Moja ratna priča - nastavak 2 lektira

Moja ratna priča - nastavak 2

Moja ratna priča - nastavak 2

 

Priča o mom selu

Selo čudnog imena: Želeće, mjesto je moga djetinjstva. Geografski i teritorijalno, pripada malenoj opštini Žepče. Rijeka Bosna krivuda pored sela koje je izniklo na njenoj desnoj obali. Dva željeznička i jedan most na magistralnom putu Šamac - Sarajevo izgrađeni su upravo u Želeći, na rijeci Bosni. Politička i ratna dešavanja imala su itekakvog odraza a vrijeme euforije i "nacionalnog osvješćavanja" nije mimoišlo ni moje zemljake, kao što nije zaobišlo ni komšije. U oktobru ili posljednjih dana septembra 1992, godine jedan od tri mosta je porušen u snažnoj detonaciji koja je odjeknula. Nisam bio na licu mjesta i nisam kompetentan da kazujem ko je to uradio ali čini mi se da niko nije demantovao da je to poteklo upravo od ljudi iz moga sela.

Dakle, sa velikom vjerovatnoćom može se reći da su Srbi porušili most i tačno je da je ekipa Hrvatskog vijeća obrane došla na lice mjesta da provjeri o čemu se radi. Tačno je i to da prvi pucanj nisu ispalili Hrvati i da su prve žrtve bili upravo oni. Nedužni mladići hrvatske nacionalnosti poginuli su od ispaljenih metaka, i može se reći da je to bilo iz zasjede. To je surova istina i nemam nikakvog razloga da je krijem. Ne usuđujem se da pričam o patnji i bolu koje su proživjele majke ubijenih hrvatskih mladića. Njihovo stradanje je užasno i nema tog ideološkog ili vojničkog cilja koji može opravdati smrt nedužnog regruta. Tačno je i to da je osveta bila strašna i ubojita, jer su u selu meta napada postali nemoćni starci, djeca i oni koji nikada nisu nosili pušku, poput starijih žena koje su ubijene.

 

Poslije tog snažnog udara i spaljivanja sela, neki su zarobljeni i kasnije su razmijenjeni kao ratni zarobljenici. Još jedna od ironije rata je i ta da su nakon stradanja, Srbi koji su bježali iz sela prešli teritoriju koju su kontrolisali vojnici HVO-a i ovi su ih pustili da neometano izađu. Na jednoj strani u jednom danu vodio se strašan rat, praćen krvlju i vriscima da bi se nakon nekog vremena sve stišalo, poput iznenadne oluje. Neosporna je činjenica da su Srbi i Hrvati godinu dana kasnije bili vojni saveznici ali se o tome nerado priča. U ovoj priči o mom selu htio sam da pokažem besmisao ratovanja, jer se danas u Želeću naseljevaju Muslimani - Bošnjaci koji žive sa desetak porodica srpske nacionalnosti, koji su se nakon rata vratili. Tek prije nekoliko godina, majka mog školskog druga Novice Blagojevića izgubila je i posljednju nadu da će ponovo vidjeti sina.

 

Još niko joj nije ispričao da je njegovo tijelo razmijenjeno bez glave i da je stradao u prvim danima rata, u glupom okršaju koji nije bio isplaniran. Novica je volio fudbal, automobile, muziku, druženja. Smio bih se usuditi reći da je najviše prijatelja imao među Hrvatima. U tom ludom vremenu poneko je možda mogao i pronaći razloge za vojne „poduhvate" tipa poruši i osvoji. U ovom vremenu nema opravdanja optuživati cijelu naciju, grad ili selo za zlodjela koja su počinjena u ratnom sukobu. Ovo sam ispričao istine radi ali se odmah vraćam sa nastavkom priče o mom odlasku sa Ilidže, putovanju koje me odvelo u nezapamćenu avanturu, kakva se više neće ponoviti. I ni sam ne znam da li da se radujem ili da tugujem zbog onog što me snašlo? A počelo je ovako...

 

Osvrt

Prilično je nezahvalno pisati o događajima u kojima nisam neposredno učestovao. Priča o pomenutom selu prirodno se nametnula i nisam mogao da je zaobiđem. Tamo sam rođen i ostale su neke trajne veze koje ni rat nije pokidao. Tek sada vidim koliko je teško, nezahvalno, pa možda i neumjesno pisati u ovakvoj formi o događajima čiji učesnik nisam bio. Ovaj blog je retrospektiva doživljaja i fakata koji su ispisani u mojoj ratnoj priči, pa ću se ubuduće toga strogo pridržavati. Jednostavno, smatrao sam svojom obavezom da makar i fragmentarno zabilježim stradanje Želeće, jer ta tema nije medijski "eksploatisana", ni u ratu ni poslije njega.

 

Radio - amaterka

Dakako da sam bio zadovoljan kada sam stigao u Modriču. Bio sam na odmoru, dozvola za kretanje bila je u džepu i prvi put od početka rata kao da sam odahnuo. Rat se i ovdje primjećivao, ali u poređenju sa strahotama koje sam doživio, to mi je ličilo na pristojan godišnji odmor. Susreo sam mnogo poznanika, bivših prijatelja i rođaka, i sa svima, makar nakratko, popričao. Odlučio sam da potražim radio-amaterku, koju ćemo zvati Zorica. Čim sam je nazvao, obradovala se pozivu i isto veče me je pozvala u goste u Klub radio-amatera. Kupio sam čokoladu, ispunivši tako obećanje koje sam dao njenom kolegi na Ilidži, i krenuo na sastanak. Da vjerujem u teorije zavjere, pomislio bih da mi je klopka bila namještena od samog polaska sa Ilidže, ali – nije. Radio-amaterka je bila moja generacija, mršava djevojka živahnih zelenkastih očiju i izrazito vedrog duha. U glavi je imala čitavu enciklopediju viceva i bilo je nečeg pretjeranog u njenoj sklonosti da ih prepričava.

 

Isporučim joj čokoladu i ona predloži da me upozna sa svojim prijateljem Muslimanom u Vojsci Republike Srpske. E, tu se malo iznenadim, zainteresujem i gotovo nestrpljivo odemo u goste. Upoznam mladića, kojem u ovoj priči dodjeljujem ime Mustafa Mustafić, i tako počne zaista veselo cjelovečernje druženje. Mustafa je bio oženjen, supruga je tek trebalo da se porodi i veče je promicalo uz njihove opaske: - Ti i Zorica ste jedno za drugo. Baš ste par.
Nisam se nećkao, naravno, i baš te večeri počela je moja ratna ljubavna veza sa Zoricom. Hm, da me neko sada pita: kako je bilo, rekao bih - lijepo. Daleko od toga da sam bio zaljubljen, daleko od svake pomisli na brak, ali postojala je nekakva čarolija ili sam to samo umislio. Mustafić je pričao o jugoslovenstvu, o tome kako je završio oficirsku akademiju i svojim ratnim doživljajima. Zorica je žalila za vremenima mira, i na tu priču sam jednostavno "pao". I ja sam otvorio dušu i prepričavao svoje doživljaje, pa su sati prolazili nevjerovatnom brzinom. Nastavili smo i sutradan. Na stolu se našlo i poneko piće, hrane je bilo dovoljno, a ponekad bismo zaigrali i koju partiju remija. Učlanio sam se u gradsku biblioteku da bih pronašao knjige autora koji su bili na crnim listama i uzeo knjigu "Hitlerovi špijuni", koju i danas smatram velikim djelom.

