Branko Čopić - Bašta sljezove boje lektira

Branko Čopić - Bašta sljezove boje

Branko Čopić - Bašta sljezove boje

 

Svojim jedinstvenim rukopisom Branko Ćopić je ispisao mnoštvo zbirki pripovedaka, pesama, romana, komedija. Kako to biva samo kod pisca čiji se život i delo čudesno podudare, čini mi se da bi se dala sačiniti kratka Kopićeva biografija gotovo isključivo naslovima njegovih dela.

 

Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu ti pomogli ni sva trtljanja neumornog rođaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati. Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.

 

Kritički prikaz - Kad se Ćopićeva zbirka pripovedaka, bolje reći kratkih priča, pod naslovom Bašta sljezove boje početkom sedme decenije prošlog veka pojavila, mnogi poznati i priznati kritičari tog vremena dali su joj najviše ocene, i epitet "najboljeg, najvećeg lirskog pesnika koga je srpska književnost ikad imala" (Milovan Danojlović: Najbolji Ćosić).  U prilog tome ide i činjenica da mu je ovo delo donelo Njegoševu nagradu. U Bašti je reč o jednoj vrsti biografije, koja ne podrazumeva hronološki sled događaja iz piščevog života, nego doživljaje i događaje koji su pisca inspirisali za književno  stvaralaštvo. Zato i nije čudno što se u predgovoru Bašti sljezove boje navodi da se "život i delo" Branka Ćopića "čudesno podudaraju". U ovoj zbirci kratkih priča, Ćopić slika zgode i nezgode dečaka i staraca: prve kad u pupoljku života otkrivaju neobičan svet odraslih, a druge na izmaku života dok evociraju najlepše stranice svog postojanja koje ih odvode u bezbrižne trenutke detinjstva.

 

Knjiga   je podeljena u tri celine: Jutra plavog sljeza, Nesmireni ratnik i Dani crvenog sljeza. Priče su nezavisne, vezuju ih jedino glavni likovi: deda Rade, stric Nidžo, samardžija Petrak i dečak Baja (narator), kao i vreme i ambijent.


Ciklus Jutra plavog sljeza posvećen je ranom detinjstvu kad se mnogo sanja i žudi za nepoznatim, kad svet liči na bajku. Dani crvenog sljeza još uvek čuvaju vedrinu, ali se javljaju i opori tonovi. Ako bismo za prvu figurativno mogli reći da predstavlja jutro, Nesmireni ratnik je podne, a poslednja veče. Humor je glavno obeležje ove zbirke, on najčešće izvire iz dijaloga, a komičan efekat dolazi od neobičnih reči i izraza kao što su: parip, vantazije, božije goveče, konjska muvo, kenjac jedan itd. Ima i preterivanja u građenju likova.

 

Od pogleda na termometar djed je dobijao vrtoglavicu i stuživalo bi mu se u stomaku, a od vaser -  vage je zakretao glavu kao od urokljivih očiju" (Čudesna sprava)... Taj Blagoje išao je nekoliko puta u Ameriku... Pričalo se da je jednom otputovao s goveđim pasošem, nekim koji je glasio na nečiju žutu kravu, pa su ga zbog toga, u šali, nazivali i Žuta Krava, a i to mu je dobro pristajalo jer je bio plavokos i nosio žute brkove (Ženidba moga strica).

 

Prva priča, koja nosi naslov zbirke Bašta sljezove boje, počinje tvrdnjom da muškarci slabo razlikuju boje. Tom prilikom autor ističe kako je njegov deda Rade bio prava neznalica: ... skoro preko noći, rascvjetao bi se u bašti kraj naše kuće crni sljez... To nije moglo promaći deda Radu, pa bi progunđao: - Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit. Drugi put bi za istu baštu rekao da se crveni i onda je za tu godinu bila crvena.

 

Djedov rođak Sava Damjanović, nekadašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispičutura i pričalica , i nenamerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed priča, on ti ga istom začuđeno prekine:
- Otkud lisica crvena kad je žuta!
- Hm, žuta? - beči se djed. - Žut je tvoj nos.

 

Pripovedač nam dalje kazuje kako je zbog dedove tvrdoglavosti oko boja i sam nadrljao u školi kad je učiteljici uporno tvrdio da je vuk zelen. Jedna od najboljih priča iz ove zbirke je Pohod na mjesec. Ona počinje naglašavanjem gušenja unutrašnje energije zanesenih dečaka od strane starijih. Spas dolazi jedino kad u goste dođe samardžija Petrak jer tad stege olabave i dečak to obilato koristi. Pohod na mesec označava ljudsku radoznalost i čežnju za dalekim, nepoznatim, iskonsku ljudsku potrebu  da se sazna ono što je zagonetno i tajnovito,  ali i da se čovek odvoji od svakodnevnog, i tvrdokornog  života. Mesec simboliše ono što je nepoznato, daleko i hladno, ali i čovekovu imaginaciju i san koja se preko dana krije. Dedova vatrica  simboliše ono što je zemaljsko, blisko, označava sigurnost zaštitu i toplinu, prijateljstvo i ljubav.

 

Najjači utisak, međutim, na mene ostavila je priča pod nazivom Potopljeno detinjstvo. Posle mnogo leta u rodno mesto, vraća se dečak u liku starca. Sećanja naviru. Dok setno posmatra dolinu koju je kao dečak kamenitim drumom ostavio, nalazi da tu ništa više nije isto. Sad je pred njim samo pusto bledo nebo odslikano u mirnoj vodi veštačkog jezera i natraške okrenuti brežuljci u njegovom ogledalu. U dijalogu dečaka i starca doznajemo čega se sve dečak odrekao na rastanku. Četrnaestogodišnji dečak se najpre oprostio od pitomih zečeva, dobre stare kuće, ali pamćenje pojačava sliku; kad mu je lugarova Danica dugo mahala iza niske ograde u cveću.

