Vjenceslav Novak - Poslednji Stipančići - esej

Primjer školskog eseja prema zadanom tekstu 

... I koliko je to njezino čeznuće za odličnim društvom i zabavama što bi ih sad građani a sad časnici davali, bilo neobuzdano, opet ga je neumoljivo sapinjala tvrdokorna vlast oca. Nije htio ni da čuje za kakove izdatke na njezina odijela igdjekada upravo surovo uskraćivao i neznatne troškove što bi ih za nju mati od njega tražila.

Da uskrati novac, on bi našao sto razloga i napokon predbacivao Valpurgi da je iskvarila to dijete puštajući mu preko očevoga znanja koješta na volju. - Htio je pako da Lucija boravi u njegovoj sobi te mu čita, a on je podučava, kako bi tvrdio, u onome što će joj danas-sutra vrijediti daleko više nego misli na kojekakve ludorije što ih može da zamisli ženska ispraznost. Nelijepo, zlobi nalik čuvstvo proti ocu mučilo bi gdjekad Luciju, a to nije mogla da zataji ni njemu ni majci.

Izravno mu toga dašto nije smjela reći; ali je Stipančić pogađao da je njezina pokornost i uslužnost prema njemu usiljena. Majci pako nije skrivala to svoje čuvstvo naspram ocu; kad bi joj rekla da otac želi neka dođe u njegovu sobu, smračila bi lice: - Iclem kad moram. Ali da znate kako mi teško teku časovi u očevoj sobi, vi me ne bi nikada gore slali.
- Vidiš, Lucijo, a on želi samo da s njime razgovaraš.
- Ja ne umijem da s njime razgovaram.
- Zašto si takova? I otac se na te tuži da sjediš uza nj kao tuđa i samo ga mučiš svojom upornom šutnjom.
- Velim vam, kad sam sama uza nj, meni su svezana usta. Što bih s njime govorila, kad znam da mi nije pravedan? Zar nisam odrasla pa i danas još zatvorena u ovim tamnim sobama kao u samostanu? Neka pogleda moje vršnjakinje kakvi im je život, pa će vidjeti govorim li pravo.

I Valpurga je bila o tom uvjerena, ali je htjela da Luciju priljubi ocu, jer on je još uvijek najradije njoj spočitavao da nije umjela dati Luciji odgoja te nema u sebi nikakvih nježnijih osjećaja već je odrasla divlja i surova kao gorštakinja.   

Život Lucije Stipančić pravi je primjer tragične sudbine žene koja bi htjela biti moderna, ravnopravna, snažna. Tragedija navire iz suprotnosti: s jedne strane nalazi se Lucijina mladost, mladenačka htijenja, zanosi, emocije, a s druge strane je očev patrijarhalni ledeni stav prema ženskim pravima i mogućnostima, iz kojeg proizlazi i nepravedno različit odnos prema vlastitoj djeci.

Sinu treba dati sve. Kćer nema nikakvih prava jer ona je "ženski" slaba", nesposobna za velike, "muške" stvari. Njeno je mjesto u kući, oko kuhinje, a dužnost joj je da sluša glavu obitelji, bio to njen otac ili neki budući "muž". Takve stavove možemo iščitati iz misli i razgovora Ante Stipančića, duboko svjesni da ti stavovi ni danas nisu samo prošlost. Lucija Stipančić je dakle "višak", na nju ne treba trošiti. "Da uskrati novac, on bi našao sto razloga...". Monstruozno je to što Ante Stipančić očekuje da ga kćer poštuje i voli.

Ljutit je što ona ne želi usvojiti njegove "prave" vrijednosti: - Htio je pako da Lucija boravi u njegovoj sobi te mu čita, a on je poučava, kako bi tvrdio, u onome što će joj danas - sutra vrijediti daleko više nego misli na ludorije što ih može da zamisli ženska ispraznost. Možemo li razumjeti Antu Stipančića? Možemo njegove razloge staviti u kontekst vremena i mjesta u kojem živi. Možemo razumjeti da je i on odgojen u takvom patrijarhalnom društvu i obitelji, pa nije ni mogao drugačije misliti. Možemo shvatiti i taj njegov podcjenjivački odnos prema ženskom rodu kao proizvod njegovog i svih prošlih vremena. S druge strane, nikako ne možemo opravdati njegov nepravedno nejednak i emocionalno suprotan odnos prema djeci. Uz sve navedene okolnosti (patrijarhalni odgoj, društvo), ta emocionalna "šepavost" Ante Stipančića nema opravdanja i čini ga glavnim krivcem propadanja obitelji Stipančić. Kakva je u svemu tome uloga majke Valpurge Stipančić? Valpurga zapravo funkcionira u tom nepravednom svijetu. Ona se uklopila u Stipančićevu viziju žene. U njenom liku svakako ne možemo pronaći ni naznake modernog i naprednog, ali njen lik nam je ipak draži jer ona pokazuje podjednake osjećaje prema djeci.

