Sergej Jesenjin - Pesma o keruši

Pesma o keruši jedno je od najpoznatijih dela ruskog pesnika Sergeja Jesenjina. Kao centralni motiv javlja se materinstvo, tema kojom su se bavili mnogi književnici. Međutim, Pesma o keruši prilazi ovoj temi na drugačiji način, iz ugla jedne keruše koja je izgubila sedmoro štenadi. Iako se radi o životinji, pesnik ne potcenjuje njen bol, shvata ga i gotovo izjednačava sa bolom čoveka.

Na početku pesme, Jesenjin slika ambijent u kome se rađaju mladunci. On je krajnje idiličan, u skladu sa majčinskim osećanjem. Keruša liže mladunce i doji ih. Svesna je svoje dužnosti i obavlja je strpljivo i nežno. Kada se boja večernjeg neba izjednačila sa bojom dlake mladunaca, nastaje preokret. Sve životinje traže zbeg. Spremaju se na počinak i traže što udobnije mesto. Gotovo savršena seoska slika pred smiraj dana pada pred licem tmurnog seljaka. On stavlja očigledno nepoželjnu mladunčad u džak i oni iz toplog majčinog okrilja dospevaju u mračnu vreću iz koje više nije bilo povratka. Njihov život trajao je koliko i jedna obdanica. Život koji odgovara leptiru, a ne psu.

Keruša je trčala vođena majčinskim instinktom. Provela je kratko vreme uz svoju štenad, ali čak je i taj jedan dan bio dovoljan da ih bezgranično zavoli. Ispunjena je strahom, ali i dalje trči kroz mrklu noć. Jedini saputnik joj je mesec koji obasjava put bez povratka. Kada ga je ugledala kako se žuti na nebu, učinilo joj se da joj se to osmehuje jedno od njenih kučića. Ipak, nebo nije mogla da dohvati. Pokušala je da ga dozove i zavijala je glasom očajnika. Tada je i mesec nestao, te je keruša ostala sama. Nestalo je zvukova, a onda i slika. Njene su se oči skotrljale niz sneg, a srce je prestalo da kuca od bola.

Iako se u nazivu ove pesme pominje keruša, svakom čitaocu je jasno da je ona samo simbol za sve majke ovog sveta, bile one u ljudskom ili životinjskom obličju. Tuga je svuda ista, uprkos različitim imenima koje joj ljudi daju. „Pesma o keruši" je univerzalna himna o majčinskoj bezgraničnoj ljubavi.

- Pjesma o kuji jedna od njegovih autobiografskih pjesama

Vrsta - narativna lirska pjesma

Tema - majčinska ljubav i bol, tužna kuja

Osjećaji - ljubav, tuga, očaj i nemoć

Motivu jutra i rađanja suprotstavljen je motiv večeri i umiranja, (pejsaž kao okvir za prikazivanje smrti)

Kompozicija, jezik i stil
- epski element - slijed događaja
- vezani stih, rima abab

- ritam - rima, inverzija, opkoračenje, onomatopeja
- ustroj pjesme - sedam četverostiha ili katrena

- pjesničke slike oslikavaju vanjski prostor, unutarnji prostor, postupke gospodara i
kuje

- epiteti, poredbe, kontrasti: materinstvo (ljubav) – ubojstvo (okrutnost), jutro (ljubav, dobro) –
večer (mržnja, zlo)

- suprotstavljenost čovjeka i životinje ima alegorijski smisao - priroda utjelovljena u liku
životinje, njenoj ljubavi i brižnosti mjesto je skladnog i sretnog života, a sve to uništava čovjek
utjelovljen u liku okrutnoga i bezdušnoga gazde

Likovi

Kuja predstavlja sklad i ljepotu u prirodi, majčinsku ljubav; tuga, očaj i nemoć kad gubi djecu

Čovjek (gazda)- prikazan kao neprijatelj koji ruši, uništava, ne obazire se na tuđe osjećaje

- naglašena emotivnost

- univerzalna poruka - prirodu kao mjesto izvorne ljepote i osjećajnosti čovjek uništava svojom nemilosrdnošću i rušilačkim nagonom

________________

Sergej Jesenjin - Pesma o keruši

Jutros u košari, gde sja, šuška
Niz rogoza žućkastih i krutih,
Sedmoro je oštenila kučka,
Sedmoro je oštenila žutih.

Do u sumrak grlila ih nežno
I lizala niz dlaku što rudi,
I slivo se mlak sok neizbežno,
Iz tih toplih materinskih grudi.

