Helena Anić - Poezija Sergeja Aleksandroviča Jesenjina lektira

Helena Anić - Poezija Sergeja Aleksandroviča Jesenjina

Helena Anić - Poezija Sergeja Aleksandroviča Jesenjina

 

Maturski rad na temu: Tko sam? Što sam? Onaj što sanjari - Poezija Sergeja Aleksandroviča Jesenjina

 

Napisala - Helena Anić

 

1. Uvod

 

U ovom radu predstavit ću pjesnika Sergeja Aleksandroviča Jesenjina. Ruski pjesnik rođen je 3. listopada 1895. god. u selu Konstantinovu u Rjazanjskoj oblasti, dok njegovu smrt bilježimo 28. prosinca 1925. god. Jesenjina označavamo kao jednog od najboljih i najomiljenijih pjesnika Rusije. Sebe je smatrao pjesnikom sela i to posljednjim. Poeziju počinje pisati s 9 godina. Sudbina Sergeja Jesenjina, i ljudska i pjesnička, teško da ima premca u svjetskoj književnosti. Zlatokosi seoski ljepotan iz šuma breze, seoske idile sa životinjskim svijetom, osjećajan i brižan prema obitelji, razočaran u one u čijim je rukama vlast Rusije te uvijek odan prijateljima, ženama i piću, sve je to predstavio u svojim djelima. Cilj ovog rada je i ući u pjesnikov misaoni svijet kako bi vidjeli kako su navedeni motivi utjecali na njegovo stvaralaštvo. No iznad svega toga Sergej je bio vječiti sanjar, što najbolje uviđamo iz riječi koje je i sam zapisao:

 

Tko sam što sam, ja sam samo sanjar,

čiji pogled gasne, u magli i memli,

živio sam usput, ko' da sanjam,

kao mnogi drugi, na toj zemlji.

 

Baš zbog toga što je želio unijeti svoja sanjarenja i ostati svoj, nisu mu opraštali, čak ni njegovim pjesničkim vrhuncima nisu priznavali vrijednost smatrajući da ruše vjeru mladima revolucionarni pokret. Pjesnikove knjige zabranjivane su u SSSR-u, no kada nisu bile tiskane, prepisivane su i davane iz ruke u ruku. Poznato je da je poezija samo ono što se plati životom, po njegovom uvjerenju. Poznata je njegova tuga zbog nesavršenog svijeta što je osjećao kao vlastitu tragediju, želja da bude pjesnik a ne vanbračni grešnik velike države SSSR. Pjesme su mu stoga prožete elegičnim sentimentalnim tonom, dok je ranjivi svijet duše izražavao lirskim ispovijedima, ne krijući u njima razočaranje u svijet koga stvara ruska vlast.

 

Tek ovih posljednjih godina otkriveno je da u arhivima Staljinove tajne policije ima mnogo povjerljivih dokumenata koji poriču priču o pjesnikovom samoubojstvu, koje ću izložiti u ovom radu. Što se tiče ostalih autobiografskih podataka, oni su u njegovim pjesmama.

 

2. Djetinjstvo

 

Rjazanska oblast na sjeveroistoku Rusije, bila je od najstarijih vremena pozornica raznih vjerskih meteža, revolucionarnih pokreta i građanskih ratova. Nije bilo teško živjeti na takvom mjestu no marljivi seljaci sebi su napravili ugodnu atomsferu, zbog čega Sergej posebno gaji ljubav prema selu.

 

Selo je, dakle, naše - Radovo,

kuća, otprilike, dvijesta.

Svakom, ko mu se pogledom radovao

prijatna su naša mjesta.

 

Njegovi siromašni roditelji seljaci, Aleksandar Sergejevič Jesenjin i Tatjana Fjodorovna, osim njega imaju i dvije kćeri Katarinu (Kaću) i Aleksandru (Šuru).

 

Oči moje divne, šta je s tobom sine

Bješe tako čedan i tih, kao čas večernji.

Svi su govorili u glas od miline:

Kako je sretan otac tvoj, Aleksandar Jesenjin.

