Ravno do smrti - Istinita priča iz komšiluka lektira

Ravno do smrti - Istinita priča iz komšiluka

Ravno do smrti - Istinita priča iz komšiluka

 

Poslednji ples 

Marko je umro desetog februara 2002. godine, četrdeset minuta posle ponoći, u lokalnoj bolnici austrijskog gradića  kome ne znam ime. Bilo mu je dvadeset tri godine i bio mi je  sve. Bio je moje sunce, i moja zvezda Danica, i nebo plavo, i kap kiše, i osmeh, i tuga, i noć, i dan... Bio je moj dečko pet najlepših, ali i najtežih godina moje mladosti. Kažem - bio, jer njega više nema. Ponekad još uvek ne mogu da poverujem u to, ali je sveprisutan u mojoj duši i telu, i biće tako dok god postojim.

 

Upoznali smo se u gradu našeg detinjstva, u kafiću naše mladosti, pred početak nekog, tobože, zrelijeg  doba. Svideo mi se Markov brat Srđan pa sam te noći odlučila da ostanem do fajronta. Nadala sam se da ćemo ostati Srđan i ja nasamo, ali Marko je mislio da je baš zabavno da nam pravi društvo. I tako smo se zbližili. Ali, ne Srđan i ja, nego Marko i ja. Srđan je "ispario" već posle Markove prve rečenice:

- Mala, da li bi bila voljna da zaplešeš sa mnom, i da zajedno plešemo, recimo, do smrti? - upitao me je naklonivši mi se i držeći moju ruku u svojoj.

 

I zaplesali smo. Ravno do smrti. To nije bila šala, samo što tada nismo znali.

 

Spoj dva različita sveta

Tih dana za mene je postojao samo on. Njegova soba, muzika koju smo slušali, razgovori koje smo vodili, nežnosti kojima smo se prepuštali... Nije mi bio prvi dečko ali svakako je bio poseban, drugačiji. Osvojao me je svaki dan pomalo... Kada nisam bila kod kuće, ostavljao je cvet u prozoru da me obavesti da je, tek onako, navratio, pisao mi je pesme, upoznao me sa čitavim jednim, za mene novim i nepoznatim, svetom muzike, u kome je on godinama živeo, vodio me je na picu, sladoled, kupovao mi je knjige...

- Šta čini tvoj svet? - upitao me je jednom i odmah je odgovorio umesto mene: - Znam, tvoj svet čine knjige, zar ne?

- Tako je, moj svet bile su knjige... dok nisam upoznala tebe. Sad si ti moj svet. Ti si moj mali svet okružen knjigama - nežno sam ga poljubila i upitala: - A šta čini tvoj svet?

Potajno  sam se nadala da če odgovoriti da sam ja njegov svet ali odgovorio mi je tiho i ozbiljno:

- Moj svet je jedna velika crna rupa.

 

I nije lagao. Još one večeri kada smo se upoznali, Marko mi je rekao da boluje od Hočkinovog sindroma, što meni tada ništa nije značilo jer nikada pre nisam čula za to oboljenje. Takoðe mi je saopštio da jednom mesečno ide na Internu kliniku u Novi Sad na terapiju i da trenutno pauzira, a onda je, ne spominjući detalje, prešao na drugu temu.

Čim sam došla kući, uzela sam medicinsku enciklopediju. Užasnula sam se pročitavši da se radi o malignom tumoru limfnih žlezda. Kada smo se sledeći put videli, rekla sam mu:

- Pročitala sam nešto o tvojoj bolesti, u pitanju je tumor, zar ne?

- Da, ali ima nade. Nisam valjda baš takav baksuz... - nasmejao se.

I nije bio baksuz. Baksuzi smo bili oboje.

 

Dobitna kombinacija

Prva tri meseca našeg zabavljanja proletela su ispunjena predivnim trenucima. Bila sam zaljubljena kao nikada dotad, i njemu je bilo lepo sa mnom, nije se trudio to da krije.

