Zija Dizdarević - Majka lektira

Zija Dizdarević - Majka

Zija Dizdarević - Majka

 

Sjećajući se mršavog lica, izblijeđenih dimija i blagog pogleda, od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, tekao je nelijep ženski život. Djeca bi jurila po ulicama, za konjima, preko trave i kamenja zaboravljajući otići pet puta na dan u džamiju i poslije bi očeve batine bile kraj radosti. Mati bi bila poslušna i kao i djeca plakala: "Svoj je otac, kad malo i udari... poljubi ga u ruku, pa klanjaj sinko", a na svaki udarac i jauk lice bi joj se trzalo i glvu bi okretala. Učiteljova šipka bila je duža od očeve.

 

Majka je uvijena u široko platno krila se od ljudi, kada bi u rijetkim trenutcima trebala proći ulicom. Ko bi god dolazio ženskog roda sve bi bile umotane. Ispijale bi kafu razgovarale o košuljama i pokorno zaklanjale lica kada bi otac prošao pored. Svake druge godine po jedno je djete pristizalo među braće i sestre. Majka bi tada obično ležala. "Samo ne znam zašto sam sve ćešće bivao mlaćen, zašto majčine oči postajahu dublje i zašto smo izjutra suh hjeb jeli... "Došlo je ljeto. Majka je sjedila na prozoru. Djecu je zabavljao zvuk koji im se sve više približavao. Fikret je imao zelene, kratke otrcane hlačice a majka je uporno udarala na prozor. Pred djecom se je stvorilo ogromno crno tijelo aždahe. To je bio automobil. Iza prozora se začuo silan i bezdanan urlik. Sve je bilo brzo kao tren. Vidjelo se kako malaksala ručica mahnu ispod točka. Auto je pregazilo Fikreta i zaustavilo se. Ljudi i djeca. Žagor. Užas. Iskrivljenih poluotvorenih usta bez marame izjurila je majka stala pognutih ruku nad zgnječenim tijelom. Zatim je došao otac. Stajao je zaprepašćen a kada je vidio majku nepokrivenu namrgodio se: - Zar ne vidiš da te vas dunjaluk gleda? Šta si izlazila bez vale? Unilazi! Sjećam se polazio sam "na škole". Mati je grcala ispraćajući me. - Pripazi sinko, grad je dušmanin. Ne iđi sredinom džade, satraće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj - da te, boj se, ne udari nista s krova, vego hajde nako, nako... Mati dalje nije znala. Ili nije mogla?...

 

Tema - U ovoj priči se govori o majci, njezinom životu i njezinim strahovima.

 

Ideja - Spoznaja teškog i surovog života pogotovo u tadašnjoj Bosni u patijarhalnom društvu.

 

Mjesto i vrijeme radnje - Kasabe blizu Fojnice, početkom dvadesetog vijeka.

 

Glavni lik - Majka (osjećajna, pokorna)

 

Kritički osvrt - Ljudi u ovim pričama, nose se s nekom krupnom riječju u sebi a nikako da je izgovori, da se pokrenu, da nešto učine, izmjene svoju životnu situaciju da im je pokreta, zdravlja, dinaike, pažnje, sunca, smijeha, radosti, tihe noći pune miline, rada koji donosi mir, opuštenosti koja ne boli, života koji bi zapjevao u čovjeku i čovjeka koji bi stvarno, zapjevao u tom životu ali toga nema. Ti likovi kao da su i zraka gladni. Ljudi su izgubili svoje juče i sutra.

___________________________________

 

Zija Dizdarević - Majka

 

Fabula

 

- U ovoj priči pisac se sjeća sebe kada je bio petnaest godina mlađi. Opisuje majku.

- Sjeća se isprebijanog, polomljenog djetinstva, nedoigrane igre, žene sakrivene u tami, očevog nemilosrdnog pogleda

- Sjeća se kada su njegovoj majci dolazile žene na kahvu i oni su mogli da ne smetaju po kući izaći na skokak.

