Sijarić Ćamil - Miris lišća orahova

Pripovijetka Miris lišća orahvova Ćamila Sijarića je još jedno njegovo djelo u kojem Sijarić spaja nešto nebesko sa zemaljskim. U određenoj mjeri se bavi prikazom bosanskohercegovačke kulture i tradicije, koja je uveliko određivala sam način života bosanskohercegovačkih porodica. Odnosom strica sa ostalim članovima porodice istaknut je patrijarhalni odnos tipičan za prostor Bosne i Hercegovine, ali takav da muški autoritet nije u potpunosti „apsolutistički", već je prikazan jedan odnos koji donekle izlazi iz okvira tradicionalnog bosanskohecegovačkog.

Naš stric je za nas bio nešto veliko - veće i od kuće, i od zemlje, i od sela, i od svega što smo mi njegova čeljad ikad očima vidjela i ušima čula.

Sijarić prikazuje čovjekovu povezanost sa prirodom, odnosno čovjekovu nemoć da se od nje odvoji. Povezanost sa zemljom, kao i sukob sa njom, sa elementima prirode, u ovom slučaju sa orahom, prikazan je kao nešto bitno i nešto što određuje čovjekovu sudbinu u velikoj ili maloj mjeri.

Nismo čuli kako je - otkinut od onih šipaka, pao dolje na ćilim naš stric; tek učinilo nam se kao da je - sa onog oraha, kod one kuće, opao list.

Miris lišća orahova odlikuje se jakom simbolikom, prvenstveno simbolikom oraha, a zatim i simbolikom brojeva.

Ima tajni pri drveću - ima, ženo, u ponekom drvetu, vodi, kamenu, zidini, groblju - ima tajni; a za orah to sam davno čuo. 

Orah u narodu ima više simboličkih značenja. Njegovo pozitivno tumačenje je to da je ono simbol mudrosti, održavanosti, simbol duhovnosti, ali se u narodu ćešće uzima negativna strana. Ta negativna strana sastoji se od gledanja oraha kao na najnesretnije drvo povezano sa demonima, koje svojom čvrstoćom i zatvorenošću ploda prikazuje podzemni svijet. Orah svojim demonskim korjenjem održava svoju vezu sa natprirodnom demonskim, a u kuću donosi razdor. Čovjek prirodu gleda kao na nešto što je jače od nje, izražava njenu snagu i značaj te joj se i pokorava i poštuje je, bilo to poštovanje iz straha ili čisto poštivanje.

Gledao je onaj orah kao nešto što je jače od njega.

I prvo što smo odozgo s brijega ugledali dolje u dolini bio je onaj orah; on je bio viši od kuće - i nimalo nam se nije svidjelo što je orah viši od naše kuće.

Čovjek se toj snazi suptotstavlja uspostavljajući ravnotežno rastojanje između ljudskog i čistog prirodnog. Stričeva najveća briga je upravo to rastojanje, broj koraka između kupljene kuće i oraha koji je natkriva , koji je veći od same kuće i čije krošnje na nju bacaju sjenu. Prati se narodna tradicija koja kaže da jedanaest koraka udaljenosti od natprirodnih sila zla nije dovoljno, treba da ih bude barem petnaest. Broj jedanaest je upravo taj zlokobni broj koji narušava ravnotežno stanje. Sam broj jedanaest je simbol narušavanja harmonije, simbol prekoračenja savršene desteke, kršenja i borbe.

To je malo - veli stric - jedva, ženo, jedanaest koraka; trebalo bi da je taj orah dalje od kuće - da je dalje barem još četiri koraka, a jedanaest i četiri čini petnaest; da je udaljen petnaest koraka pa bih i mogao da budem miran; ovako me, ženo, spopao nemir i ne znam šta ću.