Jednog dana sam ga, svrativši na kafu, zatekla kako čita neko pisamce i plače. Oko njega su bile razbacane fotografije, ceduljice, razglednice, pisma... Pogledao me je onim nebeskoplavim očima koje su pri svakom pogledu prodirale do dna moje duše, obrisao je suze i rekao:

- Vreme je da ti kažem istinu, a ti, ako možeš, pomiri se s tim, a ako ne možeš...

- O čemu se radi? - zabrinuto sam upitala.

- Lepo mi je sa tobom, to znaš - počeo je. - Ali, jedina devojka koju volim i koju ću uvek voleti je Željana.

Posle toga je još nešto pričao ali nisam ga čula. Posle prve rečenice prestala sam da slušam a, za trenutak, prestala sam i da postojim!

- Naravno da ne mogu s tim da se pomirim! - uzviknula sam istrčavši iz njegove kuće. I sada se ponekad pitam da li bi mi bilo lakše da sam tada otišla sasvim iz njegovog života, ne samo iz njegove sobe, da sam provela koji dan slušajući balade, da sam ga prebolela i nastavila da živim svoj život... Ali, ne. Nešto mi nije dalo mira. Ljubav. Ljubav je bila ta koja mi nije dozvolila da ga ostavim i... sujeta. Ljubav i sujeta! "Dobitna" kombinacija.

 

Uči, mala, meni za ljubav!

Prošlo je nekoliko dana od našeg rastanka. Učila sam ili, bolje rečeno, pokušavala sam da učim za prijemni ispit. Želela sam da upišem srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Ipak, nisam mogla da se otrgnem od razmišljanja o nama, o našim predivnim trenucima, beskrajnim razgovorim i, na kraju, naravno, o njegovom priznanju.

Željana je bila devojka sa kojom se zabavljao četiri godine. Kada se razboleo, njeni roditelji su zahtevali da prekine vezu. Mnogo ga je volela, ali  je poslušala  roditelje i ostavila je ljubav svog života, samog i bolesnog. On je nije preboleo jer je zabranjeno voće najslaðe. I njemu je bilo najslađe, ali i meni. Volela sam ga. Nisam mogla da se pomirim s tim da on voli drugu, pogotovo ne onu koja ga je ostavila kada mu je bila najpotrebnija.

- Neću polagati prijemni, ne mogu da učim - rekla sam mu kada smo se slučajno sreli u gradu.

- Ja krenuo kod tebe, nedostaješ mi. Lutalica sam bio dok te nisam sreo - recitovao je i tako smo se pomirili. Tek tri godine kasnije rekao mi je da je onog dana kada smo odlučili da ponovo budemo zajedno, učinio to samo zato da bih položila prijemni, da ne bih odustala od fakulteta. Verovao je u mene, u moju volju i uspeh.

- Uči, mala, meni za ljubav. Kupiću ti buket cveća kada diplomiraš - govorio je. I ja sam učila. I sve više sam ga volela.

Diplomirala sam u junu 2006. godine. Ali, obećani buket nisam dobila...

 

Bolnica, naša druga kuća

Ni danas ne znam tačno kako sam se obrela usred svega što me je snašlo ali, jednostavno, povratka nije bilo. Marko je nastavio da odlazi na terapiju na Internoj klinici, prvo jednom, pa onda dvaput mesečno. U pitanju je bila hemoterapija, lečenje citostaticima. Uvek sam išla sa njim jer mu je posle terapije bilo loše. Povraćao je, vrtelo mu se u glavi, smetala mu  je svetlost i zvuci, opala mu je kosa. Pitala sam se kako je sam, dok se nismo upoznali, uspevao da prolazi kroz sve to i sve mi je više bilo jasno zašto mi je rekao, onomad, davno, da je njegov svet velika crna rupa. Bolnica je postala naša druga kuća. Za mene je to bila i učionica jer sam mnogo ispita pripremila baš u bolnici, uz Marka. Dok je on primao terapiju, ja sam učila. Tako sam lakše prolazila kroz to... život u bolnici ili, bolje rečeno, svakodnevno suočavanje sa smrću. Pacijent koji je do juče izgledao zdrav, jutros je umro... I tako stalno... tri godine. Marku bude malo bolje, pa napravi pauzu, stanje se pogorša, pa sve ponovo... Nisam više u svemu tome videla smisao. Pokušala sam da razgovaram sa Markovom mamom koja je živela u Austriji, i apsolutno nije shvatala ili nije želela da shvati ozbiljnost situacije:

- Mogli biste da potražite neku kliniku u Austriji, ovo u Novom Sadu više ne vredi - rekla sam.

