Moja ratna priča lektira

Moja ratna priča

Moja ratna priča

 

Godinama sebi govorim da ću napisati moju ratnu priču, ispričati što mi se dogodilo tih godina kada me sa nepunih 26 dočekaše dani pakla. Neću izmišljati. Neće svima biti zanimljivo. Nekih događaja se prisjećam kao da su bili juče. Ratni dnevnik nisam vodio tako da sve datume ne pamtim. Ponekad, pokušavam da ubijedim sebe da ništa nije ni bilo, da je sve bio ružan san. Ubjeđivali su me da napišem knjigu, lijen sam za takve ozbiljne stvari. Govorili su mi da tužim državu, a mislim da sam napravio grešku što sam dozvolio da se zateknem na mjestu gdje rat počinje. Zato bih prvo trebao napisati optužnicu protiv sebe. Kada bih ponovo povjerovao da će početi rat - pobjegao bih. Nisam bio heroj a živio sam s njima. Neću suditi ko je bio u pravu, ratne vođe, ideologe i kreatore neću ni pomenuti. Ovo će biti moja rovovska priča, surova istina o stvarnosti koja me zatekla u proljeće 1992. godine, u Sarajevu.

 

Ulaznica

Sve bivše zaraćene strane u Bosni, imaju svoje udžbeničke datume o tome kada je rat počeo. I ja imam svoj datum koji je ostao zapisan na pogužvanoj voznoj karti, koju sam kupio 28 - og aprila u Zenici. To je moje posljednje putovanje Jugoslovenskim željeznicama, od Zenice do Sarajeva. To je jedan od posljednjih vozova koji je stigao do sarajevskih perona. Ništa posebno se tog aprila nije dogodilo izuzev što sam doputovao u grad iz kog više nisam mogao izaći. Kartu sam sačuvao kao dokaz "hrabrog" putovanja, kao dokaz da je tog popodneva željeznica radila i taj datum sam zaista kupio ulaznicu za rat. Zapravo, sasvim slučajno sam "izabrao" mjesto gdje ću provesti godine koje su uslijedile. Da sam posebno birao - nisam, da su me birali - nisu.


Kasnije mi se činilo da su samo rijetki imali sreću da biraju i nikako nisam htio da priznam da sam i ja imao izbora. Odlazak bilo gdje, činio mi se boljim, ali tada bi ovo štivo bilo potpuno drugačije ili ga ne bi ni bilo. Prvi nagovještaji rata uistinu su donosili dobre priče. Tek što sam završio novinarstvo a najave mojih tekstova počele su da se pojavljuju na naslovnim stranama. Počeo sam u rubrici "Grad opasnog življenja", sarajevskom magazinu "Ven" koji je prvi objavio duplericu gole Lepe Brene. Činilo mi se da u tim reportažama bilježim istoriju i još nisam shvatao da se jedno istorijsko poglavlje upravo završavalo. Bilježeći prve ratne varnice, nisam stekao slavu i to iskustvo mi kasnije nije bilo ni od kakve koristi. Iskustvo koje će u potpunosti promijeniti moj život, tek će da uslijedi. A sve je ličilo na igru. Kad malo bolje razmislim, voznu kartu Zenica - Sarajevo, sačuvao sam iz glupe navike da čuvam sitne papiriće, ulaznice, kupone, prazne lutrije i ništa mi još uvijek nije mirisalo na barut, koji će me kasnije buditi svakog jutra.

 

Namjerno, imena nekih likova ću promijeniti. Osobe koje su tada govorile jedno, danas možda ne misle isto. A nije ni pošteno da bez njihovog znanja, koristim njihova imena u priči. Dnevno smeće koje sam godinama eksploatisao za medije koji žive jedan dan, zauvijek je uništilo pisca u meni (ako je ikada postojao). Pa, da nastavim...

 

Priprema

Da ne bude zabune, Sarajevo u koje sam došao bilo je još uvijek jedan grad. Punktovi i barikade su postojali ali ni slutio nisam da počinje rat. To što se povremeno čula pucnjava, nije me mnogo tangiralo. Držao sam da "svaki metak ne pogađa". Čuvao sam novinarsku legitimaciju (još uvijek saradnička) i osjećao se kao što bi se danas osjećao novinar "Njujork tajmsa" da počne rat u Americi. Niti sam imao kakvu ušteđevinu, niti je frižider bio napunjen. To me kasnije strašno opeklo i natjeralo da naučim specijalne tehnike preživljavanja. Da opet ne bude zabune, sve do 31 - og maja 1994. godine bio sam u Sarajevu koje moji sunarodnjaci Srbi nikada vojno nisu osvojili. Ti prvi dani rata, prošli su gotovo u idili. Igor, Saša, Halil, još nekoliko klinaca i ja uglavnom smo štelovali akustičnu gitaru, ispili piće koje smo imali i buljili u TV. Otpjevali smo većinu rokerskih pjesama i osluškivali šta se dešava vani. Pripreme za rat i bez nas su trajale.


Iz tih prvih dana, u tom jednosobnom stanu u Švrakinom selu (preko puta RTV doma), ostale su mi u sjećanju tromblonske mine koje su imale samo jedan cilj - da osvjetljavaju teritoriju. Neko ih se tih dana baš napucao. Po nekoliko njih ispaljivano je svake večeri iznad Mojmila. Imale su mali padobran i pitao sam se zašto se nisu koristile u novogodišnjim vatrometima, čak ni u JNA. Nekoliko puta sam pokušao doći do redakcije, ali to je bilo nemoguće. Sarajevo je ličilo na bure u kojem sve ključa. Da je vrag odnio šalu, shvatili smo po tome što je hrane bivalo sve manje. Mobilizacija je počela i odlučili smo da ne izlazimo.


Saša je stanovao dva sprata iznad mene, Igor sprat niže, Halil i klinci su bili u susjednoj zgradi. Često sam ostajao sam i pogled u prazan frižider me činio još više gladnim. Nestale su i posljednje zalihe makarona kojima je istekao rok trajanja. Halil je donosio instant supu, Igor uštipke, polako smo postajali jedna porodica. Igra skrivanja je nastavljena, niko nije donosio pozive za rat, a on je uveliko počinjao. Civili četrdesetih godina, naoružani automatskim puškama, pokucali su na moja vrata. Tog popodneva nisam imao goste, bio sam sam. I tada će se dogoditi nešto što nikada neću zaboraviti. Smirenost kojom sam bio naoružan, sigurno mi ne bi pomogla, da se nije dogodilo ono što nisam mogao ni pretpostaviti. Bilo je to prvo opasno triježnjenje.

 

Provjera
Nisam ih vidio kada su ušli u zgradu iako sam sa prozora moga da gledam svakog ko uđe u haustor. Njih trojica, bezimenih, pokucali su odlučno i uzvikivali: "policija, otvaraj". Otvorio sam bez razmišljanja. Odmah su ušli i rekli da su došli u pretres, zbog toga što su čuli da imam telefaks. Riječ telefaks me totalno zbunila. Bio sam kao omađijan. Za aparaturu kakav je telefaks, bio mi je potreban duplo veći stan i obuka kakvu su prolazili oni koji su rukovali sa tom ogromnom mašinom za slanje i prijem podataka. Narandžasta "Unisova" pisaća mašina, kakvih je tada bilo najviše, bila je na kuhinjskom stolu. Jedan je ušao u kuhinju i zagledao se u mašinu, drugi je prešao u dnevni boravak, prislonio pušku i pogledao u spakovanu putnu torbu.
- Spremio se za put negdje? - upitao je.
- Nisam se spremio za put, već sam ovdje podstanar a u torbi su moje stvari - odgovorio sam pomalo uzbuđeno.
U tom momentu sam znao da nisu policajci i da bi bilo vrlo glupo pokretati temu legitimnosti njihovog ulaska u prostor gdje sam boravio. Njihova lica nisam zapamtio. Razgovor je trajao vrlo kratko. Pogled mi je, ni sam ne znam zašto, često lutao prema odloženoj pušci. Nisam imao vremena da se uplašim, nisam znao njihove ciljeve. Pominjanje telefaks mašine me baš učinilo nervoznim. Čini mi se, ali nisam baš siguran, da sam pomislio da ne znaju ni kako izgleda telefaks. I tada se dogodilo.

