Branko Ćopić - Pohod na Mjesec

U ovoj pripoveci Branko Ćopić pripoveda o najranijem detinjstvu. Njegov junak i kazivač priče (narator) opisuje jedan događaj iz vremena kada je imao pet godina.

Junak je radoznali dečak Baja kome je zanimljivo sve što ga okružuje. On želi da vidi, sazna, shvati, doživi. Penje se po drveću, zaviruje na tavan, švrlja oko potoka, odlazi u mlin, stigao bi tako i u Ameriku kada bi znao put i kad ne bi bilo straha od pasa. Po ceo dan bi provodio u prirodi, obišao bi sve potoke, polja i breg. Tek naveče bi se smirio kod kuće, ali tada dolazi novo iskušenje - pojavljuje se mesec, "blještav, nadomak ruke, tajanstven i nijem", koji ga svojom blještavom svetlošću mami i poziva.

Dečakova radoznalost i strast za kretanjem i saznavanjem smeta starijima koji počinju da postavljaju zabrane i određuju šta se može a šta ne, šta je dobro a šta nije, šta se sme kazati a šta ne. Tek kad u kuću dođe samardžija Petrak, prijatelj porodice, za dečaka nastaju dani slobode, "Petrakovi dani" - porodica je zauzeta oko gosta pa zaboravlja na dečaka.

Kada samardžija Petrak dođe u goste, za dečaka nastaju dani slobode i radosti. Ne samo zato što popuste roditeljske stege, nego i zato što je Petrak različit od svih drugih ljudi koje dečak poznaje. On je pun razumevanja za dečakove radoznalosti, i sam je "neumorna skitnica" i maštar. Zato su dani Petrakovog boravka u porodici "razvezani dani kada se mnogo štošta može".

Ovde se pripovedao "Petrakovim danima" iz vremena kada je dečak Baja imao pet godina.

Bajo je glavni junak pripovetke POHOD na mjesec, on je istovremeno i kazivač priče (narator). Na taj način, pripovedanjem u prvom licu, ostvarena je blIskost između kazivača priče i čitaoca. Sve ono o čemu narator pripoveda, čitalac prima kao stvaran događaj i istiniti doživljaj junaka priče. Bajo je radoznao dečak. Za njega je svako buđenje susret sa svetom koji je prepun zanimljivosti, tajni i iznenađenja: "Ujutru, čim otvoriš oči, eto ih odasvud, kljucaju poput vrabaca, pa moram da zapitkujem". Dečakovoj radoznalosti nema kraja. Njega interesuje:

ljeskar, drveće, potok, kukuruzi

breg, vrba, kesten

tavan, mlin

mesec

"Petrakovi dani", kada je stari Petrak u njihovoj kući, za dečaka su "praznični, sjajni i puni šapata, pa me tako povuku i ošamute da ne znam kuda bih prije". Tada dečak po ceo dan može da luta, traži, ispituje, upoznaje i saznaje - on svoj dan shvata kao stalno kretanje, traženje i otkrivanje. Mesec, odnosno mesečina, glavna je preokupacija radoznalog dečaka:

Ispluta on iza rijetka drveća na brijegu, blještav, nadomak ruke,

tajanstven i nijem, zlatopera riba.

Noću se iznenada trgnem iz sna: viri mjesec kroz prozor, gori čitavo dvorište, i blještavi posjetilac unosi mi se u lice i šapuće: - Hajdemo!

Taj zov meseca podiže dečaka iz kreveta i taman da kroči, dedov glas ("Baja, kuda ćeš?") vraća ga u stvarnost i u krevet:

Oni mene tako uvijek: taman krenem u nešto, sav ustreptao, iznad zemlje, kad neko podvikne, a ja - coc! - o tvrdu ledinu.

Ovo mesto je ključno za razumevanje dečakove prirode: on teži za stalnim promenama i otkrivanjem ("taman krenem u nešto"), oktkrivalačka strast obuzima celo telo ("sav ustreptao"), mašta ga vodi daleko od svakodnevnog sveta ("iznad zemlje"), a stvarnost u kojoj živi je "tvrda ledina" i svako vraćanje iz mašte u nju predstavlja neprijatan pad ("coc").

