Zija Dizdarević - Prosanjane jeseni lektira

Zija Dizdarević - Prosanjane jeseni

Zija Dizdarević - Prosanjane jeseni

 

Jeseni dječačkog djetinstva ima zlatnu boju, u jesen u kasabi odvodili bi djevojke, jednu po jednu. Eminine oči bi plamtile kada bi joj netko rekao da će momci kucati uveče na prozor kod nje. Zijo joj je rekao tu vijest, ona je njegova tetka koju on najviše voli. Emina bi raspletala kose, a Zijo bi se saplitao od njih, a ona bi ga ispitivala kako je Ismet obučen, da li joj je nešto poručio itd. U toj igri Ziji ispade lizalo. Zijo je počeo plakati bez suza. "Šta se kmeziš? - Iđi, kad ti kažem. Ne volim te. Što me ćeraš"? Zijo je sad istinski bio u suzama i uvrijeđeno jecao. Tetka Emina ispituje svog Ziju. Zijo polako, neprimjetno se uvlači u krilo. - Tetka, volim te puno, puno, ovoliko, hoću uza te da budem, kaži materi da ti trebam, da ne idem nikud, jel'de. - Ama hijanete... - Šejtane, ostani, igraćemo se.  Zlatne jeseni Zijinog djetinstva bile su pune drhtaja i snova.

 

Vrijeme radnje - Pocetak 20. stoljeća, jesen
Mjesto radnje - Fojnica, kasaba
Oblici kazivanja - opisivanje, pripovjedanje i dijalog
Tema - Ljepota i razdraganost djetinstva.
Ideja - Djetinstvo se nikada ne može vratiti i zabraniti. U djetinstvu jesen ima zlatne i crvene boje, a kasnije, nažalost, jeseni postaju sive i mučne.


Glavni likovi - pisac
Sporedni likovi - tetka, Hajrija, Nafija, Emina, Ismet. Ibrahim

Pisac Zija Dizdarevic - je ovdje pozitivan lik. Dok je bio dijete jesen mu je bila zlatna. Pisa je dobar i kao djecak i kao odrastao i zreo covjek.

 

Tetka - Pišćeva tetka se zove Emina i ona puno voli pisca. Ona je dobra. Opis Emine: „Eminine oči plamte tamnim sjajem. Toplo i prodišu te kose i kad me uhvati i stegne rukama u me bije vrućina mirišljava i teška

 

Mišljenje o pročitanoj pripovjetci - Priča mi se jako sviđa i ako je malo nejasna. Ima puno opisa i epiteta iako se jezik slabo razumije.


Jezičko – stilska izražajna sredstva
Epiteti - Zlatnu boju, rumeno crveno, zlatno more, rujne boje, sive i mučne jeseni, mirišljava vrućina, tamni sjaj.


Poredenje - kao zastori su te naprijed oborene kose, kao kriška lubenice, crnih kao zastor.

___________________________________

 

Zija Dizdarević - Prosanjane jeseni

 

Jeseni moga djetinjstva imale su zlatnu boju. Prospe mati iz desne ruke puno svijetlih iskara, čitavo more, pa se orne uhvate povrh drveća i dršću tako obasjane, mati me onda gladi lijevom rukom po kosi a ja rastem, dižem se sa zemlje, letim, a poda mnom i oko mene zlatno more. Vičem, klikćem, hvatam iskričave grančice, mekane su i ja se onda budim držeći Emininu ruku svojom i gladeći je. Tamo iza prozora prosule se rujne boje po kolačušama i bardaklijama, stabla dršću u oktobarskom suncu, boje tonu jedna u drugu, boje pjevaju i meni se čini da je sunce pozlatilo vrh Huzbašinog duda...

 

Danas, vidim, jeseni su sive i mučne – onda to nisam znao. Činilo mi se da se onim neuhvatljivim sunčevim zlatom daruju svatovi što su u te rane jeseni svake hefte jedni za drugima navirali. Djevojke iza demira sjede pa rade, savijaju se, tegle, čeznu, gore i mole mjesečinu da ih pošalje "u sreću".


U noćima sam slušao:

 

Mlad mjeseče – star putniče,
Šta si meni dara don'o?
Zlatne ključe zlatne sreće,
Zlatne ključe zlatne sreće,
Aman!

 

Onda dođe jesen pa odvodi po jednu.
– Udala se Hajrija.
– Ode i Nafija.
– Vasvu će noćas voditi.
– A more bit' i Eminu...


Danas se jeseni uvuku kradom, ko lopovi, zaobiđu kuće i djevojke i pobjegnu u magle a ništa ne donesu.


Zlatne jeseni moga djetinjstva bile su pune drhtanja i snova i po tome ih se sjećam...


Miruju i spavaju sokaci, dućani, zidovi, a žive demiri i mušepci. Eminine oči plamte tamnim sjajem kad joj kazujem kako su momci na Dragačama bacali kamena s ramena pa Ismet i Ibrahim šapnuli meni da će te noći kucnuti u pendžer, nek bude budna.