 

Ulazna vrata se otvoriše uz tresak i u nezaključan stan je bukvaleno utrčao bivši sarajevski taksista Amir Ferizović. Ništa nije pitao. Odmah je počeo da vrišti: - Ja za njega garantujem, ja sam Amir, ko vas je poslao!? Na sav glas je izgovorio ono što ja nisam smio ni da pomislim. Nije prestajao sa vikom i u jednom momentu mi se učinilo da je pretjerao. Jedan od trojice je odmah krenuo prema vratima. Onaj što je bio odložio pušku, uzeo je u ruke i rekao: - Dobro Amire, ako ti garantuješ. Otišli su veoma brzo, dok je Amir nešto psovao. Možda mi se ništa i ne bi dogodilo, možda bih bio odveden ko zna gdje ali tog dana, shvatio sam da se ne vrijedi kriti. Sa Amirom, koji je stanovao dva sprata iznad (vrata do Saše) otišao sam u njegov stan i pričali smo dugo, dugo. Danas se ne pitam zašto me spasio. Nosio je profesorsku bradu, mali "cigaršpic," i uvijek tražio konflikte. Istog dana, skovali smo plan o preživljavanju koji je uspješno trajao od maja do početka oktobra. Njegova supruga Neda, bila je ljekarka u obližnjoj ambulanti. Nas dvojica, zahvaljujući njoj, postali smo dobrovoljci Armije BiH. Svakod dana, od maja do oktobra, prevozili smo manjerku punu kuhane hrane. Svakog dana, od Željezničkog školskog centra u Buća Potoku, pa do ambulante u Švrakinom selu, donosili smo hranu koju smo dijelili medicinarima. Najveći dio smo krali, ali bilo je dovoljno za sve. Međutim, i ratu, čovjek se odvaži za više. Komad hljeba i kuhana riža, više nisu bili luksuz.

 

Izvolte hljeba

Odlazak po hranu znao je biti prava avantura, rizična misija koja se plaća bržim otkucajima srca i strahom od ranjavanja ili pogibije. Tih nekoliko kilometara morali smo preći u strogo određeno vrijeme. Kuhar bi napunio posude sa hranom, hljeb je bio spreman i mi smo se vraćali u ambulantu. Ljekari u početku nisu htjeli da se hrane "iz kazana," tako da je uvijek ostajalo viška. Kako je ambulanta bila u blizini, Amir ili ja bi otišao po šerpu iz stana dok smo ostatak dijelili komšijama iz ulaza. Jadni ljudi su prislanjali posuđe uz vojnu manjerku, dok sam se trudio da im što prije podjelim ostatak riže, leće (sočiva) i ponekad čorbu od krompira. Već su bili izmučeni, uplašeni za budućnost ali ni izbliza se nisu privikli na pakao koji se pripremao. Još se sjećam pogleda Savke, Jasne, Mileta, Hatidže i drugih žena u čijim pogledima se mogla pročitati zahvalnost i molba. Svi su znali da prvo odvajamo sebi, ali niko se nije usudio da postavi bilo kakvo pitanje. Znali su da Amir ima kćerkicu Lanu, malog Erola a povremeno bi navraćali i gosti. Takođe su znali da je Amirova narav nepredvidiva i strogo su vodili računa da mu se ne zamjere. Mi takvi, donosioci hrane za ambulantu dobili smo i "akreditacije" na kojima je bio grb sa ljiljanima i čak je pisala i vojna pošta kojoj smo dodijeljeni. Tada sam ušao u vojnu evidenciju sarajevske opštine Novi Grad i sa čestim policijskim racijama nisam imao problema. "Akreditacija" je otvarala sva vrata. Kontrolori nisu imali pojma da li sam upravo stigao iz nekog rova ili sam u komandi neke jedinice u formiranju.

 

Tih dana, užasno sam strahovao da ne dođem u situaciju da zadužim naoružanje. Ne zbog oružja koje mi i nije bilo nepoznato, već zbog onoga što sam golim okom vidio. Parola "ne pogađa svaki" više mi nije bila ni na kraj pameti. Činilo mi se da pogađa baš svaki metak. Granate su zasipale brdo Žuč i jasno su se nazirale eksplozije i čule jake detonacije. Granate su padale i između zgrada i mrtvih je svakog dana bivalo sve više. Svejedno, posao donosioca hrane, bilo je jedno od lijepih ratnih zanimanja koje sam promijenio za vrijeme ratnog staža u Sarajevu. Amirova ideja je bila da odemo opštine Centar, do jedne knjižare u kojoj smo pokupovali sve zastavice sa grbom BiH. Nekoliko stotina zastavica smo mijenjali za cigarete. Jedna zastavica - dvije cigare. Brzo se nakupila gomila "Drine" koju smo kasnije, što ispušili, što mijenjali za dnevni list "Oslobođenje" koji nije prestao izlaziti. Sve do 31 - og maja 1994. godine, nisam propustio ni jedno izdanje tih dnevnih novina. Prijateljstvo sa kolpoterima lista, kasnije je bilo od koristi. I kao što život obično priredi čudne situacije, to mi se ponovo dogodilo. Trgujući sa novinama i cigaretama sreo sam momka koji mi je nekada bio cimer u naselju Bistrik.


Muhamed Vila se iznenadio kada me vidio. Dogovorili smo da se pod hitno nađemo kada smo smislili originalan plan o zaradi novca. Za divno čudo, sve je krenulo po planu. A, broj žrtva se povećavao. Sarajevo je postalo opkoljen grad. Veoma brzo se formirala "linija razdvajanja" koja će uz nebitne promjene - ostati do kraja rata.

 

Pokidane veze

Još dok su telefonske veze funkcionisale, uspio sam da se čujem sa roditeljima i bratom koji su ostali na teritoriji Žepča, malene opštine u kojoj je Srba bilo oko sedam procenata. Bili su uplašeni. Selo u kojem su živjeli bilo je pored magistralnog puta Šamac-Sarajevo. Kada su telefonske veze totalno pokidane u ljeto 1992. godine - izgubili smo svaku vezu. Niti su oni imali informacije o meni, niti ja o njima. Prvi kontakt ostvarili smo zahvaljujući pisanoj poruci Crvenog krsta koja je stigla dvije godine kasnije. To malo selo od stotinjak domaćinstava, uglavnom radnika zeničke Željezare i rudnika mrkog uglja, totalno je poharano u oktobru nesretne 1992. g. Jedna jedinica je ubila šesnaest stanovnika, što žena, što muškaraca i popalila skoro sve kuće...

 

Razmišljanje

Teško da na Balkanu ima i jedna osoba koju rat nije na neki način dotakao. Izuzev prepričavanja na momente zamornih detalja, moram reći da ni u jednom momentu, tih zlih godina nisam osjetio usamljenost. Jeste da se ponekad činilo da je vrijeme stalo, ponekad je izgledalo da će ubijanje trajati beskonačno, bilo je mnogo nemira ali ni jednog trenutka nije bilo tog užasavajućeg osjećaja samoće. Ni u zatvorskoj ćeliji, ni na salušavanjima kod nadmenih inspektora nije bilo usamljenosti.
Sačuvao sam tek nekoliko crno - bijelih fotografija iz rata i ni na jednoj ne mogu da se "sjetim sebe". Ni kakvog sam raspoloženja bio, ni gdje sam poslije otišao, ni odakle sam došao. Ostali likovi su prilično svjetli i mogu čak da se prisjetim boje njihovog glasa, dijaloga koje smo vodili, u tim čudnim vremenima i na još čudnijim mjestima.

