Branko Ćopić - Jeretička priča

Oveća vila, sa svih strana ograđena zidom i otvorena samo prema moru, pribila se uz raspucao strm kamenjar. Jedva je vidim od borova i čempresa. Građena je za vrijeme stare, trule, nenarodne... itd. Jugoslavije. Ispred vile je mala terasa natkrivena sjenicom od bršljana i oivičena mesinganom ogradom. Ispod nje, desetak stepenica niže, minirjaturna plaža, bazen i plitka baza za čamce.

Udesno od vile, na nekih stotinak metara, počinje luk velike pješčane plaže. Tamo iza nje, kroz bujno zelenilo, proviruju krovovi i blistaju zidovi brojnih odmarališta.

Na hladovitoj terasi vile ćuti i dosađuje se omanje društvo: ministar Štef Jovanović, njegova svastika, pomoćnik ministra sa ženom, general Stevo Navala, neka krupna zvjerka iz krupne ustanove, još jedna neodređena zvjerka za koju niko posigurno ne zna čime se bavi (a koja samo mudro i važno ćuti), nekoliko baba i staraca i, najzad, jedan načelnik personalnog odjeljenja, koji strogo i sumnjičavo posmatra čemprese, more, čamce i oblačak što se nadvija nad vazdušni prostor vile.

Ministrova svastika (studentkinja koja na fakultet odlazi automobilom) i pomoćnikova žena upravo su se vratile iz grada. Dostojanstveno su prošetale ukazujući počast starom gradu i suncu nad njim i, vijoreći kosom, doprašile natrag autom natjerajući u bijeg tamo neke koji su gmizali pješke (nosići su im, naravno, bili kako treba uzdignutd). Sad obje sjede u ćošku, nedaleko od ministra, i pretresaju svoje jutrošnje doživljaje.

- A koji ti bješe ono, onaj poružni debeljko, koji te je pozdravio kod česme? — interesuje se svastika, inače stari kandidat za udaju.

- Kakav debeljko? - nadiže obrve pomoćnikovica. - Ta ono je pukovnik taj i taj; još je momak.

- Aa, fin drug, simpatičan - razvlači usta svastika i pita dalje: - A onaj mladić, ljepotan? Sjećaš li se, mahao ti je s bedema?

- Taj? - kiselo mrmlja pomoćnikova žena. - Neki student, drug mog brata.

- Pih, baš je neki bezobraznik - mršti se svastika. - Tako drsko gleda i tako se... Baš ima neučtiviih ljudi. Mnogo ti slobode oni sebi daju.

- Mnogo, mnogo - slaže se pomoćnikovica.

Nedaleko buči, pljeska i vrišti velika plaža. General Navala ćutke silazi niz stepenice, tobož nemarno pliva iza zida, a onda baca oprezan pogled na vilu i pljuskajući vodom bježi prema velikoj plaži. Tamo ga prepoznavaju još prije nego je izišao i obasipaju razdraganim uzvicima:

- Aa, evo ga, evo ga!

- Gdje si ti, bre? Ovamo!

Već poslije jednu minutu ovaj važni i mrzovoljni general s terase pretvara se u vedrog i razgovornog momka. Smije se od srca, žmirka na suncu i pita jednog crnpurastog dječaka, svog bivšeg kurira:

- Čuješ, Milojica, bi l' se kod vas u odmaralištu našlo jedno mjesto? Ne sjedi mi se tamo prijeko.

- Bogami, biće. Sjutra odlaze neki iz našeg preduzeća.

Na terasi je i dalje tišina. Svaki razgovor brzo zamre i opet zavlada veličanistvena dosada.

- Jeste li svraćali do velike kavane? — pita pomoćntik ženu.

- A, vraga. Natrpalo se tamo neke svjetine, mjesta ne možeš dobiti.

- Eh, a tamo je divna terasa, izgled na more — uzdiše svastika.

- Tamo bi trebalo dozvoliti ulaz samo sa specijalnim propusnicaima, kao u onom našem, sjećaš li se? Onda bi bar bilo mjesta, ne bi svak dolazio.

- Šta da mu radiš! - sliježe pomoćnik ramenima.

