Sergej Jesenjin - Bobilj i Drug

Živeo je na kraju sela stari Bobilj. Imao je svoju kolibu i psa. Išao je po selu, skupljao kore hljeba i hranio se tako. Nikada se Bobilj nije razdvajao od svoga kučeta, i imalo je ono od milošte nadimak Drug. Pođe Bobilj kroz selo, lupa ispod prozora, a Drug stoji kraj njega, repom maše. Kao da čeka svoj dio. Reknu Bobilju ljudi:

- Bolje da makneš, Bobilje, svoje pseto, jer se ni sam ne možeš prehraniti". Pogleda Bobilj svojim tužnim ocima, pogleda - ništa ne kaže. Vikne svoga Druga, otiđe od prozora i ne uzme koricu hljeba.

Sumoran je bio Bobilj, rijetko je sa kim razgovarao.
Otpočne zima, dune srdita mećava, zakruži sniježna prašina, nabreknu debeli smetovi.
Ide Bobilj po smetovima, poštapa se, probija od kuće do kuće, a Drug trči uz njega. Pripija se uz Bobilja, gleda ga samilosno u lice i kao da hoće da izusti:

- Nikome mi nijesmo potrebni, niko nas neće prigrliti, sami smo ja i ti. Pogleda Bobilj psa, pogleda - kao da pogađa njegove misli - i tiho, tiho rekne: - Samo ti, Druže, mene ne ostavi.

Korača Bobilj s kučetom, dogega se do svoje kolibe, a ona stara, negrijana. Pogleda zemljanu peć, pogled prošara po svakom kutku, a drva - ni ćepanice. Pogleda Bobilj Druga, a ovaj stoji - čeka šta ce reći domaćin. A Bobilj će tek nježno:

- Upregnuću te, Druže, u sanke pa ćemo poći u šumu, nabraćemo tamo granja i pruća, pa ćemo dovući. založicemo kolibu, ugrijaćemo se nas dvoje kraj pripećka.

Upregne Bobilj Druga u sanke, dovuče granja i pruća, ugrije legalo, zagrli Druga, pomazi. Zamisli se Bobilj kraj pripeka, počne se sjećati prošlosti. Ispriča starac Drugu svoj život. Ispriča o sebi tužnu povijest i s bolom doda:

- Ti, Druže, ništa ne odgovaraš, ne zboriš ni riječi, ali tvoje su sive oči pametne... Znam, znam... ti sve razumiješ.

Umori se mećava od jaukanja. Prorijede se vijavice, zašumi kaplja sa krova. Tope se snjegovi, slivaju. Vidi Bobilj - prolazi zima, vidi i s Drugom razgovara:

- Živnućemo , Druže, s proljeća.

Zaigra crveno sunce, požure odmah potoci - praporci. Gleda Bobilj s prozora, pod prozorom se već zemlja crni. Nabreknu na drveću pupoljci, zamiriše na proljeće. Samo godine Bobilja varaju, samo vlaga proljećna starca probija. Počeše noge njegove klecati, kašalj je grudi gušio, krsta su boljela, čupala, a oči su se već sasvim zamutile. Otopi se snijeg. Zemlja se osuši. Pod prozorom se razlista bijela vrba. Samo je starac rjeđe izlazio. Ležao je na krevetu, nije mogao sići. Silazi Bobilj s mukom, siđe, zakašlje se, zatuži, Drugu kaže:

- Rano smo, Druže, ja i ti onda nagađali. Skoro će, bogme, i smrt moja; samo umrijet, tebe ostaviti - najteže mi je.

Zanemogne Bobilj, ne ustaje, ne silazi, a Drug od kreveta ne miče. Osjeća starac - smrt se približava, osjeća to. Druga grli, gorko plače:

- Kome, Druže, da te ostavim. Ljudi su nam svi tuđi. Živjeli smo ja i ti... cijeli život zajedno proveli, a smrt nas rastavlja. Zbogom, Druže moj dragi, osjecam da se približava smrt, dah se i grudi lede. Zbogom... pa izađi na gorb, sjeti se svoga starog prijatelja.

Zagrli Bobilj Druga oko vrata, čvrsto ga pritisnu na grudi, zadrhta i duša se vinu. Mrtav Bobilj leži na krevetu. Shvatio je Drug da mu je gospodar umro. Ide Drug iz kuta u kut - ide, tuži. Priđe Drug, onjuši umrlog - onjuši - žalosno zalaje.

Počeše ljudi govoriti među sobom: što li to Bobilj ne izlazi? Sporazumijevši se, dođoše - viđeše - ustuknuše. Mrtav Bobilj leži na krvetu, u kolibi zadah mrtvački - kužni. Na krevetu sjedi pas, šćućuren.

Uzeše ljudi mrtvaca, spremiše, okupaše - u kovčeg staviše, a pas od umrlog ne odmiče. Poniješe mrtvaca u crkvu, Drug pored njega. Ćeraju psa od crkve, ćeraju u hram ne puštaju. Probija se Drug, valja se na crkvenom pragu, zavija od tuge i gladi, na nogama se ljulja.