Luciju nastoji zaštititi od očeve hladnoće, koliko to može, u okviru mogućnosti kakve je autor romana tom liku zadao. Njen je grijeh upravo u tom nedostatku ikakve pobune. Tu je i njezina krivnja za tragičnu sudbinu Lucije, svoju vlastitu, pa i cijele obitelji. Lucija nema taj nedostatak. Ona protestira protiv očeve nepravednosti onim oružjima koje ima: „I otac se na te tuži da sjediš uza nj kao tuđa i da ga mučiš svojom upornom šutnjom". Ipak, Lucija je zastala na pola puta. Ona primjećuje moderno i novo oko sebe , ali nema snage da pobunu protiv očeva autoriteta izvede do kraja:

- I koliko je to njezino čeznuće za odličnim društvom i zabavama što bi ih sad građani a sad časnici davali, bilo tvrdokorno, opet ga je neumoljivo sapinjala tvrdokorna vlast oca.

Vjenceslav Novak stvorio je Luciju kao lik kojem zapravo nisu dane nikakve mogućnosti da "pobijedi", a na borbu je osuđena jer joj je dana svijest i pamet da vidi „bolje" i da osjeća potrebu za tim. Ona "vidi" budućnost oko nje, ali u toj budućnosti ne živi i ne može živjeti. Iz perspektive njezina oca, sve ono što Lucija želi, je ispraznost i grijeh.

Tako Ante Stipančić igra ulogu "boga" jer mu je dodijeljena od društva i Valpurge. Lucija i Juraj bili bi u tom kontekstu „djeca božja", Adam i Eva. I dok Juraj uspješno nosi Adamovu ulogu jer sretan, bez brige i pameti, živi u očevoj sjeni u izobilju kao u raju, Lucija se penje na stablo spoznaje i pokušava ubrati jabuku. I usporedba tu prestaje jer ni Lucija-Eva, nije tu jabuku zagrizla, a kamoli ponudila Adamu-Jurju. Možemo se još jedino naljutiti na autora romana što Luciji nije dao nikakvu mogućnost da uspije, ali, to je hrvatski realizam. Ni Novak, ni Kovačić, ni drugi autori nisu bili ispred svog vremena po pitanju ženske ravnopravnosti. Moramo biti pošteni, pa reći da su problem uočili, ali ni sami se nisu mogli nositi sa svojim „modernim" junakinjama pa su njihovu "modernost" sasjekli u začetku. Dok Lucija Stipančić nema snage, Kovačićeva Laura uzima sudbinu u svoje ruke, ali Kovačić ju je učinio zločinkom, hajdučicom i "kaznio" društvenom osudom i nasilnom smrću.

Iz perspektive „ženskog pitanja" Lucija Stipančić i njena obitelj, te Laura i njen Ivica Kičmanović zajedno sa svojim autorima Novakom i Kovačićem, samo su odraz svoga vremena i društvenih okolnosti u kojima nastaju i stvaraju.
___________________________________

Vjenceslav Novak - Poslednji Stipančići - esej

U romanu Posljednji Stipančići patrijarhalni otac Ante sve ulaže u sina Jurja, zanemaruje inteligentnu kćer Luciju i požrtvovnu suprugu Valpurgu. Ante svojoj ženi prigovara da nije znala odgojiti kćer, a ne vidi koliko je Lucijino ponašanje odgovor njegovom dugogodišnjem zanemarivanju. Otac je prema kćeri škrt. Smatra da su žene općenito niža vrsta i u njih ne treba ništa ulagati. Otac se tako ponaša jer je to u skladu s razdobljem o kojem pisac piše. Devetnaesto stoljeće, razdoblje u kojem se odvija radnja ovog romana, obilježeno je muškarcima koji su izdizali svoje sposobnosti nad ženama. Zanimljivo je pratiti kako se dijete (Lucija) roditeljima obraća Vi. Taj postupak odražava poštovanje, ali i dokazuje kako roditelji i djeca nisu bili prisni u današnjem smislu.

