Sergej Jesenjin - Pasji sin lektira

Sergej Jesenjin - Pasji sin

Sergej Jesenjin - Pasji sin

 

Jesenjinove prve ljubavi su iz Konstantinova. Nadahnule su njegove mladićke pjesme, slavio ih je i u pismima, pričao o njima do kraja života...


Jednog ljeta, zaljubio se u Anu Sardanovsku. Ta priča završila se tužno. Ona nije voljela njega, udala se za drugog, rodila sina Borisa i umrla rano, u 26. godini. Njena smrt je potresla Sergeja. Jadao se pjesniku Ivanu Gruzinovu, pričao mu o velikoj ljubavi: - Odavno je volim. Teško mi je. Žalosno. Ona je umrla. Nikoga tako nijesam volio...


Anjuta je čuvala Jesenjinova pisma, a porodica nastavila da ih čuva i poslije smrti sina Borisa na frontu 1941. godine. Ne zna se koliko ih je bilo, koliko ih je sačuvano, šta u njima piše – nikada nijesu objavljena. Nije se saznalo ni za Sergejevu pjesmu Zašto zoveš, posvećenu svojoj prvoj ljubavi u zavičaju, Ani Sardanovskoj. Mnogi smatraju da je, mnogo kasnije, 1924.godine, Jesenjin Anjutu pomenuo i u pjesmi Pasji sin.

________________

 

Sergej Jesenjin - Pasji sin

 

Opet prošlost iz mraka mi leti,
Šušti kao bele rade lug.
Ja se danas svog starog psa setih
Što mi beše u mladosti drug.

 

Danas mladost šumela mi telom
Ko natruli pod prozorom klen
Pa se setih devojke u belom –
Taj pas beše nekad poštar njen.

 

Nema uvek svoga bliskog svako,
Al' je ona ko pesma mi bila,
Jer ta pisma i nije nikako
Kod psa vernog pod vratom otkrila.

 

Nikada ih nije ni čitala,
Iz daleka ja je gledah s tugom...
Al' bi uvek kraj maline stala
I sanjala o nečemu dugo.

 

Ja tugovah... I ne mogah tada
Od nje pismo da dočekam svoje...
Otputovah... No, opet sam sada
Pred kapijom plavičaste boje.

 

Odavno je moj pas, znam to, crko,
Ali iste dlake, isto siv,
Lajanjem me ludim, besnim trkom,
Presreo sad njegov mladi sin.

 

Mila majko! Ah, a kako liče!
Opet jedva od bola da dišem,
S njim sam mlađi i gotov da kličem,
Čak bih mogo i pisma da pišem.

 

Staru pesmu da čujem, znaj, želim,
Ali ne laj! Ne laj, već mi daj,
Da te cmoknem sad usnama vrelim
Što u srcu mom probudi maj.

 

Pripiću se uz tebe svim telom,
Ko dva brata u dom ćemo pravo...
Da, ja gledah devojku u belom,
No sad volim, znaš, jednu u plavom.

__________________________________

 

Sergej Aleksandrovič Jesenjin 3. oktobar 1895 - 28. decembar 1925. bio je ruski pesnik. Jesenjinov dom je u selu Konstantinovu, na rijeci Oki, dvadesetak kilometara od Rjazanja. U njegovom djetinjstvu i mladosti, predio je bio drevni ruski: sve kuće gotovo iste, niske, drvene, pokrivene slamom, a visoko iznad crkve bijeli toranj vidljiv iz daleka. Okolo sela beskraj njiva, livada, lugova s brezama, stepe, rijeka izlivena u rukavce i jezera, s ribljom sitneži i patkama u ševarima. Odrastao je u prirodi zavičaja, nosio je nju u duši cijelog života i o njoj pjevao kao o ljepoti neodvojivoj od osjećanja.


