Branko Ćopić - Bašta sljezove boje - Interpretacija lektira

Branko Ćopić - Bašta sljezove boje - Interpretacija

Branko Ćopić - Bašta sljezove boje - Interpretacija

 

BAŠTA SLJEZOVE BOJE

 

Bašta sljezove boje je specifična, prozna, poetska rekapitulacija njegovog celokupnog pripovednog stvaranja. Ćopić se ovde vratio u detinjstvo, prošao ponovo vatru revolucije, ali je stigao i do vremena kad se u postupcima nekih revolucionara više nisu mogli da prepoznaju borci sa Kozare i Grmeča. To je zbirka malih priča nastala pri kraju Ćopićevog umetničkog stvaralaštva. Ona je specifična vrsta piščeve biografije. Svaka priča iz zbirke je autonomna, samosvojna pripovedna forma i kao takva može da ima svoj sopstveni umetnički život. Pa ipak, sve ove čudesne lepe male priče čine pripovednu celinu, jer ih čvrsto povezuje jedinstvena misao i značenje. Bašta sljezove boje je, grupna forma niza malih priča koje imaju svoj zajednički okvir, a to je cvet sljeza. Sve priče iz zbirke dele se u dva poglavlja, dva ciklusa. Prvo poglavlje nosi naslov Jutra plavog sljeza a drugo Dani crvenog sljeza. Dve boje cveta oznake su za dva perioda čovekovog života. Plava boja sljeza u naslovu prvog poglavlja sa piščevim detinjstvom u sadržaju ima sugestiju preplitanja sna i jave, maštanja i stvarnosti, ideala i zbilje. Plavetnilo se i u likovnoj umetnosti koristi u značenju mešanja sna i jave. U naslovu Jutro plavog sljeza imenica jutro ima još i značenje buđenja, otrežnjenja od sna i maštanja. Crvena boja sljeza je zrela, podnevna, muževna, krvava, a predstavlja ne samo znak zrelosti već je to znak izvesne uzbudljivosti, i nečega što nije nežnost.

 

JUTRA PLAVOG SLJEZA

 

Sve što se nalazi u ovim pričama je u znaku detinjstva, sve je između sna i jave, sve je prevučeno plavom bojom sanjarenja i maštanja. Impulsi sanjarenja i maštanja koja detinjstvo čine poezijom, su prvenstveno u pričama starih. Iz tih priča spontano izlazi mudrost življenja. Iz relativno skromnog okruženja koje čine nekoliko starijih ljudi i jedna skromna osnovna škola, u formiranju budućeg pripovedača, romansijera, humoriste i pesnika presudnu ulogu su odigrali upravo starci. Dečak u svom ranom detinjstvu ima dve škole, jednu zvaničnu, sa učiteljicom, školskim udžbenikom, tablom i kredom, i drugu, u raspričanim starcima i stricu Nidži. Najpresudniji uticaj na dečaka, imao upravo deda Rade Ćopić, simbol ljubavi, moralne čistote, pravde i čestitosti. Ovaj starac je sav u izvornom dodiru sa životom, neka vrsta obrasca ranih pravednika, dobričina sa prirodnim darom za srećno ljudsko življenje.

 

U nizu priča centralno mesto zauzima Pohod na Mesec. U njoj je sadržano mitsko predanje o smislu svetlosti i iskonska duhovna energija čoveka izražena u nagonskoj potrebi da se dohvati ove svetlosti. Sa starim zanesenjakom Samardžijom, dečak Branko, naoružan grabljama, penje se strminom ka visu, sa koga, čini se, može da se dohvati očaravajuća Mesečeva lopta, dok u dolini, kraj dedovog rakijskog kotla, svetluca njegova stvarna vatra. Ove dve svetlosti, od kojih je jedna daleka, što treperi nad ljudima i razgoreva njihovu čežnju za nepoznatim i nedostižnim, i druga, stvarna, pod rakijskim kotlom, prerastaju u simbole. One se u priči sjedinjuju u jedno i u piščevoj lirskoj meditaciji sugerišu i značenje priče:

 

Poslednje što mi je od te večeri ostalo u očima bilo je razigrani plamičak djedove vatre, koji se neosjetno preselio u moj san, tamo se razastro u moćan i stravičan mesečev požar... I kako tada, tako i do današnjeg dana: sišjim raspet između smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato.


Dečak Branko je pošao za mesečevom blještavom svetlošću koja je simbol čovekove čežnje za novim, drugačijim, svetlim horizontima. Tragao je za tim životom i kao pisac i revolucionar, ali bivalo je da kroz taj tragalački život, uz radosti otkrivanja, oseti i bol, kao kad se u seoskom dvorištu nagazi na dedove vile. Pesnik je primao udarce različite prirode koji su ga podsećali na "smirene djedove varnice" i vatru koja postojano "gorucka" u tamnoj dolini iz koje se čovek s mukom izvlači. Putevi kojim se ide ka toj svetlosti u velikoj meri označeni su onim što "tvori i govori" djed Rade a njemu je namenjeno da kazuje iskustvo vekova, a istovremeno da bude i svojim postupcima mera ljudskosti. On je neka vrsta otvorene knjige života, propovednik, ispovednik i sudija. Takav kao da stoji nasuprot smušenoj školskoj knjizi, sa zadatkom da na svog unuka prenese zavetnu misao nrošlosti. Za deda Rada sve je sveto što ne ugrožavajući drugog čoveka i služi životu.

 

Mlin je za deda bio oduvek kao neko malo svetilište. Kad mu je umrla supruga, ded je otišao u mlin da ublaži tugu. I ovde, sedeći na pragu vodenice, i slušajući kloparanje teši se i miri sa životom, s tugom, sa svojom samoćom. Mlin je svetinja i svetilište jer služi životu. To je jednostavna religija i filosofija starog Rada Ćopića. A takav je starčev odnos i prema životinji koja je u službi života. Kad je iz rata stigao oslepljen konj, ded ga je prihvatio kao ranjenika. Brinući se o njemu, ded je u toj svojoj brizi video neko čovekovo zavetno iskupljenje za rat kao opštu ljudsku krivicu i greh. Prema filosofiji ovog čudnog paganskog propovednika, svaki je čovek kriv za rat i taj greh valja okajavati. Dedov deo ispaštanja za rat kao veliki ljudski greh bio je u tome što će ratom unesrećenog konja paziti i negovati do njegove smrti, pa će na dan porodične slave zaboraviti na goste i sa Samardžijom Petrakom otići u štalu, kod konja.

 

Tamo su, pijući, naizmenice pjevali, plakali i ljubili dorata, sve dok tako i ne pospaše u sijenu pod jaslama.

 

DANI CRVENOG SLJEZA

 

U zbirci Bašta sljezove boje našle su se priče o ratu i socijalističkoj izgradnji. I sve su prelivene senkom tuge. Ovde nema vedrine i sočnog humora iz prvog ciklusa. Takav ton ciklusa daje upravo uvodna priča Dječak s tavana. U njoj je glavna ličnost Branko, ali uzrasta oko dvanaest godina. Mesto koje se u priči oživljuje je tavan ujakove kuće i po njemu razbacani prašnjavi predmeti koji podsećaju na ličke hajduke, bosanske koloniste, američke rudare, lepoglavske zatvorenike, vojnike Jelačićeve regimente i zelenokaderaše iz I svetskog rata. Na ovaj način su prošireni duhovni horizonti dečaka na društveno - istorijski i socijalni kontekst u rasponu od čitavih sto godina. Celo tkivo priče, rađene od prisećanja, locirano je u jedan trenutak iz ratne 1942. godine, kad je neprijateljski bombarder presekao ujakovu kuću po sredini i ona ostala tako stravično da zjapi i podseća na dečakove godine i vremena koja će u vihoru ovog rata zauvek nestati.