Dečakov san o pohodu na mesec ostvaruje se u društvu sa Petrakom. Njih dvojica, kao jedini maštari i sanjari u selu, krenu za mesecom. U potrazi za mesecom dospeli su do najvećeg brežuljka i doživeli da ga sagledaju "izbliza" - tada im je delovao kao "blistav, smanjen i nevino miran". Susret sa mesecom na brežuljku za dečaka je bio čudesan noćni doživljaj.

Dečak je jedva dočekao da krene na pohod na mesec jer je to odgovaralo njegovoj nemirnoj i radoznaloj prirodi. Ali, kada se ta želja ostvarila, kada se već našao na putu ka mesecu i ovaj mu bio na dohvat grablji, dečak je počeo da oseća raspetost između onoga dole (djed i njegova neumorna vatrica) i ovoga ovde (mesec i njegova tajnovitost, "hladnjikavi nezemaljski vidik"). Dečak je raspet između ljubavi prema dedi (toplina porodičnog ognjišta) i ljubavi prema dalekom i nepoznatom. Ova dva osećanja stalno se sukobljavaju.

Raspetost iz detinjstva, koju je osetio dok je sa Petrakom hodao za mesecom, javlja se kod naratora i u njegovim zrelim godinama. To je raspetost

Između smirene djedove vatrice, koja postojano Gorucka u tamnoj dolini, i strašnoG blještavoG mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato.

To se može predstaviti na sledeći način:

I ova raspetost iz zrelog doba može se shvatiti sa emotivnog stanovišta: borba između ljubavi prema zavičaju i ljubavi prema svetu i novim saznanjima. Ali smisao ove raspetosti potpunije će biti saznat samo onda ako se navedeni citat posmatra i sa aspekta odgovora na pitanje postavljeno na kraju pripovetke:

1. "Je li pametnije biti mjesečar ili

2. s mirom sjedeti kod svoje kuće,

3. pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan."

Smisao ovoga pitanja je jasan.

1. Čovek može biti mesečar i lutalica, okrenut svetu i nepoznatom, stalno obogaćivati svoja znanja; taj čovek je izložen neizvesnostima, preprekama, nesigurnostima (mesec je "hladan" i "nevjeran", stalno izmiče i mami u nepoznato).

2. Može se i "s mirom sjedeti kod svoje kuće", živeti prazan svakodnevni život koji je tvrd (težak i mukotrpan), zatvoren u dosadnoj svakidašnjici.

3. Takav monoton život postaje besmislen, pojedinci se teše rakijom, kao stric Nidža.

Odgovor na ovo pitanje je potpuno jasan: mesečarstvo = "vantaziranje" = radoznalost i tragalaštvo čine život punijim i osmišljenijim. Da je to tako potvrđuju i sumorne Petrakove reči o izgubljenoj duši.

Petrak je dedovih godina, ali je on čovek koji je otvoren prema svetu, radoznalac i lutalica. Po tim svojim osobinama on je najbliži Baju i ima razumevanja za njegove dečje nemire i radoznalosti. Dok se ded Rade iščuđuje Bajovom pitanju bi li se mjesec mogao dohvatiti grabljama, Petrak podržava dečaka jer u njemu vidi sebe i svoja maštanja:

Kamo sreće da sam ja tako radio, možda bi mi druge ptice danas pjevale.

Sjećam se kao da je večeras bilo: pomoli se mjesec nad gajem, sto metara nad našom kućom, a mene noge same ponesu k njemu. - Kuda? - drekne ćaća pa za mašice, za kamdžiju, za... ne bira čime će. Zatuče me tako, utuca, izgubih dušu još od malih nogu. A da sam se jednom oteo i pošao, Rade, brate moj...