 

- Zar nisi poželeo da joj se još jednom vratiš za korak - dva natrag, da je još jednom...
- Da poželeo sam, zastao, ali se ipak nisam vratio... Nisam, ali sam se kasnije, u tuđini, hiljadu puta okrenuo iza sebe i tražio dragi lik, priželjkivao svoju trinaestogodišnju prijateljicu, ali sve je već bilo prekasno... Kud li mi se samo žurilo?

 

Pita se starac, pitam se i ja, pitamo se svi mi koji smo ko zna čega radi, ostavili rodni zavičaj.

 

Glavni likovi

Dečak Baja (pisac) glavni je lik i narator, akter skoro svih zbivanja u Bašti. Ona je, ustvari, vrt njegovog detinjstva. Dečak je naslikan spektrom najlepših boja, gotovo bez ijedne mane: pametan je, radoznao, maštovit, fizički slabašan, ali, kad znamo "da snaga klade valja, a um caruje", i to mu dođe kao vrlina. Nehotimično, međutim, Ćopić otkriva i jedan minus: nemilosrdan je prema osobama iz svog okruženja.

 

Tako, recimo, svog deda Rada, koji ga je odgajio, za koga van teksta priče, govori s ljubavlju, u priči ga prikazuje prvo kao racionalnog brđanina, poštenog čoveka, odanog porodici, ali unuk se ne ustručava da ga predstavi i kao svojevrsnog čudaka koji je - od pogleda na termometar... dobijao vrtoglavicu, a od vaser - vage... zaokretao glavu kao od urokljivih očiju.

 

Još gore je prošao stric Nidžo, predstavljen kao notorna pijandura, koji život provodi u bunilu. Uzalud pisac ističe njegovu odlučnost i hrabrost kao dobrovoljca u srpskoj vojsci tokom Prvog svetskog rata kad se između redova može provući da je i to plod šljivovice. Drugi put autor izvrgava ruglu Nidžinu muškost jer ga prva žena ostavlja, naglašavajući de je došla kao devica, i vratila se kući kao devica. Bruka je pukla. Naročito kad se ispostavi da je Nidžo u matičnim knjigama upisan: - Ime - Nikola, pol - žensko. Šteta se teško popravlja u "bajci" posle druge ženidbe kad selom hoda tuce dece Nikolinog obličja kao plod snašinih provera njegove muškosti po obližnjim kukuruzištima i šikarama.

 

Najbolje je prošao samardžija Petrak, večita skitnica, koji jedanput godišnje nekoliko dana gostuje u kući Ćopića, baš u vreme kad se peče rakija. Pregleda sve samare i popravi što treba. Ali ono što je najvažnije za vreme njegovog boravka popuste domaće stege prema dečaku, nestane granice između onog: šta se sme, šta se ne sme, to je vreme autor krstio kao Petrakovi dani. Petrak je starac, koji, očito, bolje od ostalih odraslih razume dečiju radoznalost za svetom koji ga okružuje. Uprkos poznim godinama on je nemiran, veliki zanesenjak i maštar. Zato on bespogovorno pristaje da sa dečakom krene u lov na mesec sa grabuljama. I kad poduhvat propadne, jer se mesec stalno izmiče, on teši dečaka: - Utekao lopov, pa da. Neka, neka. Hajde ti meni nađi dolje u selu dječaka od koga je mjesec klisnuo tako brzo.

 

Mogao bih se upitati da li je Petrakovo ponašanje plod ugušene  "vantazije" u mladosti,  ili je opet svemu kriva šljivovica). U svakom slučaj, neizbežan je zaključak da je bilo "opasno" družiti se sa budućim pripovedačem (vidi kako slika Nikoletinu Bursaća), a još "opasnije" biti njegov rođak.

 

ČUDESNA SPRAVA

 

Iz zbirke pripovedaka Bašta sljezove boje

Tema pripovetke - deda Rade i sat kao živi stvor

Glavni likovi - pripovedač - dečak Baja, deda Rade

Poruka - Treba verovati... Ne treba gubiti nadu i veru, jer onaj ko veruje je jak i jači od svih...

 

Čudesna sprava je kratka priča iz zbirke pripovedaka Bašta sljezove boje. U ovoj zbirci postoje 54 priče. Iako su priče nezavisne i svaka od njih je priča za sebe, sve one čine jednu pripovednu celinu, jer ih čvrsto povezuje jedna jedinstvena misao i značenje, isti glavni likovi (deda Rade, stric Nidžo, samardžija Petak), isti narator (dečak Baja), kao i isto vreme i ambijent.

 

Dečak Baja (pisac) je akter skoro svih zbivanja u Bašti i ona predstavlja vrt njegovog detinjstva. Dečak je naslikan spektrom najlepših boja, gotovo bez ijedne mane: pametan je, radoznao i maštovit.


Deda Rade je opisan kao racionalni brđanin, pošten čovek, koji je odan porodici, ali s druge strane unuk se ne ustručava da ga predstavi i kao svojevrsnog čudaka: - Od pogleda na termometar djed je dobijao vrtoglavicu i stuživalo bi mu se u stomaku, a od vaser - vage je zakretao glavu kao od urokljivih očiju.