 

Od njih nisam krio ni kada sam u pravom smislu izvršio svojevrsan falsifikat. Kako je u dozvoli hemijskom olovkom pisalo da važi od 2. do 8. decembra, prepravio sam dvojku u osmicu, a ispred druge osmice dodao jedinicu. Sada sam imao odobrenje koje je važilo od 8. do 18. decembra.
Moja djevojka, radio - amaterka razgovarala je i sa svojim kolegom na Ilidži. Zamolio me je da šifrovano odgovorim, pa sam to i učinio. Rekao sam mu slijedeće:
- Prenesi Slavici da od vegetalnog keca zavisi da li će paket biti vraćen.
"Paket" sam bio ja, drugim riječima, od moje simpatije na Ilidži zavisilo je da li ću se vratiti. Nisam još poslao konačan odgovor i Slavica je to odlično shvatala. Očekivao sam da se moja simpatija koja je ostala nedorečena sama javi, a možda je to samo bio izgovor da produžim odmor bez ratovanja.

 

Sate sam provodio pored radio - amaterke koja je vješto baratala uređajem i sve ostvarene veze evidentirala u debelu svesku. Nesretni i izmučeni ljudi dolazili su da porazgovaraju sa rodbinom koja je ostala na suprotnim stranama i uvijek su donosili poklone, a ponekad i novac. Svejedno, nastavio sam druženje sa Zoricom, uglavnom kod Mustafe Mustafića, i imao priliku da upoznam i njene roditelje. Nemam nikakve proročanske sposobnosti, ali postojalo je nešto u toj djevojci ili u vezi s njom što je u meni izazivalo oprez, ne baš veliki, ali ipak oprez. Da li je to bila gomila naučenih viceva, frizura koja je bila nesrazmjerna veličini glave (ups), pretjerana ljubaznost ili nešto sasvim deseto, ni sam ne znam.

 

Dani su prebrzo prolazili i došlo je vrijeme da ponovo prepravljam datume na dozvoli. Nisam mislio da varam državu, niti sam imao grižu savjesti. Činilo mi se da sam pozajmio rukopis nekog vojnog činovnika kome i nije važno koliko dugo će potrajati moj odmor. Još sam vjerovao da je taj odmor zaslužen. Ubrzo je prva osmica sa dozvole laganim potezima dobila novog keca, a kec ispred druge osmice postao je dvojka. Stari dokument se dobro držao. Sada je njegov rok važenja znatno pomjeren. Važio je od 18. do 28. decembra 1994. godine. Kontrole su bile česte, čak i na ulici. Jednom me kontrolisao policajac sa vojničkim šljemom na glavi. Padala je dosadna kiša. Pokažem mu dozvolu, ali je namjerno poturim na kišu ne bi li se i brojke malo nakvasile i tako postale manje "sumnjive". Nisam bio sumnjiv jer je dokument uspješno prolazio sve kontrole.

 

Putovanja

Datumi na dozvoli, kao što rekoh, bili su profesionalno prepravljeni. Jednom sam otputovao u Banja Luku i Kotor Varoš, kod prijatelja koji su se u tim gradovima naselili za vrijeme rata i nikakve sumnjičavosti u valjanost dokumenta nije bilo. Putovao sam vozom, putničkim lokalnim vozom i atmosfera sa tih putovanja, ostala mi je u trajnom sjećanju. Čini se da je lokal (tako su u mom kraju zvali putnički voz koji stoji na svim stanicama) bio prepun vojske, vojnici kao da su bili jedini putnici. Kondukter je bio poput dekora, i ne sjećam se da je od nekoga tražio voznu kartu. Putnici su bili glasni i miris jeftinog alkohola se osjećao u vazduhu. Ipak, bilo je lijepo osjetiti "dah" željeznice, čuti klaparanje točkova, jednostavno putovati. Kupei su bili prepuni, zveckalo je oružje koje se, gle čuda, nekako uklapalo u ambijent drvenih sjedišta željeznice, izrađenih u kaobujskom stilu. Bio sam u uniformi, sa amblemom Ilidžanske brigade na rukavu i poneko je zapitkivao o sarajevskom ratištu. Dakako, pričalo se samo o ratu, bitkama, ranjenim, poginulim, pomalo i o politici.

 

U to vrijeme, Kotor Varoš, maleni gradić kod Banja Luke, bio pod opsadom. Kako su se primicali novogodišnji praznici 1994 - 95. g. stigli su i gastarbajteri, ljudi koji su radili u inostranstvu. Oduzimani su im pasoši i tek nakon što bi platili ratne opštinske takse, dokumenti su im vraćani. Kafane su radile, lokalni radio je emitovao turbo - folk pomiješan sa pjesmama rodoljubivog sadržaja. Krajišnici su odlazili i dolazili sa fronta, sve je bilo u znaku krvavog rata koji je bijesnio.

 

Ipak, Bijeljina je bila nešto drugo. Na prvom proputovanju kroz Bijeljinu, osjećalo se da taj grad nije poput ostalih. Stanovnici su bili mnogo raspoloženiji, pričljiviji a većina trgovina, kao mi se činilo, bila je krcata raznovrsnom robom. Nisam mogao da se načudim, koliko hrane sam vidio jedne obične večere, na stolu mog prijatelja koji je iz Zenice došao u Semberiju. Trpeza je bila prepuna, automobili su vozili kroz grad, u kafićima se zabavljala omladina. Nije ni čudo jer kroz Bijeljinu se putovalo za Srbiju, za vrijeme rata je postala raskrsnica puteva i saobraćajni čvor. Kod "duda," jedne raskrsnice u gradu, bilo je mnogo stopera. Drvo je uistinu podsjećalo na dudovo stablo i bilo je mjesto odakle se polazilo za razne pravce...

 

Hapšenje

Iznenada, dogodilo se nešto što ni najmanje nisam očekivao. Bio je 27. decembar 1994. godine. Sa mojom radio - amaterkom bio sam u Radio - klubu i ona je to veče imala mnogo posla. Imala je zakazane razgovore sa radio - amaterima u Federaciji BiH i sve ih je profesionalno obavila. Uglavnom je prenosila pozdrave, informacije kratke sadržine, zapisivala poruke... Bio je to human posao. Naravno, i ostali članovi Radio - kluba su svakodnevno bili na zadatku, jer je bilo mnogo onih koji su pokušali stupiti u kontakt ili samo provjeriti da je neko živ. I radio - amateri s druge strane "veze" imali su pitanja i na neka je odmah odgovarala. Bilo je očito da poznaje grad i ljude.

 

To veče radila je posljednju smjenu i poslije završetka imala je obavezu da isključi radio - uređaj. Aparat je imao velike štapolike antene koje su bile smještene na jednoj zgradi, a sam uređaj me podsjećao na one kakve su koristili u partizanskim ratnim filmovima. Kazaljke su pokazivale nekakve parametre o jačini signala, frekvenciji i tome slično. Sa zvučnika su povremeno dolazili i zvuci Morzeove azbuke, miješale su se frekvencije, šuštanja, piskutanja i zvuci koji bi danas bili primamljivi ljubiteljima neobičnih melodija za mobilne telefone. Sam prostor gdje je klub bio smješten, bio je odlično zaštićen. Sklonište koje je u vrijeme Titove Jugoslavije izgrađeno kao mjesto od potencijalnog atomskog udara, pretvoreno je u amaterski Radio - klub. Štitila su ih teška metalna vrata i čini mi se da je vazduh ulazio kroz posebne otvore.