 

Dobro je zapamtio i tri svoja ujaka, koji su bili opaki momci i koji su ga svaki na svoj način ojačali. Nestašan mali Sergej je predvodnik djece, najbolje se penje uz drvo, neumorivo trči, ide bos, poderan, izgreben, i zato ga često grde i kažnjavaju.

 

Sve što živi ožiljak ima, još iz djetinjstva poseban ran.

Da nisam pjesnik, ja među svima bio bih hulja i lopov znan.

 

Sergej je uživao u seoskim čarima prenosivši to i na svoje pjesme. Odrastao je u prirodi zavičaja, nosio je nju u duši cijelog života. Volio je vrijeme provoditi pod brezama u šumi, što uočavamo i u tome jer nose naziv njegove prve pjesme. Opisivao ih je kao vitke, čiste, bijele, baš poput djevojaka. Obožavao je slušati glasanje životinja, kao i gledati njihovu marljivost i borbu za preživljavanje, suosjećajući s njima. U svojim pjesmama opjevao je mnoge od njih.

 

Ja volim zavičaj. Mnogo, iz sve snage!

Mada je žalostan kao vrbino granje.

Prljave su svinjske njuške meni drage

I u miru noćnom, žaba kreketanje.

 

Rano ga počinju mučiti sumnje, posebno religiozne: "U mome djetinjstvu bilo je neobično oštrih prijelaza" - pisao je on "Čas periodi kada sam se molio bogu, sve do želje da omalovažam svetinje i hulim na boga".

 

Nemaš se gdje sad ni Bogu pomoliti.

Pošao sam danas kradom u šumu.

Molim se brezama... Dobro će možda biti.

 

3. Svjetlo što mu sija istim žarom

 

Jesenjinu je najviše značila majka Tatjana; kad mu je bilo najteže, vraćao se njoj – i mislima, i stihom, a uvijek srcem. Poseban motiv za sanjarenje o uspjehu davala mu je nestabilna financijska situacija obitelji kojoj je htio pomoći. Sestra Šura je pisala u svojim uspomenama o nepismenosti majke zbog čega je često i Sergeja sputavala s pjesničkog puta budući da joj je to sve bilo nejasno. Čitav život je provela na selu, ali je kasnije divno razumjela i duboko osjećala pjesme svoga sina. Sergej joj je rado čitao nove pjesme, posbeno jednu od najljepših svojih, koja je upravo njoj posvećena, a s njegovim zbirkama u ruci sestre Kaća i Šura provodile su večeri. U pismu koje mu je uputila, majka ga je dozivala nježnostima: "Sergunj moj zlatni, oči moje jedine", te "Oči moje divne, šta je s tobom sine"

 

Jesi l' živa, staričice moja?

Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.

Nek uvečer nad kolibom tvojom

Ona čudna svjetlost sja i dalje.

 

Kao nekad, i sada sam nježan,

i srce mi živi samo snom,

da što prije pobjegnem od jada

i vratim se u naš niski dom.

 

I ne uči da se molim. Pusti!

Nema više vraćanja ka starom.

Ti jedina utjeha si moja,

svjetlo što mi sija istim žarom.

 

4. Poezija Sergeja Aleksandroviča Jesenjina

 

4.1 Odlazak u Moskvu i Petrograd

 

Kada je stekao srednjoškolsko obrzovanje snovi o bogatstvu i slavi vode ga 1912. god. u Moskvu, gdje namjerava stupiti u Pedagoški institut. Postaje i pomoćnik lektora. Uskoro piše prijatelju Panfilovu da mu je 8 prijatelja zatvoreno zbog pokreta solidarnosti s radnicima, te da je srećom samo pretres kod njega, sretno prošao. Nadalje piše Panfilovu da ga policija prati, da mu pisma obavezno otvaraju i da je prisiljen na šutnju. Dakle, već iz ranijih godina imamo prikaz sputavnja pjesnika od strane vlasti. U tijeku 1914. snovi ovog neponovljivog sanjara se ostvaruju, naime spomenute godine Jesenjina u Moskvi počinju tiskati. Stihovi izlaze u časopisima Dobro jutro te Dječji svijet. Njegova prva pjesma nazvana je Breza.

 

Pod prozorom mojim, bijela brezica je

Ogrnuta snijegom, ko srebrena da je...

