Branko Čopić - Doživljaji Nikoletine Bursaća lektira

Branko Čopić - Doživljaji Nikoletine Bursaća

Branko Čopić - Doživljaji Nikoletine Bursaća

 

Branko Ćopić je ciklusom humorističkih pripovijesti ostvario osnovni stvaralački cilj - u nezgrapnoj ličnosti Nikoletine Bursaća otkrio je neizbrušen dragulj, primarne ljudske osobine: prostodušnost i mudrost, osjećajnost i hrabrost, plemenitost. Epski sadržaji razuđeni na ratne 'doživljaje', na poetsku i dramsku atmosferu, punu napetosti i obrta, smijeha i mudrijastva, uvijek na domaku pucnjave i smrti, vjerno su odslikali seljaka u ustanku i revoluciji, predočili su njegova ideološka sazrijevanja i preobraženja, njegovu značajnu ulogu u narodnooslobodilačkoj borbi.

 

Kritički prikaz
Dogodovštine glavnog junaka ove zbirke pripovedaka smeštene su u vreme Drugog svetskog rata na područje zapadne Bosne. Ćopić je, kako sam kaže, delo posvetio svom zaštitniku iz prvih školskih dana. Dakle, Nikola Bursać, kojeg Branko iz milošte zove Nikoletina, stvarno je postojao. Upotreba augmentativa može se tumačiti kao hiperbola, ali ne isključuje i drugo značenje - ruganje. Ćopić je, može biti, nameravao da naslika robusnu figuru junaka - partizana. Pobogu, kakva bi to bila junačina s umiljatim imenom Nikolica! Hajde da vidimo šta je od toga ispalo. Branko u mašti, figurativno rečeno, uzima jednu kamenu gromadu odvaljenu negde sa Grmeča s ciljem da na kraju iskleše dijamant.

 

Glavne osobine kamena:

čvrstina, postojanost, otpornost prema promenama iz priče u priču polako se tope.
U vajanju ovog lika Ćopić se koristi kontrastom. U jednog  kao od stene odvaljenog gorštaka udahnuo je nežnu dušu. Nikoletina, koji se ne boji da sam udari na četu neprijateljskih vojnika, skoro se onesvesti pred ženskom lepotom.

 

- Rasparaj sve do kuka, ali samo po šavu da se poslije može sašiti.
Sav u znoju, drhtavih ruku, Nikoletina poče da para nogavicu poviše zavoja. Pod prstima mu sinu ogoljeno bedro, oblo i bijelo. On zastade sa srcem u samom grlu.

 

- Još, još, do samog kuka.
Momak ubrisa znoj, pa nastavi da para, još opreznije i pipavije, sve dok se ispod noža ne ukaza rub svilene plavičaste materije koja je obuhvatala i stezala jedru djevojčinu nogu. On stuknu i sav porumenje kao da se djevojka pred njimodjednom pokazala gola - golcata.

 

- Evo, gotovo je! - promuca zakrećući pogled u stranu.
Po djevojčinim uputima previjao je i stezao bedro već iskrvavljenim zavojem samo u pola svjestan onoga što radi. Pred njim, sad jače, sad slabije bljesnuo bi krajičak svile da ga još više ošamuti i zbuni. Kad je već bilo gotovo, odahnuo je i umorno se opustio kao da su to njega samoga previjali od nekakve čudnerane zbog koje mu se zamaglio čitav svijet pred očima.

 

Međutim, u drugoj prilici, na rastanku s majkom to golubije srce očvrsne do te mere da postaje surovo.
- Surova i vrletna majka Bosna, opora i škrta u svemu, ne da ti ni u posljednim trenucima rastanka da se nagledaš svog najrođenijega: brzo ti ga otme i sakrije od očiju, baš onda kad ti je najdraži.