 

Isključila je radio - stanicu i ostali smo zagrljeni. Pričali smo o nekakvim besmislicama i bio sam malo opterećen razmišljanjem o tome kako da "produžim" dozvolu za kretanje čija važnost je isticala za samo jedan dan. Neko je počeo žestoko i snažno da lupa na vrata. Bila je to Vojna policija. Tražili su mene. Ona je bila uplašena. Tražili su dozvolu i ličnu kartu i naredili mi da sjednem u "golfa 2" koji je sa upaljenim farovima stajao vani. Došli su sa dva automobila, dvije patrole vojne policije, naoružani pištoljima i automatskim puškama, sa šljemovima na glavama i bijelim opasačima. U automobilu nisu ništa govorili, niti sam ja postavljao pitanja.

 

Odvezli su me pred komandu vojne policije i detaljno pretresli. Pažljivo su analizirali đonove cipela, čarape pa čak i donji veš. I najmanju sitnicu iz džepova su pokupili i pod pratnjom dvojice policajaca otpremili me u zatvor. To veče dobio sam i potvrdu o oduzetim stvarima i shvatio da sam postao zarobljenik. Ne baš obični zatvorenik, jer su isto veče pretresli i kuću u kojoj su stanovali moji roditelji i zaplijenili sve moje lične stvari. Nije ih bilo mnogo i sve je stalo u kartonsku kutiju, veličine u kakve se danas pakuju printeri.

 

Testovi

Nije bilo mnogo snijega, ali je bilo izuzetno hladno. Doveden sam u napušteni fabrički hangar koji je pretvoren u zatvorsku ustanovu. Nikakvog natpisa nije bilo na vratima, samo ogromna vrata koja su čuvari zaključavali. Bio je to hangar u pravom smislu riječi i konstrukcijom je bio identičan metalnim hangarima za avione, ili slikovito kazano: podsjećao je oblikom na plastenik u kojem se uzgaja voće ili povrće.

- Nemoj pokušavati da bježiš, jer je sve okolo minirano - bile su prve riječi policajca koji me dopratio.

Nisam bio vezan, nisu me poslali u samicu. Dvospratni kreveti bili su poredani cijelom dužinom hangara, tako da je sredina ostala prazna i nepopunjena. Svi su bili u vojnim uniformama, kao i ja. Najlošije obučeni su imali klasičnu uniformu JNA, koja se nije uklapala u tada moderne kombinezone.

 

Zbog amblema na rukavu, na kojem je pored logotipa brigade (Sveti Đorđe) pisalo Ilidžanska brigada, odmah sam dobio nadimak "Ilidža". Danas ni jednog imena mojih zatvorskih drugova ne mogu da se prisjetim, ali znam gotovo sve nadimke: Pištolj, Gusak, Rambo... Niko od njih nije bio težak prestupnik, niti se ozbiljno ogriješio o zakone. Uglavnom su bili pritvoreni zbog tuče, dezerterstva ili obračuna sa pretpostavljenim starješinama. Bilo je mnogo momaka iz Banja Luke, mladića koji su bili na redovnom odlsluženju vojske, pa se nisu vratili na vrijeme u jedinicu i sl. Oni koji su bili najdrskiji završavali su u tzv. Limenci, maloj limenoj kućici bez grijanja, koja je bila neka vrsta kaveza. Kažnjenicima je bilo dozvoljeno da ponesu toplu ćebad i odjeću i oni koji su tamo proveli 24 sata, kažu da je bilo užasno hladno i vrlo deprimirajuće. Nikada nisam bio kažnjen na taj način ali su me redovno pozivali na ispitivanja. Istražiocima sam morao u detalje ponovo prepričavati svoju ratnu priču i bio sam užasnut sazanjem da je falsifikovana dozvola najmanji prekršaj koji sam učinio.

 

Vojna i državna bezbjednost naizmjenično su me odvodili na višečasovne provjere, i tople kancelarije ispitivača su me gotovo uspavljivale. Niko me nije udario ni čvokom, ponekad su znali da povise ton, ali to je bila najveća kazna. Posjeta rodbine ili prijatelja bila je strogo zabranjena. Optužba ni malo bezazelna: špijunaža i agenturni rad. Tražilo se od mene da otkrijem svoju vezu za slanje šifrovanih poruka, pažljivo su preispitivali čak i najmanju šalu koju sam izgovorio u društvu. Paralelno sa mojim ispitivanjem, uzimane su izjave od osoba s kojima sam provodio najviše vremena. Inspektori su pravili, kako se stručno kaže, službene zabilješke sa osobama s kojima sam imao bilo kakav kontakt.

 

Uzalud sam objašnjavao da ne poznajem Morzeovu azbuku, da sam šifrovanu poruku na Ilidžu poslao zbog toga što je to od mene tako traženo, da nema osobe za kontakt i da knjigu "Hitlerovi špijuni" čitam sasvim slučajno. Moji ispitivači nisu vjerovali u koincidenciju, a moje izjave kod njih su uglavnom izazivale ironične osmijehe. Dvojica oficira koji su me danima isljeđivali imali su činove majora. Državna bezbjednost je angažovala čovjeka koga pamtim po smeđem sakou, tamnoj rolka - majici i neobičnoj upornosti da me navede na izjavu koja je bila čista izmišljotina. Čovjek je tvrdio kako sam prije rata, dolazio u selo Moševac kod Maglaja, i bio uključen u aferu koja je svojevremeno potresala bivšu Jugoslaviju. Afera se ticala pljačke opštinskog novca i izgradnje lokalnog vodovoda i jedino što sam o tome znao, bilo je iz novina.

 

Možda je bio cilj da se provjeri moje reagovanje na "zamka pitanje," ali mi je nekako jednostavnije bilo da se priključim na detektor laži. Uzaludno sam tražio, gotovo molio da me podvrgnu dubokoj hipnozi ili prikopčaju na detektor laži. Moje riječi su bile nevažne. A, da... Prvi dan poslije hapšenja odveden sam u regionalnu bolnicu, na psihijatrijsko odjeljenje. Kod mlade (i vrlo zgodne) ljekarke uradio sam jednostavne testove inteligencije, crtao kuću, drvo i sunce. Izmjerili su visinu, težinu, pritisak i slušali otkucaje srca. Poslije tog pregleda, vojni ispitivač mi je uz osmijeh rekao: - Sad znamo da nisi lud i nemoj da pokušavaš da glumiš budalu!

 

Prvi zatvorski dani

Dani su sporo prolazili... Neko od pritvorenika je imao radio, maleni tranzistor sa kojeg je u prostranom hangaru često odzvanjala Brenina pjesma: - oženjen muškarac za ženu je mamac, al' njega preskoči ne grizi taj mamac... Prošla je i novogodišnja noć 1994 - 95. g. u tami, hladnoći i neizvjesnosti. Malo ko se radovao. Međusobno smo razmijenili i novogodišnje čestitke, a mislim da je upravnik zatvora malo "zažmirio" tako da je nekoliko litara alkohola prošvercovano u prostoriju. Dvadeset pet dana sam proveo u hangaru, bez ikakvog plana, ambicije ili želje. Osluškivao sam radio - vijesti o vojnim dešavanjima na frontu i one su bile vrlo oskudne. Niko mi nije došao u posjetu i pitao sam se da li porodica uopšte zna gdje se nalazim. Bezbjednjaci koji su me ispitivali, saopštili su mi da porodica zna gdje sam i potvrdili da su sve moje lične stvari kod njih.

 

Zanimala ih je hronologija moje ratne priče i nisam stekao utisak da su mi povjerovali. Interesovali su se za svaki detalj, razgovore koje sam imao u tom gradu, finasijsku situaciju, politička viđenja. Pokušavao sam da budem iskren, pošten i razuman. Sve je to izazivalo nevjericu a ponekad i ogorčenje. Oni su i dalje bili ljubazni, prefinjeni i namirisani. Kada sam pokušavao da ih priupitam za njihove namjere, samo su odmahivali rukom i nastavljali sa pitanjima.