– Nikom drugom ne govori, je l' de nećeš? Haj, evo ti forinta pa kupi sebi šećerku, hajde!


Ližem bonbon, a Emina raspliće kose, debele kurjuke, pali joj do koljena, crni i teški.


– Tetka!
– Bau, bau-u!

 

Kao zastor su te naprijed oborene kose i lice se iza zastora ne vidi.


– Nemoj me pripadat', pozn'o sam te.
– Bau, bau-u, – približava se polako ispruženih ruku.
– N-e-emoj, kazaću materi! N-e-e-e!
– Bau!


Toplo i brzo dišu te kose i kad me uhvati i stegne rukama u me bije vrućina, mirišljava i teška. Draškaju me te kose, klize po licu, škaklje, omotavaju se oko mene, ja plačem pa se smiješim, pa smijem, pa vrištim, a Emina se sapliće u crnu prosutu svilu, diže je na rukama, i u tami osjećam joj samo oči.
– Jesu l' još šta porucili, kako je Ismet obucen, kazuj...
– Pu-u-usti, neću ti rijet' ništa – trzam joj pramenje, a ona se grči i drago joj. Po meni brzo prebiru uzbuđeni prsti.

 

Na opranom džamu od pendžera dan se rasprsnuo u hiljade blještavih sunčanih kristala i kroz Eminine vlasi ja nazirem dugu. Treperi ta duga i čas je beznadno daleko, do bola udaljena, neuhvatljiva, čas blizu, tu, na trepavicama. Po sredini prelomljena nekakvom tamnom linijom, duga je kao prosjak Huso Pelengir sa slomljenom nogom, klonuo pred hanom, ili je kao kriška lubenice; sad mi opet liči na materinu čekmedžu, okovanu raznobojnim i sjajnim metalom a po sredini napuklu.
Duga se igra i nestaje. Zabavljen njom, ja sam se za čas smirio pa onda ponovo udarih.
– Pu-u-sti me!


Bonbon mi ispade ili sam ga bacio. Počeh plakati bez suza.
– Šta se kmeziš evo ti druga forinta pa hajde i ne iđi mi više na oči kad si taki.


Bilo je tako blago u krilu sa glavom naslonjenom na gole mišice Emine. Ne mičem se.
– Iđi, kad ti kažem. Ne volim te.

 

Okrećem se ka prozoru. Duge nema više. Biva mi teško.
– Što me ćeraš? Neću tvoje forinte, eto!
– Biži od mene, idi!


Opet se ne mičem. Sad ću, sad, eto zaplakati. Jecam izistinski i već sa suzama, uvrijeđeno jecam. Jecam što nema onih razasutih kosa crnih kao zastor, jecam što me ničiji prsti ne škaklje, jecam, jer ne bije više ona vrelina u me, oči se Eminine ugasile, plačem što nema duge. I sve jače otimaju se grčevi iz mene.
– Šta ti je sad, što ne iđeš? Što plačeš?
– Jah-hah! Ti-i me go-oniš!
– Pa kad sam hoćeš da bježiš. Što si zanovijet'o?
– Nisam, ja-hah! Ti-i...

 

Smije se. Poslednji talasi plača kovitlaju se u grudima i bježe oslobođeni. Polako, neprimjetno, uvlačim se dublje u krilo. Tražim ruku što me je milovala.
– Lopove, što si taki!
– Hoću l' ostati s tobom, da ne iđem danas u školu.
– A jok, ićeš vala, vidi ti njega, ufatio fursat!
– Tetka, volim te, puno, ov'liko, hoću uza te da budem, kaži materi da ti trebam, da ne idem nikud, je l' de...
– Ama, hijanete...
– Je l' de, pa neću nikom kazati ono, a poslušaću te, hoću Allaha mi, šta god mi kazeš, uvijek ću te slušat'!
Licem gladim golu ruku i rame i grudi. U očima nada mnom pali se dragi, dobro znani taman sjaj.

 

Smiju se zategnuti rumeni obrazi dok mi govori:
– Šejtane, ostani, igraćemo se.


Prstima rasplićem pletenice, golicam vrat, tražim vlažna usta. Soba vri suncem i životom.

__________________________________

 

Zija - Zijah Dizdarević se rodio se 18. februara 1916. godine u prelijepoj Vitini od oca Šefkije i majke Selime iz fojničke porodice Salihagić. Po rođenju sina Rešada 1919. godine Šefkija je, kao sudski službenik, premješten u Fojnicu gdje su rođeni Nijaz (1920), Nusret (1922), Hasan (1924), Raif (1926), Faik (1929) i tri kćeri.

 

Osnovnu školu završio je 1926. godine u Fojnici, Nižu šerijatsku gimnaziju 1930. i Učiteljsku školu 1936. godine u Sarajevu. Tokom 1934. godine obolio je od tuberkuloze pluća, sa povremenim pogoršanjima, ali ga to nije spriječilo da nastavi školovanje. U Sarajevu nije mogao dobiti učiteljsko mjesto niti koje drugo zaposlenje zbog antirežimske političke aktivnosti. Iako nježan i bolestan, Zija nije klonuo duhom, zarađujući nasušni hljeb i kao fizički radnik. Prvi objavljeni književni radovi Halucinacije i Zapisi bolesnog čovjeka iz 1935. godine nagovijestili su veoma darovitog pisca.