Broj petnaest, željeni broj koraka koji treba da rastavlja kuću i orah, je simbol harmonije i ravnoteže, broj priznanja, a njegova simbolika se najčešće posmatra preko zbira deset i pet, a i preko zbira tri petice. Bilo kako bilo, njegova simbolika ostaje ista. Iz ovog tumačenja se zaključuje da je čovjek u konstantnoj potrazi za ravnotežom, za stabilnim, nesmetanim i harmoničnim životom, ali i da u velikoj mjeri podliježe tradiciji.

Sijarić potencira na snagu čovjekovih čula, mirisa kao najjačeg i najbitnijeg, a zatim čula sluha.

Gledali smo njegove široko i daleko razvedene grane, i udisali miris; sva je soba mirisala orahom. Bio je tamo pred kućom kao živ čovjek - kao domaćin ovoga doma, s kojim ima nešto zajedničko, a tajno... ispod zemlje, ispod temelja... Tu ispod nas.

Čujem ga; i ovdje mu, ženo, čujem lišće... Ono što ti se čini da šumi voda... ono nije voda nego je lišće na onom orahu; šum mu dolazi odozdo; odozdo, ženo, ispod kuće, ispod zemlje - čuješ li?

Za osnovu uzima mitsko tumačenje prirode, govori o nesreći praćenoj nesretnim događajima određenim prirodom; protezanje orahovog korjenja ispod kuće, udaljenost oraha od kuće, orahova visina određuju dužinu životnog vijeka ukućana. Taj životni vijek je veoma kratkog trajanja, što je obilježeno zarescima koje su načinili prethodni ukućani.

Na kraju, završna rečenica ove pripovijetke (Nismo čuli kako je - otkinut od onih šipaka, pao dolje na ćilim naš stric; tek učinilo nam se kao da je - sa onog oraha, kod one kuće, opao list.) najsnažnije prikazuje čovjekovu povezanost sa prirodom i čovjeka kao dijela prirode, kao nečega nad čim se upravlja, na šta se utiče, a ne nečega što na nešto već prirodno i određeno utiče. Opadanjem lista prikazuje se prirodni ciklus rađanja - življenja - umiranja; kao što je list koji opada jedan mali dio velike krošnje oraha, tako je čovjek jedna jedinka u svijetu koja se rađa, živi i na kraju umire.

Ovom slikom se Sijarić donekle bavi pitanjem egzistencijalizma, prikazujući čovjekov pokušaj bijega od smrti (porodica se ne useljava u kući zbog udaljenosti kuće od oraha) i nastojanja da produži svoj životni vijek, nastojanja da se suprostavi onom prirodnom.

___________________________________

Sijarić Ćamil - Miris lišća orahova

Bila nas je puna kuća: stric, pa strina, pa stričevići, pa mi sinovci – i ni­kad se, ni uveče kad se skupimo oko sofre, ni izjutra kad odlazimo na poslove, nije među nama čula riječ ni koliko: potamo se, a kamoli da je neko na nekoga viknuo ili rekao ružnu riječ, bilo bi to kao da se ku­ća prevrnula – i šta bi na to rekao naš stric! Naš stric je za nas bio neš­to veliko – veće i od kuće, i od zemlje, i od sela, i od svega što smo mi njegova čeljad ikad očima vidjela i ušima čula. Nismo ga se bojali – jer nam se činilo da se on ne može na nas naljutiti, i ako mu se po­ne­kad dešavalo da se tamo u selu na nekog i naljuti na njemu se, kad je u kuću ulazio, nije ništa vidjelo; sve što bi mu se tamo izvan kuće de­silo, izvan kuće je i ostajalo, i on u naša vrata ulazio čist od svega, i s nekakvim svojim carskim dostojanstvom; niko u selu našem, ni u selima oko našeg, nije tako umio da uđe u kuću kao naš stric. Kad bis­mo ga vidjeli da ulazi, svi bismo stali tamo gdje smo se zadesili, ri­je­č bismo prekinuli, ruke niza se opružili – i mogla je tada da se po­makne, i čuje samo naša strina. Ona je mogla i da mu se primakne, i uvi­jek je to činila kad bi naš stric ulazio u kuću – prišla bi mu odmah za leđa i za njim, kao pratnja za carem, polazila u sobu da mu tamo načini mjesto da sjedne. Mogla je, i obično je tako i bivalo, da mu u tom kratkom prolazu od kućnih vrata do sobnih vrata ponešto – u leđa njegova,i kaže, što mi, koji smo na svojim mjestima stajali kao kak­va počasna straža, ne bismo čuli; ona bi mu rekla – to što bi mu rekla – da mi, kućna čeljad, ne čujemo. Nama se činilo da ni naš stric to ne čuje, i da i ne sluša to što mu strina u leđa šapće: znao je da to zna­či: da je u kuću ušao domaćin, i da je to nešto veliko kad u kuću uđ­e domaćin... Mi smo znali da naša strina tada sva treperi – kao ka­d u lisnatu granu uđe vjetar; znali smo i to da ne prestaje da trepće očima dok za njim ide od kućnih do sobnih vrata i da joj je žao što st­r­ic ne vidi da ona trepće – a sve zbog njega.

