Antun Gustav Matoš - Camao

Kratak sadržaj - Alfred Kamenski kao dječak ne bijaše baš previše pametan, ali zato izvrsno sviraše klavir. Proputovao je dosta zemalja i gradova u Europi i na kraju se nastanio u Ženevi, gdje je našao mecenu i mjesto gdje će svirati. Svirao je u svratištu Metropoli. Tako je jednu večer navratio u Metropolu gdje je zatekao mecenu koji mu je rekao da počne svirati. Za to vrijeme ga je, skrivena, slušala jedna žena imenom Fanny. Ubrzo je izašla iz skrovišta i sjela pored njega. Odmah su se zaljubili jedno u drugo, iako je ona bila udana.

- Ja sam te uvijek, uvijek poznavala i uvijek čeznula za tobom. I ja sam te našla. Niko te meni ne može oteti, pa ni smrt!

Zatim ga je Fanny odvela svojoj kući, ali nije znala da će joj se muž vratiti ranije kući. Muž joj počne prigovarati da je čuo da ima ljubavnika, što je ona poricala, no odala ju je njezina papiga Camao koja je ponavljala sve što je Fanny rekla Alfredu. Tada je njezin muž poludio i uzeo pištolj te počeo tući Fanny i vući ju za kosu, na što je Alfred skočio da ju obrani, ali muž ga je zaustavio i kleknuo na njega, potom je ubio Fanny, Alfredu slomio obje ruke i bacio ga preko balkona, te ubio i slugu i dva psa.

Književni rod - epika

Vrsta djela - simbolistička pripovijetka

Mjesto radnje - Ženeva, Beč, Pariz...

Likovi

Alfred Kamenski - bijaše tako rđav te ga privatni učitelji držahu izmeđ sebe idiotom.
- Pjevaše tako nevino, tako srdačno, tako divno, da se biskupu priviđaše čuti malog Mozarta.

O djelu - U djelu su sukobljena dva estetska registra: estetika lijepoga i estetika ružnoga. Estetika se lijepoga i uzvišenoga vidi u fizičkom opisu likova (referiranje na mitologiju: Fanny - Venera) te u opisu prostora koji ih okružuje, dok se estetika ružnoće vidi u djelu Fannynog muža Foresta (ubio je Fanny, slugu, dva psa i Alfreda). Intertekstualna je relacija (referiranje na tuđe djelo) u "Camau" gavran. Taj je motiv (simbol) preuzet od E. A. Poea.

Camao je zapravo papiga koja umire kada žena prevari muža, no ironija je u "Camau" ta što papiga jedina ostaje živa na kraju, a upravo je ona odala Fannynu nevjeru. Papiga je, dakle, uzurpator ljubavi između Kamenskog i Fanny i simbol je nevjere, prevare. Camao je zapravo golub, ali budući da ima sposobnost govorenja, pridaje mu se ime papiga. Fanny predstavlja Poljake, a Kamenski Hrvate.

________________________________

Antun Gustav Matoš rođen je 13. 6. 1873. u Tovarniku, a umro je 17. 3. 1914. u Zagrebu. Ubrzo nakon rođenja, roditelji su mu se preselili u Zagreb gdje je Matoš pohađao pučku školu i gimnaziju. Nakon nezavršene gimnazije, propada mu i pokušaj studija veterine u Beču pa se potpuno posvećuje pisanju i glazbi. U 19-oj godini Vijenac mu objavljuje novelu Moć savjesti. Time je otvoreno novo poglavlje hrvatske književnosti poznato pod imenom moderna. 1893. pozvan je u vojsku, ali je slijedeće godine dezertirao te je morao napustiti Hrvatsku i otići u Beograd, a kasnije u Munchen, Beč i Ženevu i Pariz. U Parizu je ostao pet godina i taj je period bio presudan u formiranju njegovih estetičkih načela; temeljito se upoznao s poezijom Baudelairea, francuskih parnasovaca i simbolista te proznim djelom E. A. Poea, Merimea i de Maupassanta, a tada je nastao i dobar dio njegove fikcionalne proze: Iverje (1899) i Novo iverje (1900).

1904. se vraća u Beograd i tamo će ostati do definitivnog povratka u Zagreb, 1908. Za drugog boravka u Beogradu, u Hrvatskoj su mu objavljeni Ogledi (1905) te Vidici i putovi (1907), a tada počinje pisati i poeziju, koju objavljuje po listovima i časopisima. Taj dio objavljen je tek posthumno (Pjesme, 1923).

U Zagrebu se aktivno uključio u književni i politički život, neprestano ulazeći u sukobe i polemike, a svojim poznavanjem suvremenih književnih pravaca, nametnuo se kao jedan od vodećih kritičara moderne. Oko sebe je okupio stotinu mladih pjesnika "Gričana", u koje se ubrajaju i Ljubo Wiesner, Fran Galović, Tin Ujević i još neki. Živio je boemski, preživljavajući kao profesionalni pisac i novinar, neprestano u oskudici, sve do smrti prouzrokovane rakom grla 1914. Za života su mu izašle još tri knjige: Umorne priče (1909), Naši ljudi i krajevi (1910) i Pečalba (1913), a velik dio neobjavljenih tekstova sakupljen je tek za Sabrana djela, izašla u razdoblju od 1935. do 1940. god.

Suvremenici su najviše cijenili njegove putopise (Oko Lobora, 1907), dok je Matoš osobno najviše držao do svojih pripovijedaka, a do danas je došlo do svojevrsnog uravnoteženja vrijednosti čitavog njegovog opusa, osobito u korist poezije (neke od njegovih pjesama; Mora, Notturno, Jesenje veče, Maćuhica, Utjeha kose - smatraju se ponajboljim ostvarenjima hrvatske moderne).

Europska poezija toga vremena sva je bila u znaku simbolizma, esteticizma i artizma, a Matoš je, slijedeći primjer svojih europskih kolega, insistirao na dotjeranoj formi (pa je sonet postao kanonskim oblikom). U okviru Matoševe škole velika se pažnja posvećivala zvukovnim, "glazbenim" kvalitetama izraza, a osobito se njegovala čista i bogata rima.

Tematski se njegova lirika kreće od simbolizacije krajolika (Notturno, Jesenje veče, Srodnost, Maćuhica), preko estetizacije smrti, starosti ili drugih fenomena koji inače pobuđuju osjećaj odbojnosti i nelagode (Utjeha kose, Prababa). Matoševi poetski tekstovi ipak ne usvajaju tzv. "estetiku ružnoga", tada popularnu u europskoj poeziji (Baudelaire, Rimbaud). Drugi dio Matoševa opusa blizak je njegovom kritičkom i polemičkom temperamentu. Te pjesme su satirički ili humoristični pogledi na moralne  kvalitete suvremenika (Stara pjesma, Mora) ili političke okolnosti (Grički dijalog, Basna), a u najpoznatijim patriotskim pjesmama (1909. Pri svetom kralju, Gospa Marija, Iseljenik) satira uzmiče pred domoljubnom tužaljkom ili alegorijskim prikazima tragičnog položaja domovine.
 

Antun Gustav Matoš - Cvijet sa raskršća

Antun Gustav Matoš - Gnijezdo bez sokola

Antun Gustav Matoš - Jesenje veče

Antun Gustav Matoš - Jesenje veče - interpretacija

Antun Gustav Matoš - Jesenje veče - sonet

Antun Gustav Matoš - Notturno

Antun Gustav Matoš - Oko Lobora

Antun Gustav Matoš - Pjesme

Antun Gustav Matoš - Stara pjesma - esej

Antun Gustav Matoš - Utjeha kose