Zija Dizdarević - Jesen u mojoj kasabi lektira

Zija Dizdarević - Jesen u mojoj kasabi

Zija Dizdarević - Jesen u mojoj kasabi

 

Kiša. Nestvarni kao mrlje na sivoj hartiji izgledaju ljudski likovi što rijetko i slučajno pretrče čaršijom.

 

Sipljivo disanje jeseni obuhvatilo je kasabu i samo jedan očajno dug, uporan i beskonačan zvuk prisutan je svuda, zvuk jeseni.

 

Pod Hašeminom strehom stoji Ganija, očiju široko otvorenih i uprtih u jednu tačku na zemlji, bosu nogu pružio tako da mu kapi sa strehe padaju tačno među prste, pa ukočen stoji i bulji.

 

Teku čaršijom potoci i potočići i odvlače izgubljeni pogled dječiji nekud u magle i kroz ravnomjerno kapanje odvijaju se događaji koje nikad niko nije doživio. Na gredi pod krovom siv golub stao na jednu nogu i rezignirano ćuti.

 

Prozor ovde danas prispjela morska žena ufaćena u jadranskom Moru stara 700 godina teška 120 kila šira neg dulja su dvije noge i su dvije ruke, ulaznica šta daš.

 

Kiša spira crvena slova a "morska žena" proviruje kroz prozor i sa izrazom beznadne ravnodušnosti zuri u blato. Nikoga nema. Tako prolaze, lutaju sati kasabom. Prokislo vrijeme čami po rahinjama i sokacima, djeca s ispruženim rukama dočekuju kapljice na dlanove i u rasprsnutoj kiši gledaju čudesne slike. Negdje jednolično zapijevaju čobanski glasovi: "Cakli, cakli, caklilo, vedri, vedri, vedrilo, puno polje ovaca, jedna ovca sirotica – daj Bože sunca!" Podne se s minareta kao s drugog svijeta jedva čuje i svi se ti zvuci utapaju u moćni, jesenski bezbojni ton kiše.


Niko nije primijetio onaj plakat sa crvenim slovima i čovjeka koji je doveo morsku ženu. Izgledalo je kao da je i njih progutala pustoš kasabske jeseni i kao da se ništa neće promijeniti. Došao je neko s vjetrovima i mokrinama, smjestio se u Perinoj praznoj magazi, prilijepio na zid crvenim slovima išarano ćage, i ništa. Prenoćio taj neko u napuštenom hanu iz kojeg je posljednji sapun prodat prije godinu dana (otada Pero uzalud prodaje taj svoj kućerak i priča svakom kako bi ga dao za hiljadarku), osvanuo, čekao, gledao, osluškivao, a mir pun nekog olovnog, nepodnošljivog zujanja širio se po prostoru i činilo se da grad bezglasno živi. Crvena slova nisu razderala tu tišinu i niko nije svratio da vidi to čudo od žene. I kad je poslije podne do izblijeđenog plakata stao pred šator sam vlasnik sa nesrazmjerno golemim šeširom na glavi i počeo nešto da viče, izgledalo je to prije očajnički vrisak, borba, otimanje od ovog svemoćnog mrtvila, od kiše, od toga jednog jedinog zvuka, negoli namamljivanje mušterija, i ljudi su se iz čuđenja zgledali tamo.

 

Ona morska žena pretvorila se u kornjaču u onom drugom oglašavanju. Dugo trubi taj čovjek na nekakav olupan lijevak izmišljajući najnevjerovatnije stvari, kreveljeći se silom i zaglušujući vlastiti glas što je zvučao nesnosno, prazno, a kod oglasa o toj nepoznatoj žabi, zaustavi se kakvo dijete ili besposlen seljak, zine u trubu, nasmije se smeteno ili vragolasto i vrteći sumnjivo glavom odlazi.
– He, dinar kila kukuruza, a ja njemu da dam...
– Morebit' da imaš šta i vidjet'...
– Jah.