Sjeo bi u vrh sobe, uslonivši se leđima uz jastuk i prozor, a strina sta­la prema njemu – dvoreći ga i čekajući da se odmori: ništa tada ne bi govorili; do osjećali da se blizu jedno drugom, i da smo im blizu mi kuć­na čeljad. Strina bi se zatim pomakla s mjesta, podvila noge poda se i sjela – ne prestajući da prati njegove pokrete, crte na licu, prste na ruci, treptaj očiju, jer po tome je poznavala kakve su mu misli u gla­vi, kakav mu je bio prošli dan, i je li se mnogo umorio. Nama se činilo da njih dvoje vode tada neki svoj nijemi razgovor, i da se dobro razumiju – da je sve dobro kad su zajedno, i kad smo sa njima mi njihova če­lj­ad.

Ako je bilo veče i kućna vrata zatvorena, mi čeljad smo sjedjela u kraj sobe – tamo gdje je prestajao ćilim a počinjala kostrutna čerga, to jest na mjestu nimalo pristojnu za sjedenje, jer stajala je tu metla, za­tim leđen i ibrik s vodom i bilo je tu uvijek mokro. Od toga mjesta kraj vrata pa do strica gore kraj prozora bilo je prazno, i po tom pra­z­no­m prostoru mogla je da se kreće samo naša strina; mi čeljad smo mog­la tamo samo da gledamo – i strica smo gledali kao nešto što nam je i blizu i daleko; ni jedna mu riječ nije od nas išla, a ni nama od njega dolazila, i u tome nije bilo ništa ružno, nego čak lijepo i za nje­ga i za nas; jer mi smo bili jedna čeljad uljudna – pričalo se u cije­lo­m selu koliko smo mi jedna uljudna čeljad.

