Branko Ćopić - Zatočenik

Zatočenik je socijalna pripovetka, Branka Ćopića. Zatočnik je sumorna priča o bivšem mitraljescu i prvoborcu Stevanu Batiću. U atmosferi entuzijazma i slavljeničkog raspoloženja povodom dvadesetogodišnjice "čuvene bitke u kojoj je do nogu potučena čitava jedna neprijateljska divizija" a na mestu bitke ostalo veliko partizansko groblje u kome je čitava Batićeva četa sahranjena, pojavljuje se lik partizanskog junaka. On je "usukan, crn i bosonog", čuva stado od pet ovaca i to mu je cela imovina.

Razgovor između Stevana Batića i njegovog bivšeg komandanta, sada predsednika Saveza boraca koji je automobilom pošao na proslavu, otkriva sav jad i čemer života prvoborca i junaka, sav jed koji se u njemu sakupio. Na predsednikovo pitanje kako živi, Stevan odgovara: "Nešto bolje neg' oni gore, veselnici, na brdu" (u groblju). Ove reči ne iznenađuju predsednika. Iz njegovih reči "E, e, ti opet" jasno je da je Stevan već odavno došao u sukob sa nekadašnjim saborcima koji su sada u vlasti i da je njegovo sadašnje stanje (usukan i bosonog, sa svega pet ovaca imovine) posledica toga sukoba. Stevan je, međutim, dosledan sebi ("Može mi se tako, pa eto") pa njegova kritika ne popušta: u znak protesta što su borci i prvoborci (nosioci Spomenice) spali na prosjački štap, a mnogi kojih nije bilo kad je trebalo, dočepali se položaja i ugodnog života, Stevo je svoju Spomenicu stavio ovnu oko vrata jer "nije to prvi ovan sa Spomenicom".

Apsurdnost vremena u kome živi ovaj partizanski junak pokazuje još jedan detalj: Stevan je svojom rukom zapalio sveću o Zadušnicama na grob svoga pomoćnika jer, pošto je bio bez igde ikoga, siroče, nije imao ko da mu zapali sveću. Stevan je zbog toga, iako mu priznaju "sav si naš" morao da odgovara i verovatno je bio kažnjen, čim ga priča zatiče u ovakvom položaju.

Pošto je odbio da ode na proslavu, Stevo se svojim poginulim saborcima, svojoj četi, odužio tako što je izvan groblja, pored grobljanske ograde (jer su unutra svečari i govornici kojima on ne pripada) postavio sovru za pokoj duše i na njoj pet pečenih brava - sva njegova imovina. Za tu priliku se lepo obukao i stavio na grudi sva svoja odlikovanja. To je bio njegov pomen drugovima, njegova "svečanost" u čast onih koji su poginuli u ratu.

Ni predsediiku nije bilo sve potaman, ni njegovom mitraljescu - obojica su bili sumorni, pritisnuti tugom:

Predsednik se naglo okrenu i ćutke odlazi dalje, otkida korake od olova i tuge, a ratnik, svečan i krut, mjeri postrojene biljege partizanskog groblja i u očima mu iskre dvije sitne škrte suze. Tiha, prevremeno ostarjela žena brižno gleda te dvije žiže u ratnikovim očima i sve zebe da se one ne otkinu i ne padnu na zemlju. Boji se, počeće da gori niska spržena trava.

Teško razočaranje slilo se u završne redove priče. Bivši komandant "otkida korake od olova i tuge", bivšem mitraljescu zasuzile su oči - kada bi te dve suze potekle, zna to "prevremeno ostarjela žena", planula bi srdžba iz mitralješčeva ojađena srca, i ko zna šta bi onda uradio.

Epilog priče dovodi do vrhunca sumor i razočaranje - dok bivši komandant putuje "na neku od onih bezbrojnih konferencija", mitraljezac Stevan putuje u Švedsku "trbuhom za kruhom kao i naši stari".