 

Sada vidim da je ratno iskustvo neupotrebljivo, ali i neponovljivo. Samo rijetki su govorili: "žurim." U ratu se obično ne žuri. Ali, gore od svega je činjenica da kad-tad postaješ bezimena brojka, ne junak već običan broj. Mijenjali su mi brojeve i položaje, zatvore i propusnice ali uvijek su dodjeljivali broj. Nije ni slično bankovnom računu ili biometrijskom dokumentu. Jeste da država uvijek pokušava da označi i da te uvijek zavede na nekakav spisak ali brojevi u ratu se neprestano oduzimaju. Pet poginulih, trojica ranjenih... Nikada ratni izvjestilac nije kazao: - Danas su nastradala dvojica školskih drugova, bivši maturanti IV jedan. Poginuli su na divnom proplanku po kojem su zasipali geleri. Ratni reporter pročita sirovu statistiku koja pristiže iz nekakvog vojnog pres - centra. Tako je to u okrutnim ratovima, makar i malim...

 

Recept

Nije bilo baš sve bolno ili sam brzo oguglao. Baš u vrijeme kada sam susreo bivšeg cimera Muhameda Vilu, rođenog u Višegradu, inflacija je počela da divlja i tržište je počelo da diktira nova pravila. Cimer je bio konobar, vječiti udvarač i šarmer kome su ratna dešavanja uistinu teško pala jer vrijeme dezodoransa i dobrih bakšiša je odjednom nestalo. Već je bio uključen u neku vojnu jedinicu i nikada nisam odgonetnuo njegovu tajnu kako je uspio da eskivira ratište. Onako kroz razgovor, uvidjeli smo da se najviše novaca "vrti" na pijaci pa smo u ljeto 1992. godine, odlučili da se i mi oprobamo u biznisu. Na Alipašinom polju trgovine uglavnom nisu radile. Ono što je preostalo ili je na brzinu rasprodato ili je opljačkano. Pijačni stolovi su bili mjesto gdje se prodavalo sve i svašta i zapazili smo da ni na jednoj tezgi nema slatkiša. Nekako smo iz restorana "Bosna" u opštini Centar donijeli dvadesetak "kuglica", kolača koje neki zovu još i "bombice". Preračunato u današnje novce, to je moglo da košta nešto manje od dvadeset eura ali smo za oko pet minuta, u blizini pijačnih tezgi na Alipašinom polju, sve rasprodali po dvostruko većoj cijeni.

 

Novac smo, dakle umnožili i sutradan kupili novu porciju, koja je opet "planula". Valutu koju je štampala tadašnja vlast smo mudro izbjegavali sve pretvarajući u Njeno visočanstvo - njemačku marku. I dalje sam donosio hranu za ambulantu a u slobodno vrijeme sa cimerom trgovao kolače. Ratno profiterstvo nam se baš osladilo i ko zna koliko bi trajalo da restoran u kojem smo kupovali kolače nije prestao da ih proizvodi.
- Znam koga ću pitati za recept, možemo i sami da pravimo kolače - rekao je moj cimer. Recept koji smo dobili glasio je otprilike: - dvije šoljice ulja, tri šoljice šećera... Pogužvali smo i bacili recept, od njega nije bilo koristi. Poslije prvog eksperimenta, imali smo svoju recepturu:

- 5,3 kilograma prezle
- 2,5 kilograma šećera
- Kanister od pet litara vode + dvije čaše
- Dvije grudvice kakao putera
- 10 supenih kašika kakao praška

 

Nikada nismo patentirali taj recept koji će nam mjesecima donijeti nevjerovatnu zaradu.

 

U veliku šerpu sipali smo kanister od pet litara vode + dvije čaše. Ove dvije čaše smo dosuli sasvim slučajno i tog pravila smo se uvijek držali. Prije nego što voda proključa dodavali smo 2,5 kilograma šećera i dvije grudve kakao putera. Kakako puter je pokraden iz obližnje fabrike "Zora" i paket od dvadesetak kilograma mogao se kupiti za desetak njemačkih maraka. Kada se voda zagrije dodavali smo i deset supenih kašika kakao praha, tako da je tečnost izgledala kao tečna čokolada. Tek što bi voda proključala istresli bi smo pet kilograma i 300 grama prezle. I do ove gramaže došli smo slučajno, samo zato što je prvi put sve bilo onako kako smo i htjeli. Prezlu smo pravili na slijedeći način: - Kupimo hljeb, isječemo ga na šnite i zapečemo na plati od šporeta, tako da smo imali mnogo tosta... Zatim pečene komadiće hljeba izmeljemo u običnoj, ručnoj mašini za mljevenje mesa. Cio proces i nije bio komplikovan ali je zahtijevao vremena. Mali problem je bio pronaći odgovarajući kalup koji bi nam omogućio da svaka "bombica" ima istu težinu. Cimer je iskoristio plastični čep od termos boce, ali je morao da upaljačem progori vrh. Rupicu na plastičnom čepu napravili smo kako bi jedan prst proturili kroz otvor, što je ubrzavalo zahvatanje smjese, još dok je vruća.

 

Elem, kada bi voda, šećer, kakao i kakao puter proključali, prezlu je bilo potrebno dodati i smjesu miješati naopačke okrenutom drvenom kašikom. Nismo nigdje pročitali da se baš tako pravi ovaj kolač i to je uistinu naš ratni recept. Nakon što jedan zagrabi smjesu, koju je bilo potrebno i rukama umijesiti, slično kao što se priprema hljeb, onom drugom dodaje grudvice smjese koju dlanovima oblikuje u klasičnu "kuglicu" koja se uvalja u kokosovo brašno. Cijeli rat, hljeba je bilo dovoljno u Sarajevu a dodatno smo podmitili našeg prijatelja Željka koji nam je svaki dan ostavljao po jednu vreću hljeba. Ipak, nismo željeli da komšije vide kako odnosimo i kupujemo tolike količine hljeba. Tek što bi hljeb malo ostario, pravili smo dvopek i vezali u čiste plahte, posteljinu... To je bila zaliha. Od ove smjese, pravili smo tačno 220 kolača koje smo prodavali za po jednu njemačku marku. Odlučili smo da 20 komada podijelimo policiji, momku koji naplaćuje piačarinu za pijačnu tezgu i onima za koje procijenimo da nemaju novaca. Cilj je bio da dnevno prodajemo 200 svježih kolača. Ukupni troškovi materijala za kolače (bez našeg rada i troškova struje) bili su manji od 40 njemačkih maraka.

 

Slagali smo ih piramidalno na poklopac od električnog šporeta i svako jutro donosili na pijačnu tezgu. I sve za par sati i prodavali. Dnevna zarada bila je 160 njemačkih maraka i biznis je zaista krenuo. Trajao je mjesecima. 31 - og decembra 1992. godine, prilično izmučeni od posla, prodalii smo 660 komada "bombica". Na pijacu smo ih dovezli pozajmljenim građevinskim kolicima. Problema sa hranom cimer i ja, nismo imali. Mogli smo sebi da priuštimo najskuplje nareske, čak i vino. I on i ja bili smo saglasni da je veoma glupo da štedimo. Prave bombe su nas zasipale, ljudi su ginuli i pomalo nas je bilo sramota da kažemo koliko novca dnevno zarađujemo. Jedan drugog, nikada nismo kontrolisali. Nikada nismo došli u bilo kakav sukob. Bili smo ratni poslastičari, profiteri i skromno je reći da je naša tezga, te ratne 1992. godine, bila među najprofitabilnijim "firmama" na sarajevskom Alipašinom polju. Naravno, ne želeći da izazivam sudbinu, uzeo sam pseudonim Kemo. Međutim, nisam morao ni da izazivam sudbinu - ona je sama izazvala mene. Već u oktobru dobio sam otkaz da donosim hranu za ambulantu. Počela je opsežna mobilizacija i bilo je pitanje dana kada ću biti „provaljen".