Strica smo gore u vrh sobe gledali kao nešto veliko – kao što veli­ko može da bude neko staro stablo u šumi, u kojoj smo mi, kućna čeljad, samo sitne grančice; ne može se više podmladiti, ali ni više ostariti – os­taće takav uvijek, i mi djeca ostaćemo takva kakva smo, i naša ku­ća ostaće takva..., i bilo je kod nas sve kako i treba. Sem jedne mane – sem kuće; bila nam je kuća mala, i to nam je bila jedina mana. Bila je u njoj prostrana samo jedna soba, dok je druga bila uska i tijesna – i bio je tijesan onaj dio kuće u kojem je, na sredini, na goloj zemlji, is­po­d crnih greda i čađavih veriga gotovo uvijek gorjela vatra; bio je za­­di­mljen taj dio kuće i oči strinine bile uvijek zakrvavljene od dima; tr­ljala ih je krajičkom podveze jer su je svrbjele, a nama bilo teško da to gledamo, jer znali smo da će joj oči od toga trljanja biti još krva­vi­je. Znali smo i to; da takav naš stric – veći od svih, i takva naša kuća – manja od svih, ne odgovaraju jedno drugom, i nije nam bilo nimalo prav­o kad bi nam neko rekao da nam je kuća mala – da je njegova ve­ća od naše, i morali smo na to da zaćutimo; i bilo nam je krivo što je to tako – što je naša kuća najmanja u selu. Bilo nam je najviše žao zb­og strica – jer vrata u koja on ulazi trebalo bi da su veća, i soba u ko­joj sjedi da je ljepša, i ljepši oni prozori iza njega. Samim tim bi bi­lo ljepše i naše sretanje našeg strica, i ono što mu u leđa – idući za njim od kućnih do sobnih vrata, šapće naša strina; i bilo bi ljepše kad nam ne­ko dođe – jer ne bi se govorilo, kao što se već govorilo: da je kod nas sve dobro, samo nam je kuća loša – i da se zbog toga nema gdje ni do­ći. To nas je navodilo da i sami stanemo prema našoj kući – i s jedne, i s dru­ge, i s treće strane, i da je – iako smo je poznavali kao svi svoju ku­ću, dugo gledamo i na kraju kažemo da nam kuća ništa ne valja. Bio je zid tek nešto malo odignut od zemlje, a gore išla sve sama čat­ma, i još sa čatme otpao malter pa se vidi ispleteno pruće – a u pruću još ru­pe, pa se kroz njih vide zvijezde. Stric je znao za te rupe, ali ih nije kr­pio – jer naša je kuća bila takva da se nije mogla iskrpiti; a ako bi se to pokušalo, ispalo bi još gore – kao stara vreća s novim zakrpa­ma...

I ne bi bilo ni lijepo da naš stric, koji je bio dobro obučen, i strina ko­ja je bila kao cvijet, a i mi čeljad koja smo bila bez ijedne zakrpe na se­bi, ulazimo u kuću iskrpljenu; i stoga je nijesmo ni krpili.

Stric nikad ništa s nama čeljadima nije progovorio o našoj kući – jer nije ni išlo da sa nama govori o kući; kuća je nešto veliko i o njoj se govori samo sa ljudima. I može biti da je naša strina – gledajući ga us­lonjena uz jastuk i još ga ništa ne pitajući dok se ne odmori, pro­či­ta­la iz njegovih bora na licu, iz očiju, iz cijele njegove duše, šta je to­ga govorio s ljudima, i kakav mu je bio prošli dan. Tek gledala ga je du­go – kao što lovac gleda u grmen u kojem, više nego izvjesno, nešto živo ima, i čekala da se to iz strica našeg i pokaže. Svjetlost lampe oba­sja­va­la mu je cijelo lice kad je počeo – nekako neodređeno i nimalo ve­se­lo da priča strini kako je danas kupio kuću. I čim je izgovorio tako krup­nu riječ koja znači kuću, mi čeljad, a i strina, zamukli smo i gledali ga zbunjeno – sad više njega i ne videći, nego kroz njega nekakvu ku­ću. I sam je zamukao pošto je izgovorio riječ kuća, i nama je bilo čud­no što ništa dalje ne govori; kao da je tu kuću koju je kupio istoga tre­nutka i izgubio – a mi nijesmo htjeli da se sa tim pomirimo, htjeli smo da je ta kuća naša.

– U Dolovu sam kupio kuću. Od Mursela iz Dolova. Veliku sam ku­ću kupio – izgovorio je sada određeno, i dodao: – Tri bi se ovakve u njoj okrenule, i opet bi im bilo prostrano.