 

U priči Bombaši pred muzejom, neće biti prikazano junaštvo partizanskih ratnika u jurišu na ustaški bunker, pego se u prvi plan ističe oskudno obrazovanje boraca koji nose glavni teret revolucije. Komandir čete, komunista, član partije, prvi put u životu čuje reči muzej, aleja, medresa, kloster, pa se sam rastuži nad tolikim svojim neznanjem. A kad on bude objašnjavao svom najboljem bombašu kako će šibicom zapaliti krpicu na boci s benzinom koju treba da ubaci u neprijateljski bunker, zastaće poražen pred još većom zaostalošću svog hrabrog bombaša, jer on nikad u životu nije video šibicu.

 

I priča Orasi iznenadi čitaoca neočekivanom tematikom. Ćopićevi zemljaci ljuti Krajišnici, u svom oskudnom detinjstvu znali su samo za jednu miloštu - orahe. I sada, u ofanzivi, kad su naišli na gomilu oraha, sjatili su se oko nje, zaboravili na oprez, pa je ustaški mitraljez pokosio petoricu. Ali kad jedan od preživelih boraca dospe do ustaškog, mitraljeskog gnezda, u kome je opet Krajišnik, ali ustaša, on će svog protivnika zateći mrtvog - na gomili oljupina od oraha. Umesto mržnje partizanski bombaš osetiće samo samilost prema mrtvom protivniku: - I on grešnik, na ovoj zimi zaželeo se oraha. Neki naš kukavelj, Krajišnik... Bi mi ga žao, onako mrtvog. I on voli orahe, živa ljudska duša.

 

Jedan deo priča iz ciklusa Dani crvenog sljeza u tematici su socijalističke izgradnje viđene iz perspektive piščevog zavičaja. Ovaj tematski krug počinje pričom "Potopljeno djetinjstvo". Naslov je višestruko simboličan. Pisac se kao "prosijed čovjek" vratio u zavičaj, u svoju zelenu dolinu, ali mesto zelene doline zatekao je prostrano veštačko jezero. Uzrojile se uspomene na detinjstvo u sećanju "prosijedog čoveka" oživeo je dečak iz prvog ciklusa priča, ali je njegovom dušom ipak prevladala tuga.

 

Pod tom smirenom razlivenom vodom ćutalo je njegovo djetinjstvo sa svim svojim tajnama, nestašlucima i neponovljivim čarima. Ćutalo je, dobro čuvano u rodnoj kolijevci zavičaja, kroz koji više neće mesti glasne oluje, rušilački vjetrovi, niti će ga prekrajati svojim životom nijeme sjenke, i za vedra, sunčana dana, on će se, vjerovatno, čak i nazirati u sijeroj mirnoj vodi jezera.


Ćopićev blagi humor iz prvog dela zbirke sada, u slikanju jednog trenutka socijalističke izgradnje, dobija satiričan ton. Ćopić vidi svoj zavičaj netaknut izgradnjom. Pa i kad u pričama o spektakularnim proslavama godišnjica velikih bitaka bude prikazivao ovaj svoj zavičaj, pisac neće naći nikakve potvrde o ostvarivanju velike vere za koju su ginuli njegovi Krajišnici - neustrašivi mitraljesci i bombaši.

 

U umornoj priči Zatočenik prikazuje se kako se nedaleko od velikog partizanskog groblja podižu tribine za proslavu dvadesetogodišnjice čuvene bitke. Za to vreme kraj puta koji vodi ka tribinama napasa svojih pet ovaca bivši mitraljezac Stojan Batić, "usukan, crn i bosonog", ravnodušan prema bučnom veselju kad bude počelo. Svoju Spomenicu četrdeset prve slavni mitraljezac okačio je ovnu o vrat. Pa kad su se slatkorečive "govorancije" pretvorile u jelo i piće, Stojan je na travi kraj groblja na stoljnjacima izneo svojih pet pečenih brava, dajući na svoj način pomen svojoj četi koja je baš na tom mestu izginula.

 

Izbrijao se ratnik, zakopčao, na grudima srebri se Spomenica, sijaju i tri žuta ordena za hrabrost" i on s ponosom pokazuje svom saborcu, predsedniku Saveza boraca, na grobove iza sebe: - I ovo bi sve, listom, bio spomeničar, i to onaj pravi, samo da su preživjeli.


A najviše gorčine u ovoj priči je u njenoj završnoj slici: železnička stanica, ljudi s putnim torbama, koferima i paketima, a među njima i ratnik Stojan Batić, nosilac Spomenice četrdeset prve, proslavljeni mitraljezac, bombaš. Začuđenom bivšem komesaru, u slučajnom susretu, na pitanje: - Ostavljaš zemlju? - stari ratnik odgovara: - Kao što vidiš. Branio je i odbranio, a sad... Šta ćeš, trbuvom za kruvom kao i naši stari, druže mili Stojane.

 

Ćopić je majstor osobene podvrste pripovedne proze poznate pod nazivom mala priča. Za razliku od standardne umetničke pripovetke sa razvijenom kompozicijom i naglašenim konfliktom, mala priča je po pravilu samo razvijena slika određene atmosfere, ali sa naglašenim lirizmom koji nije karakterističan za razvijenu pripovetku. U strukturi male priče karakteristična su njena četiri elementa: Jedan događaj kao okosnica, lirski opisni ambijent, kroki portreti učesnika priče i dijalog strogo ograničen na centralni motiv.

 

GLAVNI LIKOVI

 

Dečak Baja (pisac) glavni je lik i narator, akter skoro svih zbivanja u Bašti. Ona je, ustvari, vrt njegovog detinjstva. Dečak je naslikan spektrom najlepših boja, gotovo bez ijedne mane: pametan je, radoznao, maštovit, fizički slabašan, ali, kad znamo "da snaga klade valja, a um caruje", i to mu dođe kao vrlina. Nehotimično, međutim, Ćopić otkriva i jedan minus: nemilosrdan je prema osobama iz svog okruženja. Tako, recimo, svog deda Rada, koji ga je odgajio, za koga van teksta priče, govori s ljubavlju, u priči ga prikazuje prvo kao racionalnog brđanina, poštenog čoveka, odanog porodici, ali unuk se ne ustručava da ga predstavi i kao svojevrsnog čudaka koji je"od pogleda na termometar... dobijao vrtoglavicu, a od vaser - vage... zaokretao glavu kao od urokljivih očiju". Još gore je prošao stric Nidžo, predstavljen kao notorna pijandura, koji život provodi u bunilu. Uzalud pisac ističe njegovu odlučnost i hrabrost kao dobrovoljca u srpskoj vojsci tokom Prvog svetskog rata kad se između redova može provući da je i to plod šljivovice. Drugi put autor izvrgava ruglu Nidžinu muškost jer ga prva žena ostavlja, naglašavajući de je došla kao devica, i vratila se kući kao devica. Bruka je pukla. Naročito kad se ispostavi da je Nidžo u matičnim knjigama upisan: - Ime - Nikola, pol - žensko". Šteta se teško popravlja u "bajci" posle druge ženidbe kad selom hoda tuce dece Nikolinog obličja kao plod snašinih provera njegove muškosti po obližnjim kukuruzištima i šikarama. Najbolje je prošao samardžija Petrak, večita skitnica, koji jedanput godišnje nekoliko dana gostuje u kući Ćopića, baš u vreme kad se peče rakija. Pregleda sve samare i popravi što treba. Ali ono što je najvažnije za vreme njegovog boravka popuste domaće stege prema dečaku, nestane granice između onog: šta se sme, šta se ne sme, to je vreme autor krstio kao Petrakovi dani. Petrak je starac, koji, očito, bolje od ostalih odraslih razume dečiju radoznalost za svetom koji ga okružuje. Uprkos poznim godinama on je nemiran, veliki zanesenjak i maštar. Zato on bespogovorno pristaje da sa dečakom krene u lov na mesec sa grabuljama. I kad poduhvat propadne, jer se mesec stalno izmiče, on teši dečaka: - Utekao lopov, pa da. Neka, neka. Hajde ti meni nađi dolje u selu dječaka od koga je mjesec klisnuo tako brzo.