 

Čudesna sprava je izlizani džepni sat koji je deda Rade dobio na čuvanje od svog prijatelja i pobratima Petraka.


Deda se bojao svih sprava, nije volio da ih gleda, niti da ih dodiruje. Jedino je o satu svog prijatelja imao drugačije mišljenje. Za njega sat nije bio obična sprava, već jedno tajanstveno biće koje živi svojim tajnim životom. Smatrao ga je čudesnom spravom, čistom i izuzetno mudrom. Kad mu je prijatelj stavio u ruku to čudesno biće, deda ga je gledao sa strahopoštovanjem kao da u ruci ima neku svetinju. Pošto niko u porodici nije znao da gleda u sat i da odredi tačno vreme, deda je sat stavio u svoj sanduk. Odlučio je da ga tu čuva sve dok se ne vrati njegov prijatelj. Sat je dugo vremena bio zaključan u dedinom sanduku i na njega su svi zaboravili. Kada je dečak Baja naučio u školi da koristi sat molio je dedu da ga izvadi iz sanduka, ali deda nije hteo da ispuni njegovu želju. Bojao se da tako vrednu stvar stavi u dečje ruke. Dugo je deda odbijao da izvadi sat i da ga unuku. Čekao je da se njegov prijatelj vrati, ali kada on nije došao na slavu deda se zabrinuo. Sat je bio njegova jedina veza sa njegovim prijateljem. Deda je mislio da če mu sat reći da li je njegov prijatelj živ i zdrav. Zato ga je jednog dana dao unuku. Kada je unuk navio sat i sat počeo da kuca, deda se puno obradovao, jer dok god je sat živ to znači da je i njegov prijatelj živ.

 

Jedan običan sat za dedu je bio čudesna sprava, jer je deda čvrsto verovao u njegovu moć. Saznanje da sat živi unelo je mir u dedino srce i on više nije brinuo za svog prijatelja.

 

Moj djed Rade plašio se ne samo raznih životinja (zmija, daždevnjaka i riba) nego je zazirao i od mnogih sprava i mašina: od pušaka, termometara, vaser-vage i tako dalje.

 

Ni pod kakvim izgovorom u našu kuću nije se smjela unijeti puška: ni puna ni prazna, ni pokvarena, ni rastavljena. Od pogleda na termometar djed je dobijao vrtoglavicu i stuživalo bi mu se u stomaku, a od vaser-vage je zakretao glavu kao od urokljivih očiju.

 

Medjutim, jedino je prema satu oduvijek imao neko posebno strahopoštovanje gledajući u njemu tajanstveno biće koje živi svojim zagonetnim životom, čistim i mudrim kao kod kakvog drevnog pravednika. Nije ga čak volio ni u ruke uzeti, bojeći oe da ga na neki način ne obesveti i ne uprlja.

 

Djedov rodjak Sava, stari lopov i nikakva vjera, često bi se oko toga dohvatio s djedom.

- Ma, kako ti to zazireš od sata kao da je pred tobom živ stvor, a?

- Pa dašta je nego živ - mirno kaže djed.

- Sat živ?! - zabezekne se Sava.

- Živ, bogme, i deset puta mudriji nego ti.

 

Iako baš nije bilo teško ispasti mudriji od Save, starčić uvrijedjeno puše:

- Mudriji od mene? O, vidi ti njega.

- Da, da. U po dana, u po noći, kad ti god drago, samo ga otvoriš, a on ti cak, cak! - toliko i toliko sati. Ehe, dragi moj, a ti ne znaš ni na koliko si mjesta šupalj, a kamoli što drugo.

 

Djed poučno digne prst.

- Prema jednom satu, brate Savo, ti si jedna obična bena.

- Dašta sam nego bena. Kod Babića se peče rakija, a ja ovde kod tebe džaba tupim zube - iskreno priznaje Sava i diže se da podje.

 

U našoj kući, otkada se zna i pamti, nikad niko nije imao sata, nit je ko znao da po njemu čita vrijeme. Moj stric Nidžo, kad se vratio sa Solunskog fronta, pravio se da "zna u sat", ali kasnije se ispostavilo da on umije samo ponešto oko male kazaljke, pa je njegovo odredjivanje vremena ispadalo, otprilike, ovako:

- Još samo kolik za jedan nokat pa će podne.

 

To "gledanje u sat" za mog je djeda bila jedna isto tako tajanstvena i pomalo natprirodna umješnost kao i gatanje u dlan. Ako si rodjen za to, ti ćeš tu rabotu i naučiti, ako pak nisi, džabe ti je. Da žene ne znaju u sat i da to nisu ženska posla, to je za djeda bila jedna stvar koja se sama po sebi razumije. Jedne godine i naša kuća dobi sat. Bilo je to ovako:

 

Imao ti je djed jednog pobratima, i prijatelja, nekog Petraka, samardžiju po zanimanju. Taj ti je čitave godine lutao ispod Grmeča, od sela do sela, i ljudima pravio i popravljao samare, propijajući svoju zaradu često već i na licu mjesta, uz domaćina kod koga je radio.

 

Na Miholjdan, krsnu slavu našu, Petrak je osvitao kod naše kuće, svečan i obrijan, i zdravio oe s djedom:

- Pobratime Rade, da nam bude srećan današnji svetitelj.

 

Ostao bi tako koji dan, napio se, napričao, ispregledao djedove samare i jednog jutra, evo ti ga, obuvena i potpasana, ljubi se s djedom i utješno prorokuje:

- Brzo ćemo se mi opet sresti, pobratime, okrugla je zemlja.