 

Još kao učenik Učiteljske škole Zija se posvetio javnom radu. Od sredine januara do marta 1937. godine bio je skoro stalno pod nadzorom policije, kao istaknuti učesnik u štrajkovima u Srednjoj tehničkoj školi i Gazi-Husrev-begovoj medresi. U policijskim dosijeima ostalo je zabilježeno da se među istaknutim buntovnicima nalazio Dizdarević Zijah, sin Šefkije, rođen 1916. godine u Vitini , srez Ljubuški, sa boravištem u Fojnici, svršeni učitelj.

 

U septembru 1937. godine upisao se na pedagogiju i psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Iako krhkog zdravlja, za vrijeme studiranja se izdržavao od pisanja, davanja privatnih časova i sviranja na studentskim zabavama, u kafanama i noćnim lokalima. Izrazito nadaren za muziku, Zijo je jedno vrijeme bio prvi violinista u beogradskim pozorištima, a u znao je, onako, "za dušu", među drugovima, zasvirati i na gitari. Iz tog perioda su i dva Zijina portreta od Ismeta Mujezinovića.

 

U periodu od 1937. do 1941. godine napisao je pregršt nezaboravnih pripovjedaka i objavio ih u "Putokazu" (Bijeg Avdana Mujkića, Ramazanska noć) , "Pregledu" (Umiranja - iz ciklusa "Jeseni") i "Politici" (U bosanskoj kafani, Mujo telal, Pitanja nad kasabom, Abidagina ograma, Lukina odluka, Brko mi je prič'o, Mašo cjepar, Majka, Tifanova pobuna, Blago u duvaru, Otmica, Bude to, Prvi nemiri, Bošnjakluk Joze Čavara, Jesen u mojoj kasabi, Prosanjane jeseni, Jedan dan u mojoj kasabi, Naza vezilja, Brkina priča o kugi, Studeni putevi Mešana Ćore, Svjedok Mujo Tica, Zimska slika).

 

Iz beogradskih studentskih dana veže ga čvrsto prijateljstvo sa piscem Brankom Ćopićem. Kao jedan od potpisnika otvorenih pisama napredne beogradske studentske omladine, hapšen je i zatvaran u zloglasnoj Glavnjači.

 

Poslije bijega iz beogradskog zatvora u prvoj godini drugog svjetskog rata djelovao je kao ilegalac u Fojnici i Sarajevu. Dan prije odlaska u partizane, jedne februarske noći 1942. godine u sarajevskoj gradskoj kafani prepoznao ga je neki agent. Uhapšen je i u jednom transportu upućen u logor Jasenovac. S posljednjeg putovanja uspio je kriomice da se javi majci jednom dopisnicom iz Zenice. Bila je to posljednja pisana riječ pjesnikova.

 

Zijina majka i otac umrli su u maju 1943. godine u Fojnici, a dva brata, Hasan i Nusret, poginuli su u partizanima. Nijazija, Rešad, Faik i Raif zauzimali su poslije rata visoke i najviše političke i druge funkcije.

 

Svojim pričama Zijo je neprestano među nama.

 

Jedno od svojih najboljih djela "Bašta šljezove boje" Ćopić je posvetio Ziji uz čuveno pismo:

 

"Dragi moj Zija. Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.


Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluvo doba razgovara se samo sa duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac. Neka Zijo. Svak se brani svojim oružjem, a još nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone". 


Zija je živio svega 26 godina, više oskudno nego skromno, u grozničavom radu i učenju, ne žaleći sebe, kao da je znao da će živjeti kratko. Napisao je samo jednu do bola dirljivu zbirku priča Prosanjane jeseni. U autentičnosti likova naših "malih ljudi" izvornom bosanskom jeziku i poetskom iskazu u pričama o bosanskoj kasabi ostao je do danas nenadmašen. Dizdarevićeve proze odaju osobit poetski talenat, one su svojevrsne pjesme u prozi bez tradicionalističkog samodopadljivog stiliziranja ljepote i okolišenja oko motiva. U Zijinim pričama, punim tananih, osjećajnih zapažanja i slika, data je tipična bosanska kasaba, zamrla i gluha, zaboravljena.

 

Zija Dizdarević, književnik iz Vitine pokraj Ljubuškog, Ubijen u logoru Jasenovac, 1942.

 

Zija Dizdarević - Bošnjakluk Joze Čavara 

Zija Dizdarević - Jedan dan u mojoj kasabi

Zija Dizdarević - Jesen u mojoj kasabi

Zija Dizdarević - Majka

Zija Dizdarević - Pripovijetke  

loading...
6 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Zija Dizdarević - Prosanjane jeseni

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u