 

Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavno nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.

 

Ma koliko da je u tim stvarima bio čestit i neiskusan, djed Rade je za ljubav bio čuo bar kao za besposlicu o kojoj nije lijepo ni govoriti. Medjutim, brat Sava... iako se tri - četiri puta ženio i tuce djece izrodio, ipak ni o kavoj ljubavi ponjatija nije imao, nit je o takvom nečem štogod čuo. Za mladih dana, pričalo se jednom je, obnoć, spazio nekog čovjeka kako iskače kroz prozor od njegove žene i nadao za njim grdnu viku jer je mislio da se radi o nekom lopovu. Uzalud su bila dvosmislena nabacivanja njegovih pajdaša da je to, vjerovatno, Todor Damjanović bio kod njegove Draginje.

 

- Bog s vama, šta će Todor kod moje Draginje kad več ima svoju Đuju?

- Pa da promijeni čovjek.

- A što bi mijenjao? Mijenja se kobila kad neće da vuče.

 

I tako, te nezamjenljive čudesne noći, djed je, živ živcat, zajedno s najboljim dostovima, u zdravlju i veselju popio svoju ukopnu rakiju. I što se boca više praznila, starac je postajao sve kuražniji, kao da iz one litrenjače pretače i ponovo vraća u svoje žile vatre prohujalog života. Sjetio se čak i brata Sava i požalio "što rđa nije tu", pa da i on vidi vajde od ove strmoglave večeri, kad se benasti stari Rade ritnuo na smrt, pa čak i na svoj besprijekorni pravednički život.

 

Šta da ti duljim, brate Rade, tek što svane dan, a čovjek seljak okuje ruke uz plug il motiku, savije draga leđa majčici zemlji, pa tako, korak po korak, kao da su mu noge u bukagijama, miče se uz brazdu. Ne vidi čestito ni dragog sunca, ni oblak nad glavom, ni ticu kako leti. To ti je ta vječita robija koja se zove težaluk. (...) A onda, kad veče priđe, moj Rade, kad se javi prvi dašak vjetra, ja ti se za tren oka premodurim u drugo čeljade. Kako, zašto, pitaj Boga, tek odjednom vidim da ja više nijesam ove zemlje čovjek i da su mi tijesni svi njezini zakoni. Počnem ti ja, moj mili Radane, da živim samo za svoju dušu.

 

Četrdeset druge, ljeti, istog dana kad su partizani oslobodili Bosansku Krupu, neprijateljski bombarder prepolovio je ujakovu kuću. Pola sata poslije bombardovanja stajao sam u dvorištu i zamuklo zurio u ostatke svoga tavana. Raskriven, surovo izložen suncu i svačijem pogledu, on je još uvijek mamio moje srce, zvao me u neki još neistražen kutak, sad nemilo ogoljen svjetlošću, obećavao... Obećavao, rastrgnut eksplozijom, smrtno ranjen,na umoru...

 

Šta je ovo, zar se još uvijen nisam konačno razbudio? Na ovome svijetu izgleda, nema u isto vrijeme mjesta i za bombardere i za opčinjene dječake, koji rone ispod sjenki i nešto traže kroz tišine opepeljene tugom nesmirenih predaka. Kako je dobro što je čovjek bar jednom imao četrnaest godina i što mu se one, kad se tome i ne nada, ponekad vrate kao smiješna i zakašnjela dječja boljka od koje ga poduzme groznica koja i nije baš bezopasna.

Pa ipak... ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, dječjeg, raspeća: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoće i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u dolini, čeka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gunđalo, koji će do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u ovom čudesnom pohodu. I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet izmedju smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato. Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one stričeve vile iz djetinjstva: Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?

 

BAŠTA SLJEZOVE BOJE

 

Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Njegov spektar svodio se na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo - to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre volje!), na neki vrlo neodređen opis: - Žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako - i jeste i nije.

 

Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta obojena "i jest i nije" bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika. U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći, rascvjetao bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći čak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gunđao majući se po dvorištu:

 

- Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit.

 

Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora ostati crven.

Djedov rođak Sava Damjanović, negdašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispičutura i pričalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed priča, on ti ga istom začuđeno prekine.

 

- Otkud lisica crvena kad je žuta!

- Hm, žuta? — beči se djed. - Žut je tvoj nos.

 

Sava zabrinuto pipne svoj ružičast baburast nos i vreči:

- Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaća znaju da je žuta, a ti...

 

Savin svijet prostire se do Bihaća, jer je čiča nekoliko puta tamo ležao u apsu, ali čak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.

 

- Hm, Bihaća! I drugi su ljudi ležali u bihaćkoj "Kuli" pa ne vele da je lisica žuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i ćuti, ne kvari mi unučadi.

 

A unučad, nas troje, nabili se u ćošak blizu starca i čekamo kad će Sava započeti sa svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica, pa ma kakve farbe bila.

 

Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja, i ja sam, već na prvom koraku od kuće, upao u nepriliku. Bilo je to u prvom razredu osnovne škole. Negdje sredinom godine učiteljica nam je pričala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok će ti odjednom upitati:

- Djeco, ko zna kakve je boje vuk?

 

Ja prvi digoh ruku.

- Evo ga, Branko će nam kazati.

- Vuk je zelen! — okidoh ja ponosito.

 

Učiteljica se trže i začuđeno nadiže obrve.

- Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?

- Kaže moj djed - odvalih ja samouvjereno.

- Nije tačno, vuk nije zelen.

- Jeste, zelen je! - neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk čestitog djeda Rade.

 

Učiteljica mi priđe sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče me za uvo.

- Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.

 

Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao djedu sve što se u školi dogodilo.

Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići.

 

Šta! Pred čitavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje rečeno, budalom! Dotle li smo došli? I još reći da vuk nije zelen već nekakav... hm! E, to ne može tek tako proći. Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao sa mnom u školsko dvorište i pred svom dječurlijom razgalamio se na učiteljicu:

- A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a? Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, čitavog vijeka s njima muku mučim, a ona ti tu... Po turu bi tebe trabalo ovim štapom, pa da se jednom naučiš pameti.

 

Izvika se djed, rasplaka se učiteljica, a mi đaci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave. Već sljedećeg jutra djeda otjeraše žandarmi. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj "buvari", a kad se vrati, ublijedio i mučaljiv, on mi naveče poprijeti prstom.

- A ti, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko, pa ću ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tiče kakav je vuk.

- Pa kad me je ona pitala.

- Pitala te, hm! Imao si da ćutiš, pa kvit.

 

Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu ti pomogli ni sva trtljanja neumornog rođaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.

Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.

 

POHOD NA MJESEC

 

Tek mi je peta godina, a već se svijet oko mene počinje zatvarati i stezati. Ovo možeš, a ono ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ono ne smiješ. Niču tako zabrane sa svih strana, jato ljutitih gusaka, hoće i da udare.

- Dobićeš ti, mali, po glavi, pa će te proći tvoje budalaštine.

 

Kako proći! Ujutru, čim otvoriš oči, eto ih odasvud, kljucaju poput vrabaca, pa moram da zapitkujem. Ovaj svijet oko mene šašav je i budalast, a nisam ja. Stega popušta tek onda kad se pred našom kućom pojavi stari samardžija Petrak, neumorna skitnica. Još nije ni ušao u avliju, a već grakće na mog djeda:

- Jesi li živ, Rade, stari moj paripe?! Vidi ga, vidi.