Drug miinistar zamišljeno ćuti. S jedne strane, srce ga vuče tamo, na veliku plažu, među narod, a s druge strane, sve mu se čini da će nešto izgubiti od vlastite veličine ako se umiješa među svjetinu. Ovako izdvojen od mase izgleda sam sebi mnogo važniii, vredniji i mudrijli, izabran čovjek, ali mu je u duši ipak nešto prazno, kao da ne sjedi na svom pravom mjestu.

Okretno i lagano, malo se ljuljajući u kukovima, prilazi ministru direktor jednog velikog hotela. On je od neki dan tu u vili, pola kao gost, pola kao glavni snabdjevač i savjetnik. Poznaje skoro sve ministre, generale i druge "glavne ljude", kako sam kaže.

- Druže ministre, u jednom odmaralištu ima krasan bilijar, a vi, koliko znam, volite... - počinje on tihim i diskretnim šapatom.

- Valjda vole i oni drugovi iz toga odmarališta - nehotice se otme ministru i, kao da rasterećuje rođenu savjest, odlučno kaže: - Ne, ne treba.

- Ne treba! - kao odjek, povlađujući, ponavlja direktor, pa pipkajući čime bi odobrovoljio ministra, opet mu se prigne uvu i medi mu: - Ali što vi plivate - cmok! - i tu direktor poljubi vrhove svoja tri sastavljena prsta.

- Aha, jesi li vidio, - sav bljesnu i oživlje ministar - a nema ni nedjelju dana kako sam naučio.

- Vi ste prilično i omršaviili, skoro i nemate stomaka - nastavi direktor.

Jovanović neuvjerljivo mjeri svoju pokrupnu figuru, a kad mu direktor još jednom potvrdi to isto, njemu se i samom čini da više nema stomaka.

- Pa, mršavi se, mršavi.

Direktor, veoma zadovoljan, plovi natrag u pravcu kuhinje, dok se miinistar samodopadljivo ogleda i smješka.

Raspričana svastika za trenutak zaustavlja jezik, isteže dug vrat i, kao da se iznenada probudila, vrti tamo-amo malom vjeveričjom glavom.

- A gdje je general, gdje su?

- Valjda su tamo prijeko - krivi usne debeljušna pomoćnikovica i palcem, preko ramena, pokazuje gdje je, po prilici, to "prijeko" koje odvlača, "guta" i nepopravljivo kvari do juče fine ljude. - E, jesu našli društvo! Pazi, čak se i rzanje otud čuje!

- Vrlo važno - žučljivo uspija djevojka i mrmlja ironično, više za sebe: - Možda je na ljetovanju moderno udvarati se udarnicima.

- Pa vjerovatno. A glumice i balerine ostavljene su za zimsku sezonu - zlobno dodaje pomoćnikovica, ciljajući bogzna na koga iz njinovog društva.

Ispod male plaže čuje se pljuskanje vode i nečije snažno varvarsko frktanje. Jedna mokra njuška svijetlih i drskiih očiju, doperjala sigurno s velilko plaže, radoznalo izviruje na osamljeno društvo, penje se na terasu i, pljeskajući se po jevtanim gaćicama, isteže šiju put malog bifea pod ballkonom.

Društvo nelagodno ćuti i pravi se kao da ne vidi uljeza. Najzad ustaje načelnik i prilazi nepoznatom.

- Šta vi, druže, tražite.

- Imaš ii ti ovdje nešto 'ladno za popit? - dobrodušno pita pridošlica i zvecka sitnišom po promočenom džepu misleći od načelnika da je to gostoljubivi domaćin kuće.

- Ovdje je zabranjeno... - uozbiljeno počinje načelnik, ali snalažjjiva njuška, i ne čujući ga, već šljapa prema bifeu i veselo dovikuje kelneru:

- Deder, za burazera jedan špricer, onako pojači.

Ministru odjednom nešto bljesne u sjećanju, i on brzo izviri na nepoznatog postjetioca, koji se već vraća neljubazno uslužen kod bifea.

- Jest, ovo je.

Prepoznao je čuvenog udarnika i novatora kome je on proljetos lično predao nagradu i orden, pa kao da je zatečen u rđavom društvu, pocrvenje i sagnu glavu da ga udarnik ne bi prepoznao.

- Do đavola, šta li će samo čovjek reći ako li je i mene vidio?!

