Zija Dizdarević - Jedan dan u mojoj kasabi lektira

Zija Dizdarević - Jedan dan u mojoj kasabi

Zija Dizdarević - Jedan dan u mojoj kasabi

 

U svim pripovjetkama sa tematikom iz bosanske kasabe prisutno je osjedanje tjeskobe. Dizdarevićev Ramiz u pripovijeci Jedan dan u mojoj kasabi se nadnio nad svoj život i želi da se nekako otrgne od takvog življenja, da izađe na drum širok i otisne se u svijet. Ali jedino što mu preostaje jeste da ponovo zađe po zadimljenim kafanama. Teško mu je tako izdržati, on se želi suprotstaviti stvarnosti i stalno je u neizvjesnosti jer stvoriti život drukčijim od onoga što ga on živi negiranje je trenutnog stanja. Međutim, Ramiza je stvarnost preuzela. Ona ga presipa iz kafane u kafanu, preplavljuje ga i on se tu teško snalazi. I njegova je požuda za mađaricom slična željama Andridevog Alije Đerzeleza. On je sanjalica u budnom snu kojem se često predaje, a realnost mu nameće odricanje od želje. U pripovijetkama gdje je prisutan, ved pomenuti, osjećaj tjeskobe, ljudi su usamljeni, svaki ponaosob živi posebnim "svojim životom" i svoje brige rijetko kad i rijetko kome povjerava. Dizdarević je u pripovijeci Jedan dan u mojoj kasabi približio psihološkoj analizi ličnosti koja budna sanja o ljepoti slobodnog života. Ova pripovijetka po svojoj strukturi približava se reportaži, što je u osnovi i manjkavost Dizdarevićevih proza. Dizdarević uživa u tzv. reporterskom izrazu pa samim tim nema ni mirnoće pripovijedanja što je prirodno očekivati kad su u pitanju priče iz bosanskih kasaba.


Bitna strukturalna - stilska karakteristika koja se odmah primjeduje u ovoj pripovijeci je prisustvo melanholije ali i šaljivog sadržaja što je Dizdarević uspio dobro ukomponovati u jednu priču. U početku je priča o dvojici stranaca koji izvode "nekakve majstorije" da bi na kraju uveo Ramiza u svijet mašte i dalekih putovanja.

 

Slika kasabe data je najčešde posredno, alegorijski i sa izraženom socijalnom notom. "A ljudi sjede nepokretni. Noge prekrštene, misli dosadno nejasne kao polubijeli dim što se provlači okolo. Lica se ne razaznaju, čalme i fesovi na čas se čudno izduže, protegnu, dobiju fantastične izglede, neko se iskašlje, a za "odžakom" zazveči džezva, Rasime, jednu i dva."


Vrijeme stoji, ljudi stoje, sve je statično. Ispijaju se kafe i svijaju cigare "tančice". Neka mrtvost vlada unaokolo, govor se vaja lijeno, samo ponekad se od usta otkine: "Jah, jah", pa opet zavlada beskrajna dosada.

 

Kako dovesti u nekakvu vezu dva oprečna pojma i podatke u Dizdarevićevom opisu bosanske kasabe. U pripovijeci, Jedan dan u mojoj kasabi, pisac opisujudi kasabu kaže da u njoj ima: "Dvadeset i pet kafana, između njih dudani, derhane prazne, bez glasa", a malo prije toga: "Grad ovaj živi tužno i zaboravljeno, kao da mu je vlasnik davno negdje umro." Paradoksalnost je sadržana u samoj činjenici u samoj činjenici da u kasabi ima dosta dudana i kafana, a da pravog života zapravo i nema. Sliku tog stanja potkrepljuje rečenicom: "Čaršija tupo zuri u prazno, lovi muhe po havi, dudan se s dudanom bezvoljno dovikuje, bolesno sunce leglo po prašini i miruje."