A uveče, kad živina juri,
Da zauzme motke, il prut jak,
Izišo je tad domaćin tmuri,
I svu štenad potrpo u džak.

A ona je za tragom trčala,
Stizala ga, kao kad uhode...
I dugo je, dugo je drhtala
Nezamrzla površina vode.

Pri povratku, vukuć se po tmini,
I ližući znoj s bedara lenih,
Mesec joj se nad izbom učini,
Kao jedno od kučića njenih.

Zurila je u svod plavi, glatki,
Zavijala bolno za svojima,
A mesec se kotrljao tanki,
I skrio se za hum u poljima.

Nemo, ko od milosti il sreće,
Kad joj bace kamičak niz breg,
Pale su i njene oči pseće,
Kao zlatni sjaj zvezda, u sneg.

Česta tema poezije Sergeja Jesenjina je rusko selo i ljubav prema životinjama. Antologijsku pesmu prožetu humanizmom, Pesmu o keruši napisao je 1915. godine. U osnovi pesme je istinit događaj iz Jesenjinovog sela Konstantinova. Pesma o keruši je objavljena u kolektivnoj zbirci Bojadžinca reči.

U Pesmi o keruši Sergej Jesenjin veoma snažno slika ljubav keruše, njenu nežnost prema svojim štencima koji su tek došli na svet. Njena sreća traje samo jedan dan, a uveče njene štence, bezosećajno uzima "domaćin tmuri" i trpa ih u džak. Kerušu goni jaka materinska ljubav i ona kreće za čovekom. Ali, kada ga stigne može samo da gleda u nezamrzlu površinu vode koja je drhtala dugo. Štenci koje je čovek bacio su ostali u vodi. Keruša se vraćala, zavijala bolno za
svojim štencima i očekivala ih. "I mesec joj se pod izbom učini kao jedno od kučića njenih." Njen bol je veoma veliki i "nemo, ko od milosti il sreće... pale su i njene oči pseće". Njene oči su postale zvezde i pale su u sneg koji joj pruža poslednje utočište.

U osnovi estetskog uobličavanja tragične priče u Pesmi o keruši je smenjivanje boja. Na početku pesme je simbolistička uvodna slika dolaska na svet sedmoro štenadi. Za početnu pesničku sliku karakteristična je žuta boja u nijansama: riđa štenad, rogože koje se zlate na jutarnjem suncu. Tragedija u kompoziciji pesme je u znaku tmurnih tonova crne boje. Nadu u ipak srećan ishod za trenutak otvara boja meseca na nebeskom plavetnilu koje natkriljuje potonulu u mrak Zemlju. Ta nada se brzo gasi i oči keruše, "poput zvezda", "zlatnih" padaju u sneg. Poznavaoci poezije Sergeja Jesenjina, ističu da je pesnik snežnu belinu ruskog pejzaža doživljavao i kao mrtvački pokrov koji je rasprostrt preko njegove zemlje.

Uz Pesmu o keruši se često navodi zapis Maksima Gorkog. Sergej Jesenjin i Maksim Gorki su se sreli u Berlinu, maja 1922. godine. Stihovi ove pesme potresli su Gorkog, a Jesenjina rasplakali. O tom susretu Maksim Gorki je napisao:
- Zamolio sam ga da mi recituje Pesmu o keruši, kojoj su oduzeli sedmoro štenadi i bacili u reku.
- Ako se niste umorili...
- Mene stihovi ne umaraju - reče on, i nepoverljivo upita: Zar vam se dopada Pesma o keruši?

Rekoh mu da je, po mom mišljenju, on prvi u ruskoj literaturi koji piše tako lepo i s iskrenom ljubavlju o životinjama.

- Da, ja veoma volim životinje - reče Jesenjin zamišljeno i tiho, a na moje pitanje da li je čitao Klodelov Raj životinja ne odgovori, nego se uhvati za glavu obema rukama i poče recitovati Pesmu o keruši. Kada je izgovorio poslednje stihove - pale su i njene oči pseće / kao zlatni sjaj zvezda u sneg - i u njegovim očima takođe zablistaše suze. Tada sam pomislio da je Jesenjin ne toliko čovek, koliko instrument, harfa, koju je priroda stvorila samo za poeziju, da izrazi beskrajnu tugu polja, ljubav prema svemu što živi na svetu i milosrđe - koje od svega drugog - zaslužuje čovek.