- Sjeća se i ljeta i nečega što snažno i otegnuto dreknu tu-uu-uu, bilo je to auto koje je pregazilo Fikreta i zaustavilo se. U prašini se naziralo samo nešto zeleno.

-Iz kuće je izjurila majka i to je bio strahovit trenutak. Majka je imala bolan pogled. Došao je otac i izgalamio se na majku što je izašla nepokrivena.

 

Vrijeme radnje - Početak 20. stoljeća, ljeto

Mjesto radnje - Fojnica, kasaba

 

Tema - Majka njen život, privrženost i povezanost sa djecom te njena poslušnost prema dječakovom ocu. Mukotrpan život žene u patijarhalnoj sredini.

 

Ideja - Roditelje treba slušati pogotovo majku jer nas je ona rodila i ona nas najviše voli i brine se da bi imali što bolji život i ne želi u nekim trenutcima otkriti svoje suze. Svako zaslužuje jednaka prava; u ovom slučaju žena u odnosu na muškarca.

 

Likovi - Glavni - pisac,

Pomenuti - otac, bajro, fikret, majka,

 

Majka - U ovoj priči sve se vrti oko majke. Pisac je detaljno opisao i fizicki i psihićki: Citati o opisu majke: Stoji iza mene daleko, petnaest i visegodina daleko, prigušeno bosansko djetinstvo. Da li se sjećam! Bila je jedna kutija-soba, i po njoj išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Sjećam se: jurili smo po vršajevima za konjima preko trave i kamenja, kroz dječije razigrane prostore, zaboravljajući otići pet puta na dan u džamiju i - poslije su očeve batine bile svršetak radosti. Mati je sumorno poslušna i prigušena kao i mi suzila: "Svoj je otac, kad malo i udari, poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko", a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je okretala. Sjećam se majke: blijedila je. Sakrivena iza žalosnog crnog vela „vale" uvijena u široko platno - zar, krila se od ljudi kada je u rijetke dane, trebalo proći ulicom. Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i zara izjurila je mati pognutih ruku nad zgnječeno tijelo koje se prestalo trzati. Ja ne znam... gledao sam samo nju, nisam se micao i htio sam očajno sam htio da pobjegnem od tog strahovitog trenutka i duboko, duboko začinjala se luda misao: možda sve ovo nije ovako... nije istina. A majka je imala široko razrogačene oči. Okamenjen pogled bio je visoko visoko nad krvavom prašnjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se „utopili u taj bolan pogled".

 

Mišljenje o pripovjetci Majka - Ova pripovjetka mi se jako svidjela i jedna je od najljepših i ovoj lektiri bar po meni. U njoj je prikazan život koji su prije podnosile žene i djeca te očeva uloga koja je uvijek bila presudna. Radnja ove pripovjetke počinje negdje u polovini njenog cjelokupnog teksta rečenicom: "sjećam se:bijaše ljeto" dok na završetak odnosno kraj ima svega nekoliko rečenica. Ovaj uvod zapravo nije uvod za radnju: događaji ne slijede iza njega, a završetak ne predstavlja rasplet kao što bi trebalo. U ovoj pripovjetci pisac slikovito opisuje majku. Veoma su zanimljive veze između nekih riječi u ovoj pripo0vjetci. Primjer kutija-soba, a sa ovim riječima povezana je i riječ koja se ovdje često ponavlja riječ zid-duvar. Pripovjetka se zove „Majka" ali ipak u ovoj pripovjetci riječ je o piščevoj sudbini i sudbini tadašnjeg naroda. Ta sudbina je bolna i strahovita, ali ipak priča je jako dobra i poučna.

 

Epiteti - Napaćeno mršavo lice, izblijedjele dimije, blag pogled, crne poderane seoske košulje, zelene odaje, nemilosrdni pogled, savijena, žuta, opustjela ulica, stari zid, zelene kratke otrcane hlačice, beznadan urlik, zgnječeno tijelo, razrogačene oči, krvavom prašnjavom zemljom.

