Vjenceslav Novak - Poslednji Stipančići

Kratak sadržaj - Ante Stipančić bio je sin jedinac bogatih roditelja koji su imali krčmu. Kao mladić, postao je natporučnik, ali je napustio službu i živio od očeve imovine. Zagledao se u Valpurgu Domazetović iz također ugledne, ali ne i tako bogate obitelji. Valpurga je bila mnogo mlađa od njega, a kad su se vjenčali, bilo joj je samo 16 godina. 1806. je godine Valpurga rodila sina Jurja koji je Anti bio sve. Dugo je pripremao gozbu povodom njegova krštenja u vinogradu.

Trebala je to biti gozba koju će Senj dugo pamtiti, a zacijelo je i bila zapamćena po skandalu koji se tamo odigrao. Naime, pijani je Winter Valpurgi izjavio ljubav zbog čega je Stipančić poludio i napao ga sabljom, nakon čega se društvo razišlo. Winter je napustio Senj. Jednom je prilikom, kada Stipančić nije bio kod kuće, Valpurga pronašla njegove spise. Čitala je o njegovim željama za usponom i pronašla je spis o Jurjevom krštenju i sudskoj parnici zbog napada na Wintera. O tome joj Ante prije nije ništa rekao, ali je ona, unatoč tome što je vidjela vlastitim očima spise, još uvijek vjerovala da je Ante savršen.

Juraj je od malih nogu provodio mnogo vremena sa svojim ocem. Majka ga nije smjela ljubiti da ne bi postao razmažen. U međuvremenu je Valpurga rodila i kćer Luciju, za koju Ante nije mario.

... gojila se uz Valpurgu Lucija, dočim je sin Juraj pripadao skroz ocu od onoga dana kad je počeo da uči čitati. Lucija je bila vrlo živahna djevojčica te je poradi toga Valpurga pretrpjela mnoga ogovaranja od Stipančića koji je uopće za Luciju malo mario i samo jedno u pogledu njezinog odgoja odriješito zahtjevao: da ne smije na ulicu gdje bi došla u dodir s gradskom dječurlijom...

Sva Antina osjećajnost, pažnja, stvari i iskustvo bilo je preneseno na Jurja. Otac je svog "veoma inteligentnog" sina poslao na školovanje u Beč, a za Luciju nije htio odvojiti ni malo novca za školovanje, iako je imala mnogo afiniteta, a da i nije imala, učinila bi to da pokaže da i ona to može. Na Valpurgin je zahtjev da i Luciju školuju, Ante rekao da nemaju novaca za oboje, no ipak je učila talijanski i njemački.

Da, majčice vi bi ste na nj digli pištolj jer ste mi mati, a jer nemam ni oca ni brata. Da vidite druge kako ih braća miluju, a one se braćom ponose.

Juraj nikako nije mogao završiti studij. Četiri su se godine školovanja otegle u deset, a troškova je bilo sve više i više. Dio je po dio imovine Stipančić prodavao uvijek pronalazeći opravdanja za Jurjevo ponašanje. Pustio je Luciju na jedan ples i mnogi su se mladići zanimali za nju. Ona je željela češće izlaziti i družiti se sa svojim vršnjacima, a to joj je zabranjeno. Andrija Bukovčić, stari mornar koji je spasio Antin brod došao je u posjet Stipančićima i zamolio Antu za glas u saboru, što mu je Ante obećao, ali nije poštivao svoju riječ. Ante nije bio izabran za suca, što je žarko želio. Za suca je izabran Ćolić.

U gradu su počeli nemiri. Senj se podijelio na dvije strane: iliriste i protivike ilirizma. Vukasović želi pripojiti Senj Hrvatskoj i u narodu probuditi nacionalnu svijest. Njegov je protivnik major Benetti koji polako gubi ljude koji su stajali na njegovoj strani. Ante je uz Vukasovića.