Sudbina Sergeja Jesenjina, i ljudska i pjesnička, teško da ima premca u ruskoj, pa i u svjetskoj književnosti. Zlatokosi seosku ljepotan iz šuma breze i sa sjenokosa pored Oke, brzo je svojim lirskim strofama, blistavim kao proljeće, pridobio otmeni pjesnički Petrograd, đe ga je i zatekao oktobarski udar 1917. To novo doba i novi ljudi tražili su drugačije pjesme od Jesenjinovog nježnog „svijeta mog drevnog", a on sam je primao revoluciju „na svoj način, seljački". Nesporazumi, obostrani, bili su neizbježni. Nijesu mu opraštali što je želio da ostane svoj, pa zato i ne priznavali vrijednost čak ni njegovim pjesničkim vrhuncima. Rekli su da njegove pjesme melanholije i klonulosti ruše vjeru mladom naraštaju u budućnost revolucionarnog pohoda. Pjesnikovo ime i knjige izbjegavani su i zabranivani u SSSR-u tri decenije, sve do sredine pedesetih, ali je njegova popularnost u ruskom narodu samo povećavana. Kada nijesu štampane, njegove pjesme su prepisivane i davane iz ruke u ruku.

 

Jesenjinov život bio je često težak, dramatičan, a stalno proleterski: uvijek je živio jedino od honorara za svoje pjesme i ostao vječiti beskućnik – nikada nije imao ni svoj sobičak. "Prijatelji su ga napijali vinom, žene mu pile krv", zapisao je Maksim Gorki, njegov odani prijatelj. "Crni ljudi" ga nijesu ostavljali na miru nikada. Tek ovih posljednjih godina je otkriveno da u tajnim i specijalnim arhivima Lenjinove i Staljinove tajne policije ima mnogo povjerljivih dokumenata o Jesenjinu: prijave doušnika, zapisnici policije, pozivi na suđenja... U strahu od mračnjaka, na samom kraju života (umro je veoma mlad, u tridesetoj), spalio je svoje rukopise, a ne zna se ni koje ni koliko. Izbjegao je posljednje hapšenje i suđenje spasavši se bjekstvom u psihijatrijsku bolnicu. Nijesu uspjeli da ga osude: sahranjan je ranije. A ni do danas nema konačnog odgovora: da li se objesio ili je ubijen?

 

Žene su pratile Jesenjina stalno, još od njegove rane mladosti. Obožavale su ga kao čovjeka rijetke ljepote i pjesnika čiji su stihovi osvajali njihova srca. Zanesen njihovim duhom i ljepotom, napisao im je svoje najljepše ljubavne pjesme, a strašne sudbine pojedinih žena tragične su stranice i njegove biografije (ženio se tri puta-jednu ženu mu je mučila i ubila ruska tajna policija, a jedna je izvršila samoubistvo na njegovom grobu).


Jesenjinov život je bio buran, a takve su bile i njegove ljubavi. Živio je skitački, a gotovo uvijek siromaški. Nikada nije imao nikakav imetak, sem ličnog prtljaga: kofere i šta u njih stane. I onih dana kada je i sam Lenjin aplaudirao njegovim stihovima na fascinantnoj sceni pod zidinama Kremlja, u čast prve godine Oktobra, stanovao je kod prijatelja. U tuđim stanovima proveo je sve godine u Moskvi. Živio je od sporo isplaćivanih honorara za svoje pjesme, a od tih rubalja odvajao je za sestre Kaću i Šuru, koje je doveo iz Konstantinova da uče gimnaziju u Moskvi.

 

Jesenjinova mladost opora je sudbina seljačkog momka, došljaka u grad, koji je od imetka donio samo svoje pjesme i ogromnu volju da uspije. Ali, njega je, više od nemaštine, pogađala sudbina njegove pjesme. Nije doživio priznanja sa svu onu ljepotu koju je njegova lirika dala ruskoj poeziji 20. vijeka, ali jeste ćutanje i napade dogmatičara. Boljelo ga je njihovo pisanje da je pjesnik mračnog pijanstva i skandala, dekadent čiji stihovi truju... Nijesu mu davali mira ni čekisti (ruska tajna policija) i njihovi doušnici i od njih je bježao u bolnice u Moskvi i na Kavkaz.


A prava istina o njegovim danima u haosu Oktobarske revoluvije i poslije nje, otkriva osjećajnog usamljenika koji živi u nemaštini. Sve to snažno je potresalo i rastrzavalo ne samo njegov život nego i život žena uz njega.