 

Kuduz

Junuz Kečo, prema čijoj sudbini su Abdulah Sidran i Ademir Kenović napravili maestralni film "Kuduz", poginuo je 19. ovog mjeseca. Poginuo je nadomak svoje porušene kuće u Gornjem Žeželevu u Lepenici, zajedno sa svojom pastorkom Sanelom, a bili su pošli da ponesu malo hrane za svoj novi dom. Snajperista HVO - a bio je neumoljiv: pucao je prvo u Sanelu, a kada joj je Kečo pritrčao u pomoć i uhvatio za ruku da je izvuče, ubio je i njega. Nekoliko sati kasnije mještani su ih izvukli i jedva rastavili njihove ruke... Ova vijest u novinama u kojoj je u kratkim crtama prepričan životni put čovjeka i njegova smrt - natjerala me na novo razmišljanje o ratu. Kuduz je bio sinonim ratnika, duha koji se mjesecima skrivao od moćnog državnog policijskog aparata i tajne službe tadašnje Jugoslavije. Priča o njegovom skrivanju i bijegu od policijskih potjera i danas se može pronaći na internetu. U informaciji o njegovoj smrti ne navodi se sa koje daljine je pucao snajperista, da li se može pretpostaviti da li je poznavao Kuduza (Keču) i zbog čega je likvidirao i djevojčicu od četrnaest godina? Smrt čovjeka po čijem životu je snimljena legendarna filmska priča, odvela me u depresiju. Sa nekoliko metaka, za samo nekoliko sekundi, ubijene su dvije osobe koje nisu imale šansu za borbu. Nikakvog bijega, nikakvih jataka, samo hladno "tup" bez onog "zbogom živote".

 

Od Keče se i očekivalo da bude heroj kod svog naroda ali i da preživi. Ako nije uspio čovjek koji je izbjegao bezbroj hajki, kako može neko ko se sa hajkama nikada nije susreo? Zanemarimo nacionalnost i ubice i žrtve ali neke vijesti, čak i u ratu, brzo se šire. Ako je snajperista preživio, ako zna koga je ubio i ako je ponovo gledao njegovu filmsku priču, da li se opija i proklinje svoje ratno zanimanje. Sumnjam, samo u lošim filmovima hladnokrvni ubica sam sebe prijavi. Možda će i snajperistu neko držati za ruku kada bude umirao i to je valjda normalno. U onim sekundama, kada je nišanio na Kuduza i njegovu Sanelu, možda je samo htio da "odradi posao". Kako bilo, učinilo mi se da je film koji sam davno gledao bio lažna priča. Sjetio sam se i navodne priče koju je svojim partizanima pričao gotovo epski junak II svjetskog rata, Sava Kovačević.
- Nikada ne jurišaj pognute glave jer metak može da te pogodi samo u glavu. Ako jurišaš, trči uspravno i onda imaš mnogo veće šanse da budeš samo ranjen, u ruku, rame, noge - navodno je kazivao Kovačević. Nije mi se jurišalo nikako i priča o Kuduzovoj pogibiji samo me obeshrabrila, a skoro da je kucnuo čas kada sam morao uzeti pušku u ruke ili biti osuđen kao dezerter.

 

Baj - Baj
U stvari, da malo pojednostavim, prvih mjeseci rata vodio sam dvije paralelne bitke. Prva: borba za hranu i puko preživljavanje i druga, pokušaj bijega od direktnog učešća u ratu. Kako je hrane bivalo sve više, zahvaljujući dobrom biznisu sa kolačima, pritiskala me neodoljiva želja da pobjegnem iz grada koji se pretvrao u krvavi poligon. I što je želja za bijegom više rasla, realna mogućnost da se otputuje, postajala je sve manja. Pomalo me ohrabrivalo što sam gotovo svakog dana upoznao nekog novog i što mi je ambijent u kom sam živio izgledao sve "prirodniji". Koliko god izgledalo uvrnuto i bolesnički, navika da nema električne energije nije me uopšte pogodila. Čak mi se treperenje kandilja sa prvim sumrakom toliko dopalo da sam ubijedio sebe kako je to mnogo bolje nego da struje ima. Improvizovane svjetiljke svako je pravio ili kupovao po svom ukusu. Veoma brzo rasprodate su zalihe svijeća, fenjera na "gaz" i u Sarajevu je najpopularnija svjetiljka bila obična čaša napunjena uljem u koju se "umakao" klasiči fitilj. Amir i ja smo jednog dana nakupili prilično smole iz četinara i on je imao fix - ideju da će od medicinskog zavoja napraviti fitilj. Bio je to samo pokušaj. Uzalud smo uvrtali zavoj i utrljavali smolu ali efekat fabričkog fitilja koji je bio mnogo dugovječniji, nikada nismo postigli.

 

Pokušali smo nešto i sa provlačenjem kroz plutane čepove, kombinovali sa aluminijskom folijom ali "patent" nikada nije zaživio. Od Amirovih ideja nije se moglo spavati. Jednom se bio zainatio da će svoj stan zamijeniti za neki koji je granata pogodila, ozbiljno obrazlažući da nema nišandžije koji će ponovo naciljati na isto mjesto. Toliko je bio ubjeđen u svoje mišljenje da je nekome čak i ponudio trampu. Da ga supruga i djeca nisu odgovorila od te ideje, možda bi i krenuo u njenu realizaciju. Nekoliko mjeseci kasnije lično je prepričavao da ne može povjerovati, ali da se desilo, da je isti stan pogođen i dva puta. Atmosfera je bila turobna a čak i Amir za koga sam vjerovao da je sastavljen od neke kombinacije gena kakvu imaju ljudska bića i "pit - bul - terijeri" (u pozitivnom smislu) znao je koju granicu ne smije preći. Bio je čovjek koga se plašio i kojem se sklanjao s puta. Fadil Plivac, poznatiji pod nadimkom Baj - baj. Za njega kažu da je mogao da se popne na vrh bandere i da je tako mnogo opklada odnio. Imao je preko 60 godina i oblik glave sličan fetusu od nekoliko mjeseci.
Nije bio visok i uvijek je nosio bijeli policijski opasač kakav su u vrijeme Titove Jugoslavije nosili vojni policajci. Uz njega, često je naoružan kroz naselje prolazio i klinac od desetak do dvanaest godina. U kakve patrole su išli i šta je pokazivao klincu ne želim da sudim. Tek Amir mi je rekao da tog čovjeka ne gledam u oči a i on je skretao u prvu najbližu ulicu ako bi vidio da idu jedan prema drugome. Kasnije ću saznati i to nije bila nikakva tajna, Baj - Baj je ubijao sa uživanjem. Ubrzo poslije rata umro je od srčane kapi i ni na jedan sud nije dospio.

 

Navodno je jednog zarobljenika upucao tako što mu je naredio da pliva po školskom igralištu. Nesretni čovjek je pokušavao da "pliva" sa automatom uperenim u glavu. Posljednje riječi koje je čuo izgovorio je Baj - Baj: - Ti ne znaš plivati, moraš se utopiti! I direktan pucanj u glavu. Jednog Branislava je živog zapalio, druge vodio "na kupanje" i strijeljao na obali Miljacke. Iako ga nisam često viđao, uvijek sam se sklanjao od tog čovjeka koji je hodao pognute glave i gledao oko tri metra ispred sebe. Danas me više kopka sudbina klinca. Ne smijem ni da naslutim šta je sve dijete moglo da gleda. Nekako se nadam da možda i nije bilo uvučeno u njegova zlodjela.