 

Ihi, počelo je! Kad on već djeda smije nazvati paripom, šta li će tek biti sa ostalom čeljadi. Na mene će, vjerovatno, svi u kući i zaboraviti, moći ću da odmaglim preko potoka u ljeskar. Kad je samardžija kod nas u gostima, onda je meni mnogo štošta dozvoljeno. Penjem se po drveću, zavirujem na tavan, švrljam oko potoka, odem čak i do malog mlina zavučenog podno našušurena gaja. Zgodio bih tako i u Ameriku samo da znam put i da se ne bojim pasa.

- Čekaj ti samo, otići će stari Petrak - prijete mi u kući kad već sasvim prekardašim.


A ti "Petrakovi dani" u ranu jesen obično su uvijek bili praznični, sjajni i puni šapata, pa me tako povuku i ošamute da ne znam kud bih prije: kroz kukuruze, niz potok, uz brijeg. Čučim tako na vrbi i zurim u nijem svjetlucav riblji roj, a onda se pred mojim zasjenjenim očima odjednom razgrana gusta krošnja pitomog kestena s raskokanim prezrelim čaurama: ih, u kestenar, šta će mi ribetine!

Šijem tako čitav dan tamo - amo, a kad me suton opkoli i pritjera kući, evo ti opet nove napasti - mjeseca. Ispluta on iza rijetka drveća na brijegu, blještav, nadomak ruke, tajanstven i nijem, zlatopera riba. I ja zanijemim sav ustreptao od skrivene lopovske nade:

- Možda bih ga nekako mogao dohvatiti?!

 

Noću se iznenada trgnem iza sna: viri mjesec kroz prozor, gori čitavo dvorište, a blještavi posjetilac unosi mi se u lice i šapuće:

- Hajdemo!

 

Dižem se, lak, opsjednut, ali me već na prvom koraku otrijezni glas vječito budnog djeda:

- Baja, kuda ćeš?

 

Oni mene tako uvijek: taman krenem u nešto, sav ustreptao, iznad zemlje, kad neko podvikne, a ja - coc! - o tvrdu ledinu.

 

Sva sreća što jednom u godini dodju i Petrakovi razvezani dani kad se mnogo štošta može. Dodje tako jednom na red i mjesec.

 

Pekla se kod nas rakija od nekih ranih šljiva pa se poslom zašlo i u noć. Dušu dalo za mene! Prosinula pod kazanom vatra, stric Nidžo zarana se napio i zaspao, a uz ognjište, pod kolnicom, ostali samo djed i Petrak. Djed pazi na kazan, a samardžija mu samo pravi društvo, jer neće da se petlja ni u kakav posao neposredno vezan za ljude. Da konji piju rakiju, hajde de.

Ja se motam oko njih dvojice, više odmažem nego pomažem, prisluškujem njihov razgovor, pa se najzad toliko osmjelim da sjednem sasvim blizu, već gotov i da zapitkujem. Pomenuše mjesec.

- Djede, bi l se mjesec mogao dohvatiti grabljama? - iznenada se oglasih ja.

- Heh, šta njemu pade na um! - dočeka djed nekako s visine i ne obraćajući se meni nego samardžiji. - Hoće da dokuči mjesec.

 

Samardžija uzdahnu i pogleda me preko čaše.

- Pa neka, ima dječak pravo.

- Šta ima pravo?

- Pa nek oproba. Kamo sreće da sam i ja nekad tako radio, možda bi mi druge tice danas pjevale.

- Ma šta tice, šta... Ti se već napio ko moj veseli Nidžo.

- Jok, pobratime - tmurno dočeka starac. - Sjećam se kao da je večeras bilo: pomoli se mjesec nad gajem, sto metara nad našom kućom, a mene noge same ponesu k njemu. Kuda? - drekne ćaća pa za mašice, za kamdžiju, za... ne bira čime će. Zatuče me tako, utuca, izgubih dušu još od malih nogu. A da sam se jednom oteo i pošao. Rade, brate moj...

- Eno ga sad vidi. Ma nemoj mi tu kvariti unuka.

- E, Rade, Rade ... ako je za nas dvojicu kasno, nije za ovoga dječaka. Hajde ti, dušo, ustaj, traži grablje, pa da ja i ti krenemo, eto njega sad iza brda.

 

Bacam se u ćošak po one naše najduže grablje, a stari samardžija polako ispravlja noge, ispravlja ledja, vrat i okreće se djedu, sjedećivom i začudjenom.

- Nas dva odosmo, a ti čuvaj kazan, staro mlinarsko kljuse.

 

Djed je toliko zabezeknut da već ne umije ni da se pokrene ni da štogod upita. Drži u ruci praznu čašu i gleda za nama dvojicom: šale se, valjda, šta li. Sporo napredujemo uz mračan zašaptan brijeg. Nad nama razgoreno nebo najavljuje blizinu najtajanstvenijeg putnika, mjeseca. Ha, tu su grablje, samo ga zakvačimo i povučemo, evo ga začas u krilu.
Iz nizine, od malene tužne djedove vatre, odjekne povik:

- Ehej, budale, vraćajte se!

 

Žao mi te vatrice u dolini, žao mi vikača, ali požar nada mnom sve je rujniji i širi, a i moj saputnik ohrabri se glasno rugalicom:

- Umukni, ti dolje, kenjac jedan.

 

Durašno guramo dalje. Ja se već pomalo i pribojavam kako će to biti, licem u lice s onolikačkim mjesecom, a kao za pakost odozdo se opet čuje dozivanje:

- Ehej, magarci, vantazije, ozepšćete, bog vas ubio!

- U štalu, sivonjo stari, pa tamo njači — vraća mu samardžija.

 

Još mi u srcu kljuca tuga za dolinom i ostavljenim djedom, ali kad mi kroz krošnjato drveće bukne u susret, sasvim izbliza, ogroman mjesečev požar, ja sve zaboravljam i uzbudjeno protepam:

- Evo ga?

- Aha, vidiš li?

 

Starac me prima za ruku i sad zajednički savladjujemo posljednju kratku uzbrdicu, a kad stignemo do samog vrha, mjesec iznenada odskače iza drveta pred nama i ukaže se blistav, smanjen i nevino miran iznad susjedne brdske kose.

- Aha, uteče li, je li! - pobjedonosno kliče starac. - Prepao se grabalja, a, lolo jedna.

 

Samardžija me čvrsto prigrli, ne da mi da se rastužim i kaže sokoleći me:

- Uteko lopov, pa da. Neka, neka. Hajde ti meni nadji dolje u selu dječaka od koga je mjesec klisnuo tako brzo. Nema ga. To si ti, samo ti, a i ja s tobom.

Hm, nema?! ... Pa zaista nema takvog dječaka u čitavoj našoj dolini. Nit sam ga vidio ni čuo za njega. Ta ne dolazi džabe Petrak baš našoj kući. Ja sam tu, ja ...

- Delija naša — dodaje Petrak kao da je konačno našao onu pravu, završnu riječ za čitavo moje opčarano mjesečarsko tkanje, od koga mi je glava tako puna da i sama počinje da zrači i svijetli kao žuta bundeva zaostala u požnjevenu kukuruzištu.

- Pametna djedova glava!

 

Stojim tako u obasjanoj noći, pred hladnjikavim nezemaljskim vidikom kakvi se javljaju samo u snu, pomalo je i strašno i tužno... Dalje se ili ne može ili se ne ide, ako već putnik nije budala i "vantazija", što bi kazao moj djed, predobri duševni starac čija me ljubav grije i ovdje, na ovoj opasnoj granici gdje se kida sa zemljom i tvrdim svakodnevnim životom.

 

Pa ipak ... ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, dječjeg, raspeća: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoće i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u toploj dolini, čeka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gundjalo, koji će do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u svom čudesnom pohodu.

