Jovana Bojić - Maturski rad na temu Sergej Jesenjin lektira

Jovana Bojić - Maturski rad na temu Sergej Jesenjin

Jovana Bojić - Maturski rad na temu Sergej Jesenjin

 

1. UVOD

 

1.1. Djetinjstvo Sergeja Jesenjina

 

Ruski pjesnik Sergej Jesenjin rođen je 25. septembra 1895. godine u selu Konstantinovu, u Rjazanjskom regionu. Djetinjstvo je proveo na selu u niskom domu sa plavim oknima. Kada je imao dvije godine, roditelji su ga dali imućnom djedu po majci, koji je imao tri odrasla, neoženjena sina, sa kojima je Jesenjin proveo djetinjstvo i koju si imali veliki uticaj na njega. Ujaci su ponekad bili grubi prema njemu, ali to ga je činilo čvršćim i neustrašivim, pa je kao dijete bio mangup, koji je često započinjao tuče sa drugim dječacima. Djed je bio ponosan na njega i uvijek bi govorio babi, kad bi ga grdila zbog krvavog nosa i tuče: "Ti mi ga, ludo, ne diraj, jer će ovako ojačati".


Od njega su htjeli napraviti seoskog učitelja i zato je pohađao crkveno – učiteljsku školu, poslije koje je trebalo da ide na Moskovski pedagoški institut. To se nije desilo i Jesenjin je bio srećan zbog toga.


Od ujaka je naučio mnogo toga: da pliva, da jaše, i što je najvažnije, da čita. Već sa pet godina počeo je čitati, a stihove je razumio već sa osam. Poeziju je počeo da piše sa devet godina, ali svjesno stvaranje počinje tek od sedamnaeste godine. Neki stihovi iz ovog vremena nalaze se u zbirci "Uranak".

 

1.2. Put do dječaka do pjesnika

 

Godine 1912. ppeselio se u Moskvu, gdje je radio kao lektor u izdavaštvu. Zbog svog porijekla, sebe je smatrao „pjesnikom sela". Kasnije odlazi u Petrograd da provjeri zašto su časopisi prestali da objavljuju njegove pjesme. Tamo je dočekan vrlo srdačno i tu upoznaje pjesnike Aleksandra Bloka, Sergeja Gorodetskog, Andreja Belog, Kuljajeva, uz čiju pomoć je izgradio svoju poetiku i postao poznat u književnim krugovima. Beli mu je pomogao oko forme, dok su ga Blok i Kuljajev naučili lirici. Za razliku od djeda, Jesenjinova baka je bila vrlo religiozna i često ga je vodila po raznim manastirima. On je napisao nekoliko religioznih pjesama, kojih bi se, kasnije, najradije odrekao, ali one su predstavljale njegov put od pjesnika do revolucije.


Jedno vrijeme, Jesenjin je podržavao Oktobarsku revoluciju, a kasnije se razočarao njenim posljedicama. Veliki broj njegovih djela bio je zabranjen u Sovjetskom Savezu, naročito u vrijeme Staljina.

 

1.3. Privatni život Sergeja Jesenjina

 

Sergej Jesenjin je važio za ljepotana. Bio je plave kose i plavih očiju, sanjiv i slatkorječiv, pa je imao sreće kod žena. Književni kritičar, Ivan Rozanov, u jednom djelu o Jesenjinu, prikazuje kako je on izgledao u slavnim danima: "Bio je lak u hodu, sjajan, brz i nikad nije zaboravljao sebe. Plavooki pesnik...Trebalo je videti kako su ponekad plamtele ove oči. U takvim trenucima je bio zaista divan. To je bila lepota izrazita. Osećao se ogroman unutrašnji život, pravi pesnik".

 

Od 1922. do 1923. bio je oženjen američkom plesačicom Isidorom Dankan, koja je bila njegova najveća ljubav i koju je pratio na turnejama.

 

Jesenjin je vodio boemski život i stekao loš glas zbog skandala po hotelskim sobama. Očaji pijanstva vidljivi su u njegovim pjesmama iz ovog perioda. Brak sa Isidorom nije dugo trajao, pa se on 1923. godine vratio u Moskvu.


Sergej Jesenjin se ženio ukupno pet puta. Prvi i drugi brak je bio sa Sinaidom Rajh, sa kojom je imao dvoje djece. Imao je i dvoje vanbračne, od kojih je jedno Aleksandar Jesenjin Volpin, poznati matematičar. Poslije Isidore, oženio se simpatijom iz mladosti, Galinom Belislavskajom, a kasnije Sofijom Andrejevnom, unukom Lava Tolstoja.

 

1.4. Jesenjin u punom sjaju

 

Jesenjinove pjesme bile su prepoznatljive po prostom načinu izražavanja, po emiocionlanosti, živopisnosti i tehnici stiha bliskoj narodnoj poeziji. Prva njegova djela uglavnom su govorila o prirodi, njegovom selu, životinjama, religiji i bila su prepuna izvanrednih opisa. Nešto kasnije, kada pjesnik upada u krizu, nastaju djela o ženama, kafanama, boemskom životu.

 

Od 1921. do 1925. godine on stvara najbolja djela. Svaka godina donosila je po jednu zbirku: Ispovest mangupa (1921), tragedija Pugačov (1922), Pesme izgrednika (1923) i Kafanska Moskva (1924). Izuzetak je 1925. godina, koja bilježi pet najznačajnijih djela: Brezin cic, Pesme o Rusiji i revoluciji, Persijski motivi, Pesma o velikom pohodu i Sovjetska Rusija. Stihovi o Rusiji iz ovog perioda predstavljaju sliku čovjeka koji se nije znao snaći u tim "velikim danima".

 

1.5. Jesenjinov kraj

 

Duševno stanje Sergeja Jesenjina najbolje je opisano u Kafanskoj Moskvi. U pjesmama Mećava, Proleće, Povratak u zavičaj i Sovjetska Rusija, nazire se čovjek teškog duševnog stanja, koji ne zna kud bi krenuo. U pismima ženi, majci, djedu i sestri mogu se naći ispovijesti i bolna zavaravanja da će se spasiti svoje nesreće, pijanstva. Htio je da se vrati kući ponosan, veseo, a ne uništen alkoholom, ali nije imao snage za to. Postoje stihovi koji su ukazivali na to da se Jesenjin oporavlja, a to su pjesme Lenjin, Balada o dvadeset šestorici, Pesma o velikom pohodu, Kapetan zemlje itd. Sve one su govorile o njegovom talentu koji ga je mogao dovesti do toga da bude najveći pjesnik svog vremena, ali Jesenjin je bio prepušten ulici i samom sebi i nije bilo čovjeka, niti pisanog pravila koje bi njemu donijelo sigurnost, stabilnost i zadovoljstvo.

 

Jesenjin je imao mnogo žena, a to je, na neki način, bio i pokušaj da se izvuče iz krize. Sa ženom Isidorom napustio je Rusiju i pratio je na turnejama po Americi i Evropi. Na zapadu se osjećao još gore. Izbili su brojni skandali, tuče, sukobi sa policijom i slično. Čežnja za Rusijom bila je ogromna. Često je radio stvari zbog kojih bi se kasnije kajao i molio ženu za oproštaj. Sve to uticalo je na to da on ponovo ostane sam. Ali, ni povratak u Rusiju mu nije pomogao, pa nastavlja sa pijanstvima i skandalima. Uništen alkoholom, polako je gubio razum. Mnogi su se sklanjali od njega, a on se ponašao čudno i ponekad agresivno. Često je obilazio mjesta na kojima je provodio vrijeme sa Isidorom, obilazio je i njihove zajedničke prijatelje, ali nikom nije otvorio dušu, niti se požalio na bilo šta. Šta on misli i osjeća moglo se zaključiti samo po pjesmama. Pjesma o Kačalovljevom psu posvećena je Džimiju, psu Isidorinog prijatelja, uz sjećanje na svoju najveću ljubav. Godine 1925, Jesenjin se gotovo trijezan pojavljuje u Udruženju književnika gdje se čitaju poeme Ana Snjegina i Persijski motiv. Pošto poeme nisu ostavile veliki utisak na pjesnike, Jesenjin biva razočaran. Nakon Ane Snjegine neko je predložio diskusiju, ali Jesenjin to ljutito odbija uz riječi: "Nemam šta da učim od vas. Svi se vi učite od mene."

