Vjenceslav Novak - Pripovijest o Marcelu Remeniću

Remeniću zanimljiva je priča o čovjeku koji je cijeli svoj život podredio vanjskom izgledu i proučavanju mode. Vjencelsav Novak je Marcela Remenića opisao kao čovjeka koji je u raznim krojevima odijela nalazio pravu umjetnost i svrhu življenja.

Kratak sadržaj - Pripremala se zabava koju je za svoje članove organizirala mjesna čitaonica kada je kao munja iz vedrog neba stigla vijest da je Marcel Remenić... U ovom trenutku čitatelj još uvijek ne može saznati što se dogodilo, nego mora čitati dalje.

Slijedi opis Marcela i njegova načina života. Jedino što ga je zanimalo u životu bilo je da nabavi nova odijela i to po najnovijoj modi. Dok je čitao novine uvijek je pridržavao dva lista o modi na koje se najviše znao usredotočiti.

Na važan dan kojim pripovijest započinje nedostajala su mu još tri mjeseca da navrši trideset i pet godina života. Bio je to čovjek srednjeg visine i stasa, koji je u svakom trenutku bio odlično odjeven, uvijek dostojanstven te s velikim oprezom rukovao štapom. Imao je bujnu plavu kosu s uvojcima, lijepo gojeni brk, uvijek ozbiljna lica te zamišljena pogleda.

Činilo se kao da su se u tom čovjeku cijelo vrijeme vrtile velike ideje, a što potvrđuje i njegovo ponašanje kada je neprekidno ispod oka proučavao ponašanje drugih ljudi. Zasigurno se pitao što ostali misle o njegovom načinu odijevanja, cipelama, šeširu i ovratniku.

Marcel kada bi se našao u većem društvu nije se upletao ni u jedan razgovor, pa ni onda kada bi se pričalo o ženama i politici. Njegovu prisutnost tražila su samo društva gdje bi se netko barem malo dotaknuo odijela i mode. Bili su to trenuci kada bi se Marcel trgnuo iz zamišljenosti. Društvo ga je na taj način htjelo navesti, a da on toga uopće nije bio svjestan, da skine ovratnik i svima pokazuje.

Tako se jednom neko društvo kladilo da će uspjeti navesti Marcela da se skine i cijelom društvu pokaže svoje gaće. Opklada je na kraju uspjela kada je jedan od znatiželjnih upitao Marcela je li istina da na sebi ima svilene gaće.

Što je Marcel bio po zanimanju? Zapravo ništa, a u pripovijetki stoji naziv "privatijer". Marcel je od svog oca naslijedio služavku Ružu i trideset tisuća forinti u gotovini. Nije sigurno tko je koga naslijedio jer je Ruža bila stara žena, koja se u posljednje vrijeme počela gubiti i govoriti da ima šezdeset umjesto pedeset godina.

Marcel je želio izbjeći nepotrebne brige pa je uložio naslijeđeni novac u štedionicu i tako godišnje dobivao 12 stotina kamata. Za deset forinti je iznajmio sobu s kuhinjom i predsobljem, a dobivao je još dvadeset forinti mjesečno za potrebnu opskrbu i za Ružu.

Ostatak koji mu je ostao kada je odbio pretplatu za sve modne novine, otišao je na nabavu novih šešira, cipela, ovratnika i odijela. Ruža nije dobivala novac, a ona i Marcel su imali odnos kao baka i unuk ili majka i sin.

Dok je soba pripadala Marcelu, Ruža je imala kuhinju i predsoblje. U kuhinji se cijelo vrijeme zabvaljala čisteći njegova odijela, dok se u predsoblju nalazila zbirka četki uz pomoć kojih je čistila odijela.

Marcel je mijenjao odijela svaki dan po tri ili četiri puta. Jednostavno nije bilo pravila koliko će se puta dnevno preodjenuti. To je sigurno ovisilo o njegovu trenutnom osjećaju.

Odijela je nabavljao od krojača iz Beča, za kojeg je smatrao da je rođeni umjetnik i da je sigurno barem jednog proljeća slušao anatomiju na fakultetu prije nego što se upustio u ozbiljan i odgovoran posao krojača. Osim Beča Marcel je surađivao s brojnim s brojnim velegradskim tvrtkama.

Cipele su tako dolazile iz Graca, pa se tako kod njega u ormaru moglo naći sivih, crnih, zelenih i žutih cipela. Unatoč brojnim modelima smatrao je da su mu cipele bile tijesne i zbog toga je imao problema s kurjim očima. Kada bi se zaboravio, ponekad bi se obratio svojim cipelama moleći da mu ne čine nažao, ali one su i dalje bile uporne. Cipele su bile lijepe, ali unatoč tome Marcel je znao imati suzne oči.

Nakon opisa središnjeg lika, slijedi objašnjenje što se zapravo dogodilo. Marcel je živio u malom provincijalnom gradiću gdje je čitaonica odlučila organizirati malu domaću zabavu. Društvom se pronijela vijest da će na zabavu doći i gđa podžupanica. Iako je cijenjena gospođa rekla kako ju veseli što će zabava biti opuštena i slobodna, brojne gospođe i gospođice se više nisu mogle pojaviti u bilo kakvim haljinama, a gospoda su morala paziti da na sebi imaju cilindar i frak, a ne obične salonske kapute.