Njegova svastika dotle, u samrtnoj dosadi, okreće glavu na stolici za ljuljanje i pita:

- Zašto ne premjestite kod nas onu muziku iz velitoog hotela u gradu? Meni se ponekad uveče tako igra.

Ministra obuzima ljutnja:

- Ali, molim te, pa tamo svake večeri dolaze stotine ljudi. Kako ćeš im oteti muziku i zatvoriti je
ovdje u ovu... ovu?...

Svastika začuđeno nadiže obrve:

- Bože moj, pa ovdje su odgovorni drugovi.

- Odgovorni drugovi. Pa šta onda? - jedi se Štef Jovanović, ali se ni svastika ne da, već mu upada u riječ:

- Jest, baš ste mi osigurali odmor. Svak ti može upasti ovdje kad god mu se prohtije. A sjećaš li se, kad smo prvi put ovdje bili?

- Pa jest, sjećam se... Bilo je to prije dvije godine, za vrijeme baćuškina kursa.

Svastika se ujede za jezik i zlovoljno se okreće svojoj prijateljici, koja joj šapatom povlađuje:

- Baš nije sve zlo ni u toj baćuškinoj liniji. Valjda mi je bolje ovo: danas te na konferenciji svaka baba može izribati zbog ministarskog magacina.

- Pa da, socijalistička demokratija - ironično zvoca studentkinja. - Dođeš u autu na fakultet, i već svi pucaju od zavisti: najbolje je, veli, danas biti ministrova svastika.

- Eto ti, vidiš.

Iznad betonske ivice plaže pomalja se iz vode nečije podrugljivo šeretsko lice. Pridošlica viče za jednu nijansu isuviiše glasno, iznad uobičajenog pristojnog tona ove terase:

- Ehej, ovamo - de, ministre, da te brat vidi kako plivaš.

Ministar skače na noge, obradovan što će pred nekim imati prilike da pokaže svoju vještinu. Svastika upitnno gleda pomoćnikovicu:

- Koji je sad ovo?

- A šta ga znam, jednom smo se negdje upoznali. To ti je neki umjetnik: vajar ili književaiik, ne sjećam se... Šta je onaj? - obraća se pomoćnikovica mužu.

- Eh, šta je. Mlati honorare, eto ti šta je! - s mrzovoljnim prezirom reže ga pomoćnik.
- A kako ga cijene naši drugovi? - interesuije se svastika i još uvijek ne skida pogled s gosta. A taj pogled ispitivački i neodređen, sve kao da govori: "Pričekajte časak dok vidim ko ste, možda ću vam se i nasmiješiti."

Štef bućnu u vodu i već maše rukama. Njegov prijatelj se kezi:

- Loše, brate, plivaš - penzionerski.

- Uvijek si bio zakeralo. Drugi mi baš vele da dobro plivam.

- Lažu, bogami, ništa im ne vjeruj, udebljao si se, brate, previše, ne valja ti to.

- Eto ti ga sad! - čudi se ministar, ali je lice njegovog druga tako otvoreno i vedro da se i sam mora nasmijati.

Plivaju tako neko vrijeme, sve uz obalu, dok ministar najzad iskreno ne počne da se žali:

- Dodijalo mi, druškame, u ovoj gore usidjeličkoj sredini. Nema druge nego da svaki dan idem na opštu plažu, tamo kod vas, ili da se preselim u neko sindikailno odmaralište.

- A ne bojiš se, možda, za svoj autoriitet? - lukavo i šeretski ispipava ga umjetnik.

Štef nailazi na plićak, ispravlia se i, s gestom čovjeka koji od sebe konačno otresa još neodomaćena uvjerenja o svojoj višoj vrijednosti, srdito se udara u grudi:

- E, vala, nikad nisam zazirao od otvorene narodne kritike, pa neću ni sad! Eto, nek mi ljudi u oči, onako izbliza, s korak razmaka.

Dok se njih dvojica gube u bučnoj gužvi velike plaže, tamo na maloj terasi vile pomoćnik s blagonaklonim izrazom na licu sluša neko objašnjenje direktora hotela, koji mu se sad obraća kao momentalno najstarijem na čitavoj terasi:

- Znate, svi su se razišli, a vi ste sad ovdje najstariji, pa kako vi naredite...

- Dobro, dobro, u redu.