Malog Petraka su stalno sputavali, njegovu dečju radoznalost gušili su batinama. "Izgubih dušu još od malih nogu", znači da je izgubio moć maštanja i snevanja, da je silom zadržan u monotonoj (jednoličnoj) svakidašnjici. Zato će Petrak povesti dečaka u noćnu avanturu, u pohod na mesec. Čvrsto će ga prigrliti, hrabriti, peti se uz breg, tešiti ga ("Opet ćemo mi ovamo doći, ima kad"). Iako je star i ozbiljan čovek, Petrak ispunjava dečakovu želju da pođe u pohod na mesec i time podržava njegove maštarije.

Ded Rade je jednostavan, skroman i razborit seljak posvećen porodici i poslu. Poslovi i briga o porodici vezali su ga za svakodnevnu stvarnost ispunjenu radom u polju, brigom oko stoke, poslovima oko kazana. Sve što je izvan toga sveta, za Rada ne postoji. Maštanja nije moglo biti jer je starca pritiskao "tvrdi svakodnevni život". Zato nije ni razumeo dečakovo pitanje može li se mesec dohvatiti grabljama, a Petrakov odlazak sa dečakom u noć za mesecom toliko ga je iznenadio i zbunio da je ostao ukočen i bez reči. Ali ded Rade ima brižno i toplo srce koje brine za prijatelja i unuka: "Ehej, magarci, vantazije, ozepšćete, bog vas ubio". Sve vreme, dok su Petrak i Baja pratili mesec, ded Rade je bio zabrinut, strepeo je i nestrpljivo čekao da se vrate. Kada ih je ugledao, nije mogao da sačeka na mestu, nego je ustao i pošao im u susret kao da su dugo odsustvovali i vraćaju se sa dalekog puta. Kratka potraga za mesecom učinila se brižnom dedu Radu kao večnost.

Stric Nidžo je sporedni lik u ovoj pripoveci: vrlo retko se javlja u zbivanjima priče i ne utiče na ta zbivanja. Na jednom mestu se samo spominje "Ti se već napio kao moj veseli Nidžo"; na drugom mestu se opisuje njegovo reagovanje kad je nagazio na grablje; u poslednjoj rečenici pripovetke opet se samo spominje "Pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan".

I ovakav, sasvim sporedan književni lik, nije uveden u priču slučajno. On ima svoje mesto u smislu i značenju priče. Nije on slučajno spomenut u poslednjoj rečenici pripovetke, u kojoj se nalazi i poenta.

U ovoj pripoveci je zanimljiv odnos dve starine - Petraka i deda Rada. Oni su stari prijatelji i pobratimi, često se posećuju i međusobno se uvažavaju. Da je to tako, zaključuje se iz uvodnog dela pripovetke: kad Petrak dođe u kuću, sva pažnja se usredsredi na njega, ukućani zaborave na dečaka

Međutim, čitaoca mogu da zbune reči koje se čuju u razgovoru dvojice prijatelja - to su grube, teške, uvredljive reči:

Paripe, budale, magarci, paripina
kljuse, kenjac, sivonjo, budalast

Odakle i zašto ovakve reči u razgovoru dvojice dugogodišnjih prijatelja i pobratima? Ako pažljivo pročitamo rečenice u kojima su upotrebljene ove reči, i ako te rečenice sagledamo u situaciji u kojoj su izgovorene, zapazićemo da te reči i rečenice nisu izgovoreni sa namerom da nekoga uvrede i ponize. Naprotiv, iz ovih rečenica zrači vedrina, opuštenost, toplina i prijateljstvo. Dvojicu staraca toliko vezuje duboko i dugo prijateljstvo, da im je svaki razgovor živahan i zanimljiv: upotrebljene reči su izraz izuzetne bliskosti i prijateljstva, a ne ružnih misli i namera.

Ovu pripovetku odlikuje tematsko i misaono bogatstvo. To zaključujemo na osnovu činjenice da ne možemo da izdvojimo jednu temu, niti možemo lako i jednostavno da ukažemo na osnovnu ideju ili poruku.

Naslov pripovetke Pohod na mjesec sugeriše temu: to je dečakov pohod na mesec doživljen kao čudesan noćni događaj. Pošto taj događaj predstavlja i glavni deo pripovetke, prihvatljiv je kao tema pripovetke. Ovo je priča o detinjstvu, o "Petrakovim danima" iz vremena kada je dečak imao pet godina.