 

Zija Dizdarević - Jedan dan u mojoj kasabi

 

Grad ovaj živi tužno i zaboravljeno, kao da mu je vlasnik davno negdje umro. Dvadeset i pet kafana, između njih dućani", ćerhane prazne, bez glasa. Ponegdje čekić kucne. Zamišljen čovjek drži u ruci razvaljenu cipelu i gleda nekud poviše nje. Kao oli­njali psi što se povlače oko haremskih ograda, tako se javljaju brige u ovaj čas: blijede, nejake već i da ujedu a kamoli kriknu pobunom.

Ništa. Prastaro bosansko ništa.

 

Ramiz Sahačija, sa prigrnutim kaputom i rukama na leđima, izašao je iz Ibrahimove kafane, zazviždukao ni on ne zna šta i pogledao najprije desno. Eto, Šeho ni danas nije imao šta zaklati i mesara mu stoji zatvorena. Danko (onaj što može da podražava svačiji glas, ljudski i životinjski) lunja lijevo po ćerhanama i nudi besplatno svoju vještinu, plače k'o Zvonko i kukuriječe k'o pijetao, a niko mu se više i ne smije. Luka, sav pocrnio kidajući i čisteći svjetske pojate, odmjerio svojih sto koraka, pa kao i uvijek ushodao se u tom svom zamišljenom prostoru; stane kao da mu je najed­nom nešto sinulo, udubi se u iznenadnu misao pa opet udari u trk: sto koraka, okreni se, opet sto koraka, opet se okreni!

 

Privučen razgovorom nečijim, Ramiz se okre­nu lijevo. Fetfo i Jozo, pijani (već treći dan kako Fetfo pije i nekakav golem teret hoće da utopi u to pijenje), uvjeravaju istovremeno jedan drugog, ne slušajući i ne shvatajući se.

- Hele, nejsum! Neeej-sum! - naglašava oštro Fetfo klateći se. - Kad sam ja spao na to da ovu fuškiju od dinar pušim namjesto duhana, onda dragi moj, onda je to kijametski dan. Neeej-sum!

- Ma eto, kažem ti, vire mi, na koje god raskrš­će dođeš, vitar ti odnekle nanese nekakav smrad. Kažem ti...

- Nejsum! Ovo ti je propast i ja ne vjerujem više...

 

- Pasja vjera, nakazna misli neuzbudljivo Ramiz i polazi odmjereno, kao čovjek kome se ne žuri, prema Sadikovom hanu. Dva oštrača noževa, masni i crni od daleka puta, sjede u hanu i snishodljivo uvjeravaju radoznalost seljaka:

 

- Mi Nemci nismo, mi Slofenci smo, Jugoslofenci, mi...

 

Salko sjede do pendžera i upre čelom o staklo. Ona dva "Jugoslofenca" pokazuju nekakve majstorije, kako se jaje utjera u flašu i kako se dinar okreće bridom na vrh igle. U Salku dosada naras­ta do onog stepena kada čovjek počinje sa napreg­nutim izrazom kopati po sebi, tražiti kakvu zalutalu misao ili uspomenu. Sjedi on kod pendžera i zuri, a u toj njegovoj besposlici nema ničega što bi zatreslo sjećanje i probudilo uspavane misli. Od kuće i žene pobjegao je jutros u potajnoj nadi da će naići na kakav posao ili na kakav doživljaj, da će mu se makar nešto desiti, da će ga kogod upitati nešto lijepo a, eto, prošao je čaršijom triput, pro­mijenio pet kahvi, sve jednako zalud očekujući događaj.

 

- Pasja vjera, nakazna javi se u njemu s vre­mena na vrijeme čuđenje nad onim marifetlucima što ih oštrači izvode pred radoznalim seljakom, pa opet počne istrajno bludjeti duž čaršije. A sve je napolju tiho, smireno u ovom istom napregnutom očekivanju... Nešto se ipak mora desiti! Vazduh je tako miran pred oluju. Samo ako se pogled ih' misao za nešto uhvati...

 

Odozdo sa dna čaršije, iza zavijutka kod Golu­bove kafane, pomolila se zaprega: dva bijela, vilena konja, zeleno obojena kola na federe, "pašažera", i u njoj žena rasutih crnih kosa. Kočijaš puca kandžijom, konji bijesni, a sjajne kose vijore i Ramizu se u tom snu učini kao da između tih kosa oči gore, zapaljene...