- Kome i na koji način si slao obavještajne podatke? - bilo je najčešće pitanje.

Bili su energični u tvrdnji da odlično poznajem radio - telegrafiju i obično raspitivanje za kristale koji su sastavni dio svakog radio - odašiljača, skupo me koštalo. Pitao sam na jednoj sjedeljci kod Mustafe Mustafića za kristale i to je tačno, ali niti sam znao kako izgledaju, niti gdje se mogu nabaviti. I raspitivanje o komandantu Operativne grupe protumačeno je na način da sam u ulozi obavještajca radio na prikupljanju podataka.

 

Čudom nisu mogli da se načude kako sam stupio u kontakt sa radio - amaterkom i odakle baš da ostavrim kontakt sa Mustafom Mustafićem, koji je u Federaciji BiH navodno bio ucijenjen na milion njemačkih maraka! Jednom mi je dozvoljeno da se okupam, u pratnji vojnih policajaca i ta svakodnevna ispitivanja su postala naporna. Početkom januara, bez najave u posjetu je došla delegacija međunarodnog Crvenog krsta. Nisu donijeli nikakve poklone ali ih je zanimalo stanje u pritvorskoj jedinici. Na pitanje da li neko želi da ga Crveni krst evidentira, svi su ćutali. Ćutao sam i ja. Poslije nekoliko minuta provedenih u hangaru, otišli su i mogao sam jedino da se pitam da li sam napravio grešku što se nisam prijavio. Ostali zatvorenici su relativno brzo odlazili iz hangara. Povremeno smo cijepali drva i rezali ih ručnom pilom. Bile su to scene koje neodoljivo podsjećaju na ambijent hladne Rusije.

 

I onda su dvojica vojnih policajaca došli po mene. Naoružani automatskim puškama, odveli su me do plave Opel "Askone" koja je bila spremna za putovanje. Ali ne baš daleko jer poslije nekoliko kilometara shvatio sam da idemo do autobuske stanice i čekamo redovnu liniju za Bijeljinu. Kartu nisam morao da plaćam, a jedan od policajaca je nosio moje zaplijenjene stvari koje su bile zapakovane u kartonsku ambalažu. Na vrhu kutije, poštanskom špagom bila je uvezana žuta debela koverta na kojoj je krupnim slovima pisalo: Lično Načelniku OBO... tom i tom... Polako sam analizairao policajce koji su bili zaduženi za moje privođenje. I jedan i drugi su imali neuredne nokte, bili su mladi, ništa o meni ih nije zanimalo, nisu željeli niti inicirali bilo kakav razgovor. Stekao sam utisak da su željeli samo profesionalno da završe zadatak koji su dobili, da me predaju Istočno - bosanskom korpusu u Bijeljini i vrate se nazad.

 

Prvi put i ja sam imao plan. Cilj je bio da u Bijeljini pobjegnem svojim pratiocima i domognem se Srbije. Ipak, ta odluka nije bila čvrsta i od nje me odagnala jedna obična glupost, sitnica koja i nije morala da se dogodi. 21. januara 1995. godine krenuli smo na put prema Bijeljini. Nisam imao vremena ni da se pozdravim sa drugovima iz zatvora. Svima se žurilo, izuzev meni...

 

Ključni trenutak

Smio bih da se opkladim da svako ima svoj sretni dan u životu. Sudbina se svakome, obavezno nasmiješi. Ne vjerujem da ću ikada dobiti novac na lutriji, ali taj 21. januar 1995. godine u Bijeljini, zauvijek ću pamtiti kao poklon, kao iznenadni dar "sa neba", fantastičan prizor u kojem je većina kockica neobičnog mozaika bila naklonjena - meni. Od bjekstva sam odustao kada sam primjetio da me čuvari ne nadziru suviše strogo. Kako je autobus pravio pauzu negdje iza Šamca, primjetio sam da su policajci pili kafu i neobavezno čavrljali, ostavljajući me samog na sjedištu autobusa. Čak bih rekao da ništa nisu znali o meni, niti ih je to zanimalo.

 

S druge strane, bio sam svjestan da ne poznajem teritoriju na kojoj se nalazim, bio sam bez novca i bjekstvo bi bilo samo uzaludna avantura koja bi još više zakomplikovala moju situaciju. Optužbe za špijunažu nisu bezazlene ni u miru, a tek u ratu. Što reći? Poslije nekoliko sati vožnje, stigli smo u Bijeljinu. Odveli su me u neku kasarnu, u prostorije koje su bile na prvom spratu. Policajci su pokucali na vrata jedne kancelarije u kojoj je, za kancelarijskim stolom, sjedio samo jedan čovjek. On ih je uputio u susjednu kancelariju, čak rekao i broj (možda i ime nekog oficira) koji je morao da potpiše kako me Istočno - bosanski korpus preuzima. Ostao sam sam u toj kancelariji i stajao pred bezimenim čovjekom koji je igrao neobičnu igru, jednu od onih neobičnih slagalica. To je vrsta logičke mozgalice u kojoj igrač pokušava da sastavi, primjera radi veliko latinično slovo "M" koje je isječeno na pet različitih dijelova. Sama igra je zanimljiva jer zahtijeva poznavanje geometrije, logike i sposobnost uočavanja.

 

Priznajem da me ta igrica iz "Politikinog zabavnika" (upravo sa slovom "M") prilično namučila još u osnovnoj školi, ali čovjek koji je sjedio za stolom, slagao je nešto komplikovanije. Nije me čak ni pogledao. Bio je posvećen slagalici, istinski i predano. Nije pogledao ni policajce koji su se brzo vratili sa potpisanim nalogom. Kratko im je rekao da su slobodni i nastavio da igra igru. Nisam ga ometao i čak sam pokušavao da što laganije dišem, kako mu ne bih smetao. Bio sam siguran da u kancelariji postoji samo njegova igra i da je svaka druga besmislena. Paket sa kovertom na vrhu stajao je ispred mene.

 

Njegovu igru prekinulo je novo kucanje na vratima. Stigla su još dvojica zatvorenika i pogledi su nam se susreli. Oni su bili dezerteri, negdje iz okoline Banja Luke i ponovila se procedura kao i u mom slučaju. Ponovo je neko u susjednoj prostoriji potpisao dokument da su pritvorenici preuzeti, a naš prijatelj je i dalje nastavljao da se igra slagalicom... Poslije nekoliko minuta je ustao i upitao:

 

- Čije su ovo stvari?
- Moje - odgovorio sam.
- Uzimaj to - rekao je.

 

Prigrabio sam paket i sa dvojicom mladića izašao u hodnik. Zatim je došao jedan policajac koji nas je otpratio do bijeljinskog zatvora, nekakvog starog mlina, koji je bio u krugu kasarne...

 

Stari Mlin

Nisam oklijevao. Koverat sam odmah otvorio i hrpu dokumenata stavio sa unutrašnje stane stomaka. Papiri su bili uredno spojeni i da sam imao koji kilogram više, teško da bih zakopčao rajfešlus na vojnom kombinezonu. Na putu do starog mlina, ostatak stvari sam bacio u jedan kontejner pored kojeg smo prolazili. Mladići koji su bili u mom društvu, bili su vrlo glasni a policajac neobično tih. Išao je ispred nas i nije se ni osvrtao. Šef smjene u starom mlinu, bio je korpulentni brkajlija, izbjeglica iz Tuzle koji je imao neku blagu govornu manu jer pojedine suglasnike je znatno umekšavao i moglo bi se reći da je tepao dok je pričao.