 

Poređenje - Brzo kao tren, kao da je u ušima odjekivao rezak slomljen krik, kao i za našeg avlijskog zida...

___________________________________

 

Zija Dizdarević - Majka

 

Sjećam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su dječije igre i crne poderane seoske košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku "zelene odaje" čamila je mati i krpila  

 

Stoji iza mene daleko, petnaest i više godina daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo.

 

Da li se sjećam? Bila je jedna kutija – soba, i po njoj išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, od jeseni do proljeća, u zidovima, među četiri zida, uzidan, tekao je nelijep ženski život.

Sjećam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su dječije igre i crne poderane seoske košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku "zelene odaje" čamila je mati i krpila.

 

Duvarevi tamni, u sjenci pili su krv iz ženskih obraza.

 

Sjećam se: jurili smo po vršajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz dječije razigrane prostore, zaboravljajući otići pet puta na dan u džamiju i – poslije su očeve batinebile svršetak radosti. Mati je sumorno poslušna i prigušena kao i mi, suzila: "Svoj je otac, kad malo i udari... poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko", a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je okretala.

 

Isprebijano, polomljeno djetinjstvo, neodigrane igre, žena sakrivena u tami i očev nemilosrdni pogled. Stražarska sablja što je goropadno gonila kroz sokake... Rasli smo.

 

– Da mi se nijesi maknuo ispred kuće. Jes' čuo? Nemoj da te ja špruljom (šipkom) pitam đe si bio! A sad – abdest pa namaz.

 

Zid pred sitnim dječijim željama.

 

Učiteljeva šipka bila je duža od očeve, a djeca su u školi zaplašeno šutila. Moj plač...

 

Sjećam se majke: blijedila je. Sakrivena iza žalosnog crnog vela, "vale", uvijena u široko platno, zar, krila se od ljudi kada je u rijetke dane trebalo proći ulicom. Kroz naš "halvat" prolazile su tetke, daidžince, nane, babe, žene i žene, donosile na licu mrke vale, u zjenicama pokornost. Ispijale su kahve, razgovarale o košuljama i smjerno zaklanjale lica kada bi otac naišao.

 

Čuđah se: jesu li imale oca. Jesu li ikad bose skakale po livadama?

 

Tada smo smjeli, da ne smetamo po kući, izići na sokak. Igrali smo se pred kućom i čežnjivo zurili u daleke vrhove brda što se miluju sa oblacima.

 

I rasli smo.

 

Svake druge godine po jedno dijete došlo bi među nas. Majka bi tada obično ležala. Samo ne znam zašto sam sve češće bivao mlaćen, zašto majčine oči postajahu dublje i zašto smo izjutra suh hljeb jeli...

 

Žene su ipak dolazile. I igre s njima. Igre: klis, "top", ćiza, prašina. Bježali smo iz odaja na sokak i od kamenja pravili snove. Zaborave.

 

Da. Četiri su jabuke u našoj avliji, petnaest puta su odonda cvale, a ja ne znam pravo je li se baš tada pretrgnulo moje djetinjstvo.

 

Sjećam se: bijaše ljeto. Na prozoru, iznad prašine u kojoj smo sjedili, bila je majka. Savijena ulica u suncu, žuta, opustjela, zabavljala se sa nama. Jedan stari zid nagnuo se nad kulu od kamenčića koju je Fikret lijepio okvašenom prašinom. Tiho i vruće.

 

Onda nešto snažno i otegnuto dreknu. Čudno! Čekali smo da ponovo počne. I čusmo: tuuu- uu! tu-u-u! dva puta.

 

– Baš k'o truba u Ante Micinog, – otkrio je Bajro.

– Nije, vala, veg' k'o kad Mešan pjeva. Eno...

– Tu-uu-uu! tuu-uu!

 

Zabavljalo nas je, a bilo je sve bliže. Kao iza našeg avlijskog zida. Sjedeći u prašini okretali smo glave prema zvuku.