Sve više želi Lucijino prisustvo, no ona ne voli biti s njim i pokušava mu se osvetiti zbog načina na koji postupa s njom. Odnos postaje gori. Lucija je slomljena, otac još više ljut, a Valpurga ih pokušava pomiriti. Juraj je potrošio sav novac, ali nije završio studij i osramotio je obitelj zaposlivši se kao konobar. Ante je emocionalno uništen i "mora" naći novac za Jurja. Posjetio je lihvara Marka i od njega ne dobiva ništa. Benetti saznaje od Martinčića da Ante treba novac i nudi mu posao, koji ga jako privlači, pokušavajući ga tako pridobiti, ali u početku ne uspijeva. Stipančić je tražio novac od Vukasovića, no ovaj mu nije dao pa je prihvatio Benettijevu ponudu. Poslali su Jurju 500 forinti i on se zahvalio obećavši da će im to nekako vratiti.

Krajem je jeseni Stipančić obolio od upale pluća. Sada je bio samo starac osuđen na ležanje u krevetu i zatvoreni prostor. Primio je pismo od Jurja da je položio i posljednji ispit s odličnim uspjehom. Uskoro je umro na Lucijinim rukama. Juraj nije bio prisutan. Mladi se Stipančić napokon vratio kući u siječnju 1832. g. sa prijateljom Alfredom. S vremenom se Lucija se snažno zaljubila u Alfreda za kojeg je vjerovala da je isto tako zaljubljen u nju. Juraj je prijetio samoubojstvom ako mu majka ne da novca.

Kada je prodala kuću i dala mu novce, on i Alfred su otišli i nisu se više javljali. Luciji su još uvijek stizali Petrarkini soneti s inicijalima M.T. Ona pati za Alfredom i postaje krhka, boležljiva i slomljena. U strahu za njeno zdravlje, majka se odlučuje na prevaru i zamoli Martina Tintora, koji joj šalje sonete, da piše Luciji pisma i potpisuje se kao Alfred. To je neko vrijeme dobro utjecalo na Luciju, no uskoro ona razotkriva prijevaru i tada naglo oboli i umre. Na samrti ju je posjetio, po njenoj izričitoj želji, Tintor. Lucija je umrla ljepša nego ikad. Tintor se nakon tragičnog događaja zaredio.
Valpurga je umrla u bijedi i siromaštvu proseći na ulici umotana u plahtu da je ne prepoznaju.

Književni rod - epika

Vrsta djela - roman

Vrijeme radnje - prvo desetljeće 19. stoljeća, doba ilirskog preporoda i buđenja nacionalne svjesti Hrvata

Mjesto radnje - Senj, koji je u biti zatvoren i izoliran od svjeta.

Ideja - Socijalni položaj ljudi u određenom povjesnom razdoblju; Odupiranje Mađarima; Očinska ljubav.

Tema - Propadanje patricijske i patrijarhalne obitelji Stipančić
- ekonomski razlozi: ne zarađuju, samo troše naslijeđenu obiteljsku imovinu
- moralni razlozi: nastoje ostvariti samo osbnu korist
- društveni razlozi: u društvu jača građanska klasa
- psihološki razlozi: pogrješke u odgoju

Problem u djelu - Osim općeljudskih problema (problem odgoja, roditeljske ljubavi, osobne sreće, odnosa pojedinca i društva), djelo prikazuje i prodor ilirskih ideja u Senj te odnarođivanje stanovništva (nacionalno - politički aspekt teme) i propadanje patricija, uspon građanstva, lihvarenje (socijalni aspekt teme). Zato ovaj roman ima značajke psihološkog, povijesnog i socijalnog romana.

Likovi

Ante Stipančić - Njegove je karakteristike najbolje opisao njegov sin Juraj u pismu koje je pisao svom prijatelju: moj tatica nije bio, čini mi se, od najčistijih karaktera. Htio je pošto - poto plivati na površini, a neprestano je tonuo. Htio je biti i izvan kuće ono što je bio u kući: prvi autoritet u svemu i svačemu, ali nije išlo. A nije išlo zato što je u isti čas trožio uporište na raznim stranama - jer vlastitog nije imao. Nije bio ni političar. Da je poživio, ja kriv ako ga ne bi lako našao i među našim ilirima. Bio je Austrijanac, Francuz, Taljan i Mađar u isti čas. Otac i mati bili su mu zapravo krčmar i krčmarica, za svoj staleš i u ovo doba vrlo bogati ljudi. Od njih je kao jedinac primio uzgojem svoju taštinu koja mu je ostala neotklonjiva volja na svakom koraku života. Morao je naravno zaboraviti što su mu otac i mati zaista bili i gledati u davninu da potraži plemički list svojih pradjedova, česa nije mogao naći. Ali držao se svejedno plemićem. Kako je učio, rekao sam ti: znao je od svačesa nešto, a od svega ništa.