 

Jedne godine tako, rastajući se s djedom, on mu pruži povelik izlizan džepni sat.

- Evo ti, pobratime, ovo ćeš mi sačuvati za dogodine. Zaradio sam ga u dobra čovjeka, pa mi je sve strašivo da ga djegod ne propijem.

 

Djed obrisa oba dlana o čakšire i primi sat pobožno kao naforu pred oltarom.

- U redu, pobro, biće paženo k'o oči u glavi.

 

Sat je bio zaključan u djedov sanduk i na njega se brzo i zaboravilo, sve dok ja jednog dana ne doperjah iz škole ponosito se šepureći:

- Djede, ja znam gledati u sat, učili nas u školi.

- Idi, beno, gdje će dijete znati u sat. Hajde de, da si bar vojsku odslužio, drugo bi bilo.

- Bogami, djede, znam. Znam ga i naviti pa da ide.

- E, e, laži samo.

- Daj 'vamo pa ćeš vidjeti.

 

Moljakao sam, ulagivao se, aja, nije pomagalo. Tako cijenjenu stvar u dječje ruke, to je za djeda bio odveć velik rizik. Sljedećeg Miholjdana pobratam Petrak ne pojavi se na našoj slavi. Djed se zabrinu.

- Da nije bolestan, bog ti ga vidio?

 

Propitivao se za nj u varoši, na stočnoj pijaci, na crkvenom saboru, ali od pobratima ni traga ni glasa. Te jeseni niko ga pod Grmečom nije vidio. Na jednome mjestu djeda utješiše pričom kako je stari govorio da će preho Une, u Kaure, da tamo pretresa i pravi samare.

- Bogami će njega, onako pijana, gdjegod umlatiti i opljačkati Kauri, lopovi su to - vajkao se djed.

 

Jednog popodneva, tek što stigoh iz škole, djed me tajanstveno pozva u svoj sobičak. Bio je sam kod kuće.

- 'Odider 'vamo.

 

Počeprkao je po svom sanduku, izvadio iz plave hartije Petrakov sat i nepovjerljivo me pogledao.

- A znaš ga naviti, veliš?

- Znam.

- Deder.

 

Starac me usjede na svoj kreveg, stavi mi sat u ruke i bez daha se zagleda u moje prste. Kad je navijanje bilo gotovo i sat zacaktao jasno i ravnomjerno, on ga uze u rume, prinese desnom uvu i sav ozaren prošaputa:

- Aha, radi, radi, kuca!

 

Spustio je sat u krilo kao da se odmara, zagledao se nekud u daljinu i obradovano protepao:

- A, znao sam ja da je on živ, rdja jedna. Živ i zdrav.

- Ko to, djede?

- Moj pobro. Da je on mrtav, i njegov bi sat umro. Pa da, tako ti je to.

 

Toga popodneva djed je bio toliko udobrovoljen da me je naveče čak i u mlin poveo. Do dugo u noć sjedili smo na mlinskom pragu i gledali u pun mjesec, nas dvojica, velika i mala bena, a okolo su regatale žabe pa uz tu kreketaljku nisi znao jesi li još na zemlji ili zajedno s mjesecom roniš kroz rasperjane naviljke oblaka.

________________

 

Čudesna sprava

 

Vrsta - pripovetka
Tema - sat, čudesna sprava

 

Deda Rade je: neobrazovan, jednostavan, nepoverljiv, odan prijatelj, detinjast u duši, sanjar.

Deda Rade je je bio jedan od onih starih, seoskih, neobrazovanih ljudi kakvih je bilo mnogo na selu.

 

Živeo je svoj život daleko od svega što je novo i u vezi sa bilo kakvom tehnikom. Bio je nepoverljiv i sumnjičav prema svemu što je dolazilo iz grada. Bojao se puške, vaser-vage, termometra... Od termometra ga je boleo stomak i dobijao je vrtoglavicu. Nije mogao da shvati kako stvari koje nisu žive mogu da rade. Bio je sujeveran pa se plašio zmija, daždevnjaka i riba jer one za njega oličavaju zlo.

 

Deda Rade je prema satu osećao strahopoštovanje. U satu je video "tajanstveno biće koje živi svojim zagonetnim životom". Ne voli da ga uzme u ruke da ga ne oskrnavi. Sat je za njega kao neko božanstvo. I gledanje u sat je za njega veliko čudo. Naročito mu je bilo neshvatljivo kako bi žene mogle da gledaju u sat kad to „nisu ženska posla".Kada mu pobratim daje dzepni sat na čuvanje deda Rade dobro briše ruke od čakšire pre nego što ga uzme da ga stavi u sanduk i zaključa.

 

Kada mu dečak saopštava da je naučio da gleda u sat, deda se čudi kako dete to može znati. Dečak moli dedu da mu pokaže sat i on jedva pristaje na to. Deda strepi i sav je u grču, ali kada ga je dečak navio i sat počeo da kuca, to kucanje na njega ostavlja snažan utisak. Sat je za njega bio živ i njegovo srce je kucalo. Samim tim, po dedi je i Petrak bio živ, jer da on nije živ sat ne bi mogao da kuca. I zbog toga je bio jako srećan. Zadovoljni deda i unuk odlaze u mlin. Sedeći na pragu i gledajući mesec oni sanjare svako svoje snove. Jedan je dečak, a drugi već ostareo ali u duši još dete.