Progovorio je ovde Ćopić o izneverenim idealima i razočaranjima, zabolele su ga ljudske sudbine, zasmetale su mu laži i obmane. I kao što je Stevan Batić, "sav naš", morao da ispašta zbog svojih reči protesta, tako je i Ćopić, posle ove knjige pripovedaka, morao da oseti posledice što udara "u stranu ko jug u planinu".

___________________

Branko Ćopić - Zatočenik

Zatočenik" je socijalna pripovetka, Branka Ćopića. Slika uoči proslave dvadesetogodišnjice čuvene bitke, koja će se održati na partizanskom groblju. Priču obeležavaju slike tri susreta nekadašnjih ratnih drugova Stevana Batića i Stojana, predsednika saveza boraca iz varoši.

Prvi suret, dok je Stevan uz drum čuvao svojih pet ovaca, Stojan ga je prolazeći kolima pored, pepoznao. Pitao ga da li ide na proslavu: "Ja sam svoje proslavio kad je trebalo", dok Stojan i dalje smatra da bi trebao da dodje ipak im toliko godina sredjuje groblje.

Spomenica na ovnu, može da radi s njom šta želi, njegova je. Stevan se otudjio, bio je poštovan vojnik, poznat, cenjen.

Stojan: U ratu mi je s tobom bilo lako, samo mi kažu: Tamo je Steva, ne brini.

Drugi susret, na groblju, kada se Stevan ulogorio uz ogradu sa svojom babom.
Ispekao je svih pet ovnova, kako bi odao počast svoj četi!

Stevan se baš doterao, došao je u goste starom drustvu, po njemu spomenica i oredeni za hrabrost su znak raspoznavanja, jer smata da su i oni živi , imali bi to isto.

Steva brine o mrtvim spomeničarima, a Stojan o živim.

Stevi se pojavise dve suze u očima! "Gori niska spržena trava".

Treći susret, na železničkoj stanici, Stojan odlazi u Švedsku, na neku konferenciju.
Stevan ostavlja zemlju – "branio je i odbranio".
- Trbuhom za kruvom, kao i naši stari!

Ide tamo da bi zaradio za život, da bi preživeo!
Razočaran je u vlast, socijalni motiv.

_________________________________

Branko Ćopić je rođen 1915. godine u Podgrmeču u selu Hasani nadomak Bosanske Krupe. Osnovnu školu zavrsava u rodnom selu nakon čega upusuje nižu realnu gimnaziju u Bihaću. Knjiga Magareće godine nastala je po sjećanju na vrijeme provedeno u "Prosvjetinom" internatu u Bihaću, takozvanom  konviktu. četriri godine koje je tu proveo pisac opisuje kao jedan od najljepših dijelova svog života. Nakon niže gimanzije upisuje učiteljsku školu u Banjoj Luci u klasi prof. Vlade Milosevića kod kojeg je i polagao prijemni ispit iz jezika i muzičke kulture.

Učiteljsku školu u Banjoj Luci Branko Ćopić nije završio. Izbačen je iz škole u četvrtom razredu zbog čitanja napredne literature. Nakon toga upisuje je se u Učiteljsku školu u Sarajevu iz koje je, takođe, izbačen. Iz Sarajeva se vraća u Banja Luku, ali školu je, ipak, završio u Karlovcu gdje je prabačen uz pomoć nekih profesora. Po završetku učiteljske škole Branko Ćopić odlazi u Beograd, upisuje i završava Filozofski fakultet. Za vrijeme studiranja s vremena na vrijeme objavljivao je priče u "Politici", posebno kada je urednik bio Žika Miličević.

Drugi svjetski rat zatekao ga je na odsluženju vojnog roka u Mariboru u bivšoj vojsci Kraljevine Jugoslavije. Tu je doživio raspad vojske i države, ali se već na samom početku povezao s narodnooslodilačkim pokretom i od samog početka do kraja rata i oslobođenja bio pripadnik partizanskih jedinica pod Titovom vođstvom. Cijelo vrijeme rata bio je ratni dopisnik zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, takođe veoma poznatim književnikom, Skenderom Kulenovićem.