Zato je ipak držao sebe čovjekom učenim. Kod kuće je bio strah ukučana, a mali su ga ljudi na ulicama pozdravljali dubokim poklonima na koje nije nikada pozdravom odvraćao. Bio je ipak nesiguran na svakom svom koraku i nigdje nije uspijevao. Lebdio je tako neprestance i bio naravno svojim položajima nezadovoljan. Osim toga, brinuo se previše za sina, a svoju kćerku i ženu je zanemarivao. Ustvari je želio da Jurja napravi ono što on nije uspio, tj. Da se Stipančićev san ostvari preko Jurja što naravno nije uspjelo. Na krau svog jadnog života koji je svršio na ruševinama zbog nepravde koju je nanio svojoj ženi i kćeri, a samo zato jer je smatrao da ga je Juraj iznevjerio. Umro je onako kako je živio. Okružen svojom ženom i kćeri koje su ga jedine donekle voljele i o njemu se brinule.

Lucija Stipančić - Za njenu sudbinu kriv je njen otac i samo to patrijahalno društvo. Zbog prestrogog odgoja nije znala za okrutnost i nepoštenje vanjskog svijeta jer je između ostalog stalno boravila u kući. Usprkos svemu tome ipak ja imala hrabrosti da se suprostavi ocu kojeg nije mogla iskreno voljeti jer je on za nju bio potpuni stranac kojeg bi vidjela samo ponekad, a kad je bio prisutan znala je da se mora ozbiljno (njoj mrsko) ponašati. Upravo zbog te "izoliranosti" od svijeta je u nevinost i istinitost  Albertovih namjera te ga je voljela samo onako kako se može voljeti pravom, prvom, istinitom ljubavlju. Bila je jako osječajna i krhka, a to je ujedno i razlog njene smrti na kraju romana. Ona jednostavno nije mogla shvatiti Alberta i žalila je za svojom mladosti i nevinosti koju je izgubila zbog svoje naivnosti i neznanja. Iako je Lucija umrla zbog tuberkuloze, njeno duševno stanje puno je pridonjelo ranijoj smrti. Zavoljela je Martina, ali jednostavno sa svojom sudbinom nije mogla živjeti. Sada ljubav ipak nije bila dovoljna. Na njenom liku se temelji slučaj posrnule djevojke.

Valpurga Stipančić - Tipičan prikaz tadašnje žene. U ranoj se dobi udala za Stipančića i pošto je on bio iz više porodice smatrala ga je savršenim. Uvijek mu je bila poslušna i radila je sve što se od nje tražilo iako se to kadkad i kosilo njenom mišljenju ili želji. Kada je pronašla spise koji su u biti prikazivali u potpunosti njegov karakter i osobine (negativne) nije odustala od svog uvjerenja da je Stipančić ipak najbolji čavjek Nakon rođenja Jurja i Lucije pokazala je pravu majčinsku ljubav prema svojoj djeci koju je iskreno voljela iako joj Stipančić nije dao skoro ni pristup k njenom sinu jer je vjerovao da bi ga tako razmazila i odgojila kao žensko. Sve bi učinila za svoju djecu. Kada nije bilo Stipančića ispunjavala je želje Lucii jer je bila takva osoba koja nije mogla nikog odbiti.

Nakon Stipančićeve smrti mnogo je patila, ali se zbog siromaštva morala povući u malenu kućicu zajedno s Lucijom. Jedva je dočekala sinov dolazak, koji se u potpunosti promjenio. Pa čak i kad je prijetio svojim samoubojstvom, smatrala je da tako mora biti i ništa mu nije zamjerila te ga je istom ljubavlju voljela iako je kasnije saznala da je čak i svoje hrvatsko ime promjenio u mađarsko. Kada je vidjela koliko Lucija pati zbog Alberta otišla je do Martina da se dogovori da joj on napiše pismo (jer je znala da je zaljubljen u Luciju), ali da se potpiše sa Albert. Sve je željela dati, pa čak i svoj život za sreću svoje kćeri, iako je znala da joj možda Lucija ne bi mogla nikada oprostiti kad bi saznala za njezinu tajnu. Nadživjela je Luciju dvije godine i jako je za njom patila, a najviše ju je boljelo što je izgubila sina kojeg ubiti nije nikada niti imala. Svoj tužni život završila je smrznuta u hladnoj noći tražeći milostinju. Tada je završila patnja njenog srca.