– Sa srećom bilo! – izgovorila je za njim strina, i fitilj u lampi iz­vi­la toliko da je od sjaja sva soba sinula – i bi nam sad žao naše sobe što je ostavljamo. Trudili smo se da nam ništa ne promakne od onoga što stric priča strini – čudeći se što se nimalo ne veseli što je kuću kupio, i što ne kaže: "Ženo, nije to šala, kuću sam kupio!" S tugom u glasu po­menuo je nekakav orah, i nama nimalo nije bilo jasno šta može da ima jedan orah sa jednom kućom.

– Orah je... – nastavljao je naš stric – orah je, ženo, odmah uz ku­ću; brojao sam korake od oraha do kuće, i nabrojao jedanaest koraka.

Nama se sada odnekud učinilo da je tih njegovih jedanaest koraka nešto vrlo važno, pa je neko od nas glasno izrekao: "Jedanaest ko­ra­ka!" a mi mu šakama poklopili tjeme da ćuti; ne vidi li da ni strina ne zna je li to bolje ili gore što je tamo jedanaest koraka a nije više ili ma­nje – i čekali smo da čujemo šta će strina da upita strica o tim ko­ra­cima, i štaće joj on reći i o koracima i o orahu.

Strina ga je slušala do kraja, i vidjeli smo da ga je razumjela: da se u toj kući, kad joj pod temelje stignu žile onog oraha, ni mlad ni st­ar neće održati – umrijeće, i bacajući pogled na nas kućnu čeljad htje­la da kaže: ne dam da ih iznesu na nosilima, ne dam da mi pom­ru zbog tog oraha. "Ne bojimo se!" glasno je reklo jedno od nas kućne če­ljadi, a mi ga poklopili odozgo po tjemenu šakama da ćuti, i rekli mu da ima drveća koje može da donese nesreću – da on to ne zna, da ni strina to ne zna, ali znaju ljudi.

Bio je ovo razgovor za ljude. A jedini čovjek u našoj kući bio je naš stric; mi ostali smo bili momčadija i djeca – i bilo nam je žao što naš stric nema sa kim da razgovara o tako velikoj stvari kao što je kuća. Sad nam je i orah postao nešto veliko, i nismo mogli a da ne mislimo i na taj orah, na drvo koje je našeg strica bacilo u brigu – kojeg nikad nije­smo vidjeli zabrinuta, i nijesmo mogli da vjerujemo da jedno obič­no orahovo stablo može nešto tako da učini od čovjeka; činilo nam se da je naš stric sav ucrnio, i ako mu naša strina ne rastjera njegove bri­ge živ zoru neće dočekati, umrijeće zbog jednog oraha, zbog drveta u kojem mi kućna čeljad ništa rđavo nijesmo mogla da vidimo – niš­ta, do njegovo široko mirisavo lišće koje ne prestaje da šumori – kao da onome ko pod njim sjedi priča nekakvu svoju dugu priču da taj du­go pod njim sjedi. Brali smo toga orahova lišća po pune šake, a po­sli­je su nam ruke dugo mirisale. U jesen bi opadalo, polako bi do­bi­ja­­lo – ne žutu, nego rumenu boju, pa sve rumeniju, pa rumeno-za­ga­si­tu, pa čavu, i takvo – čavo, stalo da opada. Na zemlji – tu oko stab­la, to sad mrtvo orahovo lišće dobijalo je boju krvi – onu boju kad se krv zgruša, i činilo se da je tu zaklano neko krupno grlo – nijedno drugo nego ono što je sve ljeto pričalo priče... One priče što su značile: da je od svega najljepše biti živ! Biti pod suncem i mjesecom, i svakog, ko ti pod grane sjedne, zakusnuti mirisom – da opet dođe i sjedne. Jer je­dan orah... to je kao i jedna kuća...