Značajno mesto u priči zauzima dečakova raspetost između zavičaja i dalekog sveta, tihog života u kući i stalnog kretanja, traženja i učenja, ljubav prema dedi i ljubav prema novom i nepoznatom.

Poruka pripovetke, njena glavna ideja, nalazi se u odgovoru na pitanje:

1. "Je li pametnije biti mesečar ili

2. s mirom sjedeti kod svoje kuće

3. pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?"

Odgovor bi mogao da glasi:

1. radoznalost, tragalaštvo, maštanja - duhovna je hrana koja čovekov život čini punim i osmišljenim;

2. jednoličan, monoton i prazan život guši čoveka i ubija mu dušu.

_________________________________

Branko Ćopić - Pohod na Mjesec

Tek mi je peta godina, a već se svijet oko mene počinje zatvarati i stezati. Ovo možeš, a ono ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ono ne smiješ. Niču tako zabrane sa svih strana, jato ljutitih gusaka, hoće i da udare.

– Dobićeš ti, mali, po glavi, pa će te proći tvoje budalaštine.

Kako proći! Ujutru, čim otvoriš oči, eto ih odasvud, kljucaju poput vrabaca, pa moram da zapitkujem. Ovaj svijet oko mene šašav je i budalast, a nisam ja. Stega popušta tek onda kad se pred našom kućom pojavi stari samardžija Petrak, neumorna skitnica. Još nije ni ušao u avliju, a već grakće na mog djeda:

– Jesi li živ, Rade, stari moj paripe? Vidi ga, vidi.

Ihi, počelo je! Kad on već djeda smije nazvati paripom, šta li će tek biti sa ostalom čeljadi. Na mene će, vjerovatno, svi u kući i zaboraviti, moći ću da odmaglim preko potoka u ljeskar. Kad je samardžija kod nas u gostima, onda je meni mnogo štošta dozvoljeno. Penjem se po drveću, zavirujem na tavan, švrljam oko potoka, odem čak i do malog mlina zavučenog podno našušurena gaja. Zgodio bih tako i u Ameriku samo da znam put i da se ne bojim pasa.

– Čekaj ti samo, otići će stari Petrak – prijete mi u kući kad već sasvim prekardašim.

Α ti "Petrakovi dani" u ranu jesen obično su uvijek bili praznični, sjajni i puni šapata, pa me tako povuku i ošamute da ne znam kud bih prije: kroz kukuruze, niz potok, uz brijeg. Čučim tako na vrbi i zurim u nijem svjetlucav riblji roj, a onda se pred mojim zasjenjenim očima odjednom razgrana gusta krošnja pitomog kestena s raskokanim prezrelim čaurama: ih, u kestenjar, šta će mi ribetine! Šijem tako čitav dan tamo-amo, a kad me suton opkoli i pritjera kući, evo ti opet nove napasti – Mjeseca. Ispluta on iza rijetka drveća na brijegu, blještav, nadomak ruke, tajanstven i nijem, zlatopera riba. I ja zanijemim sav ustreptao od skrivene lopovske nade:

– Možda bih ga nekako mogao dohvatiti?! Noću se iznenada trgnem iza sna: viri Mjesec kroz prozor, gori čitavo dvorište, i blještavi posjetilac unosi mi se u lice i šapuće:

– Hajdemo!

Dižem se lak, opsjednut, ali me već na prvom koraku otrijezni glas vječito budnog djeda:

– Baja, kuda ćeš?