 

Njegovi prijatelji često su govorili da je on došao na ovaj svijet da bi kroz poeziju prikazivao tugu. Nakon toga on se vraća „kafanskom šljamu". Crni čovek nastao je u trenucima najveće krize i najbolje opisuje njegovu sudbinu.

 

Majka Tatjana Fjodorovna i sestre pokušavaju da ga izvuku iz tame i uspijevaju nakratko, ali, iako je bio trijezan, na njegovom licu ocrtavao se tužni osmjeh.

 

Jesenjina su zbog alkohola često pratile halucinacije i osjećaj gonjenja. Zato je u novembru 1925. godine završio na klinici za duševne bolesti. Dvadeset i prvog novembra on napušta bolnicu, tri dana orgija i pije po Moskvi i bez pozdrava odlazi u Lenjingrad. U hotelu Angleter proživljavao je jezive trenutke, jurio po hodnicima i tražio da uđe u apartman blizu njegovog, samo da ne bude sam. Pošto u trenucima očaja niko nije bio kraj njega, on se vraća u svoju sobu da brijačem presiječe ruku. Na zidu sobe, svojom krvlju ispisuje oproštajnu pjesmu Doviđenja prijatelju. Da bi smrt bila sigurnija, objesio se pored vrele cijevi. Ljudi su ovo samoubistvo nazvali trostrukim. Kada su ga pronašli, lice mu je bilo unakaženo i izgorjelo, pa su ga prepoznali po njegovoj plavoj, bujnoj kosi. Sahranjen je 30. decembra 1925. godine na Vaganjkovskom groblju.

 

2. INTIMISTIČKA POEZIJA SERGEJA JESENJINA

 

Većina Jesenjinovih pjesama opisuje njega i njegova osjećanja, jer su pjesme bile jedini način da se izrazi. Rijetko je govorio o svojim problemima, pa su se oni mogli nazirati samo u stihovima. U svakom opisu postoje dijelovi njegovog života. Dosta pjesama je ostavio bez naslova, ali njihov bogat sadržaj govori sve što treba da se zna. Jedan od najvećih pjesnika svih vremena za sobom je ostavio velika djela, odmjerene i iskrene riječi u stihu, koje mogu razumjeti samo posebna, čista srca.

 

2.1. Sve što živi na ovome svetu

 

Ova pjesma poredi djetinjstvo i život odraslog čovjeka. Kao dijete bio je mangup, iako „slabačak i nizak", bio je prvi u tučama i zabrinutoj majci, kada dođe krvav kući, govorio je: "Ništa, o kamen samo se spotakoh, a već sutra sve će to da prođe." Nije plakao, bio je hrabar. Pa i sad, kada ga više ne mame takve stvari, ipak je zadržao tu hrabrost i divlju snagu. Sada svoju drskost ne iskazuje šakama, već svojim zlatnim riječima. Cijena toga je to što više ne krvari nos, nego duša, a to je mnogo bolnija rana, koja teško zarasta. Takve rane ne mora pravdati majci, već rulji koja ga uvrijedi. Njima govori iste riječi, nadajući se da će im doći do srca. Staza koju je gazio kao dijete i koju gazi sad više nije ista, mnogo toga se promijenilo, upoznao je zao svijet, veće probleme od onih za koje je, kao dijete, mislio da su nerješivi. Krvave duše, dugo sam hoda i svoju bol više nema kome reći. Stihovi su jedini prijatelji, koji znaju saslušati, ćutati i reći samo ono sto on osjeća i želi, znaju čak i odzvanjati hodnicima nekih važnih ustanova, ako treba. Oni su samo njegovi, sklonjeni od drugih, na sigurno, u njegovo srce, a opet nekom zasmetaju. To je ono što je boljelo ovog pjesnika, to je ono što je činilo da poželi da opet bude dijete. Ova pjesma, kao i mnoge druge, prikazuje njegovu bol.

 

2.2. Pismo majci

 

Pismo majci je, na neki, način ispovijed. Majku moli da se umiri, da ne ide "svaki čas na cestu, u svom trošnom, starinskom kaputu", da se ne plaši da ga više neće vidjeti, jer, ma koliko da ga savlada porok, on ne želi umrijeti, a da nju ne vidi. Nakon što je umirio zabrinutu majku, ispovijeda joj svoj bol. Još je nježan i željan njenog krila. Srce i duša još uvijek pripadaju istim snovima. Veliki gradovi ga nisu očarali, jer selo je ono što mu tako nedostaje. Povratak u selo za njega će biti bijeg od surovog svijeta koji ga troši i uništava. Sanja o trenutku kada će je vidjeti i kada će doći u svoj „niski dom". Za Jesenjina, biće to svečan i divan događaj, pa želi da u tom trenutku i okolina bude takva. Zato, majci obećava da će doći kad se u vrtu rašire grane pune cvijeća, kada proljeće uljepša svaki kutak njegovog zavičaja.


Za majku ima samo jednu molbu, koja i pokazuje koliko je nesrećan.

 

Moli je da ga ne budi u ranu zoru, kao prije osam ljeta. Želi da sanja sve ono što nije mogao ostvariti, sve ono "čega ne bi".


Život ga je rano umorio, bajku koju je on sanjao nigdje nije našao, pa je čemer koji osjeća u sebi, sve što mu preostaje.


I ne želi molitve, u to odavno ne vjeruje. Učio ih je samo iz ljubavi prema njoj, a sada više nema snage. Majka mu je jedina utjeha, jedino svjetlo u ovozemaljskom mraku. Zato želi da se smiri, da se ne brine i da ne nanosi sebi štetu. On će joj se vratiti, mora, potrebna mu je. Niko ga neće tako utješiti kao ona i niko ga tako neće razumjeti. Ništa ga ne može spriječiti u tome, neće dozvoliti ni poroku, ni smrti, ni nekim kratkim zadovoljstvima da mu oduzmu taj trenutak. Niska, seoska kuća i topla majčina ruka jedine su stvari na svijetu koje mu mogu donijeti mir.


U nekoliko stihova u kojima opisuje svoj čemer, dosta je rekao. Iako se u pismu govori o majci, par riječi o njemu ostavljaju snažan utisak. On je umoran od života, od slave i sramote, od svega. Htio bi da se smiri, ali mu neki unutrašnji demoni ne dozvoljavaju. Treba da bude jak, ali nije siguran da li ima snage. Zato želi da se vrati majci, želi da se vrati mirnim danima svog djetinjstva.

 

2.3. Stihotvorče bedni

 

U noći između četvrtog i petog oktobra 1925. godine, Jesenjin piše zanimljivu rimu o mjesecu.

 

Stihotvorče bedni, zar ćeš moći
Opevati plavu mesečinu?
Odavno mi ugasle oči
U strasti, karti i u vinu.
Ah, mesečeva eto lika.
Kroz prozor je uš'o, oči bode.
Igrao sam na DAMU PIKA,
Al dobih KECA i sve ode.

 

Ovo je priča o njegovim porocima. Mjesec predstavlja neku nepoznatu silu, koja ga je vukla ka svemu tome. Sebe naziva bednim stihotvorcem, jer on opet piše o tom mjesecu, svom najgorem zlu. Bez mjeseca ne bi bilo ni veličanstvenih stihova i Jesenjin je svjestan toga, ali mjesec mu polako uzima dušu i razum. Plamen u plavim očima ovog mladog čovjeka je ugašen zbog toga. Bistar pogled zamutili su strast, alkohol, dim nekih zagušljivih prostorija srama. Ali u takvim trenucima, u igri strasti, karte i vina, uvijek ugleda tu svjetlost koja predstavlja njegov talenat, inspiraciju, njegovu pjesničku moć. Ona kao prizvan duh dolazi samo dok traje to ludilo izazvano porocima, inače ostaje skrivena ili izviri samo malo. Kada pomisli da je sve prestalo, da se sredio, da je sada stabilan i jak, plava mjesečina se provuče kroz neki prozor i namami ga tamo gdje ne smije, izazove skandale samo da bi je primijetio i onda čarolija počinje. Jesenjinov čarobni štapić bio je u vidu pera. On je svoju čaroliju ostavljao na papiru, pisanu drhtavom rukom ovog tužnog i poročnog ljepotana, obasjanog tom čudnom, plavom svjetlošću. Dok su drugi imali plave zvijezde, male, ali srećne talente i mogućnosti, cijenu za plavi mjesec Jesenjin je skupo platio. I kad god je pokušao da uradi nešto ispravno, razumno, mjesec bi ljutito činio sve da ne bude tako. Dama pik predstavlja sve one žene sa kojima je Jesenjin pokušao normalno da živi, kao srećan bračni par. Kec je ono što se dešava poslije neuspjeha. To je svijet poroka i čarolija koja troši svog čarobnjaka.