 

Iza dobroćudnog lika, krila se prgava narav i totalno odsustvo razumijevanja za pritvorenike. Smješten sam u malu prostoriju, samo sa jednim većim krevetom u kojoj nije bilo mjesta za spavanje, čak nismo mogli da se pružimo ni po patosu. Nije bilo mjesta. Spavali smo čučeći, naslonjeni na zid. Za tu prostoriju bilo nas je previše. Uglavnom su bili ljudi iz Semberije ili momci iz regije Banja Luka koji su deportovani u zonu odgovornosti Sarajevsko-romanijskog korpusa. Moj prijatelj iz Bijeljine i njegova supruga, donijeli su mi hranu. Strogi brkajlija nije dozvolio da se unosi u prostoriju ništa od stakla, pa sam teglu punu domaćeg ajvara morao da bacim u smeće. On se cinično cerio i uživao u ulozi zatvorskog čuvara.

 

Od 21. 01. 1995 do 14. 02. 1995. godine ostao sam u starom mlinu i toj malenoj prostoriji. U susjedstvu su bili zatvorenici sa rješenjem i dobro se sjećam jednog Peke, momka obrijane glave i neobično vedrog duha. Poginuo je poslije rata u nekakvoj pucnjavi blizu Bijeljine ali taj čovjek je bio sinonim hrabrosti, odlučnosti i samopouzdanja. Bez njega, ti dani u bijeljinskom zatvoru, bili bi noćna mora. Znao da je da oraspoloži i zatvorenike i čuvare. Čini mi se da je bio zatvoren zbog fizičkog napada na starješinu ali situacija u kojoj se to dogodilo, i ostale okolnosti - napravili su heroja od njega. Makar smo ga mi u zatvoru tako doživljavali. Međutim, kada sam letimično pročitao dokumente koji su slučajno završili kod mene, bio sam preneražen, šokiran i zbunjen...

 

Dokumenti

Sve je bilo propisno ispečaćeno, potpisano, propraćeno telegramima, lijepo složeno i otkucano pisaćom mašinom. U najkraćem, bio sam optužen za agenturni rad. Nigdje nije pisalo špijunaža već doslovice "agenturni rad". Izjava radio - amaterke, kao i izjave ostalih svjedoka bile su vrlo slične i potpisane na dnu svake strane. Iz nekog, valjda administrativnog i službama znanog razloga, sve izjave su bile u tri primjerka. Bile su tu i službene zabilješke sa pojedinim drugovima sa kojima sam se vidio, onako u prolazu i razmijenio možda samo nekoliko riječi. Radio - amaterka me baš okvalifikovala kao izdajnika, provokatora, školovanog obavještajca...

 

Izjava Mustafe Mustafića (ne navodim pravo ime) bila je gotovo identična njenoj izjavi i on se, kao i radio - amaterka, potrudio da me predstavi u najgorem mogućem izdanju. Jedan kolega, koji je u to vrijeme radio za jedinu novinsku agenciju, bio je slamčica spasa. Sve što je rekao o meni bilo je istinito i doslovno interpretirano. Za tu slamku nisam mogao da se shvatam, jer je neko iz tadašnje tajne službe napravio samo službenu zabilješku na osnovu jednog razgovora s njim. On vjerovatno nije ni znao da se njegove riječi bilježe. Nikakvu izjavu nije potpisao ali je makar službenik koji je interpretirao njegove riječi, to uradio profesionalno. Sve ostalo je bilo "za vješala", nafilovano konstrukcijama, izjavama u čijoj osnovi je bila laž. Čista i podmukla laž.

 

Nije da nisam imao loše mišljenje o ratu i to sam priznao i na ispitivanju. Da mi je suđeno zbog verbalnog delikta, hrabro bih to prihvatio. U pozadini su bile optužbe protiv kojih sam mogao jedino da se borim sopstvenim kazivanjem i ništa više. Nisam mogao pozvati nikog za svjedoka i reći: - Hej, ovaj čovjek će posvjedočiti da nisam agent.

Bio sam šokiran zbog iznesenih optužbi, koje su crno - na bijelo bile u mom naručju. Sva ona ljubakanja sa radio - amaterkom su odjednom postala laž, imitacija ljubavi i razumijevanja. Sva druženja i razgovori bili su zapravo klopka i ona je samo odrađivala posao običnog doušnika tajne službe. Da, da, doušnika - vjerujem da se to i danas tako naziva. Možda je poslije cjelovečernjeg druženja zapisivala naše razgovore i odmah požurivala da ih dojavi operativcu koji je bio zadužen za njen nadzor. Slično je radio i Mustafa Mustafić, a možda su bili zaduženi i za uzajmno praćenje, ko će im znati.

 

Kasnije sam saznao da nisam bio jedina žrtva radio - amaterke. I nikako mi nije jasno, kako sam previdio mogućnost da je tajna služba drži na oku, zbog same prirode posla koji je obavljala. Bio je rat, ona je imala radio - vezu sa svijetom, sa neprijateljem i čista logika upućuje da je bila, u najmanju ruku - pod prismotrom. Tako, jedne prilike u radio - klub je došao bivši lovac, izbjeglica iz jednog susjednog mjesta. Donio je samo kratku poruku u kojoj je pisalo: - Pusti kera s lanca. Zamolio je "moju" radio - amaterku da poruku proslijedi njegovom poznaniku, Muslimanu koji je živio u njegovom susjedstvu. Čak je donio i njegov broj telefona. Poruka nikada nije stigla na odredište a nesretni čovjek je više od dva mjeseca proveo u zatvoru, objašnjavajući zbog čega i kome šalje poruku.

 

Tajna služba je njegove riječi protumačila kao znak za početak ofanzive i našao se u golemim nevoljama. U stvari, kako je bio mobilisan na borbenu liniju koja se nalazila u blizini njegove kuće, svakodnevno je čuo zavijanje sopstvenog psa. Ponadao se da je dovoljno da ga komšija pusti s lanca ali nije ni slutio da poruke u ratu dobijaju sasvim novu dimenziju. I dalje sam bio zatvoren u bijeljinskom zatvoru, sa teškim optužbama koje sam pažljivo krio i od ostalih zatvorenika. Nisam nikome vjerovao, i gotovo sam postao sumnjičav prema običnim ljudima. Sada sam zavjeru vidio u svakome i čak posumnjao da je sve dio dobro smišljene igre. Ali, nije bilo tako...

 

Odlazak iz Bijeljine

Bijeljinski vojni zatvor bio je "pun kao šibica". Bilo je i mladih vojnika, koji su služili vojni rok te godine. Njihovi doživljaji ostavili su poseban utisak na mene. Ratna generacija regruta je zakletvu polagala pod ratnom zastavom i njhovi životi su puni psiholoških previranja, patnje, očaja, patriotizma, ushićenja, tuge i ponekad radosti. Njihova domišljatost ravna je genijalnosti i svako od njih skriva veliku priču dostojnu romana. Trojica njih su bili u mom društvu, pričali smo i domunđavali se. Jedan od njih, iz vojske je pobjegao u bunkeru domaćeg autobuskog prevoznika. Sakrio se u gepek i stotinama kilometara do kuće, udisao prašinu. Uhapsili su ga nakon par mjeseci i eto - bio je pritvoren u bijeljinskom zatvoru, na povratku za jedinicu koju je "samovoljno napustio".

 

Ja sam povremeno otvrao dokumente koji su me optuživali i sve češće pomišljao kako sam podvrgnut specijalnoj provjeri. Iako nisam sklon vjerovanju u zavjere, tajna društva i Templare - nametao se zaključak da tek tako, povjerljive informacije o obavještajnom radu nisu mogle da završe kod mene neplanirano.