Najstariji! Pomoćnik se ogleda po skoro pustoj terasi, dublje se zavali u pletenu fotelju i utonu u krupne sanje. Najprije mašta kako mu je umrla žena, a on se oženio ministrovom svastikom, zatim ie i sam postao ministar, pa predsjednik vlade, pa...

U slične maštarije, izgleda, zapali su, svaki za se, i ona dvojica pored njega, samo s tom razlikom što je u njhovim sanjama pomoćnik odavno propao i otašao negdje u privredu, a oni se, preko njegovog mjesta, kao preko prve stepenice, penju dalje.

Pomalo sanja i ljepuškasta svastika, samo, kao za pakost, nikako ne može da se skrasi i odluči ko će joj biti muž. Izbor je tako veliki i primaimljiv, a ona, na žalost, samo jedna jedina.

A velika plaža neobuzdano buči, kliče, pjeva i, remeteći njihove grandomanske planove, burno izražava zadovoljstva i želje svakom pristupačne.

________________________________

KAKO SE U VRIJEME NAPADA NA JERETIČKU PRIČU BRANKO ĆOPIĆ OBRATIO "DRUGU VELJKU"

U rukopisnoj zaostavštini Branka Ćopića, pored ostalog, nađeno je jedno pismo naslovljeno sa "Dragi druže Veljko".

Čuveni književnik je ovo pismo napisao vjerovatno Veljku Vlahoviću, nekoliko nedjelja nakon objavljivanja njegove Jeretičke priče u "Književnim novinama" Beograd, 22. avgusta 1950. Ideološko - politički "pravovjernici", bjesomučne sluge od naroda otuđenog režima i njegovim nosiocima okomili su se na plemenitog, časnog, poštenog i visokomoralnog beskompromisnog borca, intelektualca i stvaraoca.

Pismo je pisano čitko, ćiriličnim pismom, na plavoj hartiji, formata za poštanska pisma. Ne raspolažemo podacima da li je pismo dostavljeno adresatu.

Pismo ima antologijsku vrijednost, a zbog obima citiraćemo neke njegove djelove:

Dragi druže Veljko,

Vidim da je ova moja Jeretička priča izazvala bezbroj raznih komentara, sudova, osuda, sumnji i veoma čudnih zaključaka, pa ne mogu da izdržim, a da ti ne napišem riječ-dvije prije nego se mognemo vidjeti... Uzroke za ovu priču ne treba tražiti ni u mom "seljačko-kulačkom anarhizmu" ni u "nepartijnosti" itd, nego u jednostavnoj dobronamjernoj želji da izvrgnem ruglu niz pojava koje mi bodu oči. Imao sam hrabrosti da dirnem u ovu osjetljivu temu iz prostog razloga što znam da ću za kritiku ove vrste imati podršku i od Partije i od svih poštenih i razumnih ljudi u ovoj zemlji (...) Jedno samo čvrsto znam i vjerujem: put kojim sam pošao častan je i dostojan pravog narodnog književnika, ne stidim se i ne kajem što sam udario linijom satire, iako mi je bilo poznato da ću protiv sebe izazvati gnjev onih koji su pogođeni satirom, sumnje bronamjernih drugova koji me dobro ne poznaju, proteste primitivaca i ljudi nenaviklih na kritiku i slobodnu demokratsku riječ i najzad - zluradost poltrona i paniku među kukavicama.

Ovo mi je samo veoma žao: stvar sam napisao na brzinu i u afektu, pa nisam dobro usmjerio udarac, zakačio sam i prave i krive, a trebalo je udariti po onome krugu svastika, direktora i raznih prišipetlji, koji se vječito vrzmaju oko naših rukovodilaca i love u mutnom poput štuka (...)

Ne da mi đavo mira, pa eto ti. Čist sam pred svojom vlastitom savješću u odnosu na narod, domovinu i Partiju, pa me nije strah ni od čijih zamjerki i zato često "hodam na glavi" računajući da mi to niko neće za zlo uzeti.

A evo jedne stvari, druže Veljko, koja mi naročito jede dušicu i koja me goni na zajedljive viceve i na bježanje od rukovodilaca. To je silan broj poltrona, ljigavaca i beskičmenjaka koji se vrzmaju oko Partije i rukovodstva i svuda se nađu i nameću kao konjske muve.