Juraj Stipanćič - Bio je prvo dijete, a još k tome i sin pa je upravo k njemu Ante Stipančić njemu posvetio cijeli svoj život. Kada je bio još malen dovodio bi mu učitelje kako bi skupio što više znanja za tvz. misiju koja ga je čekala. Majčinu i sestrinu ljubav nikada nije ni osjetio jer mu to otac nije dozvoljavao. Zbog toga kasnije nije osječao ništa prema njima i uopče za njih nije mario. Kada je pisao pismo svom prijatelju moglo se vidjeti da je želio imati i majku i sestru, ali je tada već bilo kasno. Mislim da je za njegovo ponašanje nakon odlaska iz kuće bio kriv upravo njegov otac. Kada je Juraj otišao, znao je da će mu otac slati novac, pa se prepustio lagodnom životu. Nakon dugo godina i zbivanja te nakon očeve smrti više ga nije ništa vezivalo za njegovu domovinu, pa kada je izmamio novac kod majke promjenio je ime u mađarsko i više se nije javljao. Ja Jurju ne okrivljujem jer smatram da je njegovoj duši jako puno utjecaja dao i odgoj njegova oca.

Sporedni likovi

Alfred - Jurjev prijatelj. Zaveo Luciju, pa ju ostavio

Gertruda - Valpurgina sluškinja. Jedina veza Valpurge i Lucije s vanjskim svijetom

Marko - poštar

Vukasović, Ćolić, Martinčić, Major Benetti, Martin Tintor

O djelu - U romanu se sučeljavaju dva vremena, prošlost i sadašnjost. Novak je vjerovao da se treba osvrnuti na prošlost i na temelju grešaka iz prošlosti riješiti sadašnje probleme. To jest, u odnosima prošlosti treba pronaći pouke za sadašnjost.

Također je Novak u ovom romanu naglasio izrazitu razliku između prošlosti i sadašnjosti. Posebno je naglasio kako su Stipančići u prošlosti bili vrlo imućna, bogata i ugledna obitelj kojom su rukovodili muškarci, da bi u sadašnjosti (1834. g. i kasnije) bili jedan vrlo siromašan sloj građanstva grada Senja zahvaljujući Anti koji je sav imutak proigrao ulažući u svoje ideale koji su se na kraju izjalovili. Dolazi do raslojavanja obitelji: stari Stipančić umire, Juraj se pomađariva, dok ženski dio obitelji ostaje bez ideala, napušten, s dugovima koje je Ante ostavio.

Prvi odlomak predstavlja sadašnjost. Novak je trebao osnovu, neki razlog koji bi ga ponukao da zaviri u prošlost. Taj je razlog našao u otkriću pisma, točnije u tijeku misli Valpurge, kad je vidjela smješak na licu svoje kćeri dok je otvarala dobiveno pismo. Taj tijek misli govori o grižnji savjesti Valpurge zbog podmetnutog pisma, a sve u cilju usrećivanja svoje kćerke, iako je dobro znala da to ne može dugo potrajati.

Sadašnjost predstavlja idilu jedne kućice i u protivljenju je s naslovom Posljednji Stipančići - povijest jedne patricijske obitelji. Novak je izabrao baš taj dio za sadašnjost (nultu točku) jer nakon toga dolazi do preokreta u fabuli romana, smrti se nižu jedna za drugom i upravo tu, neposredno nakon nulte točke dolazi do psihološkog sloma Lucije - romantičkog lika, jednog od najvažnijih likova romana čiji život pratimo od početka pa do kraja, a zatim i do smrti. Upravo je ta Lucija posljednji živući Stipančić. I od njenog života se polazi u trenutku njene najveće sreće kad je Alfred (Tintor) zaprosi preko pisma. Tada se otvara pogled u budućnost. I, upravo tada, da bi izbjegao nepredvidivu budućnost, Novak se vraća u prošlost i priča priču od početka, da bi budućnost bila onakva kakva jest, a ne kakvu je čitatelj zamislio nakon pročitana prva dva dijela romana (brzo ozdravljenje Lucije, njena udaja za bogataša koji će je izvući iz krizne situacije).