Odbor je donio odluku da cijenjenu gospođu trebaju dočekati dva člana na ulazu u zgradu, dok ju je na ulazu u dvoranu trebao pričekati predsjednik s jednim članom odbora. Gosti su dobili upute da nitko ne smije prvi zaplesati dok to prvo ne učini podžupanica. Ona je prva trebala otvoriti ples. Svi su odlučili poslušati. Jedino nije bilo sigurno tko će otvoriti ples sa cijenjenom gospođom.

Javila su se dvojica potencijalnih kandidata, pristav kotarske oblasti i pristav kotarskog suda. Dvojica nisu mogla u isti tren plesati s plesačicom, a kako niti jedan od kandidata nije htio popustiti, odjednom se iz gomile izdvojio Marcel Remenić. Kada mu je odbor dojavio odluku nije se mogao odmah snaći, a nakon što je shvatio što se dogodilo počeo je stiskati ruke obojici jer nije mogao dočekati, pa je sav uzbuđen počeo govoriti... "Kako su ga obvezali, ali da se svejedno zahvaljuje"...

Dva dana je Marcel razmišljao samo o tome koje će odijelo staviti na sebe jer nije bilo svejedno u kakvoj će se odori pojaviti na zabavi, gdje će prvi zaplesati s gospođom podžupanovom. Nije bio zadovoljan ničim što je odabrao jer se ispostavilo kako su za najbolju kombinaciju nedostajale prave hlače.

A imao je razne modele hlača, ali njemu je nedostajala nijansa koja bi se tako savršeno uklopila uz kravatu od svilenog atlasa i plavog kamena iz zaručničkog prstena njegova djeda te uz sjajne lakirane cipele i crni kaput. Nije imao puno vremena za razmišljanje jer je zabava bila za deset dana.

Kod krojača u Beču je naručio hlače, iz tvornice u Grazu naručio je lakirane cipele broj 47 umjesto 48 jer je to bila mjera njegove noge i od jedne tvrtke kravatu od svilenog atlasa. Cipele i kravata su došle dva dana prije zabave, ali hlača još nema. Poslao je brzojav u Beč nadajući se odgovoru kako hlače mogu stići na vrijeme. Ubrzo je stigao odgovor kako su hlače poslano ekspresnom poštom i na kraju su stigle u predvečerje dana kada se trebala održati zabava.

Nije se mogao prestati diviti ljepoti hlača, prelijevanju boja i čudesnom kroju. Skinuo ih je i prebacio preko stolice te nastavio promatrati. Pored hlača odražavala se ljepota kravate, koju kao da je složio najbolji umjetnik na svijetu. Ali više nije bilo toliko vremena i trebalo se pripremiti za zabavu.

U tom je trenutku u sobu ušla Ruža noseći u jednoj ruci pribor za jelo, a u drugoj malu zdjelu u kojoj se nalazilo jušno jelo od mesa. Marcel je sjedio pred ogledalom i namještao dlačicu po dlačicu brka dok je Ruža pripremala obrok. Odjednom se čulo udaranje vilice i noža, a Ruža je samo čula očajan krik Marcela.

Ruži nije bilo jasno što se dogodilo sve dok nije pogledala bolje i primijetila da iz zdjele iz njene lijeve ruke curi jušni sok i to po Marcelovim hlačama. Marcel se već našao pored Ruže i samo bespomoćno promatrao kako se po remek-djelu od hlača spušta gusta tekućina. Otvorio je usta od šoka, ostao ukočen i usmjerenog staklenog pogleda prema starici samo se srušio. Umro je od srčanog udara na dan zabave gdje je imao otvoriti ples s počasnom gošćom.

Vrsta djela - pripovijetka

Mjesto radnje - Marcelova kuća, mjesna čitaonica

Likovi - Marcel Remenić, Ruža

___________________________________

Vjenceslav Novak bio je glazbeni kritičar, romanopisac, pedagog, publicist i novelist. Rođen je 11. rujna 1859. godine u Senju, a imao je samo sedam godina kada je ostao bez oca. U Senju je završio osnovnu školu, a gimaziju u Senju i Gospiću.

Nakon srednjoškolskog obrazovanja, krenuo je prema Zagrebu i tamo završio učiteljsku školu. Nedugo nakon završetka školovanja vratio se u Senj gdje je nekoliko godina radio kao učitelj, a onda se zbog velikog dara za glazbu zaputio prema Pragu budući da je dobio stipendiju za studiranje. Studij u Pragu je trajao tri godine i nakon toga se 1897. godine vratio u Zagreb te počeo raditi kao profesor glazbe na Učiteljskoj školi.

Vjenceslav nije imao lagan život jer je još u mladosti bolovao od teške bolesti tuberkuloze, a kako je imao brojnu obitelj, velik dio vremena je samo pisao kako bi prehranio sebe i svoje. Tako je od 1881. godine kada je objavljenja njegova pripovijetka Maca stvarao sve do kraja svog života. Umro je 20. rujna 1905. godine dok je dovršavao tekst.

Napisao je puno pripovijedaka i par romana. Vjenceslav Novak se smatra jednim od prvih pisaca u Hrvatskoj koji se u svojim djelima usredotočio na društvene nepravde, koje su pogodile studente, siromašne stanovnike, ribare i đake.

Najpoznatija djela su: U glib, Nezasitnost i bijeda, Pod Nehajem, Iz velegradskog podzemlja, Posljednji Stipančići, Tito Dorčić i Pavao Šegota...

Vjenceslav Novak - Iz velegradskog podzemlja

Vjenceslav Novak - Poslednji Stipančići

Vjenceslav Novak - Poslednji Stipančići - esej

Vjenceslav Novak - Tito Dorčić

Vjenceslav Novak - U glib