- Neko je osmislio plan da mi uvali dokumenta i sada se prati moja reakcija – bilo je najčešće razmišljanje.

Ipak, kako je vrijeme odmicalo, tu teoriju sam odbacio. Niti je bilo posebne provjere, niti posebnog praćenja, sve izglednije je bilo da sam zaboravljen. Shvatio sam to i po posjetama mojih prijatelja iz Bijeljine koji su došli da me obiđu. Čak je jedan inspektor koji je izbjegao iz Zenice, bio ljubazan da me pozove u njegovu kancelariju dok su mi dolazili u posjetu.

 

Neko će možda pomisliti da situacija i nije bila teška i komplikovana i da nepotrebno preuveličavam situaciju u kojoj sam se našao. Međutim, samo ime koje je bilo ispisano na adresi velike koverte u koju su upakovani dokumenti sa izjavama, i danas bi se doimalo vrlo jako. Nisam bio poslat bezimenom inspektoru kome je do istine, već načelniku obavještajno - bezbjedonosne službe - lično. Jednom sam išao na rad sa ostalim zatvorenicima. Pretovarali smo nekakvu zimnicu i to je bila prilika da pogledam u nebo. Pogled u nebesa me prilično osvježavao, iako nikakav poklon nisam očekivao "odozgo".

 

Bio sam u rukama malih bogova rata, očito zaboravljen, umoran i rezigniran. Bježeći od sarajevske ratne neizvjesnosti, upao sam u drugu - takođe neizvjesnu, i takođe ratnu. Neizvjesnost nije prekinuta ni onog momenta kada su jednog prijepodneva došli da me vode. Kada su prozvali moje ime, i rekli: - Ideš sa nama, znao sam da se ništa važno nije desilo. Jednostavno sam predosjećao da im nisam važan, da samo odrađuju još jedno privođenje i gotovo mi je laknulo.

 

Dok sam odlazio iz bijeljinskog zatvora, upamtio sam sliku Peke koga sam pominjao. S dvije ruke se držao za zatvorske šipke, prislonio lice uz njih i samo se smješkao. Za trenutak sam pomislio kako zna cijelu istinu o meni. Ništa nije govorio, a ja sam ih sve pozdravio podizanjem ruke. Možda sam neke od tih zatvorskih drugova iz Bijeljine kasnije i sretao, ali se nikada nismo prepoznali. Ponovo putovanje autobusom, preko Han Pijeska i Romanije - za Sarajevo. I brzo sam shvatio da ponovo idem u zatvor...

 

To je bila združena akcija policije i vojske, i nije se odvijala samo na Bistriku. U toj akciji uhapšen je i Ćelo, ali je to ostalo u sjenci zbivanja i velike drame sa Cacom. Ćelo je bio sa grupom ljudi u obdaništu "Iskrice" u blizini solitera na Koševu. U blizini nadvožnjaka i zelene pijace. Jedinica policije je opkolila obdanište, dok je jedinica u kojoj sam ja bio obezbjeđivala nadvožnjak.

 

Opet prema Sarajevu
I putovao sam prema zatvoru... Nekakva nelagoda me obuzela čim je autobus krenuo prema Sarajevu. Vojni policajci koji su bili zaduženi za moje sprovođenje nisu bili raspoloženi za razgovor.
Ne znam zbog čega, jedan od njih je izašao u Han Pijesku i požurio prema kasarni. Vozač je strpljivo čekao. Zbog njegovog odlaska u komandu, kasnili smo oko pola sata. Bilo je snijega. U vožnji sam osjećao dah civilizacije. Daleko je to bilo od opuštenog putovanja i ko zna kakva je bila struktura putnika. Sada, dok ovo pišem, prisjećam se da sam poslije danonoćnih zatvorskih dana bio sretan što putujem. I prilično uznemiren. Svejedno, što ta nadrealistička slika putnika, vojske, vozila i svega ostalog, izaziva bunt, vuče na rat - meni je nametala osjećaj slobode. Dok su policajci razgovarali, i dok nisu obraćali pažnju na mene, činilo mi se da sam slobodan, zamišljao sam da putujem na ekskurziju.

 

Zvuk motora, uspavljivao je i podsjećao na školska, ekskurzijska putovanja. Pepeljare su bile izlijepljene ižvakanim žvakaćim gumama. Uznemirenost se rađala zbog činjenice da sam dokumentaciju o sopstvenom saslušanju ukrao. Ona je i dalje bila kod mene. Bio sam spreman da se iz kasarne u Han Pijesku pojavi oficir koji će postavljati pitanja o tome kako sam uzeo dokumente. Ipak, putovanje smo nastavili, preko Romanije, Pala i Trbevića, spustili smo se u Lukavicu, današnje Istočno Sarajevo. Odveli su me u kasarnu "Slobodan Princip Seljo", i smjestili u prostoriju u kojoj sam već bio. Prepoznao sam Nenada, koji je uhapšen na sarajevskom aerodromu. Radio je kao humanitarac, a živio u Sarajevu. I on je prepoznao mene. Možda je tu bio još jedan zatvorenik, ali njegovog imena ne mogu da se sjetim. Prostorija u kojoj smo bili smješteni, sa krevetima na sprat, bila je mala. Nekada je vjerovatno služila kao magacin. Nije bilo toaleta, čiste posteljine. U ćošku je bila metalna kanta, koja je služila kao zamjena za WC šolju. Svako jutro smo je iznosili vani. Smrad je bio snažan i nepodnošljiv. Kanta je bila blizu ulaznih vrata, baš do mog kreveta. U prostoriji je bilo osam kreveta.

 

Sa Nenadom sam pričao. On nije odustajao od namjere da se vrati u Sarajevo koje nije bilo pod kontrolom VRS. Tamo je imao, koliko se sjećam, sestru i majku. Nikada više se nismo sreli. Niko me nije ništa pitao, nikakvog saslušanja, i već drugi dan sam osjetio da se razboljevam. Temperatura je porasla, imao sam jak kašalj. Bila je to gripa, šta li. Kada me čuvar vidio, pozvao je policajca koji me otpratio u zatvorski stacionar. Dobio sam nekakve injekcije, tablete i bolnički krevet. Kroz prozor sam gledao oficire koji su dolazili, policajce koji su prolazili.

 

Zaista se ne sjećam koliko dana sam proveo u stacionaru. To mi je izbrisano iz memorije. Ponovo su me vratili u onu prostoriju punu smrada. Nenada više nije bilo tamo. Otišao je u Sarajevo, poslije dugo vremena nekako je izdejstvovao da uđe u grupu za razmjenu zatvorenika. I dalje sam čamio u zatvoru i bio svjestan da se nešto mora dogoditi...

 

Izlazak iz zatvora

Tek što sam prizdravio, vraćen sam u zatvor. Namjerno kažem "vraćen" jer policajac je bio u mojoj pratnji i na putu od bolničke sobe do zatvora. To i nije previše duga relacija. Prešli smo je pješice za nekoliko minuta. Stacionar je bio blizu ulaza u kasarnu, a zatvor na drugom kraju. Neko, meni nepoznat donio je zaključak da sam zdrav, i ponovo sam bio iza rešetaka. "Neko" je trebao donijeti odluku i o mom statusu koji je bio "ni na nebu, ni na zemlji". Bio sam zatvoren već mjesecima, dokumentacija koju sam ukrao i dalje je bila kod mene. Kasnije, često ću razmišljaću o tom sretnom trenutku kada je policajac bio zanesen igrom "mozgalicom" koja mi je možda spasila i život. Bolje je biti i zaboravljen u zatvoru, biti bez pravog razloga, nego imati istražioce za vratom. Dani su mi uistinu sporo prolazili. Bio sam u kavezu, bez optužnice, bez ikakvog smisla. I jednog prijepodneva je došao potporučnik koji je bio direktno podređen načelniku bezbijednosti kompletnog korpusa. Ime i prezime tog načelnika bilo je ispisano na onoj koverti, koja je napisana u gradu gdje su me uhapsili.