A zora, polako, naokolo plovi,

I na strane sipa, srebrni prah novi...

 

Kada se nepoznati pjesnik sa sela smjestio u prijestolnici, naišao je na tešku književnu atmosferu. Petrogradski saloni i inteligencija potpuno odvojena od naroda bili su siti literature bulevarske poezije, pune s jedne strane banditizma, a s druge - svilenih toaleta i mirisa velikog svijeta.Umornoj i apatičnoj sredini tijekom Prvog svjetskog rata trebalo je više srdačnosti i jednostavnosti da bi mogla održati dušu i zanimanje za umjetnost. Rjazansko dijete u bijeloj ruskoj košulji s crvenom vrpcom i seoskim čizmama, plavih očiju i guste plave kose, čvrsto vezan za duše pune narodnih motiva, odmah je skrenuo pažnju na sebe. Donio je svu draž ruskoga sela. Ljudi su njegove pjesme doživljavali kao svoje himne, odraz narodnog glasa. Čim se pojavio u Petrogradu, u ožujku 1915., Jesenjin je prišao pjesnicima iz naroda. Odmah ga prihvaćaju S.M. Gorodecki i N.Kljujev, vođe pokreta novih seoskih pjesnika. Dolazak mladog Jesenjina u Petrograd da traži objavljivanje stihova, slavu i brončani spomenik značio je datum u povijesti kluba novih seoskih pjesnika.

 

Ako jednom odeš, nemoj se okrenuti, jer ako se okreneš

morat ćeš se vratiti... A je želim da se vratiš odlazeći.

 

Maksim Gorki u svojim sjećanjima bilježi Jesenjinov dolazak u Petrograd. Po prvoj njegovoj pjesmi osjeća snagu tvorca, te novu poeziju s Majakovskim na čelu. Književni kritičar Ivan Rozanov u jednom djelu o Jesenjinu prikazuje kako je pjesnik izgledao u ovo vrijeme: "Bio je lak u hodu, sjajan, brz. Reći plavokosi pjesnik, izgleda mi da to nije bilo dovoljno,trebalo je vidjeti kako su ponekad plamtjele ove oči.U takvim trenutcima on je bio zaista divan. To je bila ljepota izrazita. Osjećao se ogroman unutrašnji život, pravi pjesnik".

 

4.2 Simbolizam

 

Izuzetno mlad, dakle 1915. godine Jesenjin dolazi u Petrograd s preporukom Sergeja Gorodeckog, autoru Miroljubovu: „Dragi Viktore Sergejeviću, prihvatite mladi talenat – Sergeja Aleksandroviča Jesenjina. U džepu ima rublju, a u duši bogatstvo". [13]I to je tako bilo cijeli njegov život, s tim što čestu u džepu nije imao ni tu jednu rublju. Od 1914. do kraja 1916. godine Jesenjin priprema svoje prve dvije zbirke, Radunjicu i Plavetnilo, koje predstavljaju gotovo cjelokupno njegovo stvaranje do revolucije i prvu fazu razvoja. Sve su vezane za prirodu, najčešće za prostranstvo sela, pored svijeta bajki, mita i religije.Bukti i spektar boja u Jesenjinovim prvim pjesmama u kojima se ocrtavaju likovi svetaca, narodnih junaka i predstavnika biljnog i životinjskog svjeta.

Zemljo plava i vesela, rode:

 

Nek sav život moj na pjesmu ode,

Ali zbog Heli u sjenkama grana,

Grli ružu slavuj sa svim strana.

 

Ali plava boja prevladava, žari sve, pa prožima i samog pjesnika.Duša mu je plava, oči imaju plavo dno, i sve što živi plavo je.No, u dalekoj pozadini, nazirala se kao silueta, velika domovina - crveno polje.To je bila Jesenjinova Rusija, tiha, smirena i sanjiva.

 

Ja je neću dati u tuđinske ruke,

Ni drugu, ni majci , ni ženi.

Ona je samo meni povjeravala svoje zvuke

I pjesme nježne pjevala je samo meni.