- Ðede Petrače... - zaustim kroz stegnuto grlo, a stari potukač, pogadjajući moju neizrečenu dječju tugu, spremno nadovezuje:

- Idemo, delijo, idemo. Opet ćemo mi ovamo doći, ima kad.

 

Nogu pred nogu, naniže, po mjesečini! Kako je drag i pun svaki korak povratka. I kako sve više raste, primiče se i u samom srcu razgara djedova neumorna vatrica. Eno je, bdije, zove i pokazuje nam put.

- He-he, ipak nas čeka stara paripina — rakoli se Petrak. — Ne otpisuju se tako lako ovake dvije delije.

- Evo ih, vraćaju se budalaši! - dočekao nas je djed Rade, čak nam i u susret izlazeći kao da stižemo bogzna odakle, možda čak iz Amerike. - Šta je, dohvatiste li mjesec?

- To tebe ne budi briga — otresa se samardžija. - Ti samo sjedi pod tom tvojom kolnicom i peci rakiju, a nas dvojica znamo svoj posao.

 

Znamo li - ne znamo, to mi baš nije jasno, ali, onako uzbudjen i premoren od čudesnog noćnog doživljaja, brzo sam zadrijemao medju djedovim koljenima, ja, velika delija, smjeli lovac na mjesec, naoružan grabljama triput duljim od mene. Posljednje što mi je od te večeri ostalo u očima bio je razigran plamičak djedove vatre, koji se neosjetno preselio i u moj san, i tamo se razrastao u moćan i stravičan mjesečev požar.

 

Djed me je, kažu, na rukama odnio u krevet (kakva bruka za velikog putnika!). Tamo sam svu noć bulaznio, vrtio se i budio brata, svoga suložnika. Djed je grdio Petraka i "njegov benasti konjski mjesec", mama me je umila ledenom vodom, a kad to nije pomoglo, prišila mi je dvije-tri uz obraze, pa sam se primirio i slatko zaspao.

 

Sjutradan, u golubije sunčano jutro, sve je već bilo iza mene kao san, samo san. Nit mi se pričalo ni zapitkivalo o tome. Tako je, kanda, bilo i s djedom i Petrakom. Sjedili su kod kazana, a kad sam se ja pojavio, oni ni po čem ne pomenuše sinoćni doživljaj. Kao da im je bilo zazorno da se podsjećaju na nešto daleko od svjetlosti, dana i zdrave pameti, u čem se nije lijepo naći ni kao saučesnik ni kao svjedok.

 

Jedini stric Nidžo, koji nit je šta vidio ni čuo, nagazio je, onako mamuran, na one moje grešne osvajačke grablje, pa se nadovezao brondati, nikako da sjaše: te ko ostavlja grablje gdje im nije mjesto, te šta trebaju grablje oko rakije, te znaju li "oni, rasipnici" (koji to oni?) kako je teško nabaviti dobre grablje, te ova se kuća raskućava, te ovo, te ono... Najzad je toliko dosadio svojim zvocanjem da je Petraku prevršilo i on, kao gost i star čovjek, nadje se pobudjen da ga uruži:

- Daj se već jednom smiri, konjska muvo! Šta smo radili? Skupljali mjesečinu i djeli u stogove, eto šta smo. Mogao si i ti s nama da se nijesi naljoskao.

 

Odgundja stric kako baš ni "mjesečari" nijesu bogzna koliko pametniji od pijanaca pa se brzo nekud izgubi. (Ode da spava - primijeti Petrak.) Ostadoh ja sam, nekako kao ravnopravan i treći, uz dvojicu zavjerenika koji su znali za minuli noćni doživljaj s mjesecom. I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet izmedju smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato.

 

Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one stričeve vile iz djetinjstva:

- Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?

 

Pohod na Mjesec - Jedna od najboljih priča ove zbirke je Pohod na mjesec. Priču kazuje narator sa vremenske distance od nekoliko decenija. Ona počinje naglašavanjem gušenja i okivanja unutrašnje energije "zanesenih dječaka", koje se doživljava kao neko zatvaranje i stezanje bića, uslovljeno odnosom starijih, a u vidu zapovijesti, zahtjeva i savjeta: - ovo možeš, a ovo ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ovo ne smiješ... Slobodno se moglo živjeti jedino kada bi u goste došao stari samardžija Petrak. Tada bi nastupali "Petrakovi dani", dani neometanog dječijeg sanjarenja. Pojavom sutona započinjala bi druga avantura - opčinjenost "najtajanstvenijim putnikom", mjesecom. U noći mjesec bukne kao "ogroman požar" i u tim trenucima narator zaboravlja na sve što je zemaljsko i postaje "mjesečar", ide za mjesecom, željan da ga dotakne. Ali, u golu i sivu stvarnost vraća ga djeda Radino pitanje: - Baja, kuda ćeš? Jedini koji shvata njegov nemir i potrebu za noćnim idenjem u nepoznato i daleko jeste samardžija Petrak, jer i njemu su - kada je bilo najpotrebnije - prekidali snove, rušili maštarije, stezali i ubijali dušu svojom strogošću i racionalnošću. Nasuprot djeda Radu koji uvijek opominje i brani, samardžija Petrak je spreman na sve; on bi da ispuni svaku želju. Samardžija Petrak pokušava da iživi svoje "fantazije", pošto to u djetinjstvu surovošću i nesmotrenošću drugih nije mogao. Što je bliži mjesecu, dječak se sve više pribojava te daljine, nepoznatog i hladnog nebeskog koje ne grije. On misli na djedovu vatru pored kazana i na toplotu i sigurnost koju mu ona pruža: - žao mi je te vatrice u dolini... Kada su se približili mjesec je "odskočio iza drveta", što je rastužilo dječaka i on se osjetio nemoćnim i poraženim pred kosmičkim prostranstvom. Po povratku, "veliki delija, smjeli lovac na mjesec" će zadrijemati "među djedovim koljenima", djedovom ljubavlju zaštićen od zastrašujućeg kosmičkog prostranstva. U dječakovom snu "plamičak djedove vatre se razastro u moćan i stravičan mjesečev požar". U tom požaru se mire blisko i daleko, želje i mogućnosti, racionalno i iracionalno, zemaljsko i nebesko. Pohod na mjesec označava ljudsku radoznalost i čežnju za dalekim i nepoznatim, iskonsku ljudsku potrebu da se sazna ono što je zagonetno i tajnovito, ali i da se čovjek odvoji od zemaljskog i "tvrdog svakodnevnog života" i da - oslobođen od svih briga, zamora i stega - krene u nepoznato, u visine, tamo gdje je prava sloboda. Mjesec simboliše ono što je nepoznato, daleko, hladno, ali I čovjekovu podsvijest, imaginaciju i san, onu noćnu i skrivenu stranu čovjekovog života koja se u toku dana krije od svakodnevice, a noću raspaljuje kao sam mjesec. Djedova vatrica simboliše ono što je zemaljsko, blisko, stvarno; označava sigurnost, zaštitu, toplinu, prijateljstvo i ljubav. To nije hladni nebeski požar, već vatrica koja priziva i kojoj se dječak sa radošću vraća. Likovi samardžije Petraka i djeda Rada razvijeni su na principu suprotnosti. Petrak je, iako u poznim godinama, nemiran, veliki zanesenjak i maštar. Djeda Rade je, nasuprot njemu, racionalan. On ne ide izvan granica vidljivog i moguceg, to su za njega "fantazije" i on im se podsmijeva kao najvećim besmislicama. Njegov svijet nisu daljine i visine, vec "vatrica", kazan i rakija, svakodnevna riječ i brige. Svijet je sastavljen od onih koji, zanemarujući golu stvarnost, streme duhovnom i u tome nalaze osnovni smisao života, ali i od onih koji su za zemaljsko i racionalno (djed Rade, stric Nidža), kojima je strano sve što nije materijalno, konkretno i čulno saznatljivo. Svijet ne može ni bez jednih ni bez drugih. Pitanje je samo: - Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće...! Odgovor na to pitanje moramo tražiti u sebi. Možda je najbolje pomiriti jedno sa drugim, kao što to čini dječak u ovoj priči.