 

Tek prije nekoliko godina podigla se velika galama oko tog čovjeka (načelnika) i njegove uloge u jednoj priči koja nije za ovu temu, niti me se direktno tiče. Tada sam prvi put, u novinama, vidio facu čovjeka kome sam bio poslat. Potporučnik je naredio da me izvedu iz zatvorske prostorije.

- Zbog čega si ti u zatvoru - pitao je.
- Istekla mi dozvola 18 dana - odgovorio sam.
- Pa, ti više vremena provede u zatvoru, nego u našoj vojsci - odbrusio je on.

 

Samo sam slegnuo ramenima. Otišao sam s njim do njegove kancelarije i on je ne žureći napisao rješenje da se vratim u jedinicu. Vrtio je glavom dok je pisao datume evidentirajući koliko vremena sam provodio u zatvorima. Na dnu dokumenta bio je njegov potpis i crveni pečat. I sada čuvam taj dokument. Bio sam slobodan koliko čovjek u ratu može biti slobodan. Ponovo sam došao u jedinicu, u koju se rijetko ko vraćao. Ponovo ista dežurstva, noćne smjene i zapanjenost na licima onih koji su vidjeli da sam se vratio.

 

Čak je i stara dozvola sa falsifikovanim datumom bila kod mene. Razmišljao sam da u decembru samo 1994 prepravim na 1995 i ponovo ću imati dozvolu za putovanje. Situacija na frontu se komplikovala. Bilo je sve više izbjegličkih kolona, mnogo žrtava na svim stranama. Strahovao sam da me ne "provale" i rado sam prihvatio naredbu da me upute u jednoj grupi na teren, u brda iznad Srednjeg. Nišićka visoravan je jedno od onih mjesta koje imaju osebujnu prirodu, lijep krajolik na kojem su krivudavom linijom nicali bunkeri. Uf... Kakvu sam sreću imao što sam otišao u toj grupi... Čućete i zašto.

 

Teren

Poslije izlaska iz zatvora, odlazak na teren mi je baš dobro došao. Uživao sam u pogledu na nebo, drveće je dobrano ozelenilo i skoro mi je nevjerovatno izgledalo da u rukama držim pušku. U dokonim trenutcima, na straži, igrao sam se kočnicom puške i bezbroj puta prebacivao mehanizam iz zakočenog položaja na "pojedinačnu paljbu", pa onda na "rafalno" i tako naizmjenično. Odlazak na teren bio je pravo zlo za svakog vojnika. Posjedali bi u vojne kamione, i dok bi zauzeli mjesta na drvenim klupama, puške smo obično držali između nogu, oslonjene na prilično pune "transportne vreće" ili ruksake. Komandir čete je ispraćao grupu i ni sam ne znam zbog čega je odlazak na teren bio toliko omrznuta kategorija.

 

Putovali smo po nekoliko sati do odredišta, a posljednju dionicu je valjalo prepješačiti, dva do tri kilometra - koliko se sjećam. Teren je u stvari bio samo zamjena rovova, na udaljenim linijama fronta nije bilo civilizacije, a svaka grupa je nešto dograđivala, nešto slično današnjem Travianu. Međutim, ulog u ratnoj igri je mnogo ozbiljniji i tu „ozbiljnost situacije" nisu svi doživljavali na isti način. Dok se na unutrašnjem prstenu sarajevskog ratišta znalo skoro za svaki centimetar zemljišta, vanjski prsten je bio mnogo veća teritorija sa drugim pravilima i običajima. Kad kažem "znalo," mislim na tzv. uglove preglednosti, minska polja, refleksiju svjetlosti, zvukove, svjetlost, običaje protivnika i druge vrste promjena. Na terenu je bilo mnogo drugačije. I u pozadini i ispred linije razgraničenja, bila je samo nedođija, priroda i žbunje.

 

Zauvijek mi je ostala u sjećanju "bajta" u kojoj sam spavao tih terenskih dana. Šupa sklepana od bukovih grana, prekrivena najlonom, granjem i zemljom. Od nje se utabanom stazom odlazilo na proplanak gdje je danonoćno neko dežurao. Vodu smo donosili u kanisterima, a hranu u manjerkama JNA. Riže sam se baš nagutao tih terenskih dana. U jednoj bajti (nije bilo iskopanog skloništa) živjeli smo i stražarili, nas osmorica. Predviđeno je da se puca samo u situacijama ako dođe do napada. Toliko sam bio nesavjestan i opušten, da sam bio kažnjen prekorednom smjenom. Evo skena naređenja i sasvim slučajno sam prvi na spisku. Ni jedan metak nije ispaljen, ništa nepredviđeno se nije dogodilo. Četrnaest dana smo ostali u šumi, bez mogućnosti da se čestito i umijemo, a kamo li okupamo.

 

Kazna uopšte nije vaspitno djelovala, pa sam i ostatak smjene proveo kao da sam na izletu. Na ruku mi je išlo i to što Slaviša koji je bio u mojoj smjeni, nije bio ništa bolji. I on je dezertirao iz Sarajeva. Poznavali smo se još sa Alipašinog i 102. motorizovane brigade. Linija fronta je krivudala na brdovitom terenu. Tek poslije naseg odlaska, slijedeca smjena je upala u velike nevolje i na tom mjestu vrilo je kao u kotlu. Bilo je mrtvih i ranjenih. Čak i na teren sam nosio dokumente koji su me kompromitovali i odlučio sam da nešto uradim. Poslije povratka sa terena, odlučio sam da povučem neke poteze. Nije bilo smisla da vise cekam. Mogao sam ponovo biti uhapšen, a u zatvor mi se nije ponovo išlo. Odlučio sam da se nekako rehabilitujem. Kako, pojma nisam imao.

 

Povratak sa terena i rehabilitacija

Možda sam poneki datum nenamjerno "pomjerio" jer dnevnik nisam vodio. NATO snage (avijacija) su 1995. godine bombardovali srpske položaje oko Sarajeva. Početak vazdušnih udara dočekao sam u planini, na Polomu. Kamioni su u povratku zaobilazili porušene mostove i prosto je nevjerovatno kako se ama baš ni jednog detalja iz perioda NATO udara ne sjećam. Kao da se nije ni dogodilo. E sada, neposredno prije povratka sa terena, dogodio se jedan manji incident koji je izazvao pijani vojnik, čije ime za ovu priču nije bitno. Spustili smo se do mjesta odakle su nas prevozili vojni kamioni. Jedna 110 - ka je čekala, i među zadnjima sam ušao u kamion. Preko puta mene je sjedio vojnik B. na kojem se vidjelo da je prilično pijan. Bio je preglasan, gestikulisao je i pjevao. Igrao se sa bombama i niko nije očekivao da će jednu baciti.

 

Više se ne sjećam da li je bomba bila crna ili zelena i kako ga niko nije spriječio u naumu da je aktivira. Jednostavno je izvukao osigurač i lagano je bacio iz kamiona. Otkotrljala se ispod puta (bilo je strmo) i eksplodirala. Jedna kuglica je probila ceradu na vojnom kamionu i pogodila najstarijeg čovjeka koji je sjedio u "najdubljem" dijelu 110 - ke. Samo se uhvatio rukom za vrat i vrisnuo. Rekao je nešto u stilu: - Eto, j... pogodi me.