Oni mene tako uvijek: taman krenem u nešto, sav ustreptao, iznad zemlje, kad neko podvikne, a ja – coc! – ο tvrdu ledinu. Sva sreća što jednom u godini dođu i Petrakovi razvezani dani kad se mnogo štošta može. Dođe tako jednom na red i Mjesec. Pekla se kod nas rakija od nekih ranih šljiva pa se poslom zašlo i u noć. Dušu dalo za mene! Prosinula pod kazanom vatra, stric Nidžo zarana se napio i zaspao, a uz ognjište, pod kolnicom, ostali samo djed i Petrak. Djed pazi na kazan, a samardžija mu samo pravi društvo, jer neće da se petlja ni u kakav posao neposredno vezan za ljude. Da konji piju rakiju, hajde de. Ja se motam oko njih dvojice, više odmažem nego pomažem, prisluškujem njihov razgovor, pa se najzad toliko osmjelim da sjednem sasvim blizu, već gotov i da zapitkujem. Pomenuše Mjesec.

– Djede, bi l' se Mjesec mogao dohvatiti grabljama? – iznenada se oglasim ja.
– Heh, šta njemu pade na um! – dočeka djed nekako s visine i ne obraćajući se meni nego samardžiji.

– Hoće da dokuči Mjesec. Samardžija uzdahnu i pogleda me preko čaše.
– Pa neka, ima dječak pravo.
– Šta ima pravo?
– Pa nek proba. Kamo sreće da sam i ja nekad tako radio, možda bi mi druge tice danas pjevale.
– Ma šta tice, šta... Ti se već napio ko moj veseli Nidžo.

– Jok, pobratime – tmurno dočeka starac. – Sjećam se kao da je večeras bilo: pomoli se Mjesec nad gajem, sto metara nad našom kućom, a mene noge same ponesu κ njemu. – Kuda? – drekne ćaća pa za mašice, za kamdžiju, za... ne bira čime he. Zatuče me tako, utuca, izgubih dušu još od malih nogu. Α da sam se jednom oteo i pošao, Rade, brate moj...
– Eno ga sad vidi. Ma nemoj mi tu kvariti unuka.
– E, Rade, Rade... ako je za nas dvojicu kasno, nije za ovoga dječaka. Hajde ti, dušo, ustaj, traži grablje, pa da ja i ti krenemo, eto njega sad iza brda. Bacam se u ćošak po one naše najduže grablje, a stari samardžija polako ispravlja noge, ispravlja leđa, vrat i okreće se djedu, jedećivom i začuđenom.
– Nas dva odosmo, a ti čuvaj kazan, staro mlinsko kljuse.

Djed je toliko zabezeknut da već ne umije ni da se pokrene ni da štogod upita. Drži u ruci praznu čašu i gleda za nama dvojicom: šale se, valjda, šta li. Sporo napredujemo uz mračan zašaptan brijeg. Nad nama razgoreno nebo najavljuje blizinu najtajanstvenijeg putnika, Mjeseca. Ha, tu su grablje, samo ga zakvačimo i povučemo, evo ga začas u krilu. Iz nizine, od malene tužne djedove vatre, odjekne povik:

– Ehej, budale, vraćajte se!

Žao me te vatrice u dolini, žao me vikača, ali požar nada mnom sve je rujniji i širi, a i moj saputnik ohrabri se glasno rugalicom:

– Umukni, ti dolje, kenjac jedan.

Durašno guramo dalje. Ja se već pomalo i pribojavam kako će to biti, lice u lice s onolikačkim Mjesecom, a kao za pakost odozdo se opet čuje dozivanje:

– Ehej, magarci, vantazije, ozepšćete, bog vas ubio!
– U štalu, sivonjo stari, pa tamo njači – vraća mu samardžija.

Još mi u srcu kljuca tuga za dolinom i ostavljenim djedom, ali kad mi kroz krošnjato drveće bukne u susret, sasvim izbliza, ogroman Mjesečev požar, ja sve zaboravljam i uzbuđeno protepam:

– Evo ga!
– Aha, vidiš li?

Starac me prima za ruku i sad zajednički savlađujemo poslednju kratku uzbrdicu, a kad stignemo do samog vrha, Mjesec iznenada odskače iznad drveta pred nama i ukaže se blistav, smanjen i nevino miran iznad susjedne brdske kose.

– Aha, uteče li, je li! – pobedonosno kliče starac. – Prepao se grabalja, a, lola jedna.