___________________________________

Sergej Aleksandrovič Jesenjin 3. oktobar 1895 - 28. decembar 1925. bio je ruski pesnik. Jesenjinov dom je u selu Konstantinovu, na rijeci Oki, dvadesetak kilometara od Rjazanja. U njegovom djetinjstvu i mladosti, predio je bio drevni ruski: sve kuće gotovo iste, niske, drvene, pokrivene slamom, a visoko iznad crkve bijeli toranj vidljiv iz daleka. Okolo sela beskraj njiva, livada, lugova s brezama, stepe, rijeka izlivena u rukavce i jezera, s ribljom sitneži i patkama u ševarima. Odrastao je u prirodi zavičaja, nosio je nju u duši cijelog života i o njoj pjevao kao o ljepoti neodvojivoj od osjećanja. Sudbina Sergeja Jesenjina, i ljudska i pjesnička, teško da ima premca u ruskoj, pa i u svjetskoj književnosti. Zlatokosi seoski ljepotan iz šuma breze i sa sjenokosa pored Oke, brzo je svojim lirskim strofama, blistavim kao proljeće, pridobio otmeni pjesnički Petrograd, đe ga je i zatekao oktobarski udar 1917. To novo doba i novi ljudi tražili su drugačije pjesme od Jesenjinovog nježnog „svijeta mog drevnog", a on sam je primao revoluciju „na svoj način, seljački". Nesporazumi, obostrani, bili su neizbježni. Nijesu mu opraštali što je želio da ostane svoj, pa zato i ne priznavali vrijednost čak ni njegovim pjesničkim vrhuncima. Rekli su da njegove pjesme melanholije i klonulosti ruše vjeru mladom naraštaju u budućnost revolucionarnog pohoda. Pjesnikovo ime i knjige izbjegavani su i zabranivani u SSSR-u tri decenije, sve do sredine pedesetih, ali je njegova popularnost u ruskom narodu samo povećavana. Kada nijesu štampane, njegove pjesme su prepisivane i davane iz ruke u ruku.

Jesenjinov život bio je često težak, dramatičan, a stalno proleterski: uvijek je živio jedino od honorara za svoje pjesme i ostao vječiti beskućnik – nikada nije imao ni svoj sobičak. "Prijatelji su ga napijali vinom, žene mu pile krv", zapisao je Maksim Gorki, njegov odani prijatelj. "Crni ljudi" ga nijesu ostavljali na miru nikada. Tek ovih posljednjih godina je otkriveno da u tajnim i specijalnim arhivima Lenjinove i Staljinove tajne policije ima mnogo povjerljivih dokumenata o Jesenjinu: prijave doušnika, zapisnici policije, pozivi na suđenja... U strahu od mračnjaka, na samom kraju života (umro je veoma mlad, u tridesetoj), spalio je svoje rukopise, a ne zna se ni koje ni koliko. Izbjegao je posljednje hapšenje i suđenje spasavši se bjekstvom u psihijatrijsku bolnicu. Nijesu uspjeli da ga osude: sahranjan je ranije. A ni do danas nema konačnog odgovora: da li se objesio ili je ubijen?

Žene su pratile Jesenjina stalno, još od njegove rane mladosti. Obožavale su ga kao čovjeka rijetke ljepote i pjesnika čiji su stihovi osvajali njihova srca. Zanesen njihovim duhom i ljepotom, napisao im je svoje najljepše ljubavne pjesme, a strašne sudbine pojedinih žena tragične su stranice i njegove biografije (ženio se tri puta-jednu ženu mu je mučila i ubila ruska tajna policija, a jedna je izvršila samoubistvo na njegovom grobu).

Jesenjinov život je bio buran, a takve su bile i njegove ljubavi. Živio je skitački, a gotovo uvijek siromaški. Nikada nije imao nikakav imetak, sem ličnog prtljaga: kofere i šta u njih stane. I onih dana kada je i sam Lenjin aplaudirao njegovim stihovima na fascinantnoj sceni pod zidinama Kremlja, u čast prve godine Oktobra, stanovao je kod prijatelja. U tuđim stanovima proveo je sve godine u Moskvi. Živio je od sporo isplaćivanih honorara za svoje pjesme, a od tih rubalja odvajao je za sestre Kaću i Šuru, koje je doveo iz Konstantinova da uče gimnaziju u Moskvi.

Jesenjinova mladost opora je sudbina seljačkog momka, došljaka u grad, koji je od imetka donio samo svoje pjesme i ogromnu volju da uspije. Ali, njega je, više od nemaštine, pogađala sudbina njegove pjesme. Nije doživio priznanja sa svu onu ljepotu koju je njegova lirika dala ruskoj poeziji 20. vijeka, ali jeste ćutanje i napade dogmatičara. Boljelo ga je njihovo pisanje da je pjesnik mračnog pijanstva i skandala, dekadent čiji stihovi truju... Nijesu mu davali mira ni čekisti (ruska tajna policija) i njihovi doušnici i od njih je bježao u bolnice u Moskvi i na Kavkaz.