 

 

U SVIJETU MOG DJEDA

 

Toga hladnog snježnog prijepodneva kad su s crkve u bijelu pustinju otplovili udarci zvona usamljeni i tužni, prišla mi je učiteljica i pomilovala me po kosi neobično blago i meko.

- Ti , mali, idi danas kući.

 

Kući! Zašto li me u ovo doba šalje kući?

I moj pogled pomalo uplašen i mnogo začuđen prešao je po licima mojih drugova iz prvog i drugog razreda, a onda sam nečujno spremio u torbak tablicu i dva komada pisaljki i lagano izišao u snježan dan pun mliječne neugodne svijetlosti, koja je dolazila neznano odnekud - kao da je izvirala sa svih strana, a najviše s nevidljiva neba, koje se rasipalo u bezbroj sitnih pahuljica. Da idem kući.

 

Zastao sam nasred pusta školskog dvorišta i bilo mi žao i drugova i tople školske sobe, i užarene peći, koja je povazdan tutnjila u ćošku razreda baš kao da neko daleko napolju juri s teškim pretovarenim kolima. Ispred mene pust drum izgubljen u bjelini, s obje strane osniježena živica obla i zbijena, jato zelenkastih nemirnih sjenica leprša se na bagremu pored školske drvarnice i to mi još jedino daje hrabrosti da krenem naprijed. Nadomak šume kuće sustiže me stara oniska seljanka, naša prva komšinica.

- Ajde, ajde, rode, isprati djeda... Je l ti žao što ti umro djed?

 

Pa i nečekajući odgovor minula je mimo mene čisteći dugačkom teškom suknjom prhak snijeg. Zastao sam nasred prtine i u grudima mi se stegnulo nešto maleno i hladno. Umro. Znao sam da se to dogodilo nešto tužno i da sad treba biti jako ozbiljan.

 

Osniježene grane drveća oko mene postale su odjednom isuviše teške i pune neobičnih tišina, snijeg je stao gušće da sipa i mene je bilo strah da sam uđem u kuću. Nijesu mi dali da uđem u sobu i da vidim djeda, bio sam i odviše mlad za takve stvari. Samo kad bi se otvorila vrata, ugledao bih za trenutak blijedožuto titranje plamene svijeće povrh bijela pokrova. Bilo je to nešto svečano i tiho baš kao na Božić kad se svi zajedno molimo pred ušaljenom svijećom i kad čak i tamne drvene kašike imaju čudan sjaj.

 

Kad su djedov sanduk ponijeli na dugačkim grabovim nosilima, neka od žena uzela me je za ruku.

- Ajde, moj sinko, isprati svoga djeda. Pošao sam tako čudnovato usamljen u ćutljivoj gomili. Naprijed se njihao djedov sanduk na ramenima seljaka, a meni je bilo i čudnovato i tužno : zašto ga nose? Dotad sam očekivao: kada djed umre, on će i sam da ode na groblje na Mihailića brdo, uzeće lijepo iza vrata svoj štap i lagano krenuti putem kao što sam ga toliko puta gledao da odlazi nekud za poslom. A ovako — zar je to onaj moj djed?

 

S mukom sam koračao širokom razgaženom prtinom i svaki čas bacao pogled na djedov sanduk. Zar se on neće u jednom trenutku podići i povikati što ovo s njim rade. Ali on se nije dizao, a ja ipak još nijesam vjerovao da je on umro. nije mi to dalo čitavo moje dotadašnje djetinjstvo provedeno pod djedovim okriljem. Zar neko može da ukrade i odnese onoga moga djeda, koji je svake subote uveče s fenjerom odlazio u mlin i noseći sa sobom svu jezu strašnih jesenjih priča, dobrog starca, koji je sa seoskih zborova donosio pune džepove poklona od kojih u srcu postaje toplo i vedro i čitave se noći lijepo sanja. Zar više neće u ljetne večeri njegova lula starački spokojno svjetlucati u mraku na klupici pred kućom?

 

Ne, to ne može da bude. Tako je nemirno kucalo i bunilo se moje malo djetinjsko srce pred stvarima dotle nepoznatim i strašnim. A kad su uz potmulo bubnjanje smrznute zemlje zatrpali sanduk, možda samo prazan sanduk, vratio sam se kući još umorniji i tužniji i šmrcajući od hladnoće zavukao se iza velike furune. I dok su u drugoj prostoriji oko dugačke sofre jeli i napijali za pokoj duše, ja sam osamljen nesmetano putovao po svijetu djedovih zimskih priča — po djedovu svijetu. On je za ostale bio mrtav i pokopan u smrznutoj ilovači Mihailića brda, ali, eto , moj je djed i pored svega toga bio živ u svom čudnovatom svijetu, isto tako neobičan i moćan kao i ljudi iz njegovih priča.

 

I sjećajući se tako Ignjatija Bogonosca, pa čovjeka koji se uza stabljiku konoplja penjao na nebo, Međedovića, Gruje Kobilovića i ostalih djedovih junaka, ja sam već bio zaboravio sve ono šta se toga dana bijaše dogodilo. A uveče je k meni u zapećak došao moj prijatelj govedar, jer je on tu zimi spavao. Bio se umorio povazdan hraneći marvu, mirisao je na sijeno i na štalu, a kad me je našao na svom ležištu, dobroćudno je progunđao:

- Šta radiš, delijo?

 

Starčev gunđavi blagi glas odjednom me je mnogo raznježio, ta niko čitav dan i ne gleda na me. Pribio sam se licem uz njegov rukav.

- Petre je li Međedović imao topuzinu od gvožđa sa trista plugova i trista brnača?

- Jeste, brate, i još mu je onaj kovač dodao svoje mazije, da je bolje učvrsti.

- Eto, a stric kaže... A jesu li prolistali oni ugarci što ih je Ignjatije Bogonosac na vrh brda zalijevao?

- Jesu, rođeni, jesu, sva tri su prolistala.

- A je li...

 

I tako sam ga dugo zapitkivao o svemu što mi je djed pričao i na kraju sam ga sa strahom očekujući odgovor upitao: - Petre, zar je djed mrtav, zar ga više neću nikad vidjeti? Starac je u mraku potražio moju kosu. Glas mu je bio zamišljen kao da je otputovao nekuda daleko, daleko, pa se sad otud javlja.

- Nije on, brate si moj, mrtav, to oni samo tako kažu. Eto, je li juče još tu bio i govorio, pa odkud sad... Opet ćeš ti njega vidjeti, ne boj se ti.

 

Umiren sam zaspao pored svog starog prijatelja. Pokazalo se da me dobri govedar nije prevario. Došli su topli dani i, često toga proljeća, ja sam se susretao sa svojim voljenim djedom. Gledao sam ga kako iz daljine lagano dolazi puteljkom između mladih žita i ništa zato što se poslije iz blizine pokazivalo da je to bio neki drugi starac. U tih, sunčan dan, ležeći u visokoj bujadi, ja sam po čitave časove s njim razgovarao (bio je on tu negdje sasvim blizu). U prvi suton očekivao sam njegov dolazak odneklen iz sela. A sve mi je to potvrđivao i vjerovao dobri govedar. Živio je djed na drumovima, koji su dolazili iz nepoznatih daljina, na žitorodnim poljima, očekivao sam njegov povratak sa šarenih seoskih sabora. Živio je to s njim dio mog najbezbrižnijeg djetinjstva, i često me je večerom nepoznat šum podsjećao na njegove vile i zmajeve, u mjesečne noći penjao se uza susjedni brijeg veliki grešnik Ignjatije, a gomila oblaka u suton na horizontu krila je njegovog hrabrog Međedovića.