 

Jesenjinove pjesme prvog razdoblja imaju simbolistička obilježja. Simbolizam kao književni pravac i veliki pokret, trajao je u Rusiji sve do Listopadske revolucije i svojom završnom fazom dotakao se našeg pjesnika.Od simbolista na Jesenjina najviše utječu A.Beli i A.Blok. Ispovijest mangupa prva je zbirka simoblističke faze, koja sadrži istoimenu pjesmu.

 

Ovo je najveća ispovijest

Jednog mangupa do sada.

Ja se namjerno i raščupan i nesan,

Glave nalik petrolejskoj lampi, smucam.

Ja volim da kroz ogoljelu jesen,

Vaših mračnih duša, zasvjetlucam.

U srcu sam isti kao prije.

Na licu cvatu oči kao različak u raži.

Dok zlatnim steljom stiha zemlju krijem,

Još bih nešto nježno htio vama da kažem.

 

Jesenjin u revoluciji sanjari o sreći, svojoj i općoj, obožava sve oko sebe.On je zaista ushićen novim događanjima i kao pastir i hodočasnik zanesen pjeva probuđenom narodu. Sredinom 1918. godine Jesenjin se slučajno upoznaje s mladim pjesnikom Anatolijem Mariengofom, s kojim će ostati nerazdvojan prijatelj po patnji i pjesmi u tijeku narednih mjeseci.

 

Nekad,u doba koje dolazi,

Srest ću se s tobom opet, znam...

Teško mi je,jer duša prolazi,

Kao mladost,ljubav i kao plam.

Zbogom,zbogom!U noćima sjajnim,

Da li ću dočekat radosne dni?

Među svim mladim i među slavnim,

Najbolji za me, bio si ti.

 

Jesenjinovoj poeziji ne samo u Moskovskom razdoblju već i ranije, osjećala se potreba da sve bude u slikama.U ovoj fazi postiže vrhunac slikovitosti,neočekivanih i izvanrednih metafora. Ovakvo Jesenjinovo stvaranje u Moskvi odmah je dobilo pristalice i privuklo mnoge pjesnike.

 

Sreća je, zboraše on,vještina uma i ruku.

Sve nevješte duše nesretne su, ko cvjetovi.

 

Među njima se najviše oduševio prethodno navedeni mladi futurist A.B. Mariengof, koji je za sobom povukao i poznatog modernista u književnosti, Vadjima Šeršenjeviča.U njihovom društvu i društvu drugih umjetnika, Jesenjin u Moskvi živi bohemski.Ovdje su se za vrijeme revolucije skupljali pisci, slikari, glumci da uz skromne objede raspravljaju, čitaju stihove ili da priređuju izložbe, da izvode svoja i tuđa djela, skupljajući napojnice od publike ili da organiziraju razne priredbe i predavanja za namirnice. Pjesnici su u revoluciji brzo došli u javni i otvoreni sukob s vladajućom kritikom i predstavnikom prosvjete.

 

4.3 Imažinizam

 

Cijele gladne jeseni i mučne zime 1918.-1919., koja je donijela metre snijega i razne bolesti, pjesnici se zanose pripremanjem novog knjževnog pokreta. Ovaj sanjar ne odustaje od svojih snova tako lako. Poslije mnogih sastanaka i dugih razgovora A. Mariengof, V.Šeršenjevic, Jesenjin i drugi nezadovoljni školama simbolizma i futurizma, osnivaju u stanu Mariengofa, imažinistički pravac u poeziji. U ovom razdoblju pjesnik piše i svoje jedino prozno djelo Bobilj i Druškan, koje govori o prijateljstvu, privrženosti i ljubavi psa i njegovog vlasnika. Pjesnici rade kolektivnu zbirka, u kojoj je objavljena „Pjesma o kuji" koja je Jesenjina svojim originalnim humanizmom neobično popularizirala, a koja je tiskana na groznom papiru.

 

Svjetsku slavu Pjesme o kuji prati i nezaboravni zapis Maksima Gorkog pri susretu s Jesenjonom u Berlinu, 1922. godine.