 

I opet kiša i jesen. U suton čovjek sa golemim šeširom izbrojao je petnaest i po dinara zarade.
Došao i drugi dan. Polako glas cirkusantov gubio oštrinu i sve lakše i sve dublje tonuo. Umorno su izlazile iz lijevka riječi i nikog više nije čudilo što je ta žaba ili žena stara sedam stotina godina, niko to nije ni primjećivao. Samo su djeca bogzna odakle došla do novca i sa uzbuđenjem u široko otvorenim očima ulazila u tajanstvenu sobu s kornjačom. U noći "majstor" se jadao "kornjači":
– Eto, danas je palo svega devet dinara. Džabe dođosmo... A kako ćeš se dofatit' Kupresa po ovim božijim kišama, de? A kako 'š prezimit'?


Morska žena oborila glavu.
– Da nam se je kakogod dograbit' Dalmacije! Ovdje svijet ne more ni da se nasmije, niti paru ima.
– Eh...

 

Treći dan "majstor" je kroz lijevak naručivao kahvu od Suljage prijeko i dozivao nekakvo dijete.
– Mali, hej, hoćeš li mi kupit' cigara.


Pa je onda taj lijevak stajao položen pred vratima čitav dan. Kiše šibaju, krovovi se cijede i propuštaju, i brico Malik podmetnuo stari sahan da mu kišnica ne prokapljuje na sto, a čovjek iz cirkusa sjedi i hoće da se brije.
– Što ne vičeš na onu trubu, majstore.
– A što ću vikat' kad niko ne prilazi.
– Jah, ove kiše, i voće slabo rodilo, pa svijetu nije ni do čega.


Sutradan je "majstor" još jednom pokušao svojom vikom da oživi jesen. Glas mu je bio običan kao najobičnija stvar i ništa se nije promijenilo, pa je usred rečenice stao i ostavio trubu.


A onda ga jedno jutro nije bilo: u zoru skupio ceradu i otišao. I niko to ni primijetio nije.

__________________________________

 

Zija - Zijah Dizdarević se rodio se 18. februara 1916. godine u prelijepoj Vitini od oca Šefkije i majke Selime iz fojničke porodice Salihagić. Po rođenju sina Rešada 1919. godine Šefkija je, kao sudski službenik, premješten u Fojnicu gdje su rođeni Nijaz (1920), Nusret (1922), Hasan (1924), Raif (1926), Faik (1929) i tri kćeri.

 

Osnovnu školu završio je 1926. godine u Fojnici, Nižu šerijatsku gimnaziju 1930. i Učiteljsku školu 1936. godine u Sarajevu. Tokom 1934. godine obolio je od tuberkuloze pluća, sa povremenim pogoršanjima, ali ga to nije spriječilo da nastavi školovanje. U Sarajevu nije mogao dobiti učiteljsko mjesto niti koje drugo zaposlenje zbog antirežimske političke aktivnosti. Iako nježan i bolestan, Zija nije klonuo duhom, zarađujući nasušni hljeb i kao fizički radnik. Prvi objavljeni književni radovi Halucinacije i Zapisi bolesnog čovjeka iz 1935. godine nagovijestili su veoma darovitog pisca.

 

Još kao učenik Učiteljske škole Zija se posvetio javnom radu. Od sredine januara do marta 1937. godine bio je skoro stalno pod nadzorom policije, kao istaknuti učesnik u štrajkovima u Srednjoj tehničkoj školi i Gazi-Husrev-begovoj medresi. U policijskim dosijeima ostalo je zabilježeno da se među istaknutim buntovnicima nalazio Dizdarević Zijah, sin Šefkije, rođen 1916. godine u Vitini, srez Ljubuški, sa boravištem u Fojnici, svršeni učitelj.