 

Zašto je mati tako uporno udarala na prozor.

 

... Fikret je imao zelene, kratke, otrcane hlačice...

 

A odjednom pred nama je ogromno crno tijelo aždahe.

 

Ili nemani. Sunce je blještalo iz staklenih očiju koje su išle na nas. Sasvim blizu... bliže.

 

Očajno brzo! Tuu!

 

– Tonobil! – prestrašeno je skočio Bajro.

 

Ne znam da li se iza prozora začuo silan i beznadan urlik. Ni šta je bilo sa kulom od kamenja. Jesu li Fikret i Bajro, bili sa mnom ili nisu? Tek kad se pribih uza zid i kad ga osjetih pod noktima, zgrčene ruke, sjetih se...

 

Sve je to bilo brzo kao tren. Okrenuo sam se. Vidjeh još samo kako malaksalo ručica mahnu ispod točka. Kao da je u ušima odjekivao rezak slomljen krik.

 

Guši u grlu. čije je to srce onako lupalo.

 

Auto je pregazio Fikreta i zaustavio se. U prašini sam nazirao zelene... nešto zeleno. Ljudi i djeca. Zagor. Užas.

 

Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i žara izjurila je mati i stala pognutih ruku nad zgnječeno tijelo koje se prestalo trzati. Ja ne znam... gledao sam samo nju, nisam se micao i htio sam, očajno sam htio da pobjegnem od tog strahovitog trenutka i duboko, duboko začinjala se luda misao: možda sve ovo i nije ovako... nije istina.

 

A majka je imala široko razrogačene oči. Okamenjen pogled bio je visoko nad krvavom prašnjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se utopili u taj bolan pogled. Ja se ne sjećam da lije, najzad bilo sunca i prašine i auta i ljudi, ali znam da je bila, i u meni još uvijek kao teret da počiva beskrajno rječita ukočenost majčinih očiju.

 

Zatim je došao otac. Stajao je zaprepašten, malo ćutao, onda vidjevši majku nepokrivenu namrgodio se:

 

– Zar ne vidiš da te vas dunjaluk gleda. Šta si izlazila brez vale. Unilazi.

 

***

Sjećam se: polazio sam "na škole". Mati je grcala ispraćajući me:

 

– Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne idi sredinom dade, satraće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, vego hajde 'nako, 'nako...

 

Dalje nije znala. Ili nije mogla?

__________________________________

 

Zija - Zijah Dizdarević se rodio se 18. februara 1916. godine u prelijepoj Vitini od oca Šefkije i majke Selime iz fojničke porodice Salihagić. Po rođenju sina Rešada 1919. godine Šefkija je, kao sudski službenik, premješten u Fojnicu gdje su rođeni Nijaz (1920), Nusret (1922), Hasan (1924), Raif (1926), Faik (1929) i tri kćeri.

 

Osnovnu školu završio je 1926. godine u Fojnici, Nižu šerijatsku gimnaziju 1930. i Učiteljsku školu 1936. godine u Sarajevu. Tokom 1934. godine obolio je od tuberkuloze pluća, sa povremenim pogoršanjima, ali ga to nije spriječilo da nastavi školovanje. U Sarajevu nije mogao dobiti učiteljsko mjesto niti koje drugo zaposlenje zbog antirežimske političke aktivnosti. Iako nježan i bolestan, Zija nije klonuo duhom, zarađujući nasušni hljeb i kao fizički radnik. Prvi objavljeni književni radovi Halucinacije i Zapisi bolesnog čovjeka iz 1935. godine nagovijestili su veoma darovitog pisca.

 

Još kao učenik Učiteljske škole Zija se posvetio javnom radu. Od sredine januara do marta 1937. godine bio je skoro stalno pod nadzorom policije, kao istaknuti učesnik u štrajkovima u Srednjoj tehničkoj školi i Gazi-Husrev-begovoj medresi. U policijskim dosijeima ostalo je zabilježeno da se među istaknutim buntovnicima nalazio Dizdarević Zijah, sin Šefkije, rođen 1916. godine u Vitini , srez Ljubuški, sa boravištem u Fojnici, svršeni učitelj.