 

Zgurena tako pored krupnog i nezgrapnog Nikoletine, liči više na zimogrožljivo dijete.
- Nidžo, jabuko moja, čuvaj se kad tamo odeš - brižno napominje mati i stalno podrhtava nešto od zime, a nešto od samohrane tuge staračke. Govori i ne gledajući sina, nego nekud u njegove čakšire, okrpljene na koljenima. Bude li ga pogledala u lice, zna to ona dobro - zaplakaće i zaboraviti, sve savjete.


- Ajd k vragu , majko, dašta ću, neg′ se čuvati! - nabrusito odvraća mrzovoljni Nikoletina i pažljivo zakopčava nabijenu vojničku torbicu iz koje mu viri masna hartija.

 

- Pazi se, srećo moja, budi pametan - meko savjetuje uplakana starica i skida mu nekakav konac sa prekratka zgužvana šinjela, a Nikoletina se i dalje mrzovoljno otresa:
- Nos׳ te belaj, majko, ta neću valjda biti lud, nego baš pametan. Ta šta je tebi jutros!

 

- Nidžo, golube, nijesam te pitala, kakav imate konak tamo gdje ti budeš?
- Vala, majko, ima bena na svijetu, ali ti si sve nadmašila! Kakav konak? Valjda mi neko dušek prostire!... Legnem na zemlju, pokrijem se nebom, eto ti konaka.


Ali, kad majka dođe u opasnost zbog neprijateljske vatre, taj isti nabrusiti Nikoletina ostaje na položaju, štiteći je vatrom iz mitraljeza, čak i posle komandirove naredbe.

 

- Zabrinuto stalno zapitkuje:
Đurkane, izviri de na staru! Eno je, već pri kraju poljane. Još malo, pa će na put.
Samo još malo, Đurkane! - čisto se pravdajući izbacuje Nikoletina sav u znoju i pocrvenjelih očiju, ne slušajući kurira koji srdito šišti, pomaljajući okruglu glavu iza raspucale gromade kamenja s lijeve strane.

 

U trećoj priči Nikoletina je dobar primer kako humano treba postupati prema zarobljenicima.
Čitava četa sjati se oko zarobljenika. Počeše im prijetiti. Onog krupnijeg neko zgrabi za uvo. Nikoletina se naroguši:

- Odbi burazeru, nije ti ga ćaća steko! Oko toga sam ja čakšire dero po vrbniku. Uplašeni domobrani približe se bliže uza svog novog gazdu, pa su Nikoli zaista još više ličili na dvije izgubljene i zbenavljene tuke, koje je nepogoda zatekla daleko od kuće.

 

Ali ni u ovoj zbirci Ćopić se nije mogao osloboditi ideološke note koju on, doduše, kroz humor provlači. Neuverljivo je, naime, to da jedan patrijarhalno vaspitan brđanin, kako ga je Branko premijerno naslikao, tako - reći preko noći postane nevernik.

 

- Majko, - svečano započinje Nikoletina i udara dlanom po stolu - otsada da znaš: nema boga!
Starica se zaprepašćeno ispravlja s mašicama u ruci. Sve ne vjeruje da je dobro čula.
- Ma šta ti to reče?
- Nema boga, jesi li čula?
- Pa otkad to, moj sinko? Šta ti bi?
- Od večeras, da znaš...
Stara se krsti i uzdiše:
- Ma od koga si to čuo, jadna ti sam?
- Čuo sam u četi, od komesara. Kaz'o nam neki dan. Starica niječe glavom i cokće jezikom kao nad nekom go­lemom nevoljom.
- Pa ko će nam onda dati dragu kišu, kad boga nema?
- Neće niko. Šta će nam kiša? - nabusito odgovara mom­čina. - Kad se oslobodimo, njive će se orati karakterom. Neće kiše ni trebati.