 

A ono što se onoga zimskog dana dogodilo na Mihailića brdu, pa - možda toga nije ni bilo.

 

POTOPLJENO DJETINJSTVO

 

Prije mnogo i mnogo godina, na razdvoju djetinjstva i dječaštva, jedan mali putnik oprostio se baš na ovoj uzvišici od rodnog mjesta, stiješnjenog u dolini rijeke, i otišao u svijet strmim kamenitim drumom. Sad se tim istim drumom, ispranim i obrušenim, drumom koji više nikud ne vodi, jedan prosijed čovjek pokušava vratiti djetinjstvu, zavičaju, uspomenama.

 

Pred sneveseljenim putnikom nema više duboke zelene doline s nejednakim raznobojnim krpama njiva i polomljenim ogledalima rijeke nanizanim uz vrbike. Pogled više ne može da sunovratke zaroni u poznat udubljen predjeo, da srce pretvori u slobodnu pticu koja će zaploviti nizvodno kao čaplje za sušna vremena. Sad je pred čovjekom samo pusto blijedo nebo odslikano u mirnoj vodi prostranog vještačkog jezera. Po njegovim ivicama, nepotrebno udvojeni i suvišni, okrenuti naglavce, ćute okolni bregovi. Ti novi bregovi nijemi su kao i svi utopljenici, ali ipak žive nekakvim svojim životom ukletih sjenki, podložni mijenama godišnjih doba, bilježeći vjerno i nepogrešivo svaki pokret i promjenu kod svoje žive braće blizanaca.

 

Pobjednička voda utišala se nad rodnim krajem, nad cikom i vikom djetinjstva, nad grajom negdašnjih jutara. Juriša ona svojim mirom i na srce došljaka.

- Putniče, nemaš više s kim razgovarati, nemaš kome otići. Vidiš li, put vodi u jezero, u dubinu, ribama. Tu, na još novoj, nezasječenoj ivici jezera, sve se prekida, nestaje.

- Ne, tu sve počinje - šapuće došljaku negdašnji dječak. - Bolje što nismo vidjeli, što više ne možemo vidjeti, kako to sve izgleda danas. Tako smo sačuvali sve neokrnjeno, spasili uspomenu, sve je ostalo isto kao i nekad kad smo kretali na put. Sjećaš li se?

- Sjećam - kaže putnik samo pokretom usana, jer tu, pred vodom, izlišan je svaki zvuk.

- Najprije sam se oprostio od svojih pitomih zečeva - počinje dječak. - Bila ih je puna ona stara štala. Kad sam ušao da ih posljednji put vidim, skakutali su po sumračnoj prostoriji tako ravnodušno, tako im je bilo sve svejedno, da me je grč u grlu stegao. Osjetio sam: čim iziđem, u toj prostoriji više me niko neće pamtiti, nikom neću nedostajati.

- Jeste, žalosno je to, iako su u pitanju samo zečevi, obični pitomi zečevi, glupi i spori ... da, da. Ali zato, sjećaš li se, lugareva Dragica dugo ti je mahala iza niske ograde u cvijeću. Kad si već zavijao iza okuke, ona se naginjala daleko nad put, lomila se u pasu, i kad si se posljednji put okrenuo, vidio si još samo njezinu dugu mršavu ruku, koja ti je mahala. Zar nisi poželio da se još jednom vratiš za korak-dva natrag, da je još jednom...

 

- Da, poželio sam, zastao, ali se ipak nisam vratio... Nisam, ali sam se kasnije, u tuđini, hiljadu puta okrenuo iza sebe i tražio dragi lik, priželjkivao svoju trinaestogodišnju prijateljicu, ali sve je već bilo prekasno, gorko prekasno... Kud li mi se samo žurilo?

- A ti je sad potraži, brzopleti moj prijatelju - neveselo se smješka prosijedi sagovornik. - Nigdje više na svijetu nećeš naći jedno tako bezazleno bosonogo djevojče, koje pojma nema da od bljeska njenih očiju i biserja njezina smiješka mrkne svjetlost nad čitavom našom dolinom.

- Znam... ne govori. Ja još uvijek osjećam na sebi njen pogled, kos i nepovjerljiv. To u meni i sad pulsiraju i luduju mojih uznemirenih četrnaest godina.

- Kako je to dobro što je čovjek bar jednom imao četrnaest godina i što mu se one, kad se tome i ne nada, ponekad vrate kao smiješna i zakašnjela dječja boljka od koje ga poduzme groznica, koja i nije baš tako bezopasna.

 

Smješka se prosijedi putnik i sebi i svom nedoraslom sagovorniku, smiješi se oproštajno i s razumijevanjem nad glatkom spasonosnom vodom, koja smireno pokriva sve njihove tajne. Lako je njemu, može on sve to podnijeti, ali probuđeni dječak vri i klobuča, živ mlad izvor tek proključao ispod mrke stijene.

 

- A sjećaš li se kako me ispratila naša dobra stara kuja? Zapristajala je za mnom sve do iza posljednjih kuća mjesta, pratila me do pola ove iste strme kose, a onda je počela da zastaje i da se obzire. Čini se da je osjetila dalek put bez skorog povratka. Ostala je na jednoj okuci, neodlučna, tužna, i kanda malo postiđena zbog te nehotične izdaje... Eh, eh, tada sam prvi put zaplakao, osjetio sam da iza mene ostaje djetinjstvo. Peckao me je u tim suzama gorko-slan ukus našeg zavičaja. Evo, opet ga osjećam, ima ukus pelina, koji škrto miriše na suncem oprljenom kamenjaru.

 

- Baš se vidi da si dijete, dječak - lako ga prekorijeva prosijedi. - Najteže ti pade oproštaj s kucom. Pa da... Evo, i ja kao da vidim tu istu kuju kako se s mukom otkida od znanog rodnog dvorišta, dok jezero polagacko raste i osvaja dolinu. Ona je uzmicala stopu po stopu, zabrinuto sjedila na ivici vode, povlačila se i opet se vraćala, ali je jezero nemilosrdno napredovalo. Neosjetno je mililo kroz travu, dizalo uvis perje, suvarke, slamu. Plutali su po njemu otpaci zavičaja, samo otpaci, a sve ostalo pokrivala je i sahranjivala svemoćna voda, životvorni vječiti elemenat koji ne stari, bez godina, bez promjene...

 

- Bez godina, bez promjene? - upitno se javi dječak, taknut oštricom tuge. A zašto on, ljudski stvor, nema tu čarobnu osobinu da se izmigolji iz hladne struje vremena?

- Jeste, dječače, ostaće ista ova voda, ali mijenjaće se i godine sticati njezina okolina, njezine šume i obale. Ovo malo mirno more, sada tako pusto i tuđe nama obojici, postaće sjutra zavičajni vidik, nekog novog dječaka. Ukriveni zatoni naseliće se dječjim tajnama, mališan putnik ponijeće sa sobrm predvečernje tišine jezera, njegov zimski okvir od inja i, možda, sliku ribareve djevojčice koja mu oproštajno domahuje iz uskolebana čamca.

 

- A kuca? Hoće li tu biti i neka stara kuca, troma i vjerna, puna predanosti i tuge? - nije odstupao dječak.

- Naravno. Za kucu uvijek ima mjesta. Već hiljadama godina ona postojano zapristaje za svojim dječakom, pa zašto da je baš sad otjeramo. Ako smo stvorili vještačko jezero, nismo još vještačke prijatelje. Biće i ona, i neko djevojče, i voljen kutak u šiblju, i prekinute igre, i onaj koji će sve to ostavljati, opraštati se i tugovati.