To mi naročito zapada za oči među javnim i kulturnim radnicima, među onima koji bi trebalo da budu savjest naroda i inžinjeri duša. Sjećam se, bilo je pred ovaj rat i kritičara i književnika, koji su se muški suprotstavljali čitavom ondašnjem režimu i uporno i hrabro branili svoja uvjerenja.

Mnogo su mi imponovali ti ljudi. Danas, međutim, veliki broj tih istih ljudi toliko špekulantski i vjernopodanički udešavaju svoje držanje, stilizuju svoje misli i mišljenja i ne djeluju po liniji svojih ličnih uvjerenja, nego po liniji udvoričkoj i "režimskoj", iako to od njih naša Partija ni u kom slučaju ne traži (...)

Da li Vi odozgo to vidite u ovolikoj mjeri kao ja, to ne znam, ali meni te pojave strašno smetaju i nagone da bježim od rukovodilaca sto konaka, samo da se ne bih svrstao, ili da ko ne bi pomislio da se svrstavam u sektu idolopoklonika (...) Ponekad imam utisak da je naša Partija, i nenamjerno, ovih prvih posljeratnih godina ispred Rezolucije IB, pogodovala odgajanju takvih ljigavih tipova.

Ovakvi me, naravno, zbog moje otvorenosti, smatraju djetinjastim i ludim, i da nije uviđavnosti i širokog razumijevanja od strane Partije, ja bih s njima, čini mi se, davno obrao bostan. Kako li se samo jedu između sebe, svaki je sebi centar svijeta, a literatura i ovaj narod — izgleda mi da rijetko od srca misle na to. Kad sve ovo vidim oko sebe, možda ponekad i previše pesimistički gledajući, onda zaista gledam u Partiju jedini spas i pouzdanje u borbi protiv ove džungle, inače da nije toga, pobjegao bih Ivi Andriću da me on uči kako da spasim dušu i u sebi sačuvam čovjeka koliko - toliko neokrnjena.

Kao da i Đido od mene diže ruke? Ih, brate, a mene je čak i Radovan Zogović mogao da pridobije sa par lijepih riječi, a Vi zbog jedne priče vadite sablju kao da pred sobom neprijatelja imate. Znam da neću poginuti zbog smjele riječi, kazane u dobroj namjeri, ali mi je krivo kad se na to gleda mrkim okom. Nije me majka Ličanka rodila da puzim i previjam se i više volim da me čak i anarhistom nazovu, i drskim i bezobraznim čovjekom, nego li književnikom bez kičme, bez dostojanstva i savjesti.

Nije mene bez razloga ovaj narod primio i privio na srce. Ja govorim iz njegove duše i nije baš bilo potrebno ni naročito srećno da Skender na meni vježba svoju oštroumnost. To će mu donijeti veoma žalosnu slavu, iako je bio, koliko vidim, dobronamjeran i principijelan.

Za sad samo ovliko, dok se ne vidimo, tek da znaš šta me boli i da vidiš da se ne kajem zbog puta kojim sam danas krenuo.

Drugarski te pozdravlja, Branko Ćopić

Ovaj stvaralac je, britkim i oštrim perom apostrofirao tadašnje devijantne društvene pojave. I nakon 58 godina, ovo pismo je aktuelno, savremeno i svevremeno, za nauk novim piscima i naraštajima.

________________________________

Koliko se danas sećamo Branka Ćopića? Jedva da smo ga pominjali i kada je u minuloj 2009. godini, uzdržano i gotovo nevoljno, obeležena dvadesetpeta godišnjica od njegove tragične smrti. A bio je ovaj veliki pisac, dugo vremena, bez sumnje najpopularnije pero Jugoslavije, toliko popularan da mu je, ne bez razloga, zavideo i pomalo se izrugivao čak i Miroslav Krleža, miljenik i umetnički promoter Brozovog sistema.

Danas, doduše, postoji fond s Ćopićevim imenom pri SANU, dodeli se iz tog fonda i književna nagrada, često po nekom veoma „zakučastom" kriterijumu, i to je sve. Koliko mi je poznato, Ćopićeva dela se ne preštampavaju ni u Srbiji, ni u BiH, ni u Republici Srpskoj. Crnu Goru ne vredi ni spominjati. „Pojela" je ta dela pomrčina, a ponajviše ih je potopila dosta napadna, koliko god bila narodskim humorom prožeta, partizanska retorika u maniru nekad proslavljenog piščevog junaka Nikoletine Bursaća, grmalja s puškomitraljezom i dečijom dušom.