Znali smo, mi kućna čeljad, da je sa orahom to tako... A šta je još znao naš stric – to nijesmo mogli da doznamo, sem toliko da on u ora­hu uz onu kuću što je kupio, ako mu žile podiđu pod temelj, vidi pro­past te kuće. I da mu se na licu nije vidjela zbog toga briga, niko od nas kućne čeljadi ne bi mogao da povjeruje da jedan onako blažen orah može nečemu da nanese nesreću. Ta nesreća ticala se one kuće – a i nas svih, i kao ono što umire orahovo lišće vidjeli smo sada naše umi­ranje – a najprije nas kućne čeljadi. I pri pomisli da uistinu može ta­ko biti zaćutali bismo, kao što ponekad u jesen, kad vjetar utihne, za­ćuti lišće na orahu – pred svoje opadanje...

U tome su neka od kućne čeljadi i zaspala: "opadali su", može biti u snu, kao što opada orahovo lišće...

Sjutradan je stric poveo strinu da vidi kuću – i orah uz nju; pošla smo i mi starija čeljad – i ponijela kotlove i kante da u njima na­ne­se­mo vode, jer trebalo je oprati podove i direke, vrata i prozore, i – tek on­da, useliti u kuću. I prvo što smo odozgo s brijega ugledali dolje u do­lini bio je onaj orah; on je bio viši od kuće – i nimalo nam se nije svid­jelo što je orah viši od naše kuće. Malo zatim iznikao je, odmah pokraj njega, širok i spljošten krov kuće, sa šiljkom gore na kojem je ču­čala nekakva ptica. Rekli smo tada: "Eno i kuće – a i stric je rekao – eno je; eno i kuće i oraha." Bilo je to jedino što je uz put rekao; a mi sm­o uz put ćutali; čuli su se samo o našim ramenima kotlovi.

– Dao sam – veli stric – veliku kaparu.

– Koliko hiljada? – pitala je strina, tek da pita, iako se – čak ni u sto­tine nimalo nije razumijevala.

– Polovinu, ženo, od cijene; toliku sam kaparu dao; toliko mogao i to­liko dao – ostalo ću dati na zimu.

"Ostalo na zimu!" ponovilo je neko od nas čeljadi, tek i ono da neš­to kaže; htjeli smo sada svi da nešto kažemo – i svi smo pričali samo o kući.

Prilazili smo joj s gornje strane – s one kojom se oslanjala o brijeg, zbog čega nam se ne učini ni velika ni lijepa; i jedino što je tu bilo li­je­po – bio je onaj orah uz nju; bio je s njene čeone strane, one kojom gle­da dolje niz dolinu, a i dalje – niz cijelo selo; stajala je nad selom kao njen čobanin.

Skinuli smo kotlove s ramena i spustili ih ispred vrata; bila su to sa­da naša vrata. Bila su velika. Nijesmo bili navikli na tako velika vra­ta – i učini nam se da smo se odnekud svi smanjili i da se smanjio i sam stric. Izvadio je iz njedara velik crn ključ, i mi čeljad gledala kako tim velikim ključem otvara velika vrata. Ušao je prvi. A za njim od­mah ušla je i strina; ona je i sada išla za njim – kao što je to uvijek či­nila kad u kuću ulazi stric, i šaptala mu u leđa i sad, kao i uvijek, neš­to svoje što on nije slušao. Slušao je – idući tamo ka sobnim vra­ti­ma, nešto drugo... – i malo, pa je zastao; gledao je dolje u pod i rekao:

– Čujem ga…! Čujem, ženo, onaj orah kako šumori. Kako šumori ispod patosa. Kako šumori ispod temelja.

– Šumori – veli mu strina – kroz prozore.

I sam je zatim rekao da drukčije ne može do kroz prozore.

Sad su otvorili i druga naša vrata – ona sobna, koja su, nekakvim svo­jim plačnim cijukom, ispunila cijelu kuću. Stali smo nasred sobe i za­ćutali. Jer učinilo nam se sad najednom kao da smo ušli u tuđu ku­ću, u koju, svakog časa, može neko doći i zateći nas. I jedino što se, u toj silnoj praznini, moglo da čuje bio je orah… Gledali smo njegove ši­roko i daleko razvedene grane, i udisali miris; sva je soba mirisala ora­hom. Bio je tamo pred kućom kao živ čovjek – kao domaćin ovoga do­ma, s kojim ima nešto zajedničko, a tajno… ispod zemlje, ispod te­me­lja… Tu ispod nas.