 

Maksim Gorki je zapisao: „Zamolio sam ga da mi recitira Pjesmu o kuji, kojoj su oduzeli sedmoro štenadi i bacili u rijeku. - Ako se niste umorili... - Mene stihovi ne umaraju – reče on, i nepovjerljivo upita: Zar vam se dopada „Pjesma o kuji"? Rekoh mu da je, po mom mišljenju, on prvi u ruskoj literaturi koji piše tako lijepo i s iskrenom ljubavlju o životinjama. - Da, ja veoma volim životinje – reče Jesenjin zamišljeno i tiho. Počeo je citirati pjesmu. Kad je izgovorio posljednje stihove - pale su i njene oči pseće kao zlatni sjaj zvijezda u snijeg – i u njegovim očima također zablistaše suze. Tad sam pomislio da je Jesenjin ne toliko čovjek, koliko instrument,harfa ,koju je priroda stvorila samo za poeziju, da izrazi beskrajnu tugu polja, ljubav prema svemu što živi na svijetu i milosrđe – koje od svega drugog – zaslužuje čovjek".

 

Jutros je kuja pri štali,

gdje rogoz se zlati pod gredom,

oštenila sedmero mladih,

riđih štenadi redom.

 

A kad se od trčanja vruća

i znojna probi kroz sjene,

njoj se mjesec vrh kuća,

ko njeno pričini štene.

 

Nijemo, ko od milosti il sreće,

Kad joj bace kamičak niz brijeg,

Pale su i njene oči pseće,

Kao zlatni sjaj zvijezda, u snijeg.

 

Imažinisti su poduzimali i putovanja po Rusiji da bi se ishranili, promicali pravac te priređivali književne večeri. Najčešce su napuštali Moskvu da se sklone od očiju vlasti koje ih nisu trpjele zbog uličnih skandala. Imažinistički pokret značajan je u Jesenjinovom radu kao izvjestan prijelom. Pod njegovim utjecajem on se osjetio posljednjim pjesnikom sela, koji prilazi lagano gradu i postaje sve više gradski poeta. Preokreti s Jesenjinom su se događali često, ali ovoga puta 1920. u Moskvi nije bila samo osobna sudbina. Jesenjin je najviše patio u sebi zbog bijede života, sanjarenja u bolje sutra u koje je sve više sumnjao zbog nedaća kojima nije bilo kraja.

 

U oluji,u buri,kraj nedaća svih,

Biti nasmijan, prirodan i tih -

Najveća je umjetnost na svjetu.

 

Drama Pugačov je vraćanje životu i pokušaj traženja izlaza i utjehe poslije sloma. Značajan je po tome da predstavlja i posljednji Jesenjinov imažinistički potez. U njemu su pjesnikove stilske figure i slike jednostavne, često ponavljane, dok je jezik težak i nepomičan kao u bolesnika. Mada i tu njegova topla lirika ponese djelo, ipak se ono ne razvija dramski snažno.

 

No reci, kaži, daj

Zar nema petlje narod taj,

Iz čizama da nož izvuče, nož slobode,

U lopatice da ih gospodske zabode?

 

Jesenjinu nije bilo ništa važnije od poezije, živio je za nju i od nje, rado je i neumorno govorio svoje stihove. Radio je to veličanstveno, na najvećim pjesničkim pozornicama Rusije.Suvremenici su pisali u svojim uspomenama o divljenju koje je izazivao nezaboravnim moćnim glasom i gestom, emocijom i ritmom pjesme.

 

Nezaboravna ispovijest Ana Snjegina izlijeva se u divnu lirsku pjesmu. Ana Snjegina je i pjesnikovo najrealističnije ostvarenje, s utjecajem rodnoga kraja.

 

Zbirka pjesama iz ove faze stvaralaštva, Krčmarska Moskva u Rusiji je dočekana na nož, popraćena s velikom količinom nemira. Optuživan je da je ovom zbirkom osporavao vjeru u revoluciju, u njen smisao te za zlokobne i pijane pjesme. Jesenjin nije htio, ni kad je najviše napadan, odustati od svojih snova. Branio je svoju pjesničku samostalnost, pravo na svoju lirsku izražajnost i na javnim pozornicama Moskve. Pjesme Krčmarske Moskve proživljavao je u sebi tako da ih se nije mogao odreći na što ga obavezuju i zvanje i čast pjesnika.„Vječna sudbina nepotkupivog, nepokornog pjesnika u Rusiji. Vlasti takvog ne vole", ovako bi se moglo, prema ocjeni pisca Ivana Žukova, označiti Jesenjinovo stradanje zbog Krčmarske Moskve.U pjesmi istoimene zbirke možemo uočiti da je pjesnik predvidio svoju tragičnu sudbinu po uzoru na one koje je već stigla, na one pjesnike koji su smetali ruskoj vlasti.