Da uskrati novac, on bi našao sto razloga i napokon predbacivao Valpurgi da je iskvarila to dijete puštajući mu preko očevoga znanja koješta na volju. - Htio je pako da Lucija boravi u njegovoj sobi te mu čita, a on je podučava, kako bi tvrdio, u onome što će joj danas-sutra vrijediti daleko više nego misli na kojekakve ludorije što ih može da zamisli ženska ispraznost...  

Otac je nepravedan prema kćeri, a to vide i ona i njezina majka. Unatoč tomu što su njih dvije svjesne situacije u kojoj se nalazi Lucija, nemoćne su. Ponašaju se u skladu s pravilima koje postavlja otac.

Velim vam, kad sam sama uza nj, meni su svezana usta. Što bih s njime govorila, kad znam da mi nije pravedan? Zar nisam odrasla pa i danas još zatvorena u ovim tamnim sobama kao u samostanu? Neka pogleda moje vršnjakinje kakvi im je život, pa će vidjeti govorim li pravo. I Valpurga je bila o tom uvjerena, ali je htjela da Luciju priljubi ocu...  

Otac se nejednako odnosi prema sinu i kćeri. Podupire i materijalno i duhovno sina, s njim ima poseban odnos, a kćer omalovažava i ne daje joj potporu ni u kojem obliku. Takvo ponašanje u skladu je s vremenom nastanka djela jer su u to doba muškarci bili cjenjeniji od žena.

Tadašnji odgoj je iz današnje perspektive čudan, pa čak i smiješan. Čudno je da razlika u spolu određuje kvalitetu osobe, mada i danas još postoje neki ljudi koji imaju 19-stoljetno razmišljanje o toj temi. Tužno je što su zbog takvog odnosa mnoge djevojke i žene imale nesretan život. Trebalo je proći puno vremena da se te stvari isprave, a unatoč tomu i danas smo svjedocima kojekakvog lošeg postupanja sa ženama kao slabijim spolom.

Lucija je žrtva svog doba, a posebice oca. Otac ju je zanemarivao u djetinjstvu, otac joj je nanosio nepravdu kad je sinu davao sve, a njoj ništa. Nakon svađe s ocem Lucija govori da nema ni oca, ni brata. Kao pripadnica 19. stoljeća jedino se mogla udati, ali ni to joj se nije ispunilo jer je brat potrošio sav novac. Lucija je zbog naivnosti potpuno propala, početak njezinog pada obilježio je otac, a potpuni krah omogućio joj je brat. Imala je sve predispozicije da uspije u životu, ali nizom okolnosti ona je ubijena. U njoj su ubili volju za životom i to dodatno potcrtava njezinu tragediju.

__________________________________

Vjenceslav Novak hrvatski književnik, glazbeni pisac, pedagog, teoretičar i skladatelj (Senj, 11. 09. 1859 – Zagreb, 20. 09. 1905). Nakon završene preparandije u Zagrebu radio je kao učitelj u Senju, a zatim je 1884 - 87. studirao na Praškome konzervatoriju, gdje je stekao zvanje orguljaša (1886) te nastavnika pjevanja i teorije glazbe (1887). Do smrti je bio zaposlen kao profesor glazbe u Muškoj učiteljskoj školi u Zagrebu; uz to 1890–94. predavao je teoriju, glazbenu estetiku i povijest glazbe na školi Hrvatskoga glazbenoga zavoda. Uređivao je glazbeni časopis Gusle (1892. s V. Klaićem) i izdavao list Glazba (1893).

Premda je njegovo prvo objavljeno djelo pjesma Lavoslavu Vukeliću (Vienac, 1874), poslije je pisao samo prozne tekstove. Prva tiskana novela Maca (Hrvatska vila, 1881) još uvijek pripada književnom razdoblju romantizma i nastavlja se na hajdučko-tursku novelistiku. Potonje novele, poput antologijske Lutrijašice, okupljene u zbirci Podgorske pripovijesti (1889), oblikovane su konvencijama realizma, s građom iz podgorske i senjske svagdašnjice. U njegovim najcjenjenijim novelama U glib (1901) i Iz velegradskog podzemlja (1905) prevladava socijalna analiza teškoga života potlačenih društvenih slojeva, a probleme siromaštva, gladi, društvene neravnopravnosti i nepravde obrađuje naturalistički objektivno. Zato je uvriježeno mišljenje (K. Nemec) da se Novak od svih hrvatskih pisaca toga razdoblja najviše približio stilskoj paradigmi europskog realizma.