 

Dečak je dobar posmatrač, sve vidi, radoznao, ume da se raduje, voli starije, u deda Radu vidi velikog prijateja.

 

Poruka - Detinjstvo je puno dragih ljudi i lepih trenutaka. Posebno se pamte smešni dogadjaji i tužni momenti. Ipak, pravog detinjstva nema bez dobrih, plemenitih, vedrih starih ljudi.

 

ZLATNA BAJKA O LJUDIMA

 

Od postojanja ljudskog roda do danas, čini mi se, mogla bih da pišem takve bajke, bajke o malim, običnim, jednostavnim ljudima. Ljudima, tu oko mene. I nisu to bajke, to su istine. To su male, divne, jednostavne, svakodnevne istine. Čovjek se radja, živi svoj život, bori se sa olujama koje ga bacaju u mnoga iskušenja. Dobra i loša. Nekako proživljava, raduje se ljepoti života, voli svaki lijepi, mali trenutak. Kad dodju loši dani naučio je da se smije umjesto da plače, naučio je da se bori, umjesto da cvili. Naučio je da uvijek, ali baš uvijek, poslije kiše sija sunce. Ali ima vremena kroz ljudsku istoriju kad se tama nadvije, teška, gusta, neprozirna tama prekrije svjetlost, ubije sve dobro u našim životima. I kud god da kreneš - zid! Šta god da pokušaš - nemogućnost! Izgubljenost, razočaranost, iznevjerenost svih naših ideala. Ne vidiš izlaz, a moraš ga naći. I u takvim vremenima, u takvim danima, čovjek bježi u snove, u maštu, u prošlost, u neke druge, prošle dane i one trenutke lijepih, malih srećnosti. Bježi u svoje bajke, bajke o ljepšem životu, boljim ljudima; pun povjerenja i sigurnosti. Tu nalazi mir, nalazi spokoj i kupi snagu da bi mogao da se izbori sa surovom stvarnošću.

 

U tim takvim Ćopićevim "zlatnim bajkama", živi priroda, živi selo, ljudi koji su saživljeni sa svojim prirodnim okruženjem. Zadovoljni malim, srećni zbog sitnica, jednostavni, oni ratuju sa svojim sitnim životnim problemima, riješavaju ih na lak način. Žive svoj život, ne traže "hljeba preko pogače"... Imaju svoj sistem životnih vrijednosti, svoje male ideale za koje se bore i za koje žive. Imaju i tugu i bol, imaju i praznine, ali nemaju pomračenja ljudske duše koja dodju u onim teškim, olujnim vremenima. Nemaju onu razočaranost i izgubljenost koju mi imamo danas i koju je Ćopić sigurno imao tih godina kada je ovo njegovo djelo nastajalo.

 

Zašto ovdje ne navesti onu Ćopićevu rečenicu iz pisma Ziji Dizdareviću: - Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Ta rečenica i te riječi, sasvim dovoljno oslikavaju to vrijeme, sunovrat čovjeka u tim vremenima, i čežnju Ćopića da napiše "zlatnu bajku" i proživljavajući je, smogne snage da se izbori sa samim sobom, sa razočarenjem, sa izgubljenim povjerenjem u život. Da se iz te i takve bajke napije snage koja će mu pomoći da prebrodi krizu i vrati povjerenje u bolje sutra.

 

Ćopićeva bajka o ljudima - Ćopić piše o svakodnevnom životu i običnim ljudima. To su male, divne, jednostavne, svakodnevne istine. Covjek se rađa, živi svoj život, bori se sa olujama koje ga bacaju u mnoga iskušenja. Dobra i loša. Nekako proživljava, raduje se ljepoti života, voli svaki lijepi, mali trenutak. Kad dođu loši dani naučio je da se smije umjesto da plače, naučio je da se bori, umjesto da cvili. naučio je da uvijek, ali baš uvijek, poslije kiše sija sunce. Ali ima vremena kroz ljudsku historiju kad se tama nadvije, teška, gusta, neprozirna tama prekrije svjetlost, ubije sve dobro u našim životima. I kud god da kreneš - zid! Šta god da pokušaš – nemogućnost! Izgubljenost, razočaranost, iznevjerenost svih naših ideala. Ne vidiš izlaz, a moraš ga naći. I u takvim vremenima, u takvim danima, čovjek bježi u snove, u maštu, u prošlost, u neke druge, prošle dane i one trenutke lijepih, malih radosti. Bježi u svoje bajke, bajke o ljepšem životu, boljim ljudima; pun povjerenja i sigurnosti. Tu nalazi mir, nalazi spokoj i kupi snagu da bi mogao da se izbori sa surovom stvarnošću. U tim takvim Ćopićevim "zlatnim bajkama", živi priroda, živi selo, ljudi koji su saživljeni sa svojim prirodnim okruženjem. Zadovoljni malim, srećni zbog sitnica, jednostavni, oni ratuju sa svojim sitnim životnim problemima, riješavaju ih na lak način. Žive svoj život, ne traže "hljeba preko pogače"... Imaju svoj sistem životnih vrijednosti, svoje male ideale za koje se bore i za koje žive. Imaju i tugu i bol, imaju i praznine, ali nemaju pomračenja ljudske duše koja dođu u onim teškim, olujnim vremenima. Nemaju onu razočaranost i izgubljenost koju mi imamo danas i koju je Ćopić sigurno imao tih godina kada je ovo njegovo djelo nastajalo. Zašto ovdje ne navesti onu Ćopićevu rečenicu iz pisma Ziji Dizdareviću: - Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Ta rečenica i te riječi, sasvim dovoljno oslikavaju to vrijeme, sunovrat čovjeka u tim vremenima, i čežnju Ćopića da napiše "zlatnu bajku" i proživljavajući je, smogne snage da se izbori sa samim sobom, sa razočarenjem, sa izgubljenim povjerenjem u život. Da se iz te i takve bajke napije snage koja će mu pomoći da prebrodi krizu i vrati povjerenje u bolje sutra.

