Branko Ćopić - Ježeva kućica

Književni rod - epsko – lirski
Književna vrsta - pesma za decu, priča u stihu, basna u stihovima

Iako je delo Ježeva kućica u većini postojećih izvora okarakterisano kao pesma, pre se može reći da je to priča u stihu, zapravo basna u stihu. Baš iz tog razloga smo naveli sve tri opcije u određivanju književne vrste, jer nećete pogrešiti ukoliko kažete da je lektira "Ježeva kućica" bilo koja književna vrsta od navedenih. Ovo delo spada u jedno od onih književnih dela koja ostaju upamćena tokom čitavog života.

Lektira Ježeva kućica zapravo nosi vrlo jednostavnu, jasnu i nadasve pozitinu poruku, a ona podrazumeva da treba voleti svoj dom i svoju zemlju, bez obzira kakav je i da li nam se neko ruga ili ne. A da na takav način ovu univerzalnu poruku prenese mališanima, definitivno je mogao samo veliki Branko Ćopić.

Na prvi pogled, odnosno prvo čitanje, čak i ako se radi vrlo pažljiva analiza, ne može se uočiti ništa tako specijalno, čime se može objasniti tolika njegova popularnost i aktuelnost. Mada, kada znate kakva je dela stvarao Branko Ćopić apsolutno je jasno da je on znao kako da dopre do svog čitaoca.

Kako je navedeno već na samom početku, lektira "Ježeva kućica" je namenjena "za decu i osetljive", čime se Branko Ćopić direktno obratio svom budućem čitaocu i jasno odredio ko treba da čita njegovo delo. Njegov jednostavni humor prati priču glavnog junaka, Ježurke Ježića, koji uspeva da se izbori za svoje stavove. Pa čak i kada mu se drugi likovi u basni smeju, on i dalje brani svoje stavove.

Delo "Ježeva kućica" je napisana izuzetno jednostavnim, lako razumljivim jezikom. Pa čak ni to što je pisana na jekavici, mališane ne zbunjuje.

Delo počinje opisom glavnog junaka, za koga Branko Ćopić veli:

Lovom se bavi, često ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i – ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.

Ukoliko imate za domaći sastav na temu ove lektire, najčešće takav sastav za temu ima osobine nekog od junaka ili, pak poruku dela. Zato je izuzetno bitno da odvojite bukvalno sat vremena (a možda i manje) i pročitate basnu u stihu "Ježeva kućica". Ne samo što ćete se oduševiti , u šta ne sumnjam, nego ćete još dugo pamtiti ushićenost koju svako dete oseća kada mu u ruke dođe lektira "Ježeva kućica". Uz to, delo je vrlo pitko i lako za čitanje i razumevanje, pa vam ne treba mnogo vremena. Onda sledi analiza lektire i tek nakon svega togaa možete pisati sastav na temu ovog dela.

Ono što uvek treba da imate na umu jeste intelekt velikog srpskog pisca Branka Ćopića, posebno ako vam je potrebna analiza nekog njegovog dela. Kada znate koliko je mudar bio ovaj čovek, videćete i razumeti mnogo jasnije njegova dela.

Lektira Ježeva kućica obiluje simbolima, koje sigurno možete da uočite. I nije bez razloga Branko Ćopić naveo da je knjiga namenjena deci i, kako je lepo rekao osetljivima. Ali, verujem da to nisu osetljivi u pravom smislu reči, već ljudi koji mogu da vide dalje i osete više. Iako je formalno reč o basni, ne treba zaboraviti da likovi u basnama itekako imaju osobine likova iz stvarnog života.

Ova analiza bi mogla biti zaključena rečima čuvenog pesnika Rajka Petrova Noga, koji je rekao da je lektira "Ježeva kućica" zapravo "vrhunac Ćopićeve magije". U tre tri reči je sadržano sve ono što čini Branka Ćopića tako velikim piscem.

Lektira "Ježeva kućica", kao što sam već napomenula je vrlo lako čitljiva, pa vam svakako preporučujem da je pročitate u celosti. Svi znamo da prepričano delo, bez obzira kojiko dobro da je prepričano ne može biti doživljeno na isti način kada to isto delo pročitate. Zato ćemo pokušati da prikažemo u kratkim crtama prepričano delo, kako bismo vas barem malo zainteresovali da ga i pročitate.

Dakle, kao što ste već shvatili, lektira "Ježeva kućica" govori o "slavnom lovcu", Ježurki Ježiću i njegovoj ljubavi prema sopstvenom domu. On dobija pismo od lisice, u kome ga poziva na gozbu. Ježić pristaje, odlazi kod lisice, ali vrlo brzo želi da se vrati kući. I to ne iz straha, već iz želje da prespava u sosptvenom domu koga mnogo voli.