U njegovu prvom romanu Pavao Šegota (1888), u kojem glavni junak stradava kao žrtva kobne žene, još uvijek prevladavaju tematika i stil Šenoina Prijana Lovre, no sličnu je priču o tragičnoj sudbini intelektualca suočenoga s nepoticajnim društvenim okolnostima autor obradio u romanima Tito Dorčić i Dva svijeta. Novak je napisao niz romana regionalne senjsko-podgorske tematike (Pod Nehajem, 1892; Podgorka, 1894; Posljednji Stipančići, 1899; Tito Dorčić, 1906), a u Zaprekama (1905) otvorio je zanimljivu problematiku svećenikova ljubavnoga života. U Posljednjim Stipančićima, vjerojatno najboljem romanu hrvatskog realizma (K. Nemec), Novak s jedne strane opisuje društveni i javni život Senja u prvoj polovici 19. st. koji obilježavaju propadanje pomorske trgovine, klasna i politička previranja te osobito rađanje ilirskih ideja, a s druge privatni život obitelji Stipančić, s naglaskom na muško-ženske odnose. Politički život Senja prikazan je s gledišta muškarca, Ante Stipančića, a privatni sa ženskoga gledišta, koje dijele majka i kći, Valpurga i Lucija Stipančić. Lucija je najpromišljeniji ženski lik hrvatskog realizma, djelatna junakinja koja se buni protiv spolne diskriminacije u vlastitoj patrijarhalnoj obitelji te traži pravo na obrazovanje, koje isključivo pripada njezinu bratu. Novak je i u drugim romanima konstruirao snažne ženske likove, kao što je Titova supruga Regina u Titu Dorčiću.

Taj roman s tezom autorov je pokušaj prikazivanja Darwinove teorije hereditarnosti kroz priču o mladiću iz ribarske obitelji koji protiv svoje volje postaje odvjetnikom. Zanimljiv je i lik samosvjesne Irme iz romana Dva svijeta (1901). Taj je tekst Novakov pomak prema modernizmu jer je prvi dio romana ispunjen unutarnjim monolozima glavnog junaka glazbenika Amadeja Zlatanića, u drugi je inkorporiran Amadejev dnevnik, a kraj romana prikazuje rasap njegove svijesti u ludilu i pred smrt. Naslov na simbolički način povezuje sve binarne opreke u romanu: sukob između umjetnika i malograđanskog društva, između visoke i popularne umjetnosti, istinskog umjetničkog stvaranja i zanata, umjetnosti i svakidašnjega života, između svijeta oko Amadeja i onoga u njegovoj unutrašnjosti, između Amadeja i njegove žene Adelke, koja ga ne razumije, te između skromne Adelke i samosvjesne Irme.

Novak je za hrvatsku književnu historiografiju značajan kao dosljedan realist, ali i autor romana pisanoga u modernističkom stilu mnogo prije Nehajevljeva Bijega. Međutim, treba ga bilježiti i kao autora najkompleksnijih i najpromišljenije konstruiranih ženskih likova u hrvatskoj književnosti uopće.

Godine 1888–1903. objavio je četrdesetak članaka i kritika s glazbenom tematikom, objavljivao je priručnike (Pučki učitelj kao učitelj pjevanja i kao orguljaš, 1888; Pjevačka obuka u pučkoj školi, 1892; Uputa u orguljanje, 1893) i prve udžbenike harmonije (Priprava k nauci o glazbenoj harmoniji, 1889; Nauka o glazbenoj harmoniji, 1890), koji su se dugo zadržali u školskoj uporabi; autor je prve povijesti glazbe na hrvatskom jeziku (objavljena 1994). Harmonizirao je 52 napjeva iz zbornika Cithara octochorda (Starohrvatske crkvene popijevke, 1891). Bavio se i skladanjem (za orgulje, zborovi, popijevke), ali je većina njegovih djela izgubljena.

Vjenceslav Novak - Iz velegradskog podzemlja

Vjenceslav Novak - Poslednji Stipančići

Vjenceslav Novak - Pripovijest o Marcelu Remeniću

Vjenceslav Novak - Tito Dorčić

Vjenceslav Novak - U glib