 

TI SI KONJ

 

U našoj kući svaki član familije imao je svoje goste. Stricu Nidži dolazili su srpski dobrovoljci, američki rudari i nekakvi dosadni glagoljivci koji su "ganjali politiku". Mamu su obilazile kume, prije i naše raskvocane tetke i ujke s torbicama punim darova: oraha, jaja, suvih krušaka ili bar krastavaca - daj što daš! I ostalima u kući uvraćao je poneko, pa čak sam i ja imao svoje rodjene goste koji, istina, obično nisu ni smjeli da zavire u kuću, nego su me zviždukanjem i raznim znacima zivkali da dodjem vireći iza plota, svinjca, aborta ili nekog drugog skrovitog mjesta.

 

Sve je to bio dobar i zanimljiv svijet, ali mene su ipak najviše privlačili gosti moga djeda Rade. Bio ti je medju njima penzionisani austrijski "feljbaba" Vuk Rašeta, stari lopov Sava, i dosta nekakvih kosmatih starčića s kožnim ćemerima i torbacima u kojima se krilo pola tajni ovoga svijeta.

 

Najredji djedov gost bio je onaj neumorni skitnica, stari samardžija Petrak, ali zato je dočekivan s najviše radosti, vike i prijateljekog gakanja. On bi tako istom jednog dana izronio iz prozirne poplave mlakog miholjskog ljeta i to se odmah znalo: sjutra je Miholjdan, naša slava, biće pečenja, gostiju, larme i čitav će se svijet pretvoriti u zaljuljan dječji san.

 

Zna se, samardžija se, po dolasku, najprije propituje za konje.

- Kako Vranac, Rade brate?

- Dobro.

- A kako Doruša?

- Zdrava je, hvala bogu.

- Neka, neka. A prodadoste li onoga njezinog ždrepčića, Doratića?

- Prodadosmo, braći Jovanićima.

- Je l' mu bilo žao ostaviti mater?

- Bogami jest i njemu i njoj, rzala je tri dana.

- Oh grehote, ljudi moji.

 

Poćute tako i on i djed pa će ti se istom tada samardžija sjetiti i kućne čeljadi.

- A kako si mi ti, rodjeni Rade? Kako vaš Nidžekanja, ganja li još politiku ili se već dozvao pameti?

 

Za žene i njihovo zdravlje Petrak se nikad nije propitivao. Za njega one kao da nisu ni postojale ili su, u najbolju ruku, bile nešto na formu dosadnih, vječito prisutnih mačaka: motaju ti se oko nogu, taru o kožuh, mijauču i grebu, a bez njih ipak nije nijedna kuća. Šta ćeš, božja kazna, trpi i ćuti.

 

Miholjdanski, slavski, gosti još se nisu ni razišli, još se po kući povlače ostaci pečenja i naš Žutija blaženo leškari kraj gomile kostiju, a starina Petrak već se mota oko razvaljena samara i zapitkuje djeda:

- Koja će ono godina biti vašem Vrančiću?

- A što ti sad to treba? - čudi se djed. - Četvrta, peta, ne znam ni ja.

- Kako šta mi treba! - diže glavu Petrak. - Samar mu pravim, a ti ... Daj ga dovedi, vjere ti.

 

Djed se poslušno diže i dovodi okretna konjička. Majstor ga lupka po vratu, pita ga za zdravlje, mjeri mu ledja i najzad mu nešto šapuće u samo uvo. Eh, da mi je čuti šta mu je kazao.

- Mi se dogovorili! - svečano objavljuje starac. - Kaže da je zadovoljan.

- Ta neće valjda ići da zagleda djevojku - kakoće djed. - Još ćeš tu nekakvoj dokonoj paripini ići ugadjati i tabane mu češkati, a!

 

Oho, opet je počelo nekakvo neobično koškanje izmedju djeda i samardžije! Daj da se prikučim bliže da mi štogod ne izmakne. Evo, već se pominju i konjski tabani, tu smo.

- Ih paripina! — prijekorno kaže samardžija. - Kako samo ovako spretnom konjčiću možeš reći da je paripina ...Ugadjaću mu, jašta neg' ugadjati. Kom' bi drugom, ako njemu neću. Načiniću mu nešto, ima da vidiš.

- Ih, ti kao da čovjeku praviš samar, tako govoriš.

- A zar konj nije isto što i pravo čeljade, još bolji. Deset puta bolji.

- Konj?

- Da, da, konj, što se čudiš. I zapamti još i ovo što ću ti reći: samo dobar čovjek može ličiti na konja, nikakav drugi.

- Eto ti ga, na! - prostodušno zinu djed.

- Da, da, samo dobar. U Podovima, kraj same Une, ima, na primjer, u jednog domaćina konj, Dorat, duša od konja. Čim ga vidim, a meni srce zaigra: evo ga, pljunuti Rade Ćopić! Ðe si mi, Rade, pobratime moj!

 

Djedu stadoše oči.

- Pa baš tvoj Rade, a? E, fala ti, pobratime, na toj časti.