Iako ga lija nerado prati kući nakon gozbe, ona ipak odlučuje da pođe za njim, kako bi otkrila zbog čega on toliko voli svoju kuću. Usput joj se pridružuju i ostali likovi, i to: vuk, meda i divlja svinja, koji svi žele, kako kažu liji:

Poći ću s tobom jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!

Međutim, kada ugledaju ježevu kućicu, shvate da je to samo:

Pod kladom rupa, tamna i gluha,
Prostirka u njoj od lišća suha.

To je vuka, medu i divlju svinju naročito razljutilo i oni galame na ježa, jer im nije jasno kako može da "uživa u sreći" na takvom mestu. Tada Ježić iskazuje poentu čitavog dela, a sadržana je u sledećim stihovima:

Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.

Ali ni on njima ne ostaje dužan, već ih naziva huljama i kaže:

To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!

Iako je obično u basna prikazana kao negativan lik, za lisicu se ne može reći da je i u ovom delu tako prikazana. Naime, ona jedina shvata poentu Ježićevih reči, pa i sama izgovara:

- Sad vidim i ja, jež ima pravo!

Delo "Ježeva kućica" se dalje nastavlja vikom i galamom ostalih likova, to jest: vuka, mede i divlje svinje koji i lisicu stavljaju i isti koš sa ježom, pa i za nju vele da je budala, jer kaže da je jež u pravu.

Sam kraj dela opisuje kako su prošli kasnije likovi koji su se pojavljivali u delu, to jest šta im se dogodilo. Tako čitalac saznaje da je vuk nastradao jer ga "umlati brzo seljačka hajka". Medu su izbole pčele, pa je i on nastradao, jer je, kako kaže Branko Ćopić bio trapav. I divlja svinja nije bolje prošla od "krvnika vuka" i "trapavog mede", jer su je ubili lovci, pa kako veli Branko Ćopić "pade k'o kruška, smače je zimus lovačka puška". Ćopić ne pominje šta se dalje dogodilo sa lijom, ali veli da jež i dalje luta šumom i lovi, te da "radi i čuva rođeni dom".

Likovi i njihove osobine

Ono što će vam biti posebno zanimljivo kada budete obrađivali ovo delo jesu osobine likova. Jasno vam je da likovi koji se javljaju u basnama imaju osobine i ljudi i životinja. Zato, ako imate sastav na temu ove lektire ili imate za domaći zadatak da radite analizu likova, onda svakako treba krenuti od ove karakteristike književne vrste poznate kao basna.

Dakle, lektira "Ježeva kućica" ima ukupno pet likova. To su, glavni junak Ježurka Ježić, zatim lisica, vuk, meda i divlja svinja.

Analiza svih ovih likova koje je opisao Branko Ćopić podrazumeva da treba misliti i na ustaljene osobine vezane za svakoga od njih ponaosob. To je, međutim najizraženije kod lisice. Mada, Branko Ćopić je otišao i korak dalje. Lisica u delu "Ježeva kućica" jeste lukava, ali na kraju dela, ona jedina shvata poentu i prihvata ježevo mišljenje o važnosti doma.

Međutim, bitna je razlika između ježa i lisice čak iako lisica, naizgled shvata poentu ježevih reči. Dok on istupa sasvim otvoreno pred "galamdžije", to jest: vuka, medu i divlju svinju i jasno i glasno govori svoje mišljenje, lija to sluša iz prikrajka i prihvata, naizgled ježevo mišljenje, ali pisac ipak kaže za nju:

To reče, klisnu jednom ćuviku,
a ono troje digoše viku:

- Jež nema pravo, na stranu šala:
a i ti, lijo, baš si – budala!

Jež je prikazan kao skroman i vredan i kao lik koji shvata koliko je kuća, a u prenesenom značenju, otadžbina važna.

Branko Ćopić - Ježeva kućica - druga verzija

__________________________________

__________________________________

Branko Ćopić je rođen 1915. godine u Podgrmeču u selu Hasani nadomak Bosanske Krupe. Osnovnu školu zavrsava u rodnom selu nakon čega upusuje nižu realnu gimnaziju u Bihaću. Knjiga Magareće godinenastala je po sjećanju na vrijeme provedeno u "Prosvjetinom" internatu u Bihaću, takozvanom  konviktu. četriri godine koje je tu proveo pisac opisuje kao jedan od najljepših dijelova svog života. Nakon niže gimanzije upisuje učiteljsku školu u Banjoj Luci u klasi prof. Vlade Milosevića kod kojeg je i polagao prijemni ispit iz jezika i muzičke kulture.