 

Opet o Amiru

I tada, dok sam od direktnih svjedoka slušao kako su umirali ljudi sa imenom i prezimenom, nadao sam se da su možda preuveličali događaj, da nisu najbolje vidjeli ili čuli što se događalo u podrumu i dvorištu jedne škole koja je pretvorena u zatvor. Osjetio sam da oni koje sam poznavao i koji su bili svjedoci tih užasnih stradanja, takođe izražavaju prezir i osudu prema mučenju i ubijanju civila. Nisam ih osuđivao i nisam očekivao da se pobune. Činilo mi se da je kosmos predodredio sudbinu za svakog u Sarajevu i lagao sebe da strane vojne trupe treba da dođu svakog časa. Zbog svega sam još više počeo da cijenim "uslugu" koju mi je Amir učinio. Ako sam zaboravio da kažem, tih prvih dana, bio sam svakodnevni gost za njegovom trpezom. Bio je jedan od onih koji je volio da se njegove priče slušaju i kako nije bio štedljiv na riječima, tako nije štedio ni u svemu ostalom. Jednom su ga pretukli na ulazu u neku kasarnu jer je valjda provocirao neke nadrndane momke. Vratio se sav u "šljivama" i začudo opet bio spreman da priča šta mu se dogodilo.

 

Gotovo da ništa nije krio ni iz privatnog, ljubavnog života i ponekad je bilo naporno slušati sve gluposti koje je bio spreman da obrazloži i detaljiše. Imao je nevjerovatnu energiju i stidljivo sam obarao pogled kada bi sreo neku damu od pedeset godina, kojoj je govorio kako je lijepa i da u ratu ima još bolji struk. Svakako, njegov rječnik je bio još pokvareniji i bio je spreman da namigne ženi u poznim godinama i tek stasaloj tinejdžerki. Začudo, nedostatak hrane je ljude možda činio iscrpljenijim ali svakako vitkijim i zgodnijim. Moja ratna priča, u oktobru 1992. godine tek je trebala da počne. Svi ovi događaji bili su neka vrsta kaljenja, pripreme za momenat koji je nastupio.

 

Početak

Vojna policija je opkolila pijacu na Alipašinom. Ostalo je još desetak kolača koje nisam prodao i trebalo je da krenem kući. Znači, bio je oktobar i ništa nije mirisalo na raciju. Pijaca je imala nekoliko izlaza ali policija je znala za svaki. Pokušao sam na blef koji nije upalio. Taman sam zakoračio kroz razbijen izlog i od uspješnog bijega me dijelilo nekoliko koraka.
- Pazi da ovaj ne ode - doviknuo je jedan od policajaca.
Naravno da sam stao. Ljubazno legitimisanje je trajalo kratko. Vojnik je tražio dozvolu za kretanje koju nisam mogao imati jer nisam bio uključen niti u jednu vojnu jedinicu. U tom momentu strašno sam žalio za legitimacijom "donosioca hrane" koja bi možda i "pila vode" ali nisam baš siguran.

 

Dvadesetak nas muškaraca različitih starosnih dobi, potrpali su u jedan kombi i odvezli do napuštene samoposluge u opštini Novi Grad. Službenik je na licu mjesta dijelio vojne pozive i odmah raspoređivao u neku od formiranih jedinica. Pitao me da li znam koji sam VES (vojno - evidencijska sposobnost ili tako nešto). Nisam lagao, rekao sam da sam ABHO (Atomsko biološka hemijska odbrana) služba ali sam namjerno izrekao jednu laž koja i nije bila od velike koristi. Umjesto da kažem punu istinu kako sam ABHO izviđač, rekao sam da sam ABHO dekontaminator, nadajući se da će raspored možda biti blaži. Za divno čudo, u Sarajevu je postojala jedna ABHO služba u koju sam raspoređen. Bili smo smješteni u fabrici dalekovoda i prvi dani su bili prava "banja".

 

Mobilizacija

U ratu mi je vrijeme veoma sporo prolazilo. Pijačna racija i mobilizacija bili su iznenađenje i malčice je vrijeme počelo da teče brže. Ali, samo tih prvih dana. Poslije je opet stalo. Potpisivanje poziva za vojsku nije ličilo na skečeve koje su pravili neki avangardni momci, neposredno pred početak rata. Bila je to prava mobilizacija, bez vojne vježbe - direktno na front. Tako sam je doživljavao i razumio bih svakog regruta koji traži i najluđe načine da ne ode u vojsku. Dok sam stavljao svoj potpis na poziv koji mi je uručen, činilo mi se da sam krenuo na put bez povratka. Da nisam potpisao, bilo bi mi suđeno kao ratnom dezerteru. Između zatvorske tamnice i slobode koju nudi front, izabrao sam ovo drugo. "Zatvorska tamnica" vjerovatno je podrazumjevala i najteže fizičke poslove, čak i ispred linije fronta, tako da sam između dva zla, samo izabrao ono manje. Neko će možda reći: - Pa dobro, zašto nisi ostao sa svojim narodom? Ko te tjerao da ideš u muslimansko Sarajevo? U Sarajevu sam radio i stanovao. U onom podstanarskom stanu bile su moje lične stvari, pisaća mašina "Unis" (koju sam lično zaradio) i plaćena kirija. Niko me nije tjerao da tog aprila ponovo dođem u Sarajevo ali kada sve saberem i oduzmem, mnogo bih gore prošao da sam ostao u rodnom selu.

 

Moja tetka Zorica, ubijena je na kućnom pragu. Moji prijatelji s kojima sam odrastao, ekshumirani su poslije rata. U dvorištu svoje kuće, ubijen je Veljko Blagojević, invalid u kolicima koji je preživio njemačke logore u II svjetskom ratu. Ubijena je i njegova supruga Anđa. Gotove sve kuće su popaljene a više od stotinu domaćinstava, kilometrima su pješačili kroz šumu da bi došlo do Vozuće gdje su ih mobilisali. Nisam bio svjedok uništenja sela čije ime mi sada zvuči proročanski: Želeće, pa o tim dešavanjima nemam pravo ni da pišem. Hoću reći da nisam znao za ratne planove, i da mi je čak neko rekao da postoje - smatrao bih ga ludim. A da sam znao, prvim vozom ili auto - stopom bih pobjegao i to bilo gdje, gdje je mir. Sklon sam vjerovanju da je rat infekcija koja se širi prilično nekontrolisano. Postao sam dio tog haosa i valjalo je da se priviknem na sistem. Tih prvih dana u vojsci Armije BiH, izgledalo je kao vojna vježba. U ABHO jedinici bilo nas je petnaestak od čega, skoro polovina Srbi. Komandir je bio Aleksandar koji je prvim konvojem otputovao za Makedoniju i blage veze nemam kako su ljudi uspijevali da se priključe tim organizovanim odlazećim turama.

 

Mi abehajci, na dosadnim predavanjima ponavljali smo znanja o bojnim otrovima i moja laž da sam dekontaminator, a ne izviđač, nije imala nikakvog smisla. Niko me nije ni pitao šta najbolje znam da radim. U smjenama, nenaoružane, slali su nas prema Ilidži gdje smo sa posljednjih spratova zgrade "Hladnjača" osmatrali ima li upotrebe hemijskog oružja. Iako ideja i nije loša, nisam imao pojma kako bih prepoznao da su bačeni bojni otrovi. Još manje bih znao kako pomoći unesrećenima. U toj umrloj JNA, učili su me kako da se ponašam u slučaju da eksplodira atomska bomba. Učili su me i kako se puca, barata municijom i mnogo toga čega nisam mogao ni da se sjetim.