 

2.4. Kačalovljevom psu

 

Jesenjin se u ovoj pjesmi obraća psu prijatelja njegove bivše žene i nikad prežaljene ljubavi.
Najprije se divi ljepoti ove životinje. Oduvijek je znao da su životinje, ipak, dobra stvorenja. Želi da mu Džimi pravi društvo i otjera tišinu kad plavi mjesec izađe. Objašnjava mu da nije lako živjeti i da na svijetu nije baš uvijek dobro. Vođen svojim bolom i događajima koji su obilježili taj period, Jesenjin nije mogao ništa drugo ni reći. Hvali i Džimijevog gospodara, koji je gospodin, ljubazan, ali Džimi je ono što njegovu kuću čini prijateljskom. Jesenjina je raznježilo to što pas bez ikakve osude, lakovjerno prilazi ljudima i raduje im se.


Usamljenom pjesniku je baš to bilo potrebno.


U zadnja dva stiha, Jesenjin pita za Isidoru. Moli Džimija da joj se izvine za sve njegove greške, jer on nije imao šansu. Izgubio je zbog skandala, nije izdržao sa njom van Rusije, nije bio dovoljno snažan da zadrži svoju veliku ljubav i sada pati.


To je jedna od najvećih kazni koju mu je život mogao dati.


To je ono što ga je najviše uništilo i možda čak i ubilo, na kraju. Isidora je bila jedina koja je znala da ga smiri u teškim danima, ali sad nema ni nje, pa je njegovo ludilo van kontrole.


Obilazio je mjesta na kojima su se viđali, obilazio je njene prijatelje i vraćao se svemu onome što sjeća na nju, ali nje više nema kraj njega. Toliko mu je nedostajala, da bi se ponašao kao Džimi, ako je potrebno, pred njom.


Znao je da nema povratka, ovaj put je sve uništio, ali ipak ne želi da ga ona mrzi i Džimi će, umjesto njega, da joj lizne ruku i pokaže koliko se kaje. Osjećajan i nestabilan, Jesenjin se nije dobro snalazio sam.

 

2.5. Zbogom

 

Zbogom je jedna od Jesenjinovih oproštajnih pjesama.


To je jedna od mnogih koja sluti njegovu smrt i život drugih ljudi poslije njegove smrti. Ovo zbogom upućeno je jednoj od njegovih ljubavi. Na neki način, pjesma treba da utješi tu ženu. Vjerovatno je riječ o posljednjoj vjenčanoj supruzi, Sofiji. On predosjeća da se bliži taj mračni dan, kada će oduzeti svoj život i piše pjesmu da utješi svoju ženu. Sve ukazuje na to da njega uskoro neće biti i da mnoge stvari, kao što su „očev kraj i lice njeno" neće više vidjeti. Govori joj da će i smrt, kao i mnoge druge nesreće svog života, podnijeti kao nešto nježno, umirujuće. Iako je bio jedan od onih tužnih ljudi, svog života se sjeća sa smiješkom, ne smatra ga potpunim promašajem, ne odlazi bez traga. Njegovi tragovi i danas žive. Govori joj da se sve na svijetu ponavlja i da će ona naći druge i bolje muškarce za sebe.

 

Zar nije isto – drugi će doći,
Mada će stara tuga sjati.
I dragoj ostavljenoj, u noći
Većim će žarom zapjevati.

 

Stara tuga će biti samo sjećanje na njega, ali će sreća sa nekim drugim da je utješi. Smijeh zbog nekog drugog, jednom će nadjačati plač zbog njega.


Pjesma, poljupci i umirujuća tišina opiće je i ko zna da li će u njoj ostati neki njegov trag.


Dok uživa u nekom drugačijem životu, možda ga se ponekad i sjeti, kao "sveta iščezlog u visine", onog ko se izgubio u svom talentu, svojoj slavi. Onog koji je svoj dar platio svojom krvlju, onog tužnog, plavokosog čovjeka koji je znao najljepše riječi.

 

Čak i ako ga se ne sjeti, on se ne ljuti. Njena sreća mu je bitna, pa ako to znači da mora zaboraviti njega, onda je zaborav dobar.


Jesenjin je nesebičan, svjestan je svega što se desilo u njegovom životu, želi otići nježno, kako je i živio.


Za svoju smrt krivio je samo sebe i niko drugi nije smio da se osjeća krivim. Volio je ljude i pazio na njih, kada je bio daleko od poroka. Jedino što je kvarilo tog sanjivog pjesnika bio je alkohol. Svjestan toga, ostavio je razna oproštajna pisma, da niko drugi ne bi mogao preuzeti njegovu krivicu, jer bi to samo bila još jedna od njegovih neoprostivih grešaka, a njih je ionako, previše...

 

2.6. Ti me ne voliš i ne želiš

 

Ova pjesma najbolje pokazuje stvarnost.


Obično u pjesmama, pričama, bajkama, sve su ljubavi velike, sudbinske, srećne ili tragične, ali ovo je nešto drugo.


Ljubav Jesenjina i žene koja je s njim u tom trnutku je prolazna, nevažna, nepostojeća. Njih veže samo strast i nema jakih emocija.


Tu nema ni previše nježnosti, ni onih malih pakosti i igrica, ničega. Čak je i sasvim nebitno koliko je ko ljubavi imao.


Bitna je samo prolazna strast.


Mnogi su, baš kao i on, imali tu ženu, ali niko još nije dotakao njeno srce, pa čak ni on. Jesenjin to, zapravo, i ne želi. Ljubav je za ovo dvoje mladih ljudi nepoznata stvar. Njeno srce ostavlja drugima. Riječima:

 

Ovu vatru sudbinom očajno
Ne zovi, veza lakoumna to je.
Kao što smo se susreli slučajno,
Rastaćemo se uz smešak nas dvoje,

 

on ženi govori da ne pokušava da stvori od njih nešto što nikad ne mogu postati, odani jedno drugom. Uvjerava je da će i rastanak, baš kao i taj slučajni susret, biti uz smiješak i da niko neće žaliti. Daje joj i par savjeta: kada ode u svoj svijet i nađe druge ljubavnike, da ne dira neljubljene, jer takva srca su lako lomljiva i opasna. Njihov rastanak neće biti kraj svijeta, ni njegovog, ni njenog. Srešće se opet, ali biće samo poznanici. Pozdraviće se ljubazno, uz sjećanje na kratku vezu.


Takvih veza je mnogo i nije svaki susret ljubav iz bajke, to je stvarnost. Inspirisan svojom ravnodušnošću prema ženi, Jesenjin je napisao ove stihove. Ipak nije oduvijek bio takav. Nekad je bio romantik koji je i sam vjerovao u bajke. Njegova ličnost sada je izvajana raznim događajima, više nije isti lakovjerni dječak, sada teže pokreće svoja osjećanja i to govori u završnim stihovima pjesme:

 

I ništa neće dušu da zanjiše,
Nit u drhtanje može da je svali.
Ko je ljubio, taj ne ljubi više,
Izgorelog niko ne zapali.

 

2.7. Po smeloj, besnoj snežnoj buri

 

Oktobarska noć 1925, donijela je mnoge zanimljive, bezimene stihove, pa i ovaj o trojci.

 

Po smeloj, besnoj snežnoj buri
tuđa trojka poljem juri.
Na trojci juri tuđa mladost.
Gde je moja sreća? Gdje je radost?
I sve je nestalo pravim čudom
trojkom isto tako ludom.

 

U ovim stihovima, trojka predstavlja sreću namijenjenu jednom životu, jednom čovjeku. Svako ima tu svoju trojku, svoju sretnu zvijezdu. Nekom ona sja više, nekom manje, nekom se ponekad sasvim ugasi, a nekom čak i previše sija, toliko da smeta drugim očima. Sreća je nepredvidiva stvar i nikad ne znamo kako da postupamo prema njoj. Dolazi i ode kad poželi, bez najave, bez upozorenja. Niko ne zna koliko sreće ima, ali je troši maksimalno, svakog trenutka, ne štedeći je za neke lošije dane. Možda je to razlog što nekad sasvim iščezne.