- Ne znam ja tamo nikoga - odmahivala je glavom. - Samo idem na pos'o, vratim se kući, muž, znaš već...

 

Znam, mislila sam, a znaš li ti već? To ti je sin. Jedinac...

- A da se vratite u Srbiju? - bila sam uporna.

- Šta ću u Srbiji?!  Od čega bismo živeli? Ovako mu bar šaljem novac za lekove - odgovarala je ta, najhladnija  žena i majka koju sam ikada upoznala.

 

Poželela sam da joj kažem da se zbog njenog odlaska razboleo ali nisam videla smisao u tome kada ona to nije mogla da zaključi. Preudala se i odselila u Austriju, a Marko se samo dva meseca posle toga razboleo. Kada je otišla, on još nije bio punoletan.

 

Ko ima srce i ljubav, on putuje

U Boga verujem otkad znam za sebe. Krštena sam dok sam bila devojčica iako smo živeli u komunističkom sistemu. Svake godine slavili smo kod bake i dede Božić, Uskrs i Svetog Jovana. Marko je odrastao u ateističkoj porodici, nije verovao u Boga. Govorio je u šali:

- Nikad nisam verovao u Boga, a otkad sam se razboleo verujem još manje.

 

Trudila sam se da svoju veru nenemetljivo prenesem na njega. I svoju ljubav. I nadu da će biti bolje. Pričala sam mu svoje snove koje sam, inače, poveravala samo svojoj baki. Odmalena sam sanjala sveta mesta na kojima nikada nisam bila i svete ljude.

 

Jedna žena, uvek u crnom, pojavljivala mi se često u snovima. Baka mi je tumačila da je to Sveta Petka, zaštitnica žena, i da je ona tu da me čuva od zlih iskušenja. Bio je tu i starac duge brade, bos, u starom odelu.

- Sveti Vasilije Ostroški - govorila je baka. - Zaštitnik putnika i lutalica. Tebe, mila moja, sam Bog štiti pa ne moraš da brineš za svoju sudbinu.

 

Tih njenih reči prisećala sam se svaki put kada mi je bilo teško i kada sam mislila da neću izdržati. Njih sam se setila i tog dana kada je Marko smešten u sterilnu sobu jer mu je nivo belih krvnih zrnaca toliko pao da bi ga i najmanja prehlada bukvalno ubila. U tu sobu ulazilo se u kaljačama, mantilu i sa kapom na glavi. Debelo staklo je izmeðu bolesnika i posetioca a telefonska slušalica služi za sporazumevanje. Ogromna ljubav, nada i vera potrebna je da kroz to staklo gledaš osobu koju voliš najviše na svetu sve vreme joj se smešeći, dok ti se duša kida na komadiće! Smogla sam tu snagu. Ali, kada sam ga videla onako onemoćalog, bledog i slabog, znala sam kuda ćemo kada izaðe iz te sobe: pravac  Ostrog!

 

Nije se opirao. Moja pažnja i blagost učinile su da je i on počeo da veruje. Sledećeg dana kada sam mu došla u posetu, rekao je  užurbano:

- Uzmi papir i olovku, piši. Sanjao sam nekakav glas kako mi govori: "Ko ima srce i ljubav, on putuje... Jer, tamo su biljke i reke prelepe iako nema voljene". Šta misliš, šta to znači?

- Stihovi k'o stihovi. Oduvek si lepo pisao na javi, pa si sada počeo i u snu - pokušala sam da odagnam zlu slutnju koja se uvukla u moje kosti poput studeni.

 

Čim je izašao iz bolnice, krenuli smo na Ostrog. Put je bio dug i mučan jer je Marko bio iscrpljen od terapije. Vozio nas je naš zajednički prijatelj. Stigli smo oko dva sata popodne. Neverovatno: da smo samo sat vremena ranije stigli, Marko bi uspeo da se krsti jer to mu je bila želja. Kolektivna krštenja obavljana su svakodnevno u trinaest časova!