Doniješe mrtvaca na groblje, doniješe - u zemlju zakopaše.Umro je svima nepotrebni Bobilj i niko za njim ne zaplaka.

Zavija Dug na groblju, zavija - šapama zemlju razgrće. Hoće Drug da otkopa svog starog prijatelja, da otkopa i da s njim zajedno legne. Ne silazi pas s groba, ne jede, tuži. Izdade Druga snaga, ne diže se, ustati ne može, drhtaj mu prođe niz leđa, opušti Drug glavu, opušti, tiho uzdrhta i precrče na grobu...

Zašaptaše na huci cvjetovi, ispričaše pticama divnu povijest o prijateljstvu. Doleće na grob kukavica, sjede na žalosnu vrbu. Sjeđela je kukavica, tužeci žalosno nad grobom...

Jesenjin je priču posvetio sestri Kaći

_________________________________

Sergej Aleksandrovič Jesenjin 3. oktobar 1895 - 28. decembar 1925. bio je ruski pesnik. Jesenjinov dom je u selu Konstantinovu, na rijeci Oki, dvadesetak kilometara od Rjazanja. U njegovom djetinjstvu i mladosti, predio je bio drevni ruski: sve kuće gotovo iste, niske, drvene, pokrivene slamom, a visoko iznad crkve bijeli toranj vidljiv iz daleka. Okolo sela beskraj njiva, livada, lugova s brezama, stepe, rijeka izlivena u rukavce i jezera, s ribljom sitneži i patkama u ševarima. Odrastao je u prirodi zavičaja, nosio je nju u duši cijelog života i o njoj pjevao kao o ljepoti neodvojivoj od osjećanja.

Sudbina Sergeja Jesenjina, i ljudska i pjesnička, teško da ima premca u ruskoj, pa i u svjetskoj književnosti. Zlatokosi seosku ljepotan iz šuma breze i sa sjenokosa pored Oke, brzo je svojim lirskim strofama, blistavim kao proljeće, pridobio otmeni pjesnički Petrograd, đe ga je i zatekao oktobarski udar 1917. To novo doba i novi ljudi tražili su drugačije pjesme od Jesenjinovog nježnog „svijeta mog drevnog", a on sam je primao revoluciju „na svoj način, seljački". Nesporazumi, obostrani, bili su neizbježni. Nijesu mu opraštali što je želio da ostane svoj, pa zato i ne priznavali vrijednost čak ni njegovim pjesničkim vrhuncima. Rekli su da njegove pjesme melanholije i klonulosti ruše vjeru mladom naraštaju u budućnost revolucionarnog pohoda. Pjesnikovo ime i knjige izbjegavani su i zabranivani u SSSR-u tri decenije, sve do sredine pedesetih, ali je njegova popularnost u ruskom narodu samo povećavana. Kada nijesu štampane, njegove pjesme su prepisivane i davane iz ruke u ruku.

Jesenjinov život bio je često težak, dramatičan, a stalno proleterski: uvijek je živio jedino od honorara za svoje pjesme i ostao vječiti beskućnik – nikada nije imao ni svoj sobičak. "Prijatelji su ga napijali vinom, žene mu pile krv", zapisao je Maksim Gorki, njegov odani prijatelj. "Crni ljudi" ga nijesu ostavljali na miru nikada. Tek ovih posljednjih godina je otkriveno da u tajnim i specijalnim arhivima Lenjinove i Staljinove tajne policije ima mnogo povjerljivih dokumenata o Jesenjinu: prijave doušnika, zapisnici policije, pozivi na suđenja... U strahu od mračnjaka, na samom kraju života (umro je veoma mlad, u tridesetoj), spalio je svoje rukopise, a ne zna se ni koje ni koliko. Izbjegao je posljednje hapšenje i suđenje spasavši se bjekstvom u psihijatrijsku bolnicu. Nijesu uspjeli da ga osude: sahranjan je ranije. A ni do danas nema konačnog odgovora: da li se objesio ili je ubijen?

Žene su pratile Jesenjina stalno, još od njegove rane mladosti. Obožavale su ga kao čovjeka rijetke ljepote i pjesnika čiji su stihovi osvajali njihova srca. Zanesen njihovim duhom i ljepotom, napisao im je svoje najljepše ljubavne pjesme, a strašne sudbine pojedinih žena tragične su stranice i njegove biografije (ženio se tri puta-jednu ženu mu je mučila i ubila ruska tajna policija, a jedna je izvršila samoubistvo na njegovom grobu).

Jesenjinov život je bio buran, a takve su bile i njegove ljubavi. Živio je skitački, a gotovo uvijek siromaški. Nikada nije imao nikakav imetak, sem ličnog prtljaga: kofere i šta u njih stane. I onih dana kada je i sam Lenjin aplaudirao njegovim stihovima na fascinantnoj sceni pod zidinama Kremlja, u čast prve godine Oktobra, stanovao je kod prijatelja. U tuđim stanovima proveo je sve godine u Moskvi. Živio je od sporo isplaćivanih honorara za svoje pjesme, a od tih rubalja odvajao je za sestre Kaću i Šuru, koje je doveo iz Konstantinova da uče gimnaziju u Moskvi.