Jesenjin posmatra sreću drugih ljudi, bez trunke osude ili zavisti. Tim ljudima on nema šta zamjeriti i nema koga kriviti što je njegova srećna zvijezda zaspala. On samo gleda i sjeća se svoje sreće. Mladost je period kada sve zvijezde sijaju jače nego u ostalim periodima života. Mladost je, takođe, i period neznanja, kada ne znamo koliko smo, zapravo, srećni i ne znamo kakav to život poslije može da nas sačeka. Tako i ovaj pjesnik nije znao granice svoje sreće. Trošio je ludo, brzo, ne razmišljajući šta će sutra biti. Sada se pita gdje je radost, gdje je ta sreća sad, mada u dubini duše zna odgovore na ta pitanja. Jedino što ne zna, to je kako da se vrati u taj dio svog života. To niko i ne može da mu kaže. Gledajući srećne mlade ljude, shvata koliko je, zapravo, sreće on potrošio. Jedino, na šta je malo ljut, je čudo koje čini sve to, koje pravi ravnotežu među tim zvijezdama. Ali da nije ravnoteže, ko zna kako bi svijet izgledao...

 

2.8. Ne žalim, ne zovem, ne plačem

 

Mnoge pjesme Jesenjin je ostavio bez naslova. Stihovi su ti koji govore sve. Tako i ova, mirna pjesma nema ime.


U njoj govori o prolaznosti, starenju i ne žali ni za čim.

 

Ne žalim, ne zovem, ne plačem,
Sve će proći, k'o s belih jabuka kad.
I zlatom venjenja zakačen
Neću biti ni ja više mlad.

 

Zna šta ga čeka i da niko vječno nije ostao mlad. Zna da će se potrošiti kao i sve na ovom svijetu, kada godine prođu.


Njegovo srce se već umara i zna šta mu dolazi. Proljeće u njegovoj duši uveliko iščezava i nema mjesta za tugu, jer sve je to prirodno i normalno i on ne pokušava sudbini pobjeći.


Malo je stvari koje bi ga sad na ludosti navele. Više ga ništa ne može natjerati da bos zemljom potrči.


Sva ta divlja osjećanja su nestala, potrošila se, mladost i djetinjstvo ne traju zauvijek i više nema sreće u malim stvarima. Kako odmiču godine, odmiče i granica zadovoljstva i malo šta se uspije približiti toj granici. Iskren osmijeh odraslog čovjeka je rijetka pojava, dok se čisti dječiji osmijesi kriju iza svakog ćoška.

 

Ne postoje sad želje koje mogu da uzdrmaju ovog pjesnika, da mu donesu nemir i nestrpljenje. Sve što je htio, ostvario je, a ono što nije, više nije važno, kao da je umoran za strasnu borbu.


Gledajući oko sebe, shvata da je pred njim svijet koji jenjava.


Sve se gasi, prolazi. Drveće, cvijeće, čak i zemlja na kojoj stoji, stari iz minuta u minut. Umire ono što se s njim rodilo. Jutarnja rosa umire svaki put kad sunce izađe, ali rađa se nova rosa, novo jutro, nova radost. To je ta ravnoteža u prirodi. Sve je to zdravo i shvatljivo za Jesenjina. On se ne ljuti, jer zna da tako treba biti...

 

Navek nek je blagosloveno
Što je došlo da cveta i mre.

 

2.9. Ne grdite. Tako mora biti

 

U još jednoj bezimenoj pjesmi, Jesenjin opisuje šta za njega predstavlja slobodu. U ovoj pjesmi je umoran od gradske gospode i strogih pravila ponašanja. Umoran od svih tih ograničenja koja sputavaju njegovu divlju prirodu da izađe. Njegove riječi samo uz jak vjetra mogu da se govore, to nisu riječi mirnog, učtivog čovjeka, to su riječi nemirnog mangupa. Dosadilo mu je da ga grde zbog ludosti koje pravi za ljubav svom talentu. Glava mu je otežala od takvih pridika i sad želi slobodu. Želi da pomjeri sve granice i bude slobodan, kao ulični skitač. Slobodan od muka koje muče gospodu, slobodan od razmišljanja o novcu, slavi, bontonu.

 

Minula me ljubav k selu, gradu.
Kako da je sačuvam – ja pitam?
Baciću sve i pustiću bradu,
K'o skitač ću Rusijom da skitam.

Manuću ja poeme i knjige,
Džak na rame, pa hajd' sa vrljikom,
Jer u polju, skitnici bez brige,
Vetar peva više nego ikom.

 

Skitnica iz njegove pjesme je čovjek lakog koraka, prljav, ali srećan i raspjevan, jer nema nijednu brigu na umu.


Za ljude koji ga izbjegavaju, „glumiće budalu" često, jer se i sam zabavlja gledajući njihova zbunjena lica i znajući kako je ružno ponižavati nekog na taj način, kao što bi oni ponizili njega da im se da. Neki će samo proći, neće ni primijetiti da postoji i biće slobodan da radi šta god poželi. Dugo će gaziti široka polja, mirisati na luk i rotkvu, remetiti tišinu.


Prostrana polja uvijek će biti raspoložena za njegove korake i jedina obaveza za skitnicu je da pronađe hranu za sutra. Sunčan dan je najljepši kad se gleda okom nekog tako slobodnog.


To je sreća o kojoj Jesenjin sanja. Treba mu vremena da uživa u zvucima prirode, treba mu vremena da se zanese i luduje, treba mu vremena da bude slobodan i da se odmori u svojoj slobodi, "jer bez ovih ludosti malenih, on ne može živjeti na svijetu".


2.10. Neću da se varam. Idem s ranom

 

Zbog pijanstava, ljudi su često osuđivali Jesenjina. To ga je pogađalo, pa se požalio papiru, jednom prilikom.


Rana koju on nosi u svom srcu čistom, zahtijeva mnogo pažnje, samo on je "pazio" na loš način, zbog toga su ga ljudi zvali šarlatanom i skandalistom. To mu je jako teško padalo, jer on ništa nažao njima nije učinio. Nije pljačkao, niti ubijao ljude. Samo je bio nestašan, ali spreman svima da uputi osmijeh i ljubaznu riječ. Njega vole tverske ulice i psi, iako ima srce „moskovskog lole". Tamo je lijepo primljen, njegov lak korak svi znaju, ali nije mu jasno kako od gospode dobija nepoštovanje i zaziranje.


Ja cilindar ne nosim zbog žena.
Glupa strast je jednaka rugobi.
Iz njed' ja dušu riješim sjena,
Kobilama dajem zlato zobi.

 

U ovom stihu govori o razlozima svog pijanstva. On se ne opija zbog žena, kako mnogi misle, jer to za njega predstavlja nešto smiješno. Prema ženama je znao lijepo da se ponaša i znao je da voli, ali one ga nikada ne bi navele na tako nešto.


On se opijao da ubije mračne misli i osjećanja. U alkoholu je utapao brige, sumnje, slutnje i sve ono što nikad ne bi želio da ispliva. One snažnije ružne misli, napajao je alkoholom, da bi bile mirne i tihe.


Uprkos tome, ostao je fin i častan čovjek. Gospodstvo za njega nije bilo dijeljenje ljudi po finansijskoj situaciji, već po humanosti i dobroti. On je bio spreman svakom uličnom psu svezati oko vrata svoju najskuplju kravatu. Svaki čovjek za njega je bio jednak i vrijedan poštovanja. Mislio je da svi treba tako da se ponašaju i, dok slava traje, svi su dobri prema njemu, ali čim se zavjese spuste, svi su tu da mu prebacuju zbog mana.


Za svoje opijanje krivi ranu na srcu koju nosi. Tuga je ipak bila dio ovog pjesnika.


Neću više ja da idem s ranom
U svom srcu. Kad mi sviće istom,
Da me zato zovu šarlatanom,
Da me zato zovu skandalistom.

 

2.11. Izgleda da od iskoni tako

 

Kao i mnoge druge, Jesenjinova pjesma o papagaju najava je njegove smrti. Od svijeta se opraštao skoro svakim stihom i vidio je svoju smrt prije nego bilo ko drugi. Upozoravao je ljude na ono što dolazi, ali, ma koliko stihova napisao o tome, ljudi nisu bili voljni da čuju, sve dok se nije desila tragedija.