Rez u fabuli dolazi u XV. dijelu romana, kada se prošlost spaja sa sadašnjošću, a fabula naglo završava Lucijinom smrću nakon saznanja da je Alfred već godinu dana sretno oženjen. Tada dolazi do zastoja fabule koja već od 1806. godine idući prema sadašnjosti 1834.-oj postupno sve više usporava.

Vjenceslav Novak - Poslednji Stipančići - verzija 2

Vjenceslav Novak - Poslednji Stipančići - verzija 2 pdf

________________________________

Vjenceslav Novak hrvatski je romanopisac i pripovjedač rođen 1859. godine u Senju. Otac mu je bio podrijetlom Čeh, dok mu je majka bila Senjanka, no porijeklom iz Bavarske. Želje oca i sina nisu bile iste, iako je otac htio da se Vjenceslav bavi trgovinom, on je krenuo u drugom smjeru da bi nakon školovanja radio kao profesor glazbenog.

On i njegovo petero braće i sestara rano su ostali bez oca pa je često naglašavao kako je za njegov književni razvoj bio presudan utjecaj majke koja je i sama imala izražen književni dar. Majka mu je bila izrazito osjećajna te je često naglašavao da je od nje naslijedio tu osjetljivost i samilost prema drugima.

U rodnom gradu Gospiću Vjenceslav je završio osnovnu školu, a srednjoškolsko obrazovanje imao je u dva grada. Prva dva razreda u Senju, a druga dva u Gospiću. Nakon srednje škole upisao je Učiteljsku školu u Zagrebu, a završio 1879. godine.

Dvije godine radio je kao profesor u Senju, a nakon toga se zaputio u Prag gdje je 1887. godine završio studij glazbe. Godinu dana kasnije počinje se aktivnije baviti glazbom, nažalost u to je vrijeme obolio od teške bolesti tuberkuloze od koje je umro.

U životu je puno radio, a osim što je bio vrijedan Vjenceslav je ostao zapamćen kao čovjek koji je skoro cijeli svoj život živio skromno. Unatoč teškoj bolesti s kojom se borio neko vrijeme Vjenceslav nije nimalo posustajao, dapače radio je još više kako bi prehranio sedmero djece.

Vjenceslav je bio marljiv na dva umjetnička polja, glazbi i književnosti. Njegov talent nije ostao zabilježen samo u glazbi, u svojih 46 godina života ostao je zapamćen kao romanopisac s objavljenih preko stotinu pripovijedaka te sedam romana.

Novak je ostavio iza sebe mnogo vrlo vrijednih književnih djela, a pisao je većinom ona sa socijalnom temom. Tema u određenom broju djela bila je vezana za mjesta gdje je živio i radio pa tako postoje ona sa zagrebačkom, senjskom i podgorskom tematikom.

Poznata i cijenjena književna djela stvarao je u vrijeme kada su pisci opisivali realan svijet bez puno uljepšavanja. Bio je poznat po tome što je uz sebe uvijek imao knjižicu u koju je zapisivao zanimljivosti o mjestima i ljudima koje je susretao. U svojim se radovima posvećivao svim društvenim slojevima s kraja 19. i početka 20. stoljeća.

Bez obzira na to što nije imao uvjete za pisanje budući da je preko dana radio u državnoj službi, Vjenceslav je svaki trenutak koristio kako bi generacije iza njega mogle čitati djela poput: Maca, Klara, Prva plaća, U glib, Slovo zakona, Janica, Tito Dorčić, Posljednji Stipančići.

Vjenceslav Novak je 20. rujna 1905. godine u Zagrebu izgubio bitku s teškom bolešću. 

Vjenceslav Novak - Iz velegradskog podzemlja

Vjenceslav Novak - Poslednji Stipančići - esej

Vjenceslav Novak - Pripovijest o Marcelu Remeniću

Vjenceslav Novak - Tito Dorčić

Vjenceslav Novak - U glib