 

Svako ostavi čekić i iglu i ljudi isturiše vrato­ve. Za jedan čas sve je stalo kao ošinuto. Zaustav­ljeni životi, kao podređeni nekoj zapovjedi, tog tre­nutka okrenuše se unazad. Grozničavo, brzo, kako se to može samo u panici jednog neizmjerno krat­kog vremena koje prijeti da će sad, odmah, proći, pobjeći – ljudi zaroniše u svoju prošlost tražeći ono svijetlo i lijepo, ono drago što su zakopali i sačuvali duboko u sebi kao rijetko blago. Poneseni vilovitim skokovima onih bjelaca i glasnom bojom nestale pašažere, misli su najednom povrvjele, mnogobrojne i bez reda. Neko se sjetio djetinjstva i Sudžukinih dudova, nekome iskrsnu polu-zaboravljeno putovanje kroz mjesečinu i noć, kad je krnata svirala a jaran tiho, turobno pjevao; neko doziva u pamet teferić na Lukama, dok je još kod nas bio tamburaški zbor i kolo se igralo, a neko zažali onako, pusto, za nečim što se nikako ne može odrediti ali je od toga srce puno i uzdah se priječi u grlu, pa guši.

- Eh...

 

I Ramiz se nadnio nad svoj život pa napeto, kao odgonetajući, gleda u jednu sliku: on u vojsci u Subotici, nedelja je, i Meho je s njim. Široka ulica u predvečerje. Na uglu stoji mađarica, crna, nasmijana i vjetar joj trese kose. I nikako ne može dalje da domisli. Kako je nestala ta nasmijana cura ili žena, staje od svega ostalo, pa poslije? Sto­ji tako na jednom mjestu, otvoren život Ramiza Sahačije i kroz taj otvor naslućeni su golemi, nez­nani prostori, široke ulice po svijetu i topla pred­večerja, žene bijelih nasmijanih zuba, putevi što tonu u drhtavu izmaglicu, ljudi... Iznenadna želja da se otkine, .da ode ma gdje, "glavom preko svije­ta", pokrenu se u njemu, diže se do grla i tu stade.

- Uh!...

 

A kad je drndanje onih kola sasvim umaknulo i sve opet postalo kao i prije, ljudi se, razbuđeni i sa nečim umornim na licima, vratiše na svoje crne polomljene stolice. Popravlja neko razvaljenu cipelu (jedinu u ovih petnaest dana), a Šehina mesara čami zaključana. Danko kukuriče, Luka tumara, Musa nosi vreću kukuruza na plećima. Izađe i Ramiz iz Sadikova hana, prigrnuo kaput a ruke bacio na leđa, pogledao desno i lijevo - u kojoj kafani još nije bio, - pa zazvižduka.

___________________________________

 

Zija - Zijah Dizdarević se rodio se 18. februara 1916. godine u prelijepoj Vitini od oca Šefkije i majke Selime iz fojničke porodice Salihagić. Po rođenju sina Rešada 1919. godine Šefkija je, kao sudski službenik, premješten u Fojnicu gdje su rođeni Nijaz (1920), Nusret (1922), Hasan (1924), Raif (1926), Faik (1929) i tri kćeri.

 

Osnovnu školu završio je 1926. godine u Fojnici, Nižu šerijatsku gimnaziju 1930. i Učiteljsku školu 1936. godine u Sarajevu. Tokom 1934. godine obolio je od tuberkuloze pluća, sa povremenim pogoršanjima, ali ga to nije spriječilo da nastavi školovanje. U Sarajevu nije mogao dobiti učiteljsko mjesto niti koje drugo zaposlenje zbog antirežimske političke aktivnosti. Iako nježan i bolestan, Zija nije klonuo duhom, zarađujući nasušni hljeb i kao fizički radnik. Prvi objavljeni književni radovi Halucinacije i Zapisi bolesnog čovjeka iz 1935. godine nagovijestili su veoma darovitog pisca.