- Jest, vjere mi - zaneseno raspreda starac ne primjećujući da se djed uozbiljio. - Iste one čestite Radine oči, dušu mu vidiš u njima. Pa čim taj mene spazi, a on samo strigne ušima i zarže: dje si, veli, Petrače, kamo te već na ovaj kraj, Srbine brate!

 

Djed ukosi oči kao da od nečeg zazire i kiselo primijeti:

- Pa da, pravi konj, i to još dorat. Toliko zajedno ljeba izjesti i rakije popiti, pa opet mu njegov pobratim paripče. E, e, Petrače, lijepo ti mene jutros nakrasi.

 

Tek tada se samardžija prenu i upilji u svog sagovornika.

- Pobro, šta ti bi odjednom?

- Još on pita! - okrenu se djed meni i Žutiji kao prisutnim svjedocima. - Nagrditi čovjeka iz čista mira, reći mu da je konj...

 

Ispod gustih samardžijinih obrva odjednom prosinuše stroge tužne oči.

- Rade, stari pošteni domaćine, a znaš li ti uopće šta je to konj, to ti meni reci, džeko jedna?

- Pazi ga! Pa šta ću drugo i znati ako neću to. Konj je Rade Ćopić, to si i sam kazao.

- E, vidiš, pobro, da si bacio čifte u prazno. Nije tako. Ne znaš ti, moj dragi, šta je konj, odmah se to vidi.

 

Samardžija se raznježeno zagleda uz dolinu potoka Japre i snizi glas kao da je našao zaspala zeca:

- Ide on u mraku za tobom - kuc-kuc, čok-čok! - prati te vjerno, ustrajno, nijesi sam na svijetu, ne bojiš se vuka ni hajduka.

 

Primičem se i pažljivo osluškujem. Ovo je uprav' nešto za mene. Ja u pomrčini toliko zvjeram i zazirem, da bi mi trebalo najmanje dva konja, i to neka onako - da umiju i govoriti.

- Pa sediš pored njega i neka te tvoja tuga poduzme, a on te gleda i samo što ne kaže: ostavi, bolan, Petrače, daj ti da mi po jednu zapalimo.

 

Ih! Ja već i ne znam gdje sjedim. Konj koji puši! To bi bilo nešto.

Medjutim, djed kao i da ne čuje govornika, još uvijek se duri, ništa ne odgovara. Samardžija upilji u njega i zvocne:

- A ti tu nešto misliš da si bolji od njega. 'Ajde!

 

Djed se uze krstiti.

- O ljudi, šta ja ovo jutros čujem! Jesam li ja pijan, šta li?

- Dašta si nego pijan. Da ti išta znaš, ne bi se ovako ljutio i propinjao kao jarac.

- Kako se neću ljutiti, nikakva vjero. Čovjek je kršteno čeljade, slavu slavi, dušu ima, a konjče...

 

Samardžija se tužno osmijehnu.

- Ima čovjek dušu, a. A je li, Rade, jesi li ti ikad čuo da je konj nekoga prevario? Zakleo se u dušu, u vjeru, u šta hoćeš, pa opet slagao k'o pas?

- Jok, to se dosad nije čulo u ovoj okolini - uozbilji se djed.

- A da je konj pakostan i zavidljiv, da tudju sreću očima ne može gledati? - navaljivao je majstor.

- Bog s tobom, nemoj kukavnu marvu ružiti.

- Rade, brate i pobratime, a je l' ikada konj oteo ženu svom najboljem drugu?... Šta je mene nekad okrenulo ovim putem?

 

Bljesnu u starčevu oku škrta suza, a djed zbunjeno krenu pogledom po avliji, zaustavi ga na meni i nešto se prisjeti:

- Skočider u moju sobu, tamo mi je ostao nož.

 

Glavačke sunem u kuću, zavirim u sve ćoškove sobice, prevrnem djedovu slamaricu, zaprašim se i uskijam, ali nigdje noža.

- Ðede, nema ga.

- Dobro je, evo ga u mom džepu.

 

Eh, u džepu! A meni zbog njega promače dobar komad. Daj da bar čujem šta je dalje bilo.

 

Uzalud sam se motao oko njih dvojice, starci su mramorkom ćutali. Gost je prošivao stelju od samara, a djed je pažljivo gledao u njegove ruke. Njemu, koji pod bogom ništa nije znao načiniti, svaka je majstorija izgledala kao nedokučiva premudrost pred kojom bi naprečac zanijemio. Zamisli, uzmeš tri - četiri komada drveta, staru vreću, slamu i - cap, cap! - evo ga, gotov samar! E, moj brate...

 

Tek mnogo kasnije, kad se samardžija odavna rasplinuo u sjaj i tišinu babljeg leta, ja se iznenada nečeg prisjetih i bubnuh pred svojim djedom:

- Ðede, jesam li ja nalik na konja?

 

Starac se zagleda u mene vrlo, vrlo začudjeno, a onda se malčice zamisli, rastuži se i konačno mu se negdje ispod brkova ukaza i brzo sakri lak neulovljiv smiješak.

- Ðede, jesam li?

- Hm, vidi ga. Dobićeš ti po turu, prisluškivalo jedno. Nijesu još za te taki razgovori...

 

Tako je to bilo u nezaboravna plava samardžijina vremena.