 

U septembru 1937. godine upisao se na pedagogiju i psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Iako krhkog zdravlja, za vrijeme studiranja se izdržavao od pisanja, davanja privatnih časova i sviranja na studentskim zabavama, u kafanama i noćnim lokalima. Izrazito nadaren za muziku, Zijo je jedno vrijeme bio prvi violinista u beogradskim pozorištima, a u znao je, onako, "za dušu", među drugovima, zasvirati i na gitari. Iz tog perioda su i dva Zijina portreta od Ismeta Mujezinovića.

 

U periodu od 1937. do 1941. godine napisao je pregršt nezaboravnih pripovjedaka i objavio ih u "Putokazu" (Bijeg Avdana Mujkića, Ramazanska noć) , "Pregledu" (Umiranja - iz ciklusa "Jeseni") i "Politici" (U bosanskoj kafani, Mujo telal, Pitanja nad kasabom, Abidagina ograma, Lukina odluka, Brko mi je prič'o, Mašo cjepar, Majka, Tifanova pobuna, Blago u duvaru, Otmica, Bude to, Prvi nemiri, Bošnjakluk Joze Čavara, Jesen u mojoj kasabi, Prosanjane jeseni, Jedan dan u mojoj kasabi, Naza vezilja, Brkina priča o kugi, Studeni putevi Mešana Ćore, Svjedok Mujo Tica, Zimska slika).

 

Iz beogradskih studentskih dana veže ga čvrsto prijateljstvo sa piscem Brankom Ćopićem. Kao jedan od potpisnika otvorenih pisama napredne beogradske studentske omladine, hapšen je i zatvaran u zloglasnoj Glavnjači.

 

Poslije bijega iz beogradskog zatvora u prvoj godini drugog svjetskog rata djelovao je kao ilegalac u Fojnici i Sarajevu. Dan prije odlaska u partizane, jedne februarske noći 1942. godine u sarajevskoj gradskoj kafani prepoznao ga je neki agent. Uhapšen je i u jednom transportu upućen u logor Jasenovac. S posljednjeg putovanja uspio je kriomice da se javi majci jednom dopisnicom iz Zenice. Bila je to posljednja pisana riječ pjesnikova.

 

Zijina majka i otac umrli su u maju 1943. godine u Fojnici, a dva brata, Hasan i Nusret, poginuli su u partizanima. Nijazija, Rešad, Faik i Raif zauzimali su poslije rata visoke i najviše političke i druge funkcije.

 

Zijo je živio svega 26 godina, više oskudno nego skromno, u grozničavom radu i učenju, ne žaleći sebe, kao da je znao da će živjeti kratko. Napisao je samo jednu do bola dirljivu zbirku priča "Prosanjane jeseni". U autentičnosti likova naših malih ljudi, izvornom bosanskom jeziku i poetskom iskazu u pričama o bosanskoj kasabi ostao je do danas nenadmašen.

 

Svojim pričama Zijo je neprestano među nama.

 

Jedno od svojih najboljih djela "Bašta šljezove boje" Ćopić je posvetio Ziji uz čuveno pismo:

 

"Dragi moj Zija. Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.


Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluvo doba razgovara se samo sa duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac. Neka Zijo. Svak se brani svojim oružjem, a još nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone". 

 

Zija Dizdarević, književnik iz Vitine pokraj Ljubuškog, Ubijen u logoru Jasenovac, 1942.

 

Zija Dizdarević - Bošnjakluk Joze Čavara

Zija Dizdarević - Jedan dan u mojoj kasabi

Zija Dizdarević - Jesen u mojoj kasabi

Zija Dizdarević - Pripovijetke

Zija Dizdarević - Prosanjane jeseni 

loading...
8 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Zija Dizdarević - Majka

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u