 

Osmatranje
Osmatrali smo kao mumije. Posmatrali smo kako je Vojska Republike Srpske zauzela dio naselja u blizini „Hladnjače" kada je mrtve i ranjene bilo teško prebrojati. Još dok sam išao na dežurstvo, vidio sam kako automobilima prevoze ranjene borce Armije BiH. Neki od njih su prevoženi u prtljažnicima golfova, sa otvorenim petim vratima. Mobilno je bilo i u diverzantskoj jedinici koja je bila smještena u zgradi "Elektro" na stupu. Po hranu smo išli kod diverzanata i to je jedan od dana kada sam bio vrlo blizu smrti. Zgrada "Hladnjača" je bila klaonica u prizemlju, fabrika pašteta na prvom spratu, a na višim etažama skladištilo se voće koje je u specijalnim komorama dozrijevalo. Izgledala je kao tvrđava i imala vrlo debele zidove. "Hladnjaču" od zgrade "Elektro" dijeli oko 400 metara. Tih četiri stotine metara trebalo je preći svaki put kada se išlo po hranu. U smjeni su bili po jedan abehajac i jedan osmatrača iz neke artiljerijske jedinice. Abehajac je išao po hranu. Tog dana bio sam dežurni i rokalo se iz svakojakog naoružanja. Baš u vrijeme kada je pauza za ručak, prestala i pucnjava. Kamo sreće da nisam ni krenuo, artiljerac nije ni insistirao da odlazim. Iako nisam ni okrznut, bilo je previše blizu i previše glasno. Sa čorbom od leće (sočiva) krenuo sam prema "Hladnjači". Posljednjih stotinu metara "nebo se otvorilo" i teška artiljerija počela je da zasipa dio oko puta kojim sam išao. Jasno sam vidio da je jedna granata manjeg kalibra pala pred ulaz u koji sam morao ući...

 

Prvi pucanj

Granatiranje je bilo snažno i nisam mogao zažmuriti; nije bilo mjesta za skrivanje i nikakvog zaklona u blizini. Onespokojavalo me još jedno saznanje, misao koja će me pratiti sve vrijeme dok sam bio osmatrač na spratu zgrade koju sam iz dana u dan sve više mrzio. U njenom podrumu koji je izgledao kao sigurno sklonište čak i od najteže artiljerije - poginuo je čovjek. Prvog dana kada sam došao rekli su mi da je dole u dubokom podrumu i hladovini poginuo policajac koji se sklonio od granatiranja. Kada sam upitao - kako ovdje, pokazali su mi maleni prozor u obliku pravougaonika, visoko iznad patosa, pravi podrumski. Granata je eksplodirala blizu zgrade, jedan jedini geler je rikošetirao i kroz prozor, direktno u vrat pogodio čovjeka. Mogao je i u podrumu da traži "mrtvi ugao", ali za rikošet ne postoje "mrtvi uglovi." Od rikošeta, te nepravilne putanje, i balističari dižu ruke.

 

Dok sam sa šerpom vrele čorbe pod rukom trčao prema ulazu u "Hladnjaču", koja je ipak bila sklonište, dogodilo se nešto što će se kasnije prepričavati kao vic. U paničnom strahu da što prije dođem do zaklona, vrela tekućina se prosula i opekla me po nadkoljenici. Osjetio sam samo toplinu. Prva pomisao mi je bila: ranjen sam. Čak i najteži ranjenici kazivali su da u prvom momentu nisu osjećali nikakvu fizičku bol, već samo toplinu na mjestu ranjavanja. Kada sam utrčao u zgradu, shvatio sam da nisam ranjen, da sam živ i čitav, i da nedostaje samo malo ručka koji sam nosio. Bio sam sretan što živim, ali priča o poginulom policajcu proganjala me. Poput životinje i napetih čula, instinktivno sam pokušavao da procenim s koje strane bi rikošet mogao doći. Možda sam sve preuveličao, možda granate i nisu padale tako blizu. Možda me prepalo što sam direktno gledao prve eksplozije, ali strah je tada bio moj jedini saveznik. Zadihan, predao sam Arifu Huseinoviću šerpu i osjećao se kao heroj. Pucačina je i dalje trajala i sva su čula bila napregnuta.

 

Istreniran sam da razlikujem "prvi pucanj", onaj koji nastaje prilikom ispaljivanja projektila, od detonacije koju proizvodi eksplozija kada je cilj pogođen. Svi su tvrdili da "prvi pucanj" niko ne može čuti ako granata padne preblizu. U tome nije bilo logike, ali niko ne želi da čuje zvuk zrna koje će ga pogoditi.

 

Prekomanda

I tako nekoliko mjeseci. Gledao sam kako gore lokomotive na željezničkom depou, kako vojska zauzima komadić teritorije i naselja. U slobodno vrijeme obilazio sam zgradu. Mislio sam o tome kako su, paradoksalno ili ne, od momenta kada se "Hladnjača" našla u prvoj ratnoj zoni, hiljade životinja bile spašene. Velika automatizovana klaonica junadi, laboratorija za pregled mesa i mesarski noževi, sve je bilo poluprazno i uništeno. A u podrumu zgrade koja je bila namijenjena za ubijanje životinja i preradu mesa, jedan čovjek je rikošetom bukvalno bio zaklan. Sa posljednjih spratova, pogled kroz male otvore stvarao je lažnu sliku da život normalno protiče. Krovovi su bili lijepi. Jedan od diverzanata u onoj zgradi gdje smo trebovali hrani u šali je rekao: - Zamisli da si na Trebeviću sa kojeg Sarajevo vidiš kao na dlanu. Toliko je lijep grad da moraš opaliti, sve i da nećeš - izrekao je u jednom dahu.

 

Ko bi trebalo da analizira ovu rečenicu? Psiholozi, psihijatri, sociolozi? Čovjek koji je u gradu tvrdi da je toliko lijepa njegova ulica da bi je morao razoriti. Ili se uživio u ulogu neprijatelja ili je u svakome od nas čučalo zlo. Da nesreća bude veća, u tom momentu bio sam prećutno saglasan s njim. Kako je sve krenulo da se ruši, pristajao sam da budem dio mašine koja uništava. Nisam dobrovoljno otišao u rat, ali bio sam u njemu i povratka više nije bilo. S druge strane fronta, teoretski i praktično, mogao je biti i moj brat. Užasna misao me potresla, ako on krene na mene - pucaću. Ubrzo je stigla naredba o prekomandi na prvu liniju fronta, a sa njom i prilika da pucam i na ptice i na ljude, i na brata ako krene na mene. Postajao sam životinja koja se brani i povlačenja više nije bilo. Nije mi bilo žao da napustim "Hladnjaču", bilo je vrijeme da krenem u pravo vatreno krštenje. Koji drugi izbor je bio preda mnom?

 

Pribilješka

Kako se moja ratna priča polako odmotova, uviđam koliko je surovo i teško pisati o njoj. Ne zbog ponovnog preživljavanja događaja i prisjećanja na mrtve drugove. U meni nema ni straha, niti želje za osvetom, prema bilo kome. Prisjećanje na događaje od prije petnaestak godina u meni izaziva nedoumice i budi strah od reakcije onih koji ovo čitaju. Svako će u svojoj glavi donositi zaključke i postavljati pitanja na koja je nemoguće odgovoriti. Najlakše je analizarati bitku po bitku, onako, čisto vojnički. Koliko puta sam čuo: - Mogli smo osvojiti onaj položaj, ali nam nisu dali, stigla je naredba da se povučemo. Hiljadu puta je ponovljeno kako su neke teritorije prodate, kao u trgovini. Ni na jednim pregovrima, ni u jednoj delegaciji nisam bio i nije moje da sudim o tome. Mogu samo prepričati šta se meni dogodilo, o tome kako nisam uspio izaći iz ratnog sarajevskog kruga. Tek sada uviđam koliko teško može biti kazivanje sopstvene istine. Pitam se koliko muke treba onima koji pišu istoriju.

 

Ne pišem "između redova," ne pišem za izdavača koji ima obavezu da proda moju knjigu, izuzev nekoliko urednika i prijatelja na ovom sajtu, većina neće ni saznati kako se zove autor. Ovo pisanje je moja obična želja da ispričam šta mi se dogodilo. U tom pričanju, neka prisjećanja i mene štrecnu. Dok sam pisao recept za kolače, prisjetio sam se užasnih "recepata za ubijanje," koje su primjenjivali na svim stranama. Od toga se diže kosa na glavi, to izaziva jezu. Nikoga i nigdje nisam ubio i sretan sam zbog toga. To me ipak ne oslobađa krivice, jer sam bio spreman da ubijam. Kada sam pobjegao na srpsku stranu, prilikom jednog ispitivanja, provjere - kako su je zvali, pitali su me da li bih pucao. Moj odgovor je bio potvrdan. To ih je razbjesnilo. Nisu željeli da čuju istinu a vjerovao sam da je oni mogu razumjeti. U direktnoj borbi, niko nikome ne traži ličnu kartu, niti pita za ime. Toga sam bio svjestan. Ljudi su se dovijali na razne načine da izbjegnu borbu, bilo je i onih koji su sami sebe ranjavali. I danas ponekad sretnem čovjeka koji je stavio prst na usta puščane cijevi i u žaru borbe opalio. Drugi je pucao sebi u potkoljenicu i nehotice, zauvijek ostao invalid.