A prava istina o njegovim danima u haosu Oktobarske revoluvije i poslije nje, otkriva osjećajnog usamljenika koji živi u nemaštini. Sve to snažno je potresalo i rastrzavalo ne samo njegov život nego i život žena uz njega.

Jesenjinovo pjesničko ime, kad je imao samo dvadeset godina, već su krasili antologijski stihovi nezaboravne ljepote – Pjesma o keruši, Krava i Lisica. Kerušino stradanje istinit je događaj iz Jesenjinovog sela Konstantinova. Svjetsku slavu Pjesme o keruši prati i nezaboravni zapis Maksima Gorkog. Pri susretu s Jesenjonom u Berlinu, maja 1922, stihovi ove pjesme potresli su Gorkog, a pjesnika rasplakali.

Jesenjin se nalazio pod stalnom prismotrom tajne policije, a nekoliko puta je i krivično gonjen. Smatran je klasnim neprijateljem (nazivao je sebe posljednjim pjesnikom sela, obožavao je selo, borio se protiv njegove industrijalizacije, betona i čelika), a doušnici, koji su ga pratili kroz čitav život, dostavljali su "dokaze" o njegovim besjedama protiv sovjetske vlasti. Sudeći po dokumentima iz tajnih i specijalnih arhiva policije, za koje se saznalo tek sedamdeset godina poslije njegove smrti, iz knjiga istraživača pjesnikove pogibije – I. Liscova, E. Hlistalova, S. Kunjajeva, V. Kuznjecova, N. Sidorine i drugih, prijave doušnika i čekista protiv pjesnika nijesu prestajele do kraja njegovog života. Istraživači vjeruju da se u još uvijek nepristupačnoj policijskoj arhivi krije prava istina o zagonetnoj smrti Sergeja Jesenjina.

Pjesnik nije ni razumio ni prihvatio ono što se događalo u vrijeme komunizma, niti je bio zadovoljan onim što je revolucija donijela. Uvijek je bio na strani sela, a Rusija je poslije revolucije postala zemlja gladi, oštre vlasti, a pogotovo čekista, i propadanja sela i seljaka. Jesenjin je uvijek srcem bio u onoj Rusiji čiju je dušu opjevao još od rane mladosti i sa sjetom je pamtio: - Tih godina smo svi mi voljeli, ali su, bogme, voljeli i nas.

Pjesnik je sahranjen u četvrtak 31. decembra 1925. godine. "Jesenjin, Jesenjin, Jesenjin" – pod hipnozom toga imena živi se već nekoliko dana, pisao je u svom dnevniku pjesnikov prijatelj Ivan Jevdokimov." Pišu u novinama (malo pišu, svi su zanijeti kongresom partije). Pokušavaju da objasne, a ne mogu, zašto je taj zemaljski srećnik, prvi pjesnik naše gigantske zemlje, lijepi, divni, mažen ljubavlju ljudi i žena, sve više i više uzdizan slavom, iznenada, tako neočekivano, završio svoj život? Jer, bilo je naoko puno zemaljske sreće!... Hiljade prijatelja, a zapravo se pokazuje – ni jedan čovjek nije ga poznavao... Žalosno, žalosno, nesnosno žalosno, sa suzama".

Sahranjen je na Vaganjkovskom groblju – o državnom trošku, o čemu je Savjet narodnih komesara donio odluku, kako je isticano. Humka s običnom krstačom blizu ulaza u groblje – nekoliko desetina metara glavnom alejom, pa lijevo, postala je od toga novogodišnjeg predvečerja kultno mjesto ruskih pjesnika. To je i danas.

Na večeri uspomena na Jesenjina u Kamernom teatru Tairova, pet dana poslije pjesnikove sahrane, Sergej Gorodecki ispričao je o kriku neke žene u trenutku kad su kovčeg spuštali u grob. U tužnoj tišini, razlegle su se njene riječi: - Zbogom, moja bajko!...

Sergej Jesenjin - Ana Snjegina  

Sergej Jesenjin - Bobilj i Drug

Sergej Jesenjin - Cveće mi veli zbogom ostaj

Sergej Jesenjin - Pasji sin

Sergej Jesenjin - Pismo majci

Helena Anić - Poezija Sergeja Aleksandroviča Jesenjina

Jovana Bojić - Maturski rad na temu Sergej Jesenjin