 

U septembru 1937. godine upisao se na pedagogiju i psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Iako krhkog zdravlja, za vrijeme studiranja se izdržavao od pisanja, davanja privatnih časova i sviranja na studentskim zabavama, u kafanama i noćnim lokalima. Izrazito nadaren za muziku, Zijo je jedno vrijeme bio prvi violinista u beogradskim pozorištima, a u znao je, onako, "za dušu", među drugovima, zasvirati i na gitari. Iz tog perioda su i dva Zijina portreta od Ismeta Mujezinovića.

 

U periodu od 1937. do 1941. godine napisao je pregršt nezaboravnih pripovjedaka i objavio ih u "Putokazu" (Bijeg Avdana Mujkića, Ramazanska noć) , "Pregledu" (Umiranja - iz ciklusa "Jeseni") i "Politici" (U bosanskoj kafani, Mujo telal, Pitanja nad kasabom, Abidagina ograma, Lukina odluka, Brko mi je prič'o, Mašo cjepar, Majka, Tifanova pobuna, Blago u duvaru, Otmica, Bude to, Prvi nemiri, Bošnjakluk Joze Čavara, Jesen u mojoj kasabi, Prosanjane jeseni, Jedan dan u mojoj kasabi, Naza vezilja, Brkina priča o kugi, Studeni putevi Mešana Ćore, Svjedok Mujo Tica, Zimska slika).

 

Iz beogradskih studentskih dana veže ga čvrsto prijateljstvo sa piscem Brankom Ćopićem. Kao jedan od potpisnika otvorenih pisama napredne beogradske studentske omladine, hapšen je i zatvaran u zloglasnoj Glavnjači.

 

Poslije bijega iz beogradskog zatvora u prvoj godini drugog svjetskog rata djelovao je kao ilegalac u Fojnici i Sarajevu. Dan prije odlaska u partizane, jedne februarske noći 1942. godine u sarajevskoj gradskoj kafani prepoznao ga je neki agent. Uhapšen je i u jednom transportu upućen u logor Jasenovac. S posljednjeg putovanja uspio je kriomice da se javi majci jednom dopisnicom iz Zenice. Bila je to posljednja pisana riječ pjesnikova.

 

Zijina majka i otac umrli su u maju 1943. godine u Fojnici, a dva brata, Hasan i Nusret, poginuli su u partizanima. Nijazija, Rešad, Faik i Raif zauzimali su poslije rata visoke i najviše političke i druge funkcije.

 

Svojim pričama Zijo je neprestano među nama.

 

Jedno od svojih najboljih djela "Bašta šljezove boje" Ćopić je posvetio Ziji uz čuveno pismo:

 

"Dragi moj Zija. Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.


Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluvo doba razgovara se samo sa duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac. Neka Zijo. Svak se brani svojim oružjem, a još nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone". 


Zija je živio svega 26 godina, više oskudno nego skromno, u grozničavom radu i učenju, ne žaleći sebe, kao da je znao da će živjeti kratko. Napisao je samo jednu do bola dirljivu zbirku priča Prosanjane jeseni. U autentičnosti likova naših "malih ljudi" izvornom bosanskom jeziku i poetskom iskazu u pričama o bosanskoj kasabi ostao je do danas nenadmašen. Dizdarevićeve proze odaju osobit poetski talenat, one su svojevrsne pjesme u prozi bez tradicionalističkog samodopadljivog stiliziranja ljepote i okolišenja oko motiva. U Zijinim pričama, punim tananih, osjećajnih zapažanja i slika, data je tipična bosanska kasaba, zamrla i gluha, zaboravljena.

 

Zija Dizdarević, književnik iz Vitine pokraj Ljubuškog, Ubijen u logoru Jasenovac, 1942.

 

Zija Dizdarević - Bošnjakluk Joze Čavara

Zija Dizdarević - Jedan dan u mojoj kasabi

Zija Dizdarević - Majka

Zija Dizdarević - Pripovijetke  

Zija Dizdarević - Prosanjane jeseni  

loading...
3 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Zija Dizdarević - Jesen u mojoj kasabi

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u