 

Ja nisam bio spreman ni na takvu žrtvu iako svakog od njih razumijem. Priznajem da sam jednog dana, satima razmišljao i pitao se u koji dio tijela da se ranim, o tome ću kasnije pričati. Najčešće sam pomišljao na mali prst ali mi bilo žao sebe. Strahovao sam i od toga da bi me sa tako malom ranom brzo vratili na front, pa bih onda bio na dvostrukom gubitku. A takve stvari se ne mogu ni sakriti. Mali Senči je ponekad govorio da bi u slučaju napada, kroz puškarnicu proturio cijelu nogu. Obeshrabrio ga drugi čovjek koji je rekao da se to već dogodilo, navodno je izbačena noga kroz "šubu" privukla nišandžiju jednog tenka, koji je odmah nanišanio i - opalio.

 

Ponizna odanost ratnim vođama, bacala me u očajanje. Podanički mentalitet koga nije nedostajalo, u tim godinama koje su prošle, mogao se osjetiti na svakom koraku, na svakoj radio - stanici, u svim novinama i televizijskim stanicama. Dok ovo pišem, gadi mi se na podaništvo pa zbog toga neću pisati po nečijim željama, samo zato da bi rekli kako su "oni drugi đubrad, a mi eto nismo". Neću ništa da generalizujem, pa neka oproste oni koji bi još da ratuju. U to ime, nastavljam ovu priču, poslije koje ću biti sretniji, samo zbog toga što sam je ispričao. Kao kad dobrom drugu kažeš: - Hej, moram da ti ispričam šta mi se dogodilo...

 

Dolazak na front

Sve do momenta kada je po mene došao crveni golf "dvica", bila je obična zajebancija. Kada ti u gradu u kojem litar nafte košta više od dvadeset maraka, ponude vožnju limuzinom, posebno kada benzina nema ni na crnom tržištu, onda je jasno da ta vožnja mora da se plati. Jedinica u koju sam raspoređen, imala je zvučno ime: 102. motorizovana brigada. Neko je baš bio maštovit kada je davao to ime, iako izuzev golfa koji me dovezao do komande, drugo vozilo skoro da nisam ni vidio. Momak koji nas je dovezao, umjesto nafte - natočio je obično crno prerađeno ulje. Golf je teže palio i na auspuh je izlazio prilično crn dim, ali je vozio. Uprkos iskustvu o izdržljivosti njemačkih golfova, ostao sam zaljubljen u francuske modele. Jedinica u koju sam raspoređen bila je toliko motorizovana da smo uvijek pješačili, gdje god da krenemo. Istina, izuzev jednog putovanja, nismo se nigdje ni pomjerali. Već na prvi pogled bilo je jasno da se na Stupu II ne planira ići naprijed. Radni vodovi su svake noći kopali tranšeje i utvrđivali položaje; vojničkim rječnikom kazano, linija je već bila utvrđena.

 

Prvo približavanje liniji fronta izazivalo je čudan osjećaj. Kada sam izašao iz automobila, u civilnoj odjeći, pomislio sam da opasnost vreba sa svih strana. Dodijeljen sam 3. četi, kojom je komandovao Suvad Gagula, i 2. vodu za koji je bio zadužen čovjek po nadimku Agresor. Odjeljenjem je komandovao Osman Zuko, mršavi mladić rođen u blizini Baščaršije. Ohrabrilo me kada sam vidio da su u mom odjeljenju, od deset vojnika, petorica bili srpske nacionalnosti. Nije bilo specijalne pripreme. Stigli smo u prizemlje kuće i odmah dobili oružje i ratni raspored. Kako nije bilo pucnjave, nije bilo ni straha, gotovo da je atmosfera bila opuštena. Rovovi su imali imena: kec, dvojka, trojka, četvorka... Naizmjenično, smjenjivali smo se u svakom od njih i ostajali po tri dana. Zatim smo tri dana bili slobodni i naredna tri dana provodili u tzv. "pripremi".

 

Svaki od vojnika imao je svoju priču i svaku je valjalo čuti. Bilo je tu i ljudi u godinama i onih vrlo mladih. Moj dolazak i prvi dan na frontu ni po čemu nije bio poseban, niti je bilo ičega što bi vrijedilo izdvojiti. Izuzev možda sarajevskog aerodroma: bio je toliko blizu da smo se mogli domahivati sa pilotima. Biti raspoređen u nekom od memljivih rovova u kojem osluškuješ svaki zvuk, svestan da si uvučen u rat iz kojeg nema izlaza, i gledati kako svakodnevno poleću avioni, slično je kao daviti se u okeanu i gledati kako brodovi odlaze. U tim dokonim časovima, nišanio sam u avione i pomišljao da povučem obarač. Pa neka sve ide do đavola. Nisam pucao. Svaki metak morao se pravdati, a Osman Zuko je uvijek bio prisutan. Dužili smo po stotinu metaka, dvije bombe i automatsku pušku. Sve to, očišćeno i ispravno trebalo je predati drugoj smjeni.

 

Brzo sam shvatio neke prednosti boravka na prvoj liniji. Zvuči paradoksalno, ali mjesecima nisam čuo ni jedan metak, niti bilo kakvu eksploziju u blizini. Mine su padale po gradu, po brdu Žuč koje će ostati sinonim borbe za sarajevsko ratište; okršaji su bili u okolini, ali ne i na samoj stupskoj liniji. Avioni su uz manje prekide i dalje slijetali i polijetali, dopremajući humanitarnu pomoć. Izgledali smo poput rudara, prljavi i nenaspavani. Činilo se da su već svi prihvatili rat kao normalnu pojavu.

 

Pucaj iz topova trista, ali ne sjećam se koji je mjesec bio. Uzaludno vraćam film i pokušavam da se prisjetim. Sudeći po tome da je biznis sa prodajom kolača dobro išao i u januaru 1993. godine, moglo bi biti da se radi o početku 1993. godine. Ipak, ne smijem se zaklinjati. Stup je naselje na ulazu u Sarajevo i proteže se s obje strane glavne saobraćajnice koja vodi prema Ilidži. Svako ko je automobilom ili autobusom dolazio u Sarajevo iz pravca Mostara ali i drugih pravaca, morao je proći stupskom petljom, nadvožnjakom, raskrsnicom koja se nalazi u blizini aerodroma. Linija fronta nije bila udaljena od Sarajeva. Ona je bila u Sarajevu i kao guja se ispreplitala oko cijelog grada.

 

Tri dana slobode - značilo je da idemo kući bez obaveze da se javljamo bilo kome. Dakle, to je bilo naše slobodno vrijeme i veoma brzo je prolazilo. Biti u pripremi, značilo je da smo spremni za intervenciju. Jedna škola pretvorena je za te namjene. U učionicama su bili kreveti i naše je bilo samo da spremni čekamo naredbe. Bili smo neka vrsta rezerve koja je po naredbi mogla da se rasporedi na ratište.