 

Bila sam razočarana.

- Nema veze. Važno je da verujem - tešio me je. - Krstiću se kada se vratim kući, hajde sad da obiđemo ovo čarobno mesto!

 

Iskonski mir manastira uklesanog u stenje osetila sam tada i nikada više. Ušli smo da se poklonimo moštima Svetog Vasilija i da se pomolimo. Nisam rekla: "Bože, pomozi da Marko ozdravi". Rekla sam:

- Bože, molim te daj nam mir. Mir, Gospode, jer ovako više ne može. Nek bude volja Tvoja.

 

I bila je.

 

Da nastavim bez njega?! Nikad!

Posle posete Osrogu život se odvijao uobičajenim tempom: bolnica, fakultet, stan. To su bila moja tri glavna odredišta.

 

Dogodilo se jednoga dana da je Markov stalni lekar dr Marković, bio odsutan i da me je na razgovor primila dr Savićević. Kada je videla Markov snimak pluća, upitala me je:

- Ko ste mu vi? Sestra?

- Ne, ja sam mu devojka - zbunjeno sam odgovorila.

- Da li ste dugo zajedno? - nastavila je da me ispituje.

- Gotovo pet godina - ponosno sam rekla.

- Znači, baš ste se vezali - zaključila je.

- Da, naravno - nisam slutila šta će mi kazati.

- Bilo bi krajnje vreme da počnete da se "odvezujete". Mladi ste, nastavićete da živite.

 

Bila je ozbiljna i hladna. Njoj je to bio rutinski razgovor.

Istrčala sam iz ordinacije plačući.

- Ko je ona da mi preporuči da ga ostavim? Sada?! Nikad, ma, nikad ga neću ostaviti! - vikala sam najboljoj prijateljici u slušalicu.

 

Ona je zbunjeno pokušavala da me smiri učinivši nehotice situaciju još gorom:

- A da, ipak, krajičkom svesti uzmeš u obzir lekarkine reči?

 

Prekinula sam vezu ne dozvolivši  joj da dovrši misao.

 

Put u Austriju

Markovo stanje bilo je toliko loše da je i njegova mama to napokon shvatila, pa je sa prijateljicom, medicinskom sestrom uspela da stredi da on otputuje u Austriju na transplataciju koštane srži, jer citostatici više nisu imali nikakvog efekta.

- Sada shvatam da si ti žena mog života. Jedina. Prava. Samo ti si ostala uz mene sve ove godine, priznao je dok smo se opraštali.

 

Trebalo mu je pet godina da mi to kaže.

- Vraćamo ti ga za tri meseca, zdravog i pravog, namignuo mi je njegov očuh.

 

Mahala sam im sa terase, u isto vreme tužna i srećna, sa olakšanjem i sa velikim teretom... Čelično plave oči mog dragog streljale su me ravno u srce, dok se auto udaljavao. Taj pogled neću zaboraviti nikada.

 

I vratili su mi ga, za mesec dana. U kovčegu od orahovine. Mrtvog i belog.

 

Umro je desetog februara 2002. god, četrdeset minuta posle ponoći u lokalnoj bolnici nekog austrijskog gradića kome ne znam ime. Imao je dvadeset tri godine i bio mi je sve.

 

Nikada njegov lik neće izbledeti... ja ću ga uvek iznova bojiti.

 

Priča o najmlađem kaplaru na svetu

Priča - Demoklov mač

Priča - Lenka Rabasović

Priča - Milunka Savić

Priča - Neposlušna papigica

Priča - O zlatnim jabukama

Priča - Potemkinova sela

Moja ratna priča

Moja ratna priča - nastavak 1

Moja ratna priča - nastavak 2

Zatvorska priča - Centralni zatvor

Zatvorska priča - Centralni zatvor 1

Zatvorska priča - Centralni zatvor 2

Zatvorska priča - Centralni zatvor 3

Zatvorska priča - Centralni zatvor 4

Zatvorska priča - Centralni zatvor 5

loading...
16 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ravno do smrti - Istinita priča iz komšiluka

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u