 

- Sve će biti - ponavlja dječak tješeći se, i sad već malo vedrije gleda ogoljeno jezero - došljaka, koje još uvijek otuđeno opipava svoje nove, tek ovlaš omeđene obale.

 

Pod tom smirenom razlivenom vodom ćutalo je njegovo djetinjstvo sa svim svojim tajnama, nestašlucima i neponovljivim čarima. Ćutalo je, dobro čuvano u rodnoj kolijevci zavičaja, kroz koji više neće mesti glasne oluje, rušilački vjetrovi, niti će ga prekrajati i mijenjati ravnodušni stranci. Potopljen kao i svaka prošlost, zavičaj će živjeti svojim životom nijeme sjenke i za vedra, sunčana dana, on će se, vjerovatno, čak i nazirati u sijeroj mirnoj vodi jezera.

 

Zaključak - Na osnovu svega napisanog možemo vidjeti da Ćopić traga za onim što je najljepše u čovjeku, da ne želi ne vjerovati u njegovu dobrodušnost i mimo svega što ga je zadesilo i šta je prošao. Ne želi gledati u mračnu stranu koju posjeduje svako jer ništa nije crno-bijelo već je sivo. Branko Ć. je svjestan toga, ali ipak voli da se bavi samo bijelim ili svijetlosivim nijansama čovjeka. To njegovo nastojanje najbolje se može vidjeti kroz lik njegovog deda Radeta koji zbog svoje dobrote ponekad izgleda naivno. Čudi se nečemu kao npr, crtanju svetaca i konja istom rukom, radnjama u mlinu, pohodu na Mjesec, konj kao ikona i mnogim drugim. I njegovo pismo prijatelju, Ziji Dizdareviću, čijom posvetom počinje cijela knjiga je dokaz ove dobrodušnosti Ćopićeve. Takav je prvi dio, ali drugi je već tmurniji i to na osnovu ličnog iskustva pisca, ali njegova vjera u čovjeka nikada ne iščezava.

_________________________________

 

Branko Ćopić je rođen 1915. godine u Podgrmeču u selu Hasani nadomak Bosanske Krupe. Osnovnu školu zavrsava u rodnom selu nakon čega upusuje nižu realnu gimnaziju u Bihaću. Knjiga Magareće godine nastala je po sjećanju na vrijeme provedeno u "Prosvjetinom" internatu u Bihaću, takozvanom  konviktu. četriri godine koje je tu proveo pisac opisuje kao jedan od najljepših dijelova svog života. Nakon niže gimanzije upisuje učiteljsku školu u Banjoj Luci u klasi prof. Vlade Milosevića kod kojeg je i polagao prijemni ispit iz jezika i muzičke kulture.

 

Učiteljsku školu u Banjoj Luci Branko Ćopić nije završio. Izbačen je iz škole u četvrtom razredu zbog čitanja napredne literature. Nakon toga upisuje je se u Učiteljsku školu u Sarajevu iz koje je, takođe, izbačen. Iz Sarajeva se vraća u Banja Luku, ali školu je, ipak, završio u Karlovcu gdje je prabačen uz pomoć nekih profesora. Po završetku učiteljske škole Branko Ćopić odlazi u Beograd, upisuje i završava Filozofski fakultet. Za vrijeme studiranja s vremena na vrijeme objavljivao je priče u "Politici", posebno kada je urednik bio Žika Miličević.

 

Drugi svjetski rat zatekao ga je na odsluženju vojnog roka u Mariboru u bivšoj vojsci Kraljevine Jugoslavije. Tu je doživio raspad vojske i države, ali se već na samom početku povezao s narodnooslodilačkim pokretom i od samog početka do kraja rata i oslobođenja bio pripadnik partizanskih jedinica pod Titovom vođstvom. Cijelo vrijeme rata bio je ratni dopisnik zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, takođe veoma poznatim književnikom, Skenderom Kulenovićem.

 

Drugi svjetski rat podstiče ga da napiše romane Prolom, Gluvi barut, Ne tuguj bronzana stražo i Osma ofanziva, zatim pripovjetke Rosa na bajonetima, Surova škola, Ljubav i smrt, "Doživljaji Nikoletine Bursaća, Gorki med, Sveti magarac, Ljudi s repom i zbike pjesama Ognjeno rađanje domovine i Ratnikovo proljeće. Napisao je i romane za djecu Orlovi rano lete, Slavno vojevanje i Bitka u zlatnoj dolini (poznati su kao Pionirska trilogija) i Magareće godine, zbirke priča Priče partizanke, Vratolomne priče, Priče ispod zmajevih krila i Doživljaje mačka Toše, zbirke pjesama Čarobna šuma, Armija odbrana tvoja, Partizanske tužne bajke, Večernje priče, Djeda Trišin mlin i Nestašni dječaci.

 

Čopić je pisao i scenarije za pozorište i film. Poznat je po komediji Doživljaji Vuka Bubala i komadu za djecu Udarnici i scenrijima za ratne filomove Živjeće ovaj narod i Major Bauk. Djela su mu prevođena na ruski, engleski, francuski, njemački, ukrajinski, poljski, češki, bugarski i mađarski jezik.

 

Cijeli radni i životni vijek nakon drugog svjetskog rata Branko Ćopić je proveo u Beogradu, ali je vrlo često putovao po Jugoslaviji i drugim evropskim državama. Mnogi su za njega govorili da je najveći dječiji pisac svih vremena rođen na prostorima bivše Jugoslavije.

 

Iako je pripadao narodnooslobodilačkom pokretu Branko Ćopić je, kao čovjek velikog obrazovanja, bistra uma, osjećaja za pravdu i pravednost i kritičkog posmatranja stvarnosti koja ga je okruživala veoma rano počeo da iznosi sopstvena mišljenja o nekim pojavama. Radio je to ili otvoreno ili u literaturi kao pisac. Kao jedno od najpoznatijih djela bila je Jeretička priča zbog koje je kasnije trpio velike udare tadašnje komunističke partije na vlasti i državnih organa, pa i od samih kolega. Takvih progona je bilo mnogo, pa je književni istoričar Ratko Peković to sabrao u knjigu Sudanije Branku Ćopiću iz koje se vidi na kakve je sve probleme Ćopić nailazio u svom književnom i političkom životu.

 

Pretpostavlja se da su ti progoni i glavni razlog samoubistva koji je Branko Ćopić izvršio skočivši s jednog mosta preko rijeke Save 1984. godine. Od tada se taj most zove Brankov most, a ulica koja vodi do njega Brankova ulica.

 

Veliki Ćopićevi književni učitelji bili su, kako je sam govorio: Petar Kočić, Ivo Andrić, Ivan Cankar, Svetozar Ćorović, Simo Matavulj, Miroslav Krleža - ali i Milovan Glišić, Janko Veselinović i Radoje Domanović, a od stranih pisaca: Servantes, Pirandelo, Gogolj, Gorki, Čehov, Babelj, Zoščenko...

Oženio se 28. juna 1951. godine doktorkom Bogdankom Ilić. Šaleći se, često je govorio da je i on stradao na Vidovdan, kada su izginuli i svi kosovski junaci.

 

Branko Ćopić - Bašta sljezove boje

Branko Ćopić - Doživljaji Nikoletine Bursaća

Branko Ćopić - Jeretička priča

Branko Ćopić - Ježeva kućica

Branko Ćopić - Magareće godine

Branko Ćopić - Orlovi rano lete

Branko Ćopić - Pohod na Mjesec

Branko Ćopić - Priče ispod zmajevih krila

Branko Ćopić - U svijetu medvjeda i leptirova

Branko Ćopić - Zatočenik

loading...
16 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Branko Ćopić - Bašta sljezove boje - Interpretacija

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u