 

I meni je otežala glava

Zalio sam oči vinom sada,

Od tog lica da me prođe strava,

Da pobjegnem od svojega jada..

Zašto, dakle, da patim zbog tebe?

Zašto, dakle, da me snađe jad?

Naš je život – postelja i pokrivač.

Naš je život – poljubac i pad.

 

5. Ljubav

 

U Jesenjinovom životu žene su igrale velik ulogu. On je uvijek za sobom vukao bezbroj krupnih i sitnih ljubavi i prljavih avantura. Godine 1917. Jesenjin se oženio glumicom Zinaidom Raikh. Imali su dvoje djece, kćer Tatjanu i sina Konstantina.Taj prvi bohemski brak bio mu je suviše dosadan, nakon čega je ipak 1921. uslijedio razvod. Tatjana je kasnije postala pisac,dok je Konstantin Jesenjin postao nogometni statističar.

 

I vjernošću ne muči me,

vjernost svaka meni smeta.

Ko pjesnika rodiše me,

ljubit ću te, ko poeta.

 

Tužni zvuci harmonike, Jesenjinova mladost, mangupski izgled, izražajne oči, potpuno su opčinili Isidoru, njegovu sljedeću odabranicu. I on je zanijemio kada je vidio koga je zadivio. Isidora Duncan, američka plesiča imala je 44 godina, dok je Jesenjin imao 26 godina.Ona je znala tek par riječi na ruskom, on nijednu na engleskom.Vjenčali su se 1922. dok se već 1923. godine brak raspao zbog burnih karaktera ovo dvoje umjetnika. Po mnogima ova plesačica bila je kobna za Jesenjina. Isidora se upušta u ljubav s namjerom da je mladi poletni pjesnik vrati u mladost svojim nestaštvom i vedrinom, dok on nju uskoro počinje gledati kao sredstvo za postizanje svojih visokih ciljeva. Tako su se dvoje umjetnika pokušavali nadopuniti.

 

U nekom selu, možda u Kalugi,

A možda u Rjazanu,ne znam, zaboravih,

U seljačkoj kući živio je dječak

Žutokosi,a očiju plavih...

I eto, narasto je, usto poeta,

Ako ne s velikom, to sa drskom snagom,

I neku je ženu od četrdeset ljeta,

Zvao djevojčurom, svojom dragom.

 

Jesenjinova treća žena bila je Sofija. Ime Sofije Tolstoj, unuke slavnog Lava Tolstoja, pojavilo se u danima Jesenjinove usamljenosti i skitničkog života.Vjenčali su se 1925. god. Njihov brak trajao je svega 7 mjeseci. Neposredno prije vjenčanja, Jesenjin je bio u sumnjivim odnosima sa svojom književnom tajnicom Galinom Benislavskom, koja je bila zaljubljena u Jesenjina godinama.

 

I ništa nam srca neće ganut,

Duše bit će smirene posvema-

Tko izgoti, taj ne može planut,

Tko ljubljaše, taj ljubavi nema.

 

6. Galina Benislavska

 

Od tolikih žena koje se spominju uz Jesenjina, njezino je najčešće u danima pjesnikove usamljenosti i umora. U Galininoj ljubavi našao je oslonac; povjeravao joj je svoje književne poslove od kojih je živio, uzdržavao sestre Kaću i Šuru i pomagao roditeljima. Gotovo svako pismo je počinjalo: „Mila Galina", „Galina rođena". Dani s Galinom, bili su početak novog razdoblja u Jesenjinovom životu. Obožavala ga je,činila sve da mu osigura mir.

 

Glumica Augusta Miklaševska imala je za Galinu, iako su bile suparnice, najljepše riiječi: "Bila je lijepa, pametna. Pri svakom susretu s Galinom bila sam ushićena njenom unutrašnjom snagom, duševnom ljepotom". Sergej joj je s lakoćom sve mogao povjeriti a ona je uživala u njegovom povjerenju i obzirnosti. Rastanak s Jesenjinom teško joj je pao.