– Vidim ga... – veli stric strini – ali ga ne vidim tamo pred kućom, ne­go pod kućom.

Odmahnuvši široko rukom, gotovo ispred samih njegovih očiju, st­r­i­na je odbila da je orah pod kućom, i rekla da je orah drvo kao i sva­ko drvo, i da je ljepše od svakog drveta – i htjela da sada gledamo so­­bu a ne orah; i mi smo, čeljad, poslušala našu strinu i gledali smo so­bu. Bilo je u njoj mnogo drveta a malo duvara; mnogo nekakvih do­la­­pova sa erezama i katancima, i mi se, čeljad, čudila tolikim katan­ci­ma. Stali smo da diramo te ereze i te katance i da prstima udaramo po ne­kakvim jabukama od bakra koje su se brzo okretale – brzo toliko da se jedva moglo umotriti to njihovo okretanje – i zaglušismo, tim ja­bukama, šum onoga oraha, i na njega i zaboravismo. A upravo tada ču­li smo strica kako priča strini.

– Ovaj direk... – veli joj, i prstom joj pokazuje direk koji je, odozdo od poda išao gore do nekakvog rafa; zbog rafa je bio i stavljen – da ga dr­ži, i da gore nad njim drži šašovce. Bio je žut i išaran, i ukras u so­bi. – I ovaj je direk od onoga oraha – veli stric strini.

– Od onoga oraha... – veli za njim strina, i nastavlja da je direk li­je­p zato što je od oraha, da je od drugog drveta ne bi takav bio – ne bi se mogao išarati, i ne bi bio tako žut.

Prestali smo s onim okretanjem jabuka i slušali strica i strinu. On je sada prešao na glavno – na zareske na onome direku, i veli strini:

– Koliko je ovih zarezaka, toliko je u ovoj kući bilo umiranja; ženo, sva­ki zarezak znači smrt – a vidiš li koliko ih je!

Bili smo gotovi da pritrčimo onome direku i izbrojimo one zareske – ne zbog toga da izbrojimo smrti, nego samo zareske; ali nije išlo da se mi čeljad miješamo u nešto što je strašno – i od čega su se njih dvo­je ukrutili kao da su i sami nekakvi direci sa isto onakvim za­res­ci­ma na sebi...

– Rekao sam ti da je ovaj direk od onog oraha – nastavljao je stric. – Služio im je kao knjiga – svima koji su u ovoj kući živjeli. Za svako su čeljade u ovaj direk urezivali rođenje i smrt; kad se koje rodilo i kad umrlo... Kratak razmak od recke znači kratak život!

"Kratak život!" otelo se jednom od nas čeljadi, a mi ga odozgo po­klo­pili rukama neka ćuti; neka ne govori kad stric govori.

– Kratkog su im vijeka bila djeca – nastavljao je stric strini, a ona – kad su se djeca pomenula, stala da gleda u one recke kao u sve sa­mu mrtvu djecu; mi smo to vidjeli i stali smo da se krećemo, da joj ti­me kažemo da smo mi živi – da nijesmo među onim reckama. – Mo­že biti da to nije zbog onoga oraha, a može biti i da jeste; mnogo je blizu onaj orah – veli on strini. – Tek umiranja su bila česta u ovoj kući. Ova neka djeca, ako je suditi po ovim reckama, umrla su mala.

– Naša su velika – veli strina za sebe, ali gleda u direk, u one kra­t­ke razmake od recke do recke, koji su značili i kratak život. – Lažu re­c­ke – veli.