Zaboravljen je čak i obimni roman Prolom posvećen počecima narodnog ustanka u grmečkom i podgrmečkom kraju u toku Drugog svetskog rata. Knjiga inače napisana solidnim realističkim manirom i valjanim jezikom za koju danas, tek tu i tamo, neko od književnih znalaca primeti da je možda jedina istinita romaneskna priča o ustanku 1941 – literarno uspela, a i verodostojna.

Hvaljen najpre kao veliki narodni i progresivni pisac, doživeo je Branko Ćopić u Brozovom sistemu i gorke časove. Sve je započelo onog trenutka kada ga je Tito, u govoru na kongresu AFŽ - a, u prisustvu Brankove majke označio kao neprijatelja. Maršal je, preuzimajući ulogu vrhovnog književnog kritičara i kulturnog ideologa - mada ga kultura i umetnost, osim filma, nisu odviše zanimale - zagrmeo na nesrećnog Branka zbog objavljivanja Jeretičke priče u Književnim novinama.

Onom glasilu, ne mogu odoleti a da ne dodam, koje današnji gradski moćnici uz asistenciju suda izgone iz prostorija kao nepodobno da bi u njih uselili podobni Književni magazin podobnog SKD - a. Sve u duhu repeticije stare istine da Srbe istorija nikada ničemu nije naučila.

Šta je u onom vremenu Jeretičkom pričom zgrešio Branko Ćopić? Usudio se da otkloni socrealističku lakirovku i ustvrdi da ljudi, pa čak ni visoki funkcioneri, nisu sveci na braniku proklamovanih ideala. Ukazao je na tada postupno, a sve sistematičnije širenje privilegija i izdvajanje od „narodnih masa" (po receptu čuvene Titove maksime "mi gore" i "vi dolje"). Posvedočio je da se ako ne baš "nova klasa", kako je toj pojavi pretenciozno kumovao Đilas, onda zasigurno izdvojio jedan funkcionerski sloj i soj. Konstatovao je, zapravo, nastanak jugo-nomenklature, "vrhuške" koja javno proklamuje i deli socijalističke ideale, a privatno se ni najmanje ne mora da vlada u skladu sa njima.

Branko Ćopić se u Jeretičkoj priči, u stvari, poput onog dečaka iz bajke prvi usudio da usklikne kako je car zapravo go. Stoga je i razumljivo da je takvo govorenje - pisanje trebalo preduprediti - da se ne bi odviše raširilo. A svejedno se, mic po mic, rasprostranilo, razgranalo, makar u rukavicama. Ali to je već druga priča, ona o tokovima i zbivanjima u jugo - literaturama od 1945. do potonjih dana postojanja "druge Jugoslavije".

Gdje su među ljudima granice? - Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaška i turska. Branko Ćopić

__________________________________

Branko Ćopić je rođen 1915. godine u Podgrmeču u selu Hasani nadomak Bosanske Krupe. Osnovnu školu zavrsava u rodnom selu nakon čega upusuje nižu realnu gimnaziju u Bihaću. Knjiga Magareće godine nastala je po sjećanju na vrijeme provedeno u "Prosvjetinom" internatu u Bihaću, takozvanom  konviktu. četriri godine koje je tu proveo pisac opisuje kao jedan od najljepših dijelova svog života. Nakon niže gimanzije upisuje učiteljsku školu u Banjoj Luci u klasi prof. Vlade Milosevića kod kojeg je i polagao prijemni ispit iz jezika i muzičke kulture.

Učiteljsku školu u Banjoj Luci Branko Ćopić nije završio. Izbačen je iz škole u četvrtom razredu zbog čitanja napredne literature. Nakon toga upisuje je se u Učiteljsku školu u Sarajevu iz koje je, takođe, izbačen. Iz Sarajeva se vraća u Banja Luku, ali školu je, ipak, završio u Karlovcu gdje je prabačen uz pomoć nekih profesora. Po završetku učiteljske škole Branko Ćopić odlazi u Beograd, upisuje i završava Filozofski fakultet. Za vrijeme studiranja s vremena na vrijeme objavljivao je priče u "Politici", posebno kada je urednik bio Žika Miličević.