Drugi svjetski rat podstiče ga da napiše romane Prolom, Gluvi barut, Ne tuguj bronzana stražo i Osma ofanziva, zatim pripovjetke Rosa na bajonetima, Surova škola, Ljubav i smrt, "Doživljaji Nikoletine Bursaća, Gorki med, Sveti magarac, Ljudi s repom i zbike pjesama Ognjeno rađanje domovine i Ratnikovo proljeće. Napisao je i romane za djecu Orlovi rano lete, Slavno vojevanje i Bitka u zlatnoj dolini (poznati su kao Pionirska trilogija) i Magareće godine, zbirke priča Priče partizanke, Vratolomne priče, Priče ispod zmajevih krila i Doživljaje mačka Toše, zbirke pjesama Čarobna šuma, Armija odbrana tvoja, Partizanske tužne bajke, Večernje priče, Djeda Trišin mlin i Nestašni dječaci.

Čopić je pisao i scenarije za pozorište i film. Poznat je po komediji Doživljaji Vuka Bubala i komadu za djecu Udarnici i scenrijima za ratne filomove Živjeće ovaj narod i Major Bauk. Djela su mu prevođena na ruski, engleski, francuski, njemački, ukrajinski, poljski, češki, bugarski i mađarski jezik.

Cijeli radni i životni vijek nakon drugog svjetskog rata Branko Ćopić je proveo u Beogradu, ali je vrlo često putovao po Jugoslaviji i drugim evropskim državama. Mnogi su za njega govorili da je najveći dječiji pisac svih vremena rođen na prostorima bivše Jugoslavije.

Iako je pripadao narodnooslobodilačkom pokretu Branko Ćopić je, kao čovjek velikog obrazovanja, bistra uma, osjećaja za pravdu i pravednost i kritičkog posmatranja stvarnosti koja ga je okruživala veoma rano počeo da iznosi sopstvena mišljenja o nekim pojavama. Radio je to ili otvoreno ili u literaturi kao pisac. Kao jedno od najpoznatijih djela bila je Jeretička priča zbog koje je kasnije trpio velike udare tadašnje komunističke partije na vlasti i državnih organa, pa i od samih kolega. Takvih progona je bilo mnogo, pa je književni istoričar Ratko Peković to sabrao u knjigu Sudanije Branku Ćopiću iz koje se vidi na kakve je sve probleme Ćopić nailazio u svom književnom i političkom životu.

Pretpostavlja se da su ti progoni i glavni razlog samoubistva koji je Branko Ćopić izvršio skočivši s jednog mosta preko rijeke Save 1984. godine. Od tada se taj most zove Brankov most, a ulica koja vodi do njega Brankova ulica.

Veliki Ćopićevi književni učitelji bili su, kako je sam govorio: Petar Kočić, Ivo Andrić, Ivan Cankar, Svetozar Ćorović, Simo Matavulj, Miroslav Krleža - ali i Milovan Glišić, Janko Veselinović i Radoje Domanović, a od stranih pisaca: Servantes, Pirandelo, Gogolj, Gorki, Čehov, Babelj, Zoščenko...

Oženio se 28. juna 1951. godine doktorkom Bogdankom Ilić. Šaleći se, često je govorio da je i on stradao na Vidovdan, kada su izginuli i svi kosovski junaci.

Branko Ćopić - Bašta sljezove boje

Branko Ćopić - Bašta sljezove boje - Interpretacija

Branko Ćopić - Doživljaji Nikoletine Bursaća

Branko Ćopić - Jeretička priča

Branko Ćopić - Ježeva kućica

Branko Ćopić - Magareće godine

Branko Ćopić - Orlovi rano lete

Branko Ćopić - Pohod na Mjesec

Branko Ćopić - Priče ispod zmajevih krila

Branko Ćopić - U svijetu medvjeda i leptirova