Samardžija me čvrsto prigrli, ne da mi da se rastužim i kaže sokoleći me:

– Uteko lopov, pa da. Neka, neka. Hajde ti meni nađi dolje u selu dječaka od koga je Mjesec klisnuo tako brzo. Nema ga. To si ti, samo ti a i ja stobom. Hm, nema?!... Pa zaista nema takvog dječaka u čitavoj našoj dolini. Nit sam ga vidio ni čuo za njega. Ta ne dolazi džabe Petrak baš našoj kući. Ja sam tu, ja...

– Delija naša – dodaje Petrak kao da je konačno našao onu pravu, završnu riječ za čitavo moje opčarano mjesečarsko tkanje, od koga mi je glava tako puna da i sama počinje da zrači i svijetli kao žuta bundeva zaostala u požnjevenu kukuruzištu. Pametna djedova glava. Stojim tako u obasjanoj noći, pred hladnjikavim nezemaljskim vidikom kakvi se javljaju samo u snu, pomalo je i strašno i tužno... Dalje se ili ne može ili se ne ide, ako već putnik nije budala i "vantazija", što bi kazao moj djed, predobri duševni starac čija me ljubav grije i ovdje, na ovoj opasnoj granici gdje se kida sa zemljom i tvrdim svakodnevnim životom.

Pa ipak... ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, dječjeg, raspeća: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoće i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, i dolje, u toploj dolini, čeka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gunđalo, koji će do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u svom čudesnom pohodu.

– Djede, Petrače... – zaustim kroz stegnuto grlo, a stari potukač, pogađajući moju neizrečenu dječju tugu, spremno nadovezuje:

– Idemo, delijo, idemo. Opet ćemo mi ovamo doći, ima kad.

Nogu pred nogu, naniže, po mjesečini! Kako je drag i pun svaki korak povratka. I kako sve više raste, primiče se i u samom srcu razgara djedova neumorna vatrica. Eno je, bdije, zove i pokazuje nam put.

– He, he, ipak nas čeka stara paripina – rakoli se Petrak. He otpisuju se tako lako ovake dvije delije.
– Evo ih, vraćaju se budalaši! – dočekao nas je djed Rade, čak nam i u susret izlazeći kao da stižemo bogzna odakle, možda čak iz Amerike. – Šta je, dohvatiste li Mjesec?
– To tebe ne budi briga – otresa se samardžija. – Ti samo sjedi pod tom tvojom kolnicom i peci rakiju, a nas dvojica znamo svoj posao.

Znamo li – ne znamo, to mi baš nije jasno, ali, onako uzbuđen i premoren od čudesnog noćnog doživljaja, brzo sam zadrijemao među djedovim koljenima, ja, velika delija, smjeli lovac na Mjesec, naoružan grabljama triput duljim od mene. Posljednje što mi je od te večeri ostalo u očima bio je razigran plamičak djedove vatre, koji se neosjetno preselio i u moj san, i tamo se razastro u moćan i stravičan Mjesečev požar.

Djed me je, kažu, na rukama odnio u krevet (kakva bruka za velikog putnika!). Tamo sam svu noć bulaznio, vrtio se i budio brata, svoga suložnika. Djed je grdio Petraka i "njegov benasti konjski Mjesec", mama me je umila ledenom vodom, a kad to nije pomoglo, prišila mi je dvije-tri uz obraze, pa sam se primirio i slatko zaspao. Sjutradan, u golubije sunčano jutro, sve je već bilo iza mene kao san, samo san. Nit mi se pričalo ni zapitkivalo ο tome. Tako je, kanda, bilo i s djedom i Petrakom. Sjedili su kod kazana, a kad sam se ja pojavio, oni ni po čem ne pomenuše sinoćni doživljaj. Kao da im je bilo zazorno da se podsjećaju na nešto daleko od svjetlosti, dana i zdrave pameti, u čem se nije lijepo naći ni kao saučesnik ni kao svjedok.