 

Senči i Zuko

U iskopanu zemunicu, svako je unosio svoje iskustvo i svoju predstavu o neprijatelju, neovisno od one koja je zvanično prezentovana. Senči koji je za sve nas bio sinonim kukavice, kretao se oprezno, pazeći da ne zakači ni jedan kamenčić. Uzrečica mu je bila: - šuti, nešto se čuje. Kad god bi izgovarao: - šuti, nešto se čuje, zaustavljao je disanje, podizao slobodnu ruku i držao je tako u ukočenom položaju. Puška mu je uvijek bila otkočena i sa metkom u cijevi (pravilo je nalagalo da zrno mora biti u cijevi, ali sa zakočenim mehanizmom), a prst uvijek u blizini obarača. Posebno se plašio tenkova, mada je izbjegavao da izgovori i samu riječ "tenk." Kada je jedan od težih artiljerskih napada bio završen, proveo sam dva sata u rovu sa Senčijem, koji se pokazao kao pouzdan saborac. U tih dva sata, nakon napada, kretao se u polupognutom položaju, gotovo zgrčen, a iz rova je izlazio svakih nekoliko minuta.
- Nešto teško je prešlo rijeku - kazao je Senči. To "nešto teško" trebalo je da shvatim kao tenk, mada ni jednog tenka nije bilo na vidiku. Strahovi kojima je bio pritisnut u njegovim čulima stvarali su vizije.

 

Senči od mene nije tražio budnost i neprestano osmatranje. Možda zato što je smatrao da je u tome najsposobniji ili zato što je mogao da vjeruje samo svom strahu i sopstvenim čulima. Tek, nikada nije zaspao niti zapalio cigaretu u rovu. Čak i kada bi se upustio u kratak razgovor, prekidao ga je bez riječi objašnjenja, izlazio iz zemunice i osluškivao... poput usamljenog srndaća koji na proplanku njuši svaki dašak vjetra. Zaista mi je drago što je preživio rat, ali ne vjerujem da je u stanju da prepriča jedan događaj, ijednu anegdotu. On nije doživio rat. Proveo ga je u napetosti, osluškivanju, osmatranju. Bio je otkočena puška koja nišani i posmatra, a sudbina mu je dodijelila da ništa ne vidi i da nikog ne ubije. Kako je bio jedan od nas desetorice u istom odjeljenju, dežurstvo s njim značilo je da mogu mirno spavati. Nebrojeno puta, naprosto sam odrijemao ta dva sata provedena sa njim u rovu.

 

Viša komanda je zaključila da u rov dvojica Srba ne mogu skupa. Jedan Musliman i jedan Srbin, to je bilo pravilo. Tu nepisanu naredbu preneo nam je u povjerenju Osman Zuko, skoro izvinjavajući se što je tako. Zuko je bio jedan od onih s kojim si bez razmišljanja mogao da se upustiš u svaku avanturu. Komandovao je odjeljenjem ne na osnovu čina ili galame, već drugarskim držanjem prema ljudstvu i ličnim primerom – bio je prvi kad je trebalo uraditi ono što je najteže. Poginuo je pred kraj rata, negdje u borbi. Nikada neću zaboraviti mladića koji je na mojoj fotografiji ostao zabilježen sa cvijećem na reveru. Sumnjam da bi iko iz te jedinice u kojoj je bio komandir mogao nešto ružno reći o njemu. Zuko je bio oličenje poštenja, iskrenosti i svega što je tih godina bilo deficitarno u ljudima. Možda zbog prijateljstva sa svima nije mogao da napreduje, ali niko mu nikada nije mogao reći da je đubre. Srbi koji su konstantno bježali iz Armije BiH na teritoriju Republike Srpske, mogli su čak da mu kažu i datum prebjega. Taj čovjek nikada ne bi izdao.

 

Pred napad i odbranu

Čini mi se da je na borbenoj liniji najviše vremena bilo za razmišljanje. Previše. Previše onih sati kada se ništa ne dešava, kada se ponavljaju jedna te ista pitanja i stereotipni dijalozi.
- Kako je bilo?
- Kao i uvijek, pripazi samo sa lijeve strane, onima iz prošle smjene bilo je nešto sumnjivo.
I tako iz smjene u smjenu. Primjećivalo se da smo sa različitim "intenzitetom" ušli u pucnjavu i svako je, kao i u drugim prilikama, pokazivao djelić svoje osobenosti, htio to ili ne. Saša je vječito nešto komponovao, Bera crtao stripove, drugi smarali pričama o prijedratnim vremenima... A, vrijeme je ipak sporo prolazilo. Stariji Rom Suljo, pogođen je snajperskim metkom dok je išao pored iskopanog tranšeja. Vijest se brzo pročula i od tada je svako pognute glave gazio blatnjavim usjecima. Poginuo je jednog popodneva, pedesetak metara od mene. Pucanj se nije ni čuo. Pogođen je u glavu i nije mu bilo spasa. Suljo je nerado došao u rov i s njim su voljeli svi proćaskati, upravo zbog toga što je bio Rom. Bili smo smješteni u privatnim kućama naselja Stup 2, gusto naseljenog mjesta koje je pretvoreno u front. Prozorski otvori bili su zakovani i dodatno obloženi zbog granatiranja. Gornji spratovi su bili prazni. Redovno smo slušali radio vijesti i polako gubili nadu da će mir ikada biti potpisan. Bilo je to vrijeme beznađa, apatije, skromne ishrane ali ne i hladnoće.

 

U svakoj kući za smještaj bio je razveden zemni gas ili "plin", kako smo ga zvali. Nije se štedjelo. U zimskim mjesecima grijali smo i previše. Dok smo spavali i odmarali, opijali su nas gasovi zemnog plina i tjerali na spavanje. Niko i nikada nije doživio trovanje zbog toga. To je bio sedativ za spavanje i jedina rasvjeta koju smo koristili u zimskim noćima. Bio je praktičan i zbog toga što nije odavao položaj. Nije bilo dima. Bili smo nečujni spavači na prvoj liniji fronta. Najviše dežurstava proveo sam u kući koja je bila i sjedište prijeratnog preduzeća "Stanić." Na stepeništu te kuće nastale su i fotografije koje sam postovao. Prednja strana kuće, ona koja je bila okrenuta prema Igmanu, bila je potpuno izrešetana. Kao da je stotine hiljada gelera (a možda i jeste) pogodilo tu stranu. "Zizina kafana" u kojoj su nekada gostovali muzičari bila je totalno uništena. Pored njenih temelja bio je prokopan tranšej.

 

Mineri su noću postavljali mine ispred naših položaja. Nekako je bilo sigurnije poslije toga. Bilo je i onih koji su spavali s puškom u naručju. Oni su imali "lagan san" i trzali su se na svaki korak. Najpopularnije oružje bila je automatska puška sa drvenim kundakom, proizvedena u Kragujevcu. One bez kundaka, u žargonu smo zvali "ciganka". Municija se svaki put prebrojavala i niko nije imao posebnu želju za pucanjem. Nije mi se pucalo ni zbog činjenice da to zahtijeva temeljito čišćenje puške. Poneko je čak stavljao mali komadić krpice, kako se cijev ne bi dodatno zaprašila. Vijesti od rodbine nisu stizale. Mnoge ofanzive oko Sarajeva i drugih gradova bile su žestoke. Ispod sarajevskog aerodroma "Butmir" prokopan je tunel, koji je služio kao jedini pouzdan izlaz iz opkoljenog Sarajeva. Monotonija kao da nas je uljuljkala, sve dok se nije dogodio napad - pravi napad, koji nije bio ni nalik onima kakvi se mogu vidjeti u akcionim filmovima.

 

Priča o najmlađem kaplaru na svetu

Priča - Demoklov mač

Priča - Lenka Rabasović

Priča - Milunka Savić

Priča - Neposlušna papigica

Priča - O zlatnim jabukama

Priča - Potemkinova sela

Ravno do smrti - Istinita priča iz komšiluka

Moja ratna priča - nastavak 1

Moja ratna priča - nastavak 2

Zatvorska priča - Centralni zatvor

Zatvorska priča - Centralni zatvor 1

Zatvorska priča - Centralni zatvor 2

Zatvorska priča - Centralni zatvor 3

Zatvorska priča - Centralni zatvor 4

Zatvorska priča - Centralni zatvor 5

loading...
2 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Moja ratna priča

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u