Još jedan opis svoje prohujale mladosti i svoje buduće smrti krasi stihove ove pjesme. Pošto se bližila treća decenija njegovog života, Jesenjin se osjećao staro i potrošeno. Takvi ljudi određeni period života žive svim srcem, pa ih ne ostane dovoljno za buduće dane.

 

Izgleda da od iskoni tako –
U triestoj: vešala predstoje,
Ko bogalji, svi smo odveć jako
Za živote privezani svoje.

 

U tridesetoj čovjek treba biti stabilan, ozbiljan i nema više ludih godina, niti nestašluka koji priliče toj dobi. Čovjek je svjestan sebe, svojih postupaka, obaveza, a to je preveliki teret za jednog umjetnika. Papagaj predstavlja tu ranu mladost, šareno perje su svi ti nestašluci, dragi srcu. Skinuvši prsten sa svog papagaja, Jesenjin ostavlja tu jako dragu prošlost iza sebe. Prsten daje svojoj dragoj, mada on zna da ona nije najpouzdaniji čuvar njegovog života, jer je ona jako mlada, željna da upozna veliki svijet. Možda ona prsten svog života daje nekom drugom muškarcu. Postoji rizik da se čuvar njenog prstena, njene ljubavi, zajedno sa njom nasmije njegovoj vjeru u tu ženu, da se nasmije onom što ona predstavlja za Jesenjina. Pjesnik se ne plaši toga i ni u jednom trenutku ne bi osudio taj čin. Svoju ljubav daje voljenoj ženi bez ikakavih očekivanja, vjeruje u nju, ali, i ako ga iznevjeri, razumjeće njenu mladost i preboljeće i to.

 

Sad šta mogu! Proć' će i ta rana.
Al je gorko vidjeti svoj kraj.
Prvi put je takvog vragolana
Prevario kleti papagaj!

 

Pomalo je otupio za ovozemaljske probleme, jer vidi, već vidi svoj kraj i okupiran je tom mišlju. Život je prevario ovog vragolana, nije imao dovoljno mladosti da proživi svoj vijek, te godine mira i stabilnosti, za njega su samo čuvale nemir.

 

2.12. Mećava

 

U ovoj pjesmi može se jasno vidjeti šta za Jeseninja znači ljubav i kolike su njene moći. Ovog pjesnika, obožavaoca ruskih ulica i alkohola, čovjeka kog su pratili slava i skandali, čovjeka koji se rodio da bi bio slobodan, kao što su bile i njegove pjesme i koji je bježao od mira, smiriti je mogla samo ljubav.


U Mećavi predstavljen je kratak dijalog između pjesnika i njegove voljene žene. U hladonoj, zimskoj noći, sve što treba za sreću je topla postelja koju će vješto pripremiti ruke drage žene.


On je u tim trenucima miran, spokojan, srećan. Nije joj rekao baš ništa, nikakvu istinu ili laž, nikakvu uvredu ili kompliment, jednostavno je prijatna tišina, koju prekida još prijatniji glas.

 

Draga me upita: - Da l' mećava veje?
Da spremim postelju, da se peć zagreje.

 

U njemu, te riječi probudile su mnoštvo prijatnih osjećaja i mnogo ljubavi obuzelo mu je tijelo. Za njega taj snijeg je bijelo cvijeće koje odjednom, neočekivano, donosi toliko radosti. Vezan za svoju dragu, jedino što u tom trenutku želi je ta topla postelja koju nudi. Jedino što budi strah u njemu je pomisao da bude sam, bez nje. Ne želi da se ikada nađe u toj situaciji i na njeno bezazleno pitanje, odgovara joj riječima...


Pripremi postelju i peć, nek se zgreje,
Bez tebe u duši vejavica veje.

 

2.13. Pismo od majke

 

U ovoj pjesmi je opisan sav jad Jesenjinovog života. Pismo koje je napisala njegova majka govori o svim pogrešnim odlukama koje je donio. Pismo ga je jako uznemirilo i rastužilo, ali on zna da je sve što je majka napisala istina i ne zna kako da ispravi svoje greška. Najradije bi se rodio ponovo i počeo život ispočetka.


Ona ga u pismu zove da dođe kući za praznike i da kupi svojima po neku jeftinu stvar, jer u selu vlada oskudica. Ona nije srećna zbog njegove slave, jer smatra da je slava loše uticala na njega.

 

Strašno mi je krivo
što si pesnik,
što ti je slava kleta
postala drugom.
Bolje bi bilo
da si od malena
orući njivu, išao za plugom.

 

Ona je stara, nemoćna, nema na koga da se osloni, a da je on ostao kraj nje, sve bi bilo drugačije. Sada bi imala snaju, koja bi je odmijenila u kućnim poslovima, dok bi ona čuvala unuke.


Teško joj je i što su njenu unuci sad rasuti po svijetu i nijedno nije stavila u krilo. Žao joj je što njen sin nije imao snage da sačuva ženu svojih snova, pritom misleći na Isidoru Dankan.


Slava je Jesenjinu uzela dušu, prijatelje, dom, poslala ga u kafanski šljam i majka je svjesna toga. Sjeća se dana kada je slava tek predstojala, kada su svi sa oduševljenjem pričali o budućem pjesniku i kada se otac nadao velikom novcu od sinovljevih pjesama. Jesenjin nije ispunio roditeljske nade. Da je ostao kod kuće, sve bi bilo drugačije. Niko ih ne bi dirao, Jesenjin bi bio poštovani predsjednik svoga sela. Majka žali za svakom željom koju je poželjela za svog sina, a nije se ostvarila.


To pismo uznemirava ionako uznemirenog čovjeka. Ne zna kako da počne odgovor, bole ga majčine riječi i jedino o čemu razmišlja je kako da se opravda sebi i drugima za svoje pogrešne izbore.

 

2.14. Odgovor na majčino pismo

 

Uznemiren majčinim riječima, ali i pun ljubavi i poštovanja prema njoj, Jesenjin piše pismo u kojem bi se opravdao.

 

Starice draga
Živi kako umeš.
Nežno osećam tvoju
Ljubav i njome se sladim.
Al' samo ti
Nimalo ne razumeš –
Kako živim
I šta u svetu radim!

 

Majci pokušava objasniti svoj život koji nimalo nije lak. Najprije piše o zimi i mećavi koja tamo vlada. Svjestan je teških misli koje muče njegovu majku i kako zime i snježne pahulje donose samo još veći nemir. Više od svega na ovom svijetu, Jesenjin voli proljeće. Ono za njega predstavlja revoluciju, vrijeme kad se sve mijenja nabolje. On očekuje jednu takvu revoluciju u svom životu. Nada se da će se probuditi jednog jutra i da će sve biti onako kako je trebalo da bude.


Ali stvarnost je drugačija i ne nudi bajke i ostvarene snove na svakom ćošku. Ni sunce ponekad ne može zagrijati svaki hladni kutak naše planete. Zbog toga, Jesenjin se prepustio pijančenju.


Ali ipak vjeruje u svoju revoluciju. U Lenjinovo vrijeme se ratovalo, ali ponekad puška nije bila jedino oružje, bilo je i onih koji su ratovali perom, kao što je Jesenjin, i nadali se pobjedi, kao i svi drugi vojnici.

 

Al' doći će vrijeme
Mila moja majko!
Doći će ono: s njim i nova vera!
Nismo se zalud latali oružja: jedan – topa
A drugi pera.

 

Želi da majka zaboravi na novac, jer Sergej Jesenjin nije na prodaju. I obećava da će doći, kad se smiri mećava, ali dok traje, ostaće daleko sam, da preživi tu zimu.

 

Što je prošlo – vratiti se neće!

 

2.15. Tu noć vratit' neću moći

 

Vrijeme je jedina stvar na svijetu koja se ne može zaustaviti. Nekad poželimo da što brže prođe, ali češći su trenuci kad bi ga potpuno zaustavili ili stalno vraćali, iznova proživljavajući drage događaje. Ali, ni to nije moguće.


Svjestan toga, Jesenjin piše ove stihove.

 

Tu noć vratiti neću moći,
Neću videt dragu svoju, čio,
Nit čut' pesmu sreće u samoći
Koju slavuj u bašti je vio.

 

Sve što je lijepo proći će jednog dana, ostavljajući veliku prazninu za ono što tek dolazi. Ali period od sreće do sreće, obično ispune manje lijepi dani, priroda se potrudila da stvori takvu ravnotežu. Zato, poslije najljepšeg proljeća i ljeta, dolazi tmurna jesen, puna kiše.