Jedino stric Nidžo, koji nit je šta vidio ni čuo, nagazio je, onako mamuran, na one moje grešne osvajačke grablje, pa se nadovezao brondati, nikako da sjaše: te ko ostavlja grablje gdje im nije mjesto, te šta trebaju grablje oko rakije, te znaju li "oni, rasipnici" (koji to oni?) kako je teško nabaviti dobre grablje, te ova se kuća raskućava, te ovo, te ono... Najzad je toliko dosadio svojim zvocanjem da je Petraku prevršilo i on, kao gost i star čovjek, nađe se pobuđen da ga uruži:

– Daj se već jednom smiri, konjska muvo! Šta smo radili? Skupljali mjesečinu i djeli u stogove, eto šta smo. Mogao si i ti s nama da se nijesi naljoskao.

Odgunđa stric kako baš ni "mjesečari" nijesu bogzna koliko pametniji od pijanaca pa se brzo nekud izgubi. (Ode da spava – primijeti Petrak.) Ostadoh ja sam, nekako kao ravnopravan i treći, uz dvojicu zavjerenika koji su znali za minuli noćni doživljaj s Mjesecom. I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet između smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog Mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato. Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one stričeve grablje iz djetinjstva:

– Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?

samardžija – zanatlija koji pravi i prodaje samare, drvene naprave slične sedlu koje se stavljaju na leđa konju, mazgi ili magarcu

parip – konj;

podrugljivo: zdrav, snažan a tvrdoglav čovek

čeljade – čovek, osoba uopšte (muška, ženska, odrasla ili dete)

gaj – šumarak
ljeskar – leskova šuma;

leska – stablo lešnika

našušuriti – učiniti da se nešto raširi, izboči; natrpa naborima, ukrasima

ledina – zapuštena, neobrađena zemlja (obično obrasla travom); dugo neorana zemlja

kolnica (kolarnica) – pokriveno sklonište za kola
grablje – alatka koja služi za skupljanje sena, lišća i slične poljske poslove

pobratim – čovek koga prijatelj bira za brata

mašice – duga, metalna štipaljka za hvatanje i razgrtanje žara

kamdžija – bič
kljuse – slab i mršav konj; konj niskog rasta

kenjac – magarac
durašno – istrajno, izdržljivo

delija – zdrav, snažan i lep čovek; junak 

prijegor (pregor) – odricanje od ličnih interesa u korist drugoga, požrtvovanost 

potukač – lutalica, skitnica 

rakoliti se – praviti se važan, šepuriti se, hvalisati se 

_________________________________

Branko Ćopić je rođen 1915. godine u Podgrmeču u selu Hasani nadomak Bosanske Krupe. Osnovnu školu zavrsava u rodnom selu nakon čega upusuje nižu realnu gimnaziju u Bihaću. Knjiga Magareće godine nastala je po sjećanju na vrijeme provedeno u "Prosvjetinom" internatu u Bihaću, takozvanom  konviktu. četriri godine koje je tu proveo pisac opisuje kao jedan od najljepših dijelova svog života. Nakon niže gimanzije upisuje učiteljsku školu u Banjoj Luci u klasi prof. Vlade Milosevića kod kojeg je i polagao prijemni ispit iz jezika i muzičke kulture.

Učiteljsku školu u Banjoj Luci Branko Ćopić nije završio. Izbačen je iz škole u četvrtom razredu zbog čitanja napredne literature. Nakon toga upisuje je se u Učiteljsku školu u Sarajevu iz koje je, takođe, izbačen. Iz Sarajeva se vraća u Banja Luku, ali školu je, ipak, završio u Karlovcu gdje je prabačen uz pomoć nekih profesora. Po završetku učiteljske škole Branko Ćopić odlazi u Beograd, upisuje i završava Filozofski fakultet. Za vrijeme studiranja s vremena na vrijeme objavljivao je priče u "Politici", posebno kada je urednik bio Žika Miličević.

Drugi svjetski rat zatekao ga je na odsluženju vojnog roka u Mariboru u bivšoj vojsci Kraljevine Jugoslavije. Tu je doživio raspad vojske i države, ali se već na samom početku povezao s narodnooslodilačkim pokretom i od samog početka do kraja rata i oslobođenja bio pripadnik partizanskih jedinica pod Titovom vođstvom. Cijelo vrijeme rata bio je ratni dopisnik zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, takođe veoma poznatim književnikom, Skenderom Kulenovićem.