 

Galina je završila život na Jesenjinovom grobu. Godinu dana poslije njegove sahrane, izvršila je samoubojstvo na grobu čovjeka čiju smrt nije mogla preboljeti. Ostavila je i oproštajnu poruku: „Ubila sam se ovdje,iako i sama znam da će poslije toga još više pasa nasrtati na Jesenjina. Ali i njemu i meni to će biti svejedno.U tom grobu je sve moje najdrže". Sahranjena je pored Jesenjina.

 

Što dan nije bio vječan,

a mjesec blistao duže.

 

7. Smrt

 

Unatoč dugogodišnjim zabludama da je pjesnik učinio samoubojstvo, posljednjih godina došli smo do novih, odnosno jedinih valjanih odrađenih istraživanja o Jesenjinovoj smrti. Dobivamo niz zapisa suvremenika i dokumenata iz zatvorenih arhiva o Jesenjinu, koje novim činjenicama osvjetljavaju ispravnost, a osumnjičene da su podmuklo utjecali na pjesnikovu sudbinu. Za njegovog bivšeg prijatelja Erliha koji se tih dana odjednom vratio u pjesnikov život saznalo se da je bio tajni agent. Svjedok Nikolaj Kljujev, blizak prijatelj, koji je tu kobnu večer došao u Angleteru zatekao je Erliha na vratima, zatim ga upitao za Sergeja a odgovor je bio guranje i istjerivanje iz sobe. Na krevetu je ležao čovjek prekrivene glave kojeg je htio vidjeti, no oni ga nisu pustili. Sljedeće jutro čuo je da je Jesenjin preminuo.

 

Mnoga pitanja ostala su otvorena nakon zatvaranja slučaja. Odsustvo pisma na mjestu ubojstva i nesigurnost da je zaista pisano Jesenjinovom rukom i njegovom krvlju proturiječi jedna drugome.

 

Doviđenja, dragi, doviđenja;

Ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.

Urečen rastanak bez našeh htjenja

Obećava i sastanak, zar ne?

Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova,

Nemoj da ti bol obrve povije -

Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,

Ali ni živjeti baš nije novije.

 

Spominje se da je Jesenjin tako pisao i ranije,i to stihove prožete radošću, želeći naglasiti značenje pjesme ili pak zbog toga što nije imao drugog načina. Kako saznajemo iz Sergejevih pjesama njegovih 26 prijatelja pjesnika prethodnih godina su strijeljani. Jesenjin, kao i oni, jednostavno je morao biti uklonjen, vlast je znala za njegovu ogromnu popularnost te da je kritički nastupao razočaran revolucijom jer su uništili njegove snove, kao i njegovi prethodnici. Sergeju Jesenjinu nije bilo dopušteno pričati o smrti svojih prijatelja. Ispitavali su ga i tukli, zatim u nesvjesnom stanju donijeli u hotel jer je i njegov lik smetao trockističkoj vlasti. Vješaju ga te sceniraju samoubojstvo. Čudno ponašanje običnog pozornika Gorbova kojem su dali da uradi zapisnik, te jedino prihvaćena verzija da je to bilo samoubojstvo potaknuli su na ova istraživanja. Svuda mu je bilo dobro; i u obitelji i pri stvaralaštvu, tako da nije bilo razloga za čin samoubojstva.

 

Svi koji su blisko sudjelovali u slučaju,ubrzo su umrli noseći sa sobom tajnu o smrti pjesnika. Novinar Georgij Ustinov pronađen je obješen nakon što su ga 1932. god. ponovno ispitivali o Jesenjivoj smrti. Iste godine, pri promjeni vlasti, strijeljali su Volfa Erliha zbog trockističko-terorističke aktivnosti. Pukovnik policije Giljarevski koji je došao skoro do kraja istrage poginuo je pod čudnim okolnostima par dana prije javnog iznošenja novih dokaza. Gorbov 1929. god. biva uhićen te nestaje bez traga. Vladislav Hodosievič, poznati pjesnik i suvremenik Jesenjina napisao je mnogo godina kasnije: „Svatko tko bi rekao desetinu toga što je Jesnejin govorio odavno bi bio strijeljan". Bio je Jesenjin neprijatelj revolucije i nepotreban jer se protivo režimu Lava Trockog, tada vladajućeg. Trocki piše u članku o smrti Jesenjina 27. 12. iako su novine tvrdile da je preminuo u 5h ujutro 28. 12. iz čega doznajemo organizatora ubojstva pjesnika. Erlih, Ustinov i Gorbov bili bi na optuženičkom mjestu danas, a naručitelji, ti su ljudi bili na suviše visokim položajima i suviše veliku igru igrali.