I draga, o kojoj Jesenjin piše kao da je mrtva, nije umrla stvarno, samo više nije dio njegovog života. Više je neće vidjeti, ni čuti i neće ih vezati ista osjećanja, pa čak ako je i sretne, biće samo stranci, zato o njoj piše kao da je mrtva.

 

Draga čvrstim snom u grobu spava,
S njom u grudima i ljubav počiva,
Razbudit'je neće ni mećava
Iz sna tvrdog, da krv struji živa.

 

Ljubav koju su imali, umrla je s njom, jer ta žena više nikada neće biti ista kao onda kad su bili zaljubljeni. Sad je krase drugačiji snovi, želje, riječi, ljudi. I sad u pjesniku vlada tuga, praznina. Nema pjesme čiji zvuci bi ga razbudili. Čak ni stare pjesme više nisu drage. Ali i to će proći. Svaki minut odnosi ponešto, suzu ili smijeh, vremenu je svejedno. Ali odnoseći jedno, donosi drugo i to je ono što tješi pjesnika.

 

2.16. Nisu zalud našim krajem

 

Čini se da se već od rođenja Jesenjin oprašta od ovozemaljskog života. Nemoguće je pročitati bilo koju njegovu pjesmu, a ne pronaći motiv smrti u njoj. Rodio se da bi veličao kraj i ubrzo ga i sam doživio, na neobičan način. Godine 1917, čak osam godina prije smrti, piše pjesmu koja najavljuje njegov kraj.


Prva strofa govori o burama, vjetru, nemiru koji je pratio Jesenjinov život. Vukao ga je čudan sjaj takvog života i očigledno prerano zasitio.


Uz miloštu nečju davnu,
Kad plav beše magle veo,
Zagonetnu, divnu, slavnu,
Ja sam zemlju preboleo.

 

Ovi stihovi pokazuju koliko Jesenjin nema volje za životom. Cijeni ono što pruža zemlja i zahvalan je za sve trenutke koje je na njoj proveo, ali više ga ništa ne vezuje za nju, odavno su im se putevi rastavili i on nema šta da traži ovde. Ne osjeća se ni tužnim, ni jadnim što će zaspati zauvijek, jer on je prebolio sve ono što će ostati poslije njega.


Najljepši trenuci stigli su ga jako rano i izgleda da je njegova sreća bila potrošna, pa su godine koje će uslijediti znak izgubljenog čovjeka, koji ne pripada ovome svijetu. Mir i vječnost, smiraj koji nudi smrt, privlači ga; svjestan da bol ne postoji kada se zauvijek zaspi, želi što prije preći granicu života i smrti.


I u zadnjoj strofi opisuje zalazak sunca, gešenje dana. Sve je toplo, prijatno i mirno dok umire jedan ljetni dan. Tako Jesenjin doživljava i svoju smrt. Kao što je prirodno da padne noć i umre dan, tako je prirodno da se završi i njegov život. Mirno, bez uzbune, prijatno, kao da se dešava nešto lijepo, jer kad se ugasi jedan dan, on ostavlja mjesto za novo jutro, tako i Jesenjin ostavlja svoje mjesto na zemlji nekom novom, mladom životu.

 

2.17. Da li zvuci srebrenasti

 

***
Da li zvuci srebrenasti
Zvone to? Il' duša sniva?
Sjaj ikona ružičasti'
Zlatno čelo mi pokriva.

Nek nisam taj dečko slatki
U šumu krila plavom tome,
Radostan je san moj kratki
O proplanku nebeskome.

Ne treba mi groba 'jao'
Tajna neće s reč'ma ludim.
Nauči me, da bih znao,
Nikad da se ne probudim.

 

Jesenjin u ovim stihovima priča o sreći koju osjeća dok sniva.


Ljepotu pronalazi u raznim stavrima, u zvuku zvona, sjaju ikona.


Više nije onaj stari, veseli dječak, mangup spreman za razne nestašluke. Sada njegova duša teži drugim ljepotama. Najradosniji je dok sanja, a u njegovim snovima često se vide nebeski proplanci. Sanja o tom velikom, plavom, toplom prostaranstvu, sanja da njegova duša leti njime slobodna, bez briga, bola, bez teških misli, koje mu savijaju krila i tako ga prisiljavaju da ostane na zemlji.


On nije od onih što bi voljeli vidjeti svoju sahranu, što bi htjeli znati ko će plakati za njima i kakvo će mu cvijeće spustiti na grob, za posljednje zbogom. Njemu to ne treba, to nije cilj. Sve te lude riječi koje bi poletjele za njim u nebo, njemu malo znače. Želi naučiti da sanja, da zauvijek sanja svoja plava prostaranstva. Želi saznati put za svoj raj, jer pakao i raj za svakog su drugačiji. Lako je umrijeti, ali teško je sanjati vječni san. Nikad ne znamo šta nam Bog sprema, tako i on nije siguran kud bi ga smrt odvela, ali htio bi naučiti vještine snova, da bi vječno gledao svoja plava prostranstva, simbol svoje slobode.


Jesenjin u nekim pjesmama smrt opisuje kao lijepu i sasvim očekivanu pojavu. Ne vide se tragovi tuge, ni očaja, samo mir, duboki mir i smrt koja se očekuje svakog trenutka. Jesenjin je umirao mnogo puta. Svakim novim stihom ubio bi po komadić svog srca i to je vjerovatno dovelo do njegove velike tragedije.

 

2.18. Naigro se, naplakao pljusak proletnji

 

Postoje i Jesenjinove pjesme koje su jasno ukazivale na njegovu tugu i depresiju. One su uobičajene, stalne, iznenađujuće je bilo naći srećne riječi među stihovima možda najtužnijeg čovjeka ovog svijeta.


U jednom trenutku mu je dosadio život sa samim sobom, krivio je sebe za sve greške i više nije mogao lako da se opravda. Smisao života u tim trenucima nije nalazio čak ni u svojim pjesmama koje su mu bile sve. Razočaran je bio svijetom i time što njegove riječi nisu uspjele da ga promijene, a razočaran je bio i svojim likom, jer ni sebe nije uspio promijeniti.

 

Naigro se, naplakao pljusak proletnji,
Umuko je bure let.
Dodija mi s tobom o, Sergej Jesenjin,
Da gledam ovaj svet.

 

Gledajući njegovim očima, svijet je bio jezivo mjesto. Nije se snašao u gospodskim krugovima, a trenuci koje je provodio na selu bili su mu jedina nada. Opjevao je sve što mu se dešavalo, ali pjesme su doticale samo njegovu dušu i dušu rijetkih, njemu bliskih ljudi. Pjesmama, slavom i novcem nije mogao kupiti sreću sebi, ni drugima. Pjesme nisu vraćale minule trenutke i ljude koje je davno volio.


Shvatio je i da svijet može bez njega, da će se lijepi trenuci i očaravajući pejzaži dešavati i bez njega i njegovih rimovanih opisa. To ga je boljelo, jer je očekivao više pažnje, veće mjesto pod suncem.

 

Lik zemlje neće stih izmeniti,
Nit tresti lišća bezbroj.
Uvek će za stablo privezan biti
Taj jezik crveni tvoj.

 

On ništa neće promijeniti, stihovi će i dalje pričati njegove priče, ali oni su pisma bez adrese, nikome upućeni, pušteni u suton tih.

 

2.19. Grubima – radosti k'o hleba

 

Čak i boeme kafanski život nečemu nauči. Tako je i Jesenjin učio iz svojih kafanskih iskustava. Navikao je na nepravdu prirode, ništa nije podijeljeno kako treba.

 

Grubima – radosti, k'o hleba,
A nežnim – žalosti do Boga.
Meni baš ništa ne treba,
Nit mi je žao ma koga.

Žalim još sebe pomalo,
Žalim beskućno pseto.
Putanja ova me pravo
Dovede u krčmu, eto.

 

On je razočaran i ljut zbog priča koje kruže Rusijom o njemu, slavnom pjesniku. Isprovociran ružnim riječima, odgovara svima koji ga izbjegavaju i ogovaraju. U ljudima odavno teško nalazi tragove dobrote i više nema saosjećanja za njih, jer ni oni nikad nisu imali saosjećanja za njega. Sad samo žali sebe i životinje kojima je uvijek bio prijatelj, jer je znao da nijedan čovjek ne može biti tako odan kao što su životinje odane.