 

Bog zna šta je Ćopić stvarno mislio jer na kraju ne znamo kome se on smeje komunistima ili Nikoli kad ide tako daleko u karikaturi da se Nidžo i životinjama obraća sa "drugarice i druže". Bilo, kako bilo, nema sumnje, da je u Bursaću Ćopić dao jedan simpatičan lik koji je pun ljubavi za svet oko sebe, samo što tu ljubav na čudan način, u zavijenoj formi, izražava. Zbog toga, on u dijalogu pomalo liči na dete kojem ste uzeli zvečku, a onda mu nudite bombonu.

 

Književni rod: epika


Književna vrsta: pripovetke


Mesto i vreme radnje: Bosanska krajina, tokom Drugog svetskog rata.


Tema: Data je u naslovu zbirke Doživljaji Nikoletine Bursaća


Ideja: Obaveza je svakog člana društvene zajednice da se u skladu sa svojim mogućnostima suprostavi okupaciji i porobljavanju domovine. Bolje grob nego rob.

 

U galeriji likova ove zbirke pripovedaka centralno mesto zauzima Jovica Jež, Bursaćev sused i ratni drug, koji prati Nikoletinu, kao senka, kroz sve događaje. Po mnogo čemu on je Nidžino drugo JA dato u antitezi kako u fizičkom, tako i u duhovnom pogledu. Na suprot Nikoletini, snažnom, korpulentnom gorštaku, Jovica je sitan "momčuljak". Dok Nikoletina, u skladu sa svojom figurom, u dijalogu sa ličnostima oko sebe gotovo po pravilu koristi osorne kratke rečenice, kao da je u zavadi sa svima (vidi kako razgovara sa majkom), Jovica je skoro umiljat i neizveštačen; ne skriva osećanja: kad se boji, on to i kaže. Jovica je u Nikoli našao vernog zaštitnika, a Bursać u Jovici odanog drugara kome bez straha može odškrinuti vrata svog srca iza čijeg tvrdog oklopa se krije meka, tanana osećajnost dečije duše.

________________________________

 

Branko Ćopić je rođen 1915. godine u Podgrmeču u selu Hasani nadomak Bosanske Krupe. Osnovnu školu zavrsava u rodnom selu nakon čega upusuje nižu realnu gimnaziju u Bihaću. Knjiga Magareće godinenastala je po sjećanju na vrijeme provedeno u "Prosvjetinom" internatu u Bihaću, takozvanom  konviktu. četriri godine koje je tu proveo pisac opisuje kao jedan od najljepših dijelova svog života. Nakon niže gimanzije upisuje učiteljsku školu u Banjoj Luci u klasi prof. Vlade Milosevića kod kojeg je i polagao prijemni ispit iz jezika i muzičke kulture.

 

Učiteljsku školu u Banjoj Luci Branko Ćopić nije završio. Izbačen je iz škole u četvrtom razredu zbog čitanja napredne literature. Nakon toga upisuje je se u Učiteljsku školu u Sarajevu iz koje je, takođe, izbačen. Iz Sarajeva se vraća u Banja Luku, ali školu je, ipak, završio u Karlovcu gdje je prabačen uz pomoć nekih profesora. Po završetku učiteljske škole Branko Ćopić odlazi u Beograd, upisuje i završava Filozofski fakultet. Za vrijeme studiranja s vremena na vrijeme objavljivao je priče u "Politici", posebno kada je urednik bio Žika Miličević.

 

Drugi svjetski rat zatekao ga je na odsluženju vojnog roka u Mariboru u bivšoj vojsci Kraljevine Jugoslavije. Tu je doživio raspad vojske i države, ali se već na samom početku povezao s narodnooslodilačkim pokretom i od samog početka do kraja rata i oslobođenja bio pripadnik partizanskih jedinica pod Titovom vođstvom. Cijelo vrijeme rata bio je ratni dopisnik zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, takođe veoma poznatim književnikom, Skenderom Kulenovićem.