 

Još kao učenik Učiteljske škole Zija se posvetio javnom radu. Od sredine januara do marta 1937. godine bio je skoro stalno pod nadzorom policije, kao istaknuti učesnik u štrajkovima u Srednjoj tehničkoj školi i Gazi-Husrev-begovoj medresi. U policijskim dosijeima ostalo je zabilježeno da se među istaknutim buntovnicima nalazio Dizdarević Zijah, sin Šefkije, rođen 1916. godine u Vitini , srez Ljubuški, sa boravištem u Fojnici, svršeni učitelj.

 

U septembru 1937. godine upisao se na pedagogiju i psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Iako krhkog zdravlja, za vrijeme studiranja se izdržavao od pisanja, davanja privatnih časova i sviranja na studentskim zabavama, u kafanama i noćnim lokalima. Izrazito nadaren za muziku, Zijo je jedno vrijeme bio prvi violinista u beogradskim pozorištima, a u znao je, onako, "za dušu", među drugovima, zasvirati i na gitari. Iz tog perioda su i dva Zijina portreta od Ismeta Mujezinovića.

 

U periodu od 1937. do 1941. godine napisao je pregršt nezaboravnih pripovjedaka i objavio ih u "Putokazu" (Bijeg Avdana Mujkića, Ramazanska noć) , "Pregledu" (Umiranja - iz ciklusa "Jeseni") i "Politici" (U bosanskoj kafani, Mujo telal, Pitanja nad kasabom, Abidagina ograma, Lukina odluka, Brko mi je prič'o, Mašo cjepar, Majka, Tifanova pobuna, Blago u duvaru, Otmica, Bude to, Prvi nemiri, Bošnjakluk Joze Čavara, Jesen u mojoj kasabi, Prosanjane jeseni, Jedan dan u mojoj kasabi, Naza vezilja, Brkina priča o kugi, Studeni putevi Mešana Ćore, Svjedok Mujo Tica, Zimska slika).

 

Iz beogradskih studentskih dana veže ga čvrsto prijateljstvo sa piscem Brankom Ćopićem. Kao jedan od potpisnika otvorenih pisama napredne beogradske studentske omladine, hapšen je i zatvaran u zloglasnoj Glavnjači.

 

Poslije bijega iz beogradskog zatvora u prvoj godini drugog svjetskog rata djelovao je kao ilegalac u Fojnici i Sarajevu. Dan prije odlaska u partizane, jedne februarske noći 1942. godine u sarajevskoj gradskoj kafani prepoznao ga je neki agent. Uhapšen je i u jednom transportu upućen u logor Jasenovac. S posljednjeg putovanja uspio je kriomice da se javi majci jednom dopisnicom iz Zenice. Bila je to posljednja pisana riječ pjesnikova.

 

Zijina majka i otac umrli su u maju 1943. godine u Fojnici, a dva brata, Hasan i Nusret, poginuli su u partizanima. Nijazija, Rešad, Faik i Raif zauzimali su poslije rata visoke i najviše političke i druge funkcije.

 

Zijo je živio svega 26 godina, više oskudno nego skromno, u grozničavom radu i učenju, ne žaleći sebe, kao da je znao da će živjeti kratko. Napisao je samo jednu do bola dirljivu zbirku priča "Prosanjane jeseni". U autentičnosti likova naših malih ljudi, izvornom bosanskom jeziku i poetskom iskazu u pričama o bosanskoj kasabi ostao je do danas nenadmašen.

 

Svojim pričama Zijo je neprestano među nama.

 

Jedno od svojih najboljih djela "Bašta šljezove boje" Ćopić je posvetio Ziji uz čuveno pismo:

 

"Dragi moj Zija. Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.


Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluvo doba razgovara se samo sa duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac. Neka Zijo. Svak se brani svojim oružjem, a još nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone". 

 

Zija Dizdarević, književnik iz Vitine pokraj Ljubuškog, Ubijen u logoru Jasenovac, 1942.

 

Zija Dizdarević - Bošnjakluk Joze Čavara

Zija Dizdarević - Jesen u mojoj kasabi

Zija Dizdarević - Majka

Zija Dizdarević - Pripovijetke

Zija Dizdarević - Prosanjane jeseni

loading...
6 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Zija Dizdarević - Jedan dan u mojoj kasabi

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u