Vidjevši ono što nije očekivao, drugu, mračnu stranu medalje, drugu stranu "prefinjenih" ljudi, ne krijući svoje razočaranje, odlazi u krčme, da liječi rane.


Nije mu jasno zašto ga grde ljudi, koji sto puta više rđe kriju pod finim, skupim kaputima, nego on u svojim čašama.


Sa sjetom gleda bezbrižne mladiće, nesvjesne zlog svijeta koji ih očekuje i ima želju da upozori svakog da sačuva dobru dušu, da se ne preda mračnoj strani.


Prkosno ispija flaše votke, uz poruku da ne pije iz zadovoljstva, već da zapuši dušu, ranjenu, svoju.

 

Gotov sam već. I stupam.
Bezbroj je flaša u stroju!
Ja zapušače skupljam –
Da zapušim dušu svoju.


2.20. Kao u jesen sova zavija

 

Ovaj pjesnik bio je svjestan mnogo čega, ali nije bio svjestan svog uspjeha. Znao je da je slavan i znan, da njegove riječi Rusija voli, ali nije znao da će te riječi i nakon decenija par, ponavljati neki novi, mladi ljubitelji poezije. Nije shvatao svoj značaj za svejtsku književnost. Pisao je pjesme o raznim krajevima, ali postoji i pjesma o kraju njegovog pjesničkog stvaralaštva.


Kraj svog pisanja, svog talenta vidi kao tešku, tmurnu jesen koja svakog časa očekuje da se pretvori u hladnu zimu. U trenutku pisanja ovih stihova osjećao se istrošeno, nemoćno da nastavi sa beomskim životom i stvaranjem novih stihova, a nije znao da upravo, jadajući se papiru kroz pero, stvara još jedno vrhunsko umjetničko djelo.


Hladan je, prazan, kao drvo bez lišća, koje ludi vjetar više ne raduje, ne razigrava, već samo bije i ogolijeva. Osjeća da će bez njega, neki drugi mladići tkati bolje pjesme zlatnim nitima svog srca, a neće ga se ni starci, koji su ga nekad voljeli, sjećati. Više niko neće biti raspoložen da čuje još jednu rimu zlatokosog mangupa. Tuđe riječi će zazvoniti jače Rusijom i za njegove neće biti mjesta, kao da se tako visoko mjesto u pjesničkim krugovima tako lako preuzima. Ovo su bili rijetki trenuci kad je sumnjao u svoje stihove.


Nov pesnik doć' će iz polja gluva,
Odjeknut' šuma kroz novi klik će.
Kao u jesen i vetar duva,
Kao u jesen šapuće lišće.

 

Tuga u ovom stihovima je ogromna, jer jedino što je ovaj Rus imao bio je ogromni talenat i ljubav za skitnice. Njegovo mjesto ni danas, poslije osamdeset sedam godina, niko nije uspuio zauzeti, čak mu se ni približiti, jer niko, sem ovog princa tuge, nije uspio tako prikazati poeziju, prosto, a savršeno.

 

2.21. Ispovest huligana

 

Ovo je pjesma posvećena ženi. Ovde se ne radi o istinskoj ljubavi, već o još jednoj prolaznoj avanturi. Kroz pjesnikov život su prolazile mnoge žene, ali nijedna od njih nije uspjela kraj njega i da ostane. Čak je i one, koje je mnogo volio, nekako uspijevao nagovoriti da odu. Kako i sam kaže, bio je samo sanjar, čovjek za koga je stvarnost bila nepoznat pojam.

 

Šta sam? Ko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živeo sam usput, kao sve da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

 

Djevojci, koja je glavni junak ovih stihova, govori istinu koju se malo ko usudi reći. Ljubio je usput, po navici, kao što bi upalio cigaretu i sve zaljubljene riječi koje joj je uputio, nisu bile iskrene, već su izmišljene samo za nju.


Uprkos tim riječima, Jesenjin nije uspio ispuniti prazninu u svom srcu.


Između njih dvoje postojala je strast, koja ih je oslijepila za sva druga osjećanja, ali strast je bila jaka i potrošna, pa je i ona za kratko vrijeme iščezla.


Njegova duša odavno je bila naviknuta na razne boli, pa mu odbijene želje i neshvaćena tuga nisu donosile nemir. Ali, djevojka sa kojom je proveo kratko vrijeme, koja mu je pružila trenutnu ljubav, u njegovim očima ipak zaslužuje poštovanje i nikada ne bi pomislio da joj uputi ružne riječi.

 

Ali, ako tražeći neku srodnu dušu
Vezan protiv želje, utonem u sjeti,
Nikad neću da te ljubomorom gušim,
Nikad neću tebe grditi, ni kleti.

 

Slični ljudi i žene prolazili su kroz Jesenjinov život, ali ipak, ovaj ulični gospodin, sačuvao je ljubaznost i poštovanje za svakoga. Sanjar, čije misli se nikad nisu budile iz sna, volio je i poštovao ljude koje sretne na javi.

 

2.22. Pismo ženi

 

Ovo je jedno od onih pisama upućenih Jesenjinu dragim ljudima, u znak da je pobijedio alkohol i vratio se zdravom životu. Nije lako odrediti kojoj od njegovih supruga je ovo pismo upućeno, ali najvjerovatnije je upućeno Zinaidi Nikolajevni Rajh, što se može zaključiti iz govora upućenog ocu od strane njegovog sina Konstantina. Ženu, kojoj je pismo posvećeno, Jesenjin oslovljava sa „Vi", što pokazuje neizmjerno poštovanje i divljenje prema njoj, ali i to da je od njihovog zadnjeg susreta prošlo dosta vremena i da su sada samo poznanici, gotovo stranci. Najprije govori o njihovim zajedničkim uspomenama, koje nisu tako lijepe i koje je ona vjerovatno zapamtila. Govorio je i o njenim riječima, koje su mu ostale u ružnom sjećanju.

 

Rekoste:
Da ćete sve da prekratite,
Da Vas je izmučio moj život gadan,
Da je vreme da se posla latite,
Da je meni suđeno –
Da sve niže padam!

 

Znao je da ga nije voljela mnogo, jer nikada nije primijetila da prolazi kroz ljudski pakao, da je sudbina bila brža od njega, a njegovo lako lomljivo srce nije moglo podnijeti sve što mu ona sprema i što veliki svijet nudi. Naivni dječak sa sela nije mogao ni da sluti koliko zla se krije na ovoj planeti i da je dobrota rijetka osobina kod ljudi.


Zemlju je poredio sa lađom i tvrdio je da ne postoji niko ko na toj lađi nije griješio i padao.

 

Al' ko od nas na korabu gnusnom
Nije padao, povrać'o i psovo k'o gamen?
Malo je njih sa dušom iskusnom,
Što na talasima osteše k'o kamen.

 

Govorio je, da se baš tad spuštao na dno broda, da ne bi gledao ljudsko povraćanje. Ljudsko povraćanje predstavlja sve ono loše što ljudi kažu ili učine. Dno lađe bile su kafane u kojima se opijao, da bi "bez ikakvih uznemirenja ubio sebe, u ognju, pjan".


Svojoj dragoj priznaje da njihov zajednički život nije bio bajka, da je primjećivao tugu u njenim očima, koju je samo on prizivao, skandalima koje je pravio u alkoholisanom stanju. Ali, poslije toliko godina, on se promijenio. Više nije ona stara skitnica i želi da ona zna to. Često je se sjeti, kada je sam i baš zato njoj piše ovo pismo. Postao je bitan u svojoj državi, moćnoj Rusiji. Sada je ozbiljan i učtiv više nego prije. Sada ne bi ponavljao stare greške i mučio voljenu ženu. Ali svjestan je da ona sada ima dom, muža i dobar brak, da joj on više nije potreban. Od nje ne očekuje ništa, samo je imao potrebu da joj se javi i kaže za svoju veliku promjenu i uspjeh. Pismo završava riječima iz kojih se može zaključiti da on sebe smatram nebitnim u njenom životu.

 

Živite tako,
Nek Vas prati sreća,
Pod okriljem obnovljene seni.
S poštovanjem,
uvek Vas se seća
poznanik Vaš
Sergej Jesenjin.