 

Drugi svjetski rat podstiče ga da napiše romane Prolom, Gluvi barut, Ne tuguj bronzana stražo i Osma ofanziva, zatim pripovjetke Rosa na bajonetima, Surova škola, Ljubav i smrt, "Doživljaji Nikoletine Bursaća, Gorki med, Sveti magarac, Ljudi s repom i zbike pjesama Ognjeno rađanje domovine i Ratnikovo proljeće. Napisao je i romane za djecu Orlovi rano lete, Slavno vojevanje i Bitka u zlatnoj dolini (poznati su kao Pionirska trilogija) i Magareće godine, zbirke priča Priče partizanke, Vratolomne priče, Priče ispod zmajevih krila i Doživljaje mačka Toše, zbirke pjesama Čarobna šuma, Armija odbrana tvoja, Partizanske tužne bajke, Večernje priče, Djeda Trišin mlin i Nestašni dječaci.

 

Čopić je pisao i scenarije za pozorište i film. Poznat je po komediji Doživljaji Vuka Bubala i komadu za djecu Udarnici i scenrijima za ratne filomove Živjeće ovaj narod i Major Bauk. Djela su mu prevođena na ruski, engleski, francuski, njemački, ukrajinski, poljski, češki, bugarski i mađarski jezik.

 

Cijeli radni i životni vijek nakon drugog svjetskog rata Branko Ćopić je proveo u Beogradu, ali je vrlo često putovao po Jugoslaviji i drugim evropskim državama. Mnogi su za njega govorili da je najveći dječiji pisac svih vremena rođen na prostorima bivše Jugoslavije.

 

Iako je pripadao narodnooslobodilačkom pokretu Branko Ćopić je, kao čovjek velikog obrazovanja, bistra uma, osjećaja za pravdu i pravednost i kritičkog posmatranja stvarnosti koja ga je okruživala veoma rano počeo da iznosi sopstvena mišljenja o nekim pojavama. Radio je to ili otvoreno ili u literaturi kao pisac. Kao jedno od najpoznatijih djela bila je Jeretička priča zbog koje je kasnije trpio velike udare tadašnje komunističke partije na vlasti i državnih organa, pa i od samih kolega. Takvih progona je bilo mnogo, pa je književni istoričar Ratko Peković to sabrao u knjigu Sudanije Branku Ćopiću iz koje se vidi na kakve je sve probleme Ćopić nailazio u svom književnom i političkom životu.

 

Pretpostavlja se da su ti progoni i glavni razlog samoubistva koji je Branko Ćopić izvršio skočivši s jednog mosta preko rijeke Save 1984. godine. Od tada se taj most zove Brankov most, a ulica koja vodi do njega Brankova ulica.

 

Veliki Ćopićevi književni učitelji bili su, kako je sam govorio: Petar Kočić, Ivo Andrić, Ivan Cankar, Svetozar Ćorović, Simo Matavulj, Miroslav Krleža - ali i Milovan Glišić, Janko Veselinović i Radoje Domanović, a od stranih pisaca: Servantes, Pirandelo, Gogolj, Gorki, Čehov, Babelj, Zoščenko...

Oženio se 28. juna 1951. godine doktorkom Bogdankom Ilić. Šaleći se, često je govorio da je i on stradao na Vidovdan, kada su izginuli i svi kosovski junaci.

 

Branko Čopić - Bašta sljezove boje

Branko Čopić - Bašta sljezove boje - Interpretacija

Branko Čopić - Jeretička priča

Branko Čopić - Ježeva kućica

Branko Čopić - Magareće godine

Branko Čopić - Orlovi rano lete

Branko Čopić - U svijetu medvjeda i leptirova

54 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Branko Čopić - Doživljaji Nikoletine Bursaća

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospeo fra Petar iz Bosne kojeg… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija   Najpoznatiji roman Ive Andrića, Na Drini ćuprija (1945), hronološki prati četiri vijeka zbivanja oko velikog mosta… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u