Jesenjinova mladost opora je sudbina seljačkog momka, došljaka u grad, koji je od imetka donio samo svoje pjesme i ogromnu volju da uspije. Ali, njega je, više od nemaštine, pogađala sudbina njegove pjesme. Nije doživio priznanja sa svu onu ljepotu koju je njegova lirika dala ruskoj poeziji 20. vijeka, ali jeste ćutanje i napade dogmatičara. Boljelo ga je njihovo pisanje da je pjesnik mračnog pijanstva i skandala, dekadent čiji stihovi truju... Nijesu mu davali mira ni čekisti (ruska tajna policija) i njihovi doušnici i od njih je bježao u bolnice u Moskvi i na Kavkaz.

A prava istina o njegovim danima u haosu Oktobarske revoluvije i poslije nje, otkriva osjećajnog usamljenika koji živi u nemaštini. Sve to snažno je potresalo i rastrzavalo ne samo njegov život nego i život žena uz njega.

Jesenjinovo pjesničko ime, kad je imao samo dvadeset godina, već su krasili antologijski stihovi nezaboravne ljepote – Pjesma o keruši, Krava i Lisica. Kerušino stradanje istinit je događaj iz Jesenjinovog sela Konstantinova. Svjetsku slavu Pjesme o keruši prati i nezaboravni zapis Maksima Gorkog. Pri susretu s Jesenjonom u Berlinu, maja 1922, stihovi ove pjesme potresli su Gorkog, a pjesnika rasplakali.

Jesenjin se nalazio pod stalnom prismotrom tajne policije, a nekoliko puta je i krivično gonjen. Smatran je klasnim neprijateljem (nazivao je sebe posljednjim pjesnikom sela, obožavao je selo, borio se protiv njegove industrijalizacije, betona i čelika), a doušnici, koji su ga pratili kroz čitav život, dostavljali su "dokaze" o njegovim besjedama protiv sovjetske vlasti. Sudeći po dokumentima iz tajnih i specijalnih arhiva policije, za koje se saznalo tek sedamdeset godina poslije njegove smrti, iz knjiga istraživača pjesnikove pogibije – I. Liscova, E. Hlistalova, S. Kunjajeva, V. Kuznjecova, N. Sidorine i drugih, prijave doušnika i čekista protiv pjesnika nijesu prestajele do kraja njegovog života. Istraživači vjeruju da se u još uvijek nepristupačnoj policijskoj arhivi krije prava istina o zagonetnoj smrti Sergeja Jesenjina.

Pjesnik nije ni razumio ni prihvatio ono što se događalo u vrijeme komunizma, niti je bio zadovoljan onim što je revolucija donijela. Uvijek je bio na strani sela, a Rusija je poslije revolucije postala zemlja gladi, oštre vlasti, a pogotovo čekista, i propadanja sela i seljaka. Jesenjin je uvijek srcem bio u onoj Rusiji čiju je dušu opjevao još od rane mladosti i sa sjetom je pamtio: - Tih godina smo svi mi voljeli, ali su, bogme, voljeli i nas.

Pjesnik je sahranjen u četvrtak 31. decembra 1925. godine. "Jesenjin, Jesenjin, Jesenjin" – pod hipnozom toga imena živi se već nekoliko dana, pisao je u svom dnevniku pjesnikov prijatelj Ivan Jevdokimov. "Pišu u novinama (malo pišu, svi su zanijeti kongresom partije). Pokušavaju da objasne, a ne mogu, zašto je taj zemaljski srećnik, prvi pjesnik naše gigantske zemlje, lijepi, divni, mažen ljubavlju ljudi i žena, sve više i više uzdizan slavom, iznenada, tako neočekivano, završio svoj život? Jer, bilo je naoko puno zemaljske sreće!... Hiljade prijatelja, a zapravo se pokazuje – ni jedan čovjek nije ga poznavao... Žalosno, žalosno, nesnosno žalosno, sa suzama".

Sahranjen je na Vaganjkovskom groblju – o državnom trošku, o čemu je Savjet narodnih komesara donio odluku, kako je isticano. Humka s običnom krstačom blizu ulaza u groblje – nekoliko desetina metara glavnom alejom, pa lijevo, postala je od toga novogodišnjeg predvečerja kultno mjesto ruskih pjesnika. To je i danas.

Na večeri uspomena na Jesenjina u Kamernom teatru Tairova, pet dana poslije pjesnikove sahrane, Sergej Gorodecki ispričao je o kriku neke žene u trenutku kad su kovčeg spuštali u grob. U tužnoj tišini, razlegle su se njene riječi: - Zbogom, moja bajko!...

Sergej Jesenjin - Ana Snjegina 

Sergej Jesenjin - Cveće mi veli zbogom ostaj

Sergej Jesenjin - Pasji sin

Sergej Jesenjin - Pesma o keruši

Sergej Jesenjin - Pismo majci

Helena Anić - Poezija Sergeja Aleksandroviča Jesenjina

Jovana Bojić - Maturski rad na temu Sergej Jesenjin