 

Jesenjinovo pjesničko ime, kad je imao samo dvadeset godina, već su krasili antologijski stihovi nezaboravne ljepote – Pjesma o keruši, Krava i Lisica. Kerušino stradanje istinit je događaj iz Jesenjinovog sela Konstantinova. Svjetsku slavu Pjesme o keruši prati i nezaboravni zapis Maksima Gorkog. Pri susretu s Jesenjonom u Berlinu, maja 1922, stihovi ove pjesme potresli su Gorkog, a pjesnika rasplakali.

 

Jesenjin se nalazio pod stalnom prismotrom tajne policije, a nekoliko puta je i krivično gonjen. Smatran je klasnim neprijateljem (nazivao je sebe posljednjim pjesnikom sela, obožavao je selo, borio se protiv njegove industrijalizacije, betona i čelika), a doušnici, koji su ga pratili kroz čitav život, dostavljali su "dokaze" o njegovim besjedama protiv sovjetske vlasti. Sudeći po dokumentima iz tajnih i specijalnih arhiva policije, za koje se saznalo tek sedamdeset godina poslije njegove smrti, iz knjiga istraživača pjesnikove pogibije – I. Liscova, E. Hlistalova, S. Kunjajeva, V. Kuznjecova, N. Sidorine i drugih, prijave doušnika i čekista protiv pjesnika nijesu prestajele do kraja njegovog života. Istraživači vjeruju da se u još uvijek nepristupačnoj policijskoj arhivi krije prava istina o zagonetnoj smrti Sergeja Jesenjina.


Pjesnik nije ni razumio ni prihvatio ono što se događalo u vrijeme komunizma, niti je bio zadovoljan onim što je revolucija donijela. Uvijek je bio na strani sela, a Rusija je poslije revolucije postala zemlja gladi, oštre vlasti, a pogotovo čekista, i propadanja sela i seljaka. Jesenjin je uvijek srcem bio u onoj Rusiji čiju je dušu opjevao još od rane mladosti i sa sjetom je pamtio: - Tih godina smo svi mi voljeli, ali su, bogme, voljeli i nas.

 

Pjesnik je sahranjen u četvrtak 31. decembra 1925. godine. "Jesenjin, Jesenjin, Jesenjin" – pod hipnozom toga imena živi se već nekoliko dana, pisao je u svom dnevniku pjesnikov prijatelj Ivan Jevdokimov. "Pišu u novinama (malo pišu, svi su zanijeti kongresom partije). Pokušavaju da objasne, a ne mogu, zašto je taj zemaljski srećnik, prvi pjesnik naše gigantske zemlje, lijepi, divni, mažen ljubavlju ljudi i žena, sve više i više uzdizan slavom, iznenada, tako neočekivano, završio svoj život? Jer, bilo je naoko puno zemaljske sreće!... Hiljade prijatelja, a zapravo se pokazuje – ni jedan čovjek nije ga poznavao... Žalosno, žalosno, nesnosno žalosno, sa suzama".

 

Sahranjen je na Vaganjkovskom groblju – o državnom trošku, o čemu je Savjet narodnih komesara donio odluku, kako je isticano. Humka s običnom krstačom blizu ulaza u groblje – nekoliko desetina metara glavnom alejom, pa lijevo, postala je od toga novogodišnjeg predvečerja kultno mjesto ruskih pjesnika. To je i danas.

 

Na večeri uspomena na Jesenjina u Kamernom teatru Tairova, pet dana poslije pjesnikove sahrane, Sergej Gorodecki ispričao je o kriku neke žene u trenutku kad su kovčeg spuštali u grob. U tužnoj tišini, razlegle su se njene riječi: - Zbogom, moja bajko!...

 

Sergej Jesenjin - Ana Snjegina  

Sergej Jesenjin - Bobilj i Drug

Sergej Jesenjin - Cveće mi veli zbogom ostaj 

Sergej Jesenjin - Pesma o keruši

Sergej Jesenjin - Pismo majci

Helena Anić - Poezija Sergeja Aleksandroviča Jesenjina

Jovana Bojić - Maturski rad na temu Sergej Jesenjin

loading...
4 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Sergej Jesenjin - Pasji sin

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u