 

Crni čovjek na krevet mi sjeda,

Crni čovjek mi ovu noć, zaspati ne da.

 

Crni čovjek ili ljudi u crnom, kako je slutio u svojoj pjesmi, pobijedili su. Posljednji veliki sanjar je poražen...

 

8. Zaključak

 

Bez sumnje, Sergej Jesenjin je bio jedan od najvećih pjesnika ovoga svijeta. Jer kako kaže Izet Sarajlić: „Sve druge pjesnike moguće je moguće tumačiti, Jesnjina je dovoljno čitati".

 

Zanimljivost je da je on i prvi pjesnik čiji su stihovi izgovarani u svemiru. Naime prvi austronaut u svemiru, pilot Jurij Gagarin, završavajući svoj herojski polet, čitao je u svemirskom brodu stihove Sergeja Jesenjina Kapetan zemlje.

 

Pišući razumljivo svima, glasom svoga srca, istino, iskreno i surovo, koristivši teme prepune nade u bolje sutra koje su njegovi suvremenici htjeli vidjeti barem na papiru, ušao je u dubine naših duša. On je kao zvijezda, visoko i daleko iznad svih, a opet bliskijih od ikoga. Njegovo srce kucalo je samo u ritmu snova, njegovu osjećajnu dušu doticalo je i previše toga, zato danas i imamo raznolik pregled tema njegovih pjesama. Sanjario je Sergej s nadom da će svanuti dan kad ćemo prestati živjeti u okovima, kad naše snove neće krasti. Svoj život, a i život svojih suvremenika, prepun nedaća i prevara ispravljao je u snovima. Jer čovjek sanja toliko sjajnu svjetlost, koliko mračnija je noć oko njega. Nikad nije odustao od snova. Jer može se ubiti čovjeka ali ne i njegovu ideju, koju su naslijedili brojni poslije njega. Za njega je stvarnost bila lažna, dok su snovi pravi. Njegove ispravne snove ubila je loša vlast Rusije. U njegovim snenim očima bolja Rusija sada spava.

 

Živite tako, nek vas prati sreća, pod okriljem obnovljenje sjeni.

S poštovanjem, uvijek vas se sjeća, poznanik vaš Sergej Jesenjin.

 

Na večeri uspomena na Jesenjina u Kamernom teatru Tairova, pet dana poslije pjesnikove sahrane, Sergej Gorodecki ispričao je o kriku neke žene u trenutku kad su kovčeg spuštali u grob. U tužnoj tišini, razlegle su se njene riječi: - Zbogom, moja bajko!

 

Draga, plava glava sada snom vječnim spava. Ostala je lirika. Neodoljiva, ona pronalazi put pravo do srca kao pritajena tuga, ali ona je i velika pobuna. Zato svako pronađe sebe jednom u Jesenjinovoj poeziji i nije čudo što se raznježi i prihvati je kao svoje pravo na snove.

 

Tko sam? Što sam? Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne i magli i memli.

Živio sam usput, ko da sanjam, kao mnogi drugi na toj zemlji.

 

Sergej Jesenjin - Ana Snjegina

Sergej Jesenjin - Bobilj i Drug

Sergej Jesenjin - Cveće mi veli zbogom ostaj 

Sergej Jesenjin - Pasji sin

Sergej Jesenjin - Pesma o keruši

Sergej Jesenjin - Pismo majci

Jovana Bojić - Maturski rad na temu Sergej Jesenjin

loading...
7 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Helena Anić - Poezija Sergeja Aleksandroviča Jesenjina

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u