________________________________

 

Branko Ćopić je rođen 1915. godine u Podgrmeču u selu Hasani nadomak Bosanske Krupe. Osnovnu školu zavrsava u rodnom selu nakon čega upusuje nižu realnu gimnaziju u Bihaću. Knjiga Magareće godinenastala je po sjećanju na vrijeme provedeno u "Prosvjetinom" internatu u Bihaću, takozvanom  konviktu. četriri godine koje je tu proveo pisac opisuje kao jedan od najljepših dijelova svog života. Nakon niže gimanzije upisuje učiteljsku školu u Banjoj Luci u klasi prof. Vlade Milosevića kod kojeg je i polagao prijemni ispit iz jezika i muzičke kulture.

 

Učiteljsku školu u Banjoj Luci Branko Ćopić nije završio. Izbačen je iz škole u četvrtom razredu zbog čitanja napredne literature. Nakon toga upisuje je se u Učiteljsku školu u Sarajevu iz koje je, takođe, izbačen. Iz Sarajeva se vraća u Banja Luku, ali školu je, ipak, završio u Karlovcu gdje je prabačen uz pomoć nekih profesora. Po završetku učiteljske škole Branko Ćopić odlazi u Beograd, upisuje i završava Filozofski fakultet. Za vrijeme studiranja s vremena na vrijeme objavljivao je priče u "Politici", posebno kada je urednik bio Žika Miličević.

 

Drugi svjetski rat zatekao ga je na odsluženju vojnog roka u Mariboru u bivšoj vojsci Kraljevine Jugoslavije. Tu je doživio raspad vojske i države, ali se već na samom početku povezao s narodnooslodilačkim pokretom i od samog početka do kraja rata i oslobođenja bio pripadnik partizanskih jedinica pod Titovom vođstvom. Cijelo vrijeme rata bio je ratni dopisnik zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, takođe veoma poznatim književnikom, Skenderom Kulenovićem.

 

Drugi svjetski rat podstiče ga da napiše romane Prolom, Gluvi barut, Ne tuguj bronzana stražo i Osma ofanziva, zatim pripovjetke Rosa na bajonetima, Surova škola, Ljubav i smrt, "Doživljaji Nikoletine Bursaća, Gorki med, Sveti magarac, Ljudi s repom i zbike pjesama Ognjeno rađanje domovine i Ratnikovo proljeće. Napisao je i romane za djecu Orlovi rano lete, Slavno vojevanje i Bitka u zlatnoj dolini (poznati su kao Pionirska trilogija) i Magareće godine, zbirke priča Priče partizanke, Vratolomne priče, Priče ispod zmajevih krila i Doživljaje mačka Toše, zbirke pjesama Čarobna šuma, Armija odbrana tvoja, Partizanske tužne bajke, Večernje priče, Djeda Trišin mlin i Nestašni dječaci.

 

Čopić je pisao i scenarije za pozorište i film. Poznat je po komediji Doživljaji Vuka Bubala i komadu za djecu Udarnici i scenrijima za ratne filomove Živjeće ovaj narod i Major Bauk. Djela su mu prevođena na ruski, engleski, francuski, njemački, ukrajinski, poljski, češki, bugarski i mađarski jezik.

 

Cijeli radni i životni vijek nakon drugog svjetskog rata Branko Ćopić je proveo u Beogradu, ali je vrlo često putovao po Jugoslaviji i drugim evropskim državama. Mnogi su za njega govorili da je najveći dječiji pisac svih vremena rođen na prostorima bivše Jugoslavije.

 

Iako je pripadao narodnooslobodilačkom pokretu Branko Ćopić je, kao čovjek velikog obrazovanja, bistra uma, osjećaja za pravdu i pravednost i kritičkog posmatranja stvarnosti koja ga je okruživala veoma rano počeo da iznosi sopstvena mišljenja o nekim pojavama. Radio je to ili otvoreno ili u literaturi kao pisac. Kao jedno od najpoznatijih djela bila je Jeretička priča zbog koje je kasnije trpio velike udare tadašnje komunističke partije na vlasti i državnih organa, pa i od samih kolega. Takvih progona je bilo mnogo, pa je književni istoričar Ratko Peković to sabrao u knjigu Sudanije Branku Ćopiću iz koje se vidi na kakve je sve probleme Ćopić nailazio u svom književnom i političkom životu.

 

Pretpostavlja se da su ti progoni i glavni razlog samoubistva koji je Branko Ćopić izvršio skočivši s jednog mosta preko rijeke Save 1984. godine. Od tada se taj most zove Brankov most, a ulica koja vodi do njega Brankova ulica.

 

Veliki Ćopićevi književni učitelji bili su, kako je sam govorio: Petar Kočić, Ivo Andrić, Ivan Cankar, Svetozar Ćorović, Simo Matavulj, Miroslav Krleža - ali i Milovan Glišić, Janko Veselinović i Radoje Domanović, a od stranih pisaca: Servantes, Pirandelo, Gogolj, Gorki, Čehov, Babelj, Zoščenko...

Oženio se 28. juna 1951. godine doktorkom Bogdankom Ilić. Šaleći se, često je govorio da je i on stradao na Vidovdan, kada su izginuli i svi kosovski junaci.

 

Branko Čopić - Bašta sljezove boje - Interpretacija

Branko Čopić - Doživljaji Nikoletine Bursaća

Branko Čopić - Jeretička priča

Branko Čopić - Magareće godine

Branko Čopić - Orlovi rano lete

Branko Čopić - U svijetu medvjeda i leptirova

9 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Branko Čopić - Bašta sljezove boje

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospeo fra Petar iz Bosne kojeg… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija   Najpoznatiji roman Ive Andrića, Na Drini ćuprija (1945), hronološki prati četiri vijeka zbivanja oko velikog mosta… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u