Drugi svjetski rat podstiče ga da napiše romane Prolom, Gluvi barut, Ne tuguj bronzana stražo i Osma ofanziva, zatim pripovjetke Rosa na bajonetima, Surova škola, Ljubav i smrt, "Doživljaji Nikoletine Bursaća, Gorki med, Sveti magarac, Ljudi s repom i zbike pjesama Ognjeno rađanje domovine i Ratnikovo proljeće. Napisao je i romane za djecu Orlovi rano lete, Slavno vojevanje i Bitka u zlatnoj dolini (poznati su kao Pionirska trilogija) i Magareće godine, zbirke priča Priče partizanke, Vratolomne priče, Priče ispod zmajevih krila i Doživljaje mačka Toše, zbirke pjesama Čarobna šuma, Armija odbrana tvoja, Partizanske tužne bajke, Večernje priče, Djeda Trišin mlin i Nestašni dječaci.

Čopić je pisao i scenarije za pozorište i film. Poznat je po komediji Doživljaji Vuka Bubala i komadu za djecu Udarnici i scenrijima za ratne filomove Živjeće ovaj narod i Major Bauk. Djela su mu prevođena na ruski, engleski, francuski, njemački, ukrajinski, poljski, češki, bugarski i mađarski jezik.

Cijeli radni i životni vijek nakon drugog svjetskog rata Branko Ćopić je proveo u Beogradu, ali je vrlo često putovao po Jugoslaviji i drugim evropskim državama. Mnogi su za njega govorili da je najveći dječiji pisac svih vremena rođen na prostorima bivše Jugoslavije.

Iako je pripadao narodnooslobodilačkom pokretu Branko Ćopić je, kao čovjek velikog obrazovanja, bistra uma, osjećaja za pravdu i pravednost i kritičkog posmatranja stvarnosti koja ga je okruživala veoma rano počeo da iznosi sopstvena mišljenja o nekim pojavama. Radio je to ili otvoreno ili u literaturi kao pisac. Kao jedno od najpoznatijih djela bila je Jeretička priča zbog koje je kasnije trpio velike udare tadašnje komunističke partije na vlasti i državnih organa, pa i od samih kolega. Takvih progona je bilo mnogo, pa je književni istoričar Ratko Peković to sabrao u knjigu Sudanije Branku Ćopiću iz koje se vidi na kakve je sve probleme Ćopić nailazio u svom književnom i političkom životu.

Pretpostavlja se da su ti progoni i glavni razlog samoubistva koji je Branko Ćopić izvršio skočivši s jednog mosta preko rijeke Save 1984. godine. Od tada se taj most zove Brankov most, a ulica koja vodi do njega Brankova ulica.

Veliki Ćopićevi književni učitelji bili su, kako je sam govorio: Petar Kočić, Ivo Andrić, Ivan Cankar, Svetozar Ćorović, Simo Matavulj, Miroslav Krleža - ali i Milovan Glišić, Janko Veselinović i Radoje Domanović, a od stranih pisaca: Servantes, Pirandelo, Gogolj, Gorki, Čehov, Babelj, Zoščenko...

Oženio se 28. juna 1951. godine doktorkom Bogdankom Ilić. Šaleći se, često je govorio da je i on stradao na Vidovdan, kada su izginuli i svi kosovski junaci.

Branko Ćopić - Bašta sljezove boje

Branko Ćopić - Bašta sljezove boje - Interpretacija

Branko Ćopić - Doživljaji Nikoletine Bursaća

Branko Ćopić - Jeretička priča

Branko Ćopić - Ježeva kućica

Branko Ćopić - Magareće godine

Branko Ćopić - Orlovi rano lete

Branko Ćopić - Priče ispod zmajevih krila 

Branko Ćopić - U svijetu medvjeda i leptirova

Branko Ćopić - Zatočenik