Učiteljsku školu u Banjoj Luci Branko Ćopić nije završio. Izbačen je iz škole u četvrtom razredu zbog čitanja napredne literature. Nakon toga upisuje je se u Učiteljsku školu u Sarajevu iz koje je, takođe, izbačen. Iz Sarajeva se vraća u Banja Luku, ali školu je, ipak, završio u Karlovcu gdje je prabačen uz pomoć nekih profesora. Po završetku učiteljske škole Branko Ćopić odlazi u Beograd, upisuje i završava Filozofski fakultet. Za vrijeme studiranja s vremena na vrijeme objavljivao je priče u "Politici", posebno kada je urednik bio Žika Miličević.

Drugi svjetski rat zatekao ga je na odsluženju vojnog roka u Mariboru u bivšoj vojsci Kraljevine Jugoslavije. Tu je doživio raspad vojske i države, ali se već na samom početku povezao s narodnooslodilačkim pokretom i od samog početka do kraja rata i oslobođenja bio pripadnik partizanskih jedinica pod Titovom vođstvom. Cijelo vrijeme rata bio je ratni dopisnik zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, takođe veoma poznatim književnikom, Skenderom Kulenovićem.

Drugi svjetski rat podstiče ga da napiše romane Prolom, Gluvi barut, Ne tuguj bronzana stražo i Osma ofanziva, zatim pripovjetke Rosa na bajonetima, Surova škola, Ljubav i smrt, "Doživljaji Nikoletine Bursaća, Gorki med, Sveti magarac, Ljudi s repom i zbike pjesama Ognjeno rađanje domovine i Ratnikovo proljeće. Napisao je i romane za djecu Orlovi rano lete, Slavno vojevanje i Bitka u zlatnoj dolini (poznati su kao Pionirska trilogija) i Magareće godine, zbirke priča Priče partizanke, Vratolomne priče, Priče ispod zmajevih krila i Doživljaje mačka Toše, zbirke pjesama Čarobna šuma, Armija odbrana tvoja, Partizanske tužne bajke, Večernje priče, Djeda Trišin mlin i Nestašni dječaci.

Čopić je pisao i scenarije za pozorište i film. Poznat je po komediji Doživljaji Vuka Bubala i komadu za djecu Udarnici i scenrijima za ratne filomove Živjeće ovaj narod i Major Bauk. Djela su mu prevođena na ruski, engleski, francuski, njemački, ukrajinski, poljski, češki, bugarski i mađarski jezik.

Cijeli radni i životni vijek nakon drugog svjetskog rata Branko Ćopić je proveo u Beogradu, ali je vrlo često putovao po Jugoslaviji i drugim evropskim državama. Mnogi su za njega govorili da je najveći dječiji pisac svih vremena rođen na prostorima bivše Jugoslavije.

Iako je pripadao narodnooslobodilačkom pokretu Branko Ćopić je, kao čovjek velikog obrazovanja, bistra uma, osjećaja za pravdu i pravednost i kritičkog posmatranja stvarnosti koja ga je okruživala veoma rano počeo da iznosi sopstvena mišljenja o nekim pojavama. Radio je to ili otvoreno ili u literaturi kao pisac. Kao jedno od najpoznatijih djela bila je Jeretička priča zbog koje je kasnije trpio velike udare tadašnje komunističke partije na vlasti i državnih organa, pa i od samih kolega. Takvih progona je bilo mnogo, pa je književni istoričar Ratko Peković to sabrao u knjigu Sudanije Branku Ćopiću iz koje se vidi na kakve je sve probleme Ćopić nailazio u svom književnom i političkom životu.

Pretpostavlja se da su ti progoni i glavni razlog samoubistva koji je Branko Ćopić izvršio skočivši s jednog mosta preko rijeke Save 1984. godine. Od tada se taj most zove Brankov most, a ulica koja vodi do njega Brankova ulica.

Veliki Ćopićevi književni učitelji bili su, kako je sam govorio: Petar Kočić, Ivo Andrić, Ivan Cankar, Svetozar Ćorović, Simo Matavulj, Miroslav Krleža - ali i Milovan Glišić, Janko Veselinović i Radoje Domanović, a od stranih pisaca: Servantes, Pirandelo, Gogolj, Gorki, Čehov, Babelj, Zoščenko...

Oženio se 28. juna 1951. godine doktorkom Bogdankom Ilić. Šaleći se, često je govorio da je i on stradao na Vidovdan, kada su izginuli i svi kosovski junaci.

Branko Ćopić - Bašta sljezove boje

Branko Ćopić - Bašta sljezove boje - Interpretacija

Branko Ćopić - Doživljaji Nikoletine Bursaća

Branko Ćopić - Jeretička priča

Branko Ćopić - Magareće godine

Branko Ćopić - Orlovi rano lete

Branko Ćopić - Pohod na Mjesec

Branko Ćopić - Priče ispod zmajevih krila

Branko Ćopić - U svijetu medvjeda i leptirova

Branko Ćopić - Zatočenik