Drugi svjetski rat zatekao ga je na odsluženju vojnog roka u Mariboru u bivšoj vojsci Kraljevine Jugoslavije. Tu je doživio raspad vojske i države, ali se već na samom početku povezao s narodnooslodilačkim pokretom i od samog početka do kraja rata i oslobođenja bio pripadnik partizanskih jedinica pod Titovom vođstvom. Cijelo vrijeme rata bio je ratni dopisnik zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, takođe veoma poznatim književnikom, Skenderom Kulenovićem.

Drugi svjetski rat podstiče ga da napiše romane Prolom, Gluvi barut, Ne tuguj bronzana stražo i Osma ofanziva, zatim pripovjetke Rosa na bajonetima, Surova škola, Ljubav i smrt, "Doživljaji Nikoletine Bursaća, Gorki med, Sveti magarac, Ljudi s repom i zbike pjesama Ognjeno rađanje domovine i Ratnikovo proljeće. Napisao je i romane za djecu Orlovi rano lete, Slavno vojevanje i Bitka u zlatnoj dolini (poznati su kao Pionirska trilogija) i Magareće godine, zbirke priča Priče partizanke, Vratolomne priče, Priče ispod zmajevih krila i Doživljaje mačka Toše, zbirke pjesama Čarobna šuma, Armija odbrana tvoja, Partizanske tužne bajke, Večernje priče, Djeda Trišin mlin i Nestašni dječaci.

Čopić je pisao i scenarije za pozorište i film. Poznat je po komediji Doživljaji Vuka Bubala i komadu za djecu Udarnici i scenrijima za ratne filomove Živjeće ovaj narod i Major Bauk. Djela su mu prevođena na ruski, engleski, francuski, njemački, ukrajinski, poljski, češki, bugarski i mađarski jezik.

Cijeli radni i životni vijek nakon drugog svjetskog rata Branko Ćopić je proveo u Beogradu, ali je vrlo često putovao po Jugoslaviji i drugim evropskim državama. Mnogi su za njega govorili da je najveći dječiji pisac svih vremena rođen na prostorima bivše Jugoslavije.

Iako je pripadao narodnooslobodilačkom pokretu Branko Ćopić je, kao čovjek velikog obrazovanja, bistra uma, osjećaja za pravdu i pravednost i kritičkog posmatranja stvarnosti koja ga je okruživala veoma rano počeo da iznosi sopstvena mišljenja o nekim pojavama. Radio je to ili otvoreno ili u literaturi kao pisac. Kao jedno od najpoznatijih djela bila je Jeretička priča zbog koje je kasnije trpio velike udare tadašnje komunističke partije na vlasti i državnih organa, pa i od samih kolega. Takvih progona je bilo mnogo, pa je književni istoričar Ratko Peković to sabrao u knjigu Sudanije Branku Ćopiću iz koje se vidi na kakve je sve probleme Ćopić nailazio u svom književnom i političkom životu.

Pretpostavlja se da su ti progoni i glavni razlog samoubistva koji je Branko Ćopić izvršio skočivši s jednog mosta preko rijeke Save 1984. godine. Od tada se taj most zove Brankov most, a ulica koja vodi do njega Brankova ulica.

Veliki Ćopićevi književni učitelji bili su, kako je sam govorio: Petar Kočić, Ivo Andrić, Ivan Cankar, Svetozar Ćorović, Simo Matavulj, Miroslav Krleža - ali i Milovan Glišić, Janko Veselinović i Radoje Domanović, a od stranih pisaca: Servantes, Pirandelo, Gogolj, Gorki, Čehov, Babelj, Zoščenko...

Oženio se 28. juna 1951. godine doktorkom Bogdankom Ilić. Šaleći se, često je govorio da je i on stradao na Vidovdan, kada su izginuli i svi kosovski junaci.

Branko Ćopić - Bašta sljezove boje

Branko Ćopić - Bašta sljezove boje - Interpretacija

Branko Ćopić - Doživljaji Nikoletine Bursaća

Branko Ćopić - Ježeva kućica

Branko Ćopić - Magareće godine

Branko Ćopić - Orlovi rano lete

Branko Ćopić - Pohod na Mjesec

Branko Ćopić - Priče ispod zmajevih krila

Branko Ćopić - U svijetu medvjeda i leptirova

Branko Ćopić - Zatočenik