 

2.23. Doviđenja, druže moj, doviđenja

 

Ovu pjesmu Jesenjin je ispisao svojom krvlju na zidu hotela, nekoliko trenutaka prije svoje smrti. Ovo je njegova posljednja pjesma, oproštajna. Neobično je to, kako u pjesmi nema tragova tuge, ni nemira, a Jesenjin se, u tim trenucima, nalazio u jako teškom psihičkom stanju. Čak u njegovim riječima može se naći mir, jer on je oduvijek najavljivao svoju smrt. Kao da je rođen samo da bi opjevao tugu i otišao, vratio se na nebo. Za njega je smrt bila kao neko putovanje i svom prijatelju obećava ponovno viđenje, kao da će se vratiti jednog dana.

 

Doviđenja, druže moj, doviđenja.
Dragi moj, u mojim si grudima,
Urečeni rastanak, obećava viđenja,
Obećava novi susret ljudima.

 

Čak ne želi ni da ljudi budu tužni zbog njegovog odlaska. Svima želi svoju smrt predstaviti kao nešto prirodno, normalno, baš kao što je i on shvatio. Bio je veliki pjesnik, slavan i za života, što se malo kom umjetniku dešava, ali bio je nježan, krhke duše i nije mogao da se izbori sa svakodnevnim poteškoćama i zlom koje je sretao kao prepreke na svom putu.


Činjenica je, da je i u trenucima najvećeg ludila, imao moć da napiše najljepše riječi. Riječi su bile njegovo oružje. Miran život na selu, uz voljenu ženu i svoju porodicu možda bi spasao ovog čovjeka, ali njegov put je bio drugačiji. Umjetnička djela koja je za života stvarao, bila su često nagrađivana, ali postojala je cijena koju je morao platiti za svoj veliki talenat. I platio je. Oduzeo je sebi život jako mlad, ali iza sebe je ostavio vrijedna djela i potomke. Život je završio riječima:

 

До свиданья, друг мой, без руки, без слова,
Не грусти и не печаль бровей, -
В этой жизни умирать не ново,
Но и жить, конечно, не новей.

 

2. ZAKLJUČAK

 

Bez sumnje, Sergej Jesenjin je bio jedan od najvećih pjesnika ovoga svijeta. Malo je poznato da je on prvi ovozemaljski pjesnik čiji su stihovi izgovarani u kosmosu. Prvi kosmonaut u svijetu, Jurij Gagarin, završavajući svoj herojski polet, čitao je u kosmičkom brodu stihove Jesenjinove pjesme Kapetan zemlje.


Jesenjinov otac, Aleksandar Nikitič, po riječima Tatjane Fjordovne, nikada nije znao na pravi način odgovoriti seljačkim dužnostima, oduvijek je bio sanjar. Vjerovatno je ta sjena talenta pala i na njegovog sina, Sergeja Jesenjina.


Majka Tatjana najviše je bila zaslužna za sinovljeve uspjehe. Ona mu je davala snagu, samouvjerenost, smisao da bude uporan, a bez nje on ne bi ni bio svjestan svojih mogućnosti i ne bi se usudio da ode u svijet i postane to što je postao.


O Jesenjinu najviše se može saznati iz zapisa koji su ostali iza njegovog najboljeg prijatelja, Vsevoloda Roždestvenskog.


Zanimljiva je priča o njihovom prvom susretu. Sreli su u prostorijama časopisa Tolstovo. U prostoriji bilo je mnogo potencijalnih pisaca koji su čekali susret da urednikom, ne bi li njihove pjesme bile objavljene. U tim prostorijama, koje su ličile na bolničku čekaonicu, odjednom se pojavio lik osamnaestogodišnjeg pisca. Pošto su sva mjesta za sjedenje bila zauzeta, Jesenjin je, sasvim slučajno, prišao Roždestvenskom, rekavši mu: „Slušajte, pomerite se malo, biće na toj stolici mesta za nas oboje." Čekajući urednika koji je tog dana odbio da primi obojicu, sprijateljili su se. Kao i svi ostali, ovaj čovjek bio je očaran seljačkom ljepotom zlatokosog dječaka. Bio je veseo, simpatičan, pametan, zanimljiv i samouvjeren. Recitovao je svoje stihove ponosno, pomalo drsko. Kada je pričao, činilo se da šeretski namiguje.


Kako je vrijeme odmicalo, Jesenjinova slava bivala je sve veća i veća. Jesenjin je bio svjestan svoje veličine u pjesničkim krugovima. Bio je slavoljubiv. Ljudi su njegove pjesme doživljavali kao svoje himne, te pjesme bile su odraz narodnog glasa.


Mrzio je pojavljivanje u salonima, među gospodom. Tu se nije baš najbolje snalazio i često je izgledao kao vođa ciganskog hora.


Pričalo se da je Jesenjin bio najljepši kada je tek došao u grad da proslavi svoja djela. Bio je neiskvaren slavom, naivni dječak, siguran u svoj talenat. Tada je bio srećan i čist, radovao se velikom svijetu koji će ga kasnije uništiti. Za njega se kaže i da je bio najnesebičniji čovjek na svijetu, volio je ljude i životinje, trudio se da veliča prirodu i svijet, ali to je skupo platio, jer se njegovo srce nadalo samo nježnosti, a ne materijalnom dobru, koje je već tad vladalo svijetom. Bio je mek, pa je lako padao pod spoljne uticaje. Očajnički se trudio da se uklopi u veliki grad i to ga je najviše i uništilo. Vidio je veliki svijet, ali je uvijek žalio za svojim selom, u koje se nije mogao vratiti, jer ga je grad uzeo pod svoje. Na sebe bi često stavljao neukusno raspoređene mašne, da dokaže svoj status, kako je i priličilo gospodi da pokazuju svoju moć, ali to je najbolji pokazatelj da Jesenjin nije bio spreman za takve stvari. Dušu koja je poznavala samo dobrotu, nisu mogle zadovoljiti skupe mašne, niti išta slično. Tu dušu mogle su samo zadovoljiti ljubav, dobrota i mir.
Njegov prijatelj, Vsevolod Roždestvenski, u par riječi pokušao je opisati zadnje dane života ovog pjesnika:


Tužan i nezaboravan bio je naš poslednji susret. U jesen, 1925. počeli su da dolaze iz Moskve glasovi da je Jesenjin utučen, opkoljen samoubilačkim idejama i da se njegova mračna melanholija pretapa u teško nervno rastrojstvo.


Kada je okončao svoj život, mnogi pjesnici i obožavaoci Jesenjinove poezije došli su u malu sobu Saveza pisaca na Fontanki, gdje je ležalo njegovo beživotno tijelo, da mu požele počinak u miru, oproste se od njega uz ruže i poglede pune poštovanja, ljubavi i tuge. Nakon toga su novine pisale o smrti najtalentovanijeg pjesnika epohe, objavljene su i neke do tada nepoznate pjesme.


Niski dom sa plavim oknima decenijama poslije postao je neka vrsta muzeja, svi ljubitelji Jesenjinovih stihova željeli su otići tamo i vidjeti gdje je to čudo od pjesnika pisalo prve stihove. Iza njega, osim njegovih riječi, ostalo je i par njegovih ličnih stvari, sačuvanih od strane njegove posljednje žene, Sofije Tolstoj i njegove djece. Među njima su kutija cigareta, koju je ostavio na stolu kada se opraštao od sina Konstantina, neka pisma upućena njemu dragim ljudima, neobičan sanduk sa kojim je pratio Isidoru Dankan na putovanjima itd.


Postoji još jedna priča o njemu, a to je priča o tome kako nikada djeci nije donosio poklone, jer on nije želio da ga djeca vole zbog poklona, već da ga vole i bez njih. To je još jedan od dokaza da ovaj neprevaziđeni pjesnik nije želio biti materijalista, niti je želio da njegova djeca to budu. Takođe, htio je da njegova djeca znaju stihove svog oca, jer su stihovi bili dio njega, a nepoznavanje tih riječi, značilo bi da ne poznaju njega, što se jednoj porodici nikako nije smjelo desiti.

 

Sergej Jesenjin - Ana Snjegina 

Sergej Jesenjin - Bobilj i Drug

Sergej Jesenjin - Cveće mi veli zbogom ostaj

Sergej Jesenjin - Pasji sin

Sergej Jesenjin - Pesma o keruši

Sergej Jesenjin - Pismo majci

Helena Anić - Poezija Sergeja Aleksandroviča Jesenjina

loading...
7 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Jovana Bojić - Maturski rad na temu Sergej Jesenjin

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u