Naravno, ostali su odmah razoružali pijanog bombaša i on se iznenada smirio. Mislim da je rana bila površinska i da čovjek nije imao posljedica. Kod mene su i dalje bili dokumenti sa izjavama mojih "prijatelja" koji su stavili svoje potpise da sam špijun na tajnom zadatku, službene zabilješke državne bezbjednosti, telegrami.

 

Sve je ličilo na šalu. Vraćao sam se na teritoriju gdje su me proglasili špijunom i nosio pisani materijal koji je bio optužnica protiv mene. U nekim momentima, gore na brdovitom Polomu, dolazio sam u iskušenje da se ponovo vratim u Sarajevo i svima pokažem materijale koji su me kompromitovali. Izgledalo mi je logično, da ako sam iskompromitovan i okvalifikovan kao špijun na jednoj strani, da tako neće biti i na suprotnoj liniji fronta. Odustao sam jer čisto sumnjam da bi mi iko u Sarajevu povjerovao. Možda bih ponovo prolazio pitanja o agenturnom radu, a nije isključeno da bih bio proglašen za dvostrukog špijuna. Druga stvar je bila čisto "tehničke prirode" jer planinske puteve nisam poznavao. Nije ni malo jednostavno preći liniju fronta na terenu koji je neistražen. Mogao me neko na drugoj strani odmah upucati... Bilo je veoma, veoma rizično.

 

Izabrao sam drugu varijantu, jednostavniju i u tom momentu mnogo realniju. Dokumente sam ponovo vratio na Ilidžu i pozvao Minera, čovjeka (autora one poetske pjesme), mog komandira i iskreno mu sve ispričao. Rekao sam mu i za dokumente koje imam i baš sve. On je bio zabezeknut. Povjerovao je tek kada je vidio da su ispečaćeni dokumenti kod mene i da nije šala. Zamolio sam ga da on to prenese čovjeku iz bezbjedonosnih struktura, kome on vjeruje. Miner je negdje žurno otišao i ja sam se pitao da li sam uradio pravu stvar ili sam napravio grešku. U toj špijunskoj priči, bilo je očito da se neko obrukao. Špijun im je pobjegao, odšetao sa dokumentacijom i ponovo se vratio i rekao: - Evo vam vaša dokumentacija. Zauzvrat sam tražio slobodu koje sam se uželio.

 

Sada, kada malo bolje razmislim - još uvijek nisam rehabilitovan, jer svi ti dokumenti – negdje su pohranjeni. Niko mi se nije izvinio, rekao: - Pogriješili smo. Državni aparat je samo zaćutao. Bezbjednjaci su i dalje radili isti posao. Miner se poslije sat vremena vratio, pružio ruku i rekao: - Daj dokumente. Bio je nasmijan, a ja nisam bio siguran da li mi se podsmijava i sprema novu zamku, ili mi se divi. Dokumente sam predao, a u međuvremenu su počele pristizati informacije o porazima na frontu.

 

Kraj rata i šverc - komerc

I ovdje mojoj ratnoj priči nije kraj. Ostao sam na Ilidži, tom prelijepom komadiću teritorija sve do kraja rata. Sobu hotela "Hercegovina" dijelio sam sa čovjekom, čije ime u ovoj priči nije bitno. On je maštao o odlasku u Kanadu, i kako mi se čini, tamo je i odselio. Došao je iz Travnika 1994. godine i kasnije je bio taksista u Bijeljini. Krajem 1995. godine, na Ilidži nije bilo velikih borbi. Približavao se kraj rata. Vijesti iz Ohaja pratili smo u hotelskim prostorijama, uglavnom gledajući TV. Pamtim telefonsku izjavu jednog od srpskih političara, koji su bili na pregovorima. Tek, pričao je kako je flomaster kojim su crtali karte ostavljao "preširok trag" i da je "moguće da neka strana bude zakinuta". Neovisno o debljini flomastera, Ilidžom su ubrzo protutnjali tenkovi, oklopni transporteri i tenkovi NATO snaga. Rat je istinski bio završen. To se osjećalo.

 

Pred sam kraj rata, i sam sam počeo da švercujem. U obližnji Kiseljak, automobilskom prikolicom smo odvozili bakarne i mensingane čahure artiljerijskog naoružanja, prodavali radijatore za centralno grijanje i sl. U Kiseljaku smo kupovali čokolade, bombone i druge prehrambene proizvode. Iz otvorenih vojnih magacina odnosili smo tzv. lanch-pakete, zapakovane u smeđu foliju, preprodavali muzičke kasete i ko zna šta sve nismo radili. Kako je Mirovnim sporazumom Sarajevo dodijeljeno Federaciji BiH, počelo je masovno iseljavanje. Ulice i stanovi bili su avetinjski pusti.
Knjige, kućanski aparati, garderoba, sitni inventar, regali i stolice bili su razbacani po dvorištima i hodnicima. Scene za nadrealistički film?! Iz tog vremena, sa nekoliko prijatelja, jednog popodneva, ušli smo u fabriku bicikala "Unis". Prikupljali smo razbacane sajle i druge dijelove za bicikl. Problem je bio što niko nije bio zainteresovan da kupi tu robu, pa smo je uglavnom poklanjali ili davali za sitne novce, onima koji su htjeli.

 

Najveća pljačka u kojoj sam učestovao bila je predodređena da propadne. Sa jednim kolegom, koji sada živi u Kanadi, gotovo dva dana smo sa jednog obdaništa odvrtali šarafe i prenosili ogromne rashladne uređaje "Sloboda Čačak". Imali smo čak i kupca koji je to namjeravao da kupi u Kiseljaku. Prodaja nije uspjela, jer na samom ulazu u Kiseljak zaustavila nas je policijska patrola i oduzela nam sve uređaje. Tramvajskom prugom vratio sam se u Sarajevo, prošetao do Dolac Malte i susreo nekoliko prijatelja iz vremena kada sam bio u opkoljenom Sarajevu.

 

Bili su pomalo iznenađeni što me vide, vjerovatno razočarani što sam ih napustio... I još nešto. Kradljivci su mi iz sobe ukrali TV i lične stvari, sve ono što sam zaradio u "biznisu" trgujući sa praznim granatama. Pripremao sam se za odlazak u Doboj. Ilidža je postajala velika kasarna međunarodnih vojnih snaga - ništa više. Strani vojnici kupovali su vojne noževe i poneki suvenir, sada su oni zauzeli hotel u koji sam bio smješten. Bez posla, kuće, vojske, porodice, jedino što mi se činilo razumnim - bilo je da napustim Ilidžu. Treba li da kažem kako je prelijep osjećaj kada prestane rat, kada više nema ofanziva i kada prestanu da važe vojna naređenja?

 

Napisao Dubara

 

Priča o najmlađem kaplaru na svetu

Priča - Demoklov mač

Priča - Lenka Rabasović

Priča - Milunka Savić

Priča - Neposlušna papigica

Priča - O zlatnim jabukama

Priča - Potemkinova sela

Ravno do smrti - Istinita priča iz komšiluka

Moja ratna priča

Moja ratna priča - nastavak 1

Zatvorska priča - Centralni zatvor

Zatvorska priča - Centralni zatvor 1

Zatvorska priča - Centralni zatvor 2

Zatvorska priča - Centralni zatvor 3

Zatvorska priča - Centralni zatvor 4

Zatvorska priča - Centralni zatvor 5

loading...
1 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Moja ratna priča - nastavak 2

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u