pita: Usred kukavica čemu krepost diva? Što je svojevrsno retoričko pitanje. Zatim u prvim stihovima vidimo kako pjesnik anaforično ponavlja uzvik "O,..", kako bi naglasio svoj očaj, a tu također možemo prepoznati i gradaciju kao figuru. Anafora se ponavlja i u drugoj strofi prilogom "Čemu"- kao znakom upita. Pjesnik opisuje stvarnost u Hrvatskoj za vrijeme Austro - ugarskog upravljanja, i to čini sintagmama poput "uski ljudi", "šuplje glave", "Slijepi puk". Time pokazuje iskrenu razočaranost u sve ono što vidi oko sebe. On je osim toga, i pomalo ljut na svoje sunarodnjake koji mirno primaju ono što im se događa i koji se ne bune zbog toga što im se sprema propast.

Pjesma nam pokazuje kako borbu za neke ciljeve mogu, ponekad, predvoditi i pjesnici. Držim, kako je ova pjesma, iako je napisana prije više od sto godina, dosta suvremena i opisuje atmosferu koja, nažalost, vlada u našem društvu na neki način. Ona, kritizira sve nas koji, iako smo slobodni, nismo dovoljno hrabri boriti se za bolje sutra.

_______________

Antun Gustav Matoš - Stara pjesma

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?

Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.

Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

__________________________________

Antun Gustav Matoš rođen je 13. 6. 1873. u Tovarniku, a umro je 17. 3. 1914. u Zagrebu. Ubrzo nakon rođenja, roditelji su mu se preselili u Zagreb gdje je Matoš pohađao pučku školu i gimnaziju. Nakon nezavršene gimnazije, propada mu i pokušaj studija veterine u Beču pa se potpuno posvećuje pisanju i glazbi. U 19-oj godini Vijenac mu objavljuje novelu Moć savjesti. Time je otvoreno novo poglavlje hrvatske književnosti poznato pod imenom moderna. 1893. pozvan je u vojsku, ali je slijedeće godine dezertirao te je morao napustiti Hrvatsku i otići u Beograd, a kasnije u Munchen, Beč i Ženevu i Pariz. U Parizu je ostao pet godina i taj je period bio presudan u formiranju njegovih estetičkih načela; temeljito se upoznao s poezijom Baudelairea, francuskih parnasovaca i simbolista te proznim djelom E. A. Poea, Merimea i de Maupassanta, a tada je nastao i dobar dio njegove fikcionalne proze: Iverje (1899) i Novo iverje (1900).

1904. se vraća u Beograd i tamo će ostati do definitivnog povratka u Zagreb, 1908. Za drugog boravka u Beogradu, u Hrvatskoj su mu objavljeni Ogledi (1905) te Vidici i putovi (1907), a tada počinje pisati i poeziju, koju objavljuje po listovima i časopisima. Taj dio objavljen je tek posthumno (Pjesme, 1923).

U Zagrebu se aktivno uključio u književni i politički život, neprestano ulazeći u sukobe i polemike, a svojim poznavanjem suvremenih književnih pravaca, nametnuo se kao jedan od vodećih kritičara moderne. Oko sebe je okupio stotinu mladih pjesnika "Gričana", u koje se ubrajaju i Ljubo Wiesner, Fran Galović, Tin Ujević i još neki. Živio je boemski, preživljavajući kao profesionalni pisac i novinar, neprestano u oskudici, sve do smrti prouzrokovane rakom grla 1914. Za života su mu izašle još tri knjige: Umorne priče (1909), Naši ljudi i krajevi (1910) i Pečalba (1913), a velik dio neobjavljenih tekstova sakupljen je tek za Sabrana djela, izašla u razdoblju od 1935. do 1940. god.

Suvremenici su najviše cijenili njegove putopise (Oko Lobora, 1907), dok je Matoš osobno najviše držao do svojih pripovijedaka, a do danas je došlo do svojevrsnog uravnoteženja vrijednosti čitavog njegovog opusa, osobito u korist poezije (neke od njegovih pjesama; Mora, Notturno, Jesenje veče, Maćuhica, Utjeha kose - smatraju se ponajboljim ostvarenjima hrvatske moderne).

Europska poezija toga vremena sva je bila u znaku simbolizma, esteticizma i artizma, a Matoš je, slijedeći primjer svojih europskih kolega, insistirao na dotjeranoj formi (pa je sonet postao kanonskim oblikom). U okviru Matoševe škole velika se pažnja posvećivala zvukovnim, "glazbenim" kvalitetama izraza, a osobito se njegovala čista i bogata rima.

Tematski se njegova lirika kreće od simbolizacije krajolika (Notturno, Jesenje veče, Srodnost, Maćuhica), preko estetizacije smrti, starosti ili drugih fenomena koji inače pobuđuju osjećaj odbojnosti i nelagode (Utjeha kose, Prababa). Matoševi poetski tekstovi ipak ne usvajaju tzv. "estetiku ružnoga", tada popularnu u europskoj poeziji (Baudelaire, Rimbaud). Drugi dio Matoševa opusa blizak je njegovom kritičkom i polemičkom temperamentu. Te pjesme su satirički ili humoristični pogledi na moralne  kvalitete suvremenika (Stara pjesma, Mora) ili političke okolnosti (Grički dijalog, Basna), a u najpoznatijim patriotskim pjesmama (1909. Pri svetom kralju, Gospa Marija, Iseljenik) satira uzmiče pred domoljubnom tužaljkom ili alegorijskim prikazima tragičnog položaja domovine.

Antun Gustav Matoš - Camao 

Antun Gustav Matoš - Cvijet sa raskršća

Antun Gustav Matoš - Gnijezdo bez sokola

Antun Gustav Matoš - Jesenje veče

Antun Gustav Matoš - Jesenje veče - interpretacija

Antun Gustav Matoš - Jesenje veče - sonet

Antun Gustav Matoš - Notturno

Antun Gustav Matoš - Oko Lobora

Antun Gustav Matoš - Pjesme

Antun Gustav Matoš - Utjeha kose