– Ne lažu ljudi – veli stric. – Rekli su mi da je trebalo da prije po­go­d­be pogledam direk u kući. I orah pred kućom. A kad sam po­gle­da­o ovaj direk, bilo je, ženo, kasno; bio sam pogodbu utvrdio i kaparu dao, i nijesam se mogao popišmaniti. Poveli su me zatim ljudi i do oraha, koji sam ja do tada gledao samo kao jedno drvo, kao jedan orah pred ku­ćom. Tamo su mi ljudi pokazali da je od oraha odsječen cio jedan stub; bila su tri stuba, pa jedan odsječen – i ostala, ženo, još dva. Ovaj je direk, rekli su mi, od onoga odsječenog stuba, i pitali me znam li ja zašto je odsječen onaj stub; a ako ne znam da ću doznati kad se uselim u ovu kuću; da će mi kazati ovaj direk – da na njemu ima još dosta mjesta da se urežu nove recke... A ti, kažu mi, imaš pu­no čeljadi; i svoje čeljadi i od brata čeljadi, i trebaće ti za njh puno mjesta na onom direku.

Izlazili smo iz te sobe nimalo radosni što je naša i ušli u drugu u ko­joj nije bilo nikakvog direka i koja je bila na suprotnoj strani od or­a­ha; bila je u njoj gluha tišina i po ćoškovima paučina; nije ni svje­t­lo­sti bilo mnogo u toj sobi – i nama se učini da smo otišli nekud da­le­ko i od one sobe s direkom i od onog oraha pred kućom; orah se odavde nije ni vidio – i bilo nam je drago što se ne vidi; kad će stric:

– Čujem ga; i ovdje mu, ženo, čujem lišće... Ono što ti se čini da šumi voda... ono nije voda nego je lišće na onom orahu; šum mu do­la­zi odozdo; odozdo, ženo, ispod kuće, ispod zemlje – čuješ li?

Slušali smo i mi čeljad, ali ništa nijesmo čuli; čuo se samo sipac u brvnima – strugao je negdje duboko u drvetu, i bilo je zadovoljstvo slušati ga; bio je neko živo srce drveta, i jedino što živi u ovoj sobi, u ko­joj nije bilo ni muha.

– Ima ih još... veli stric, misleći na sobe, ali nas u druge nije uvo­dio – izveo nas je napolje, pod orah. – Evo – veli – gdje je bio onaj treći stub... onaj što su ga odsjekli i od njega načinili onaj direk u sobi. Ne bi me se ticao ni taj stub ni cio taj orah, da mi ljudi nijesu rekli da su nje­gove žile ispod ove kuće, i ko kupi tu kuću – taj u njoj neće dugo živ­jeti. Triput je, rekli su mi, dosad preprodavana, a sve zato da bi lju­di iz nje izašli i ostali živi. A mi ulazimo!

"Ulazimo, ulazimo!" – i opet smo onoga što mu se ta riječ omakla sa jezika pritisli šakama odozgo u tjeme da ćuti, i sva smo mi čeljad ću­tala, i zijevala gore uz grane oraha diveći se njegovoj visini i ve­li­či­ni; divio mu se, s bolom u očima i u glasu, i naš stric – i bilo je nemoguće da jedno tako veliko drvo nema i svoju veliku moć, baš onu od koje s­t­­ra­hu­je stric, i zbog koje su one recke na onome direku u sobi i za­re­za­ne...

– Htjeli su da ga odsijeku cijelog, ženo, i tada su mu i odsjekli onaj nje­gov treći stub – pa stali, jer neko se našao i rekao da može biti još go­re ako cio taj orah odsijeku. Pa ne znam – veli stric strini – šta je to; tek nije mi milo što je taj orah tu. Ima tajni pri drveću – ima, ženo, u ponekom drvetu, vodi, kamenu, zidini, groblju – ima tajni; a za or­ah to sam davno čuo.

Vidjeli smo kako strica od toga hvata strah, i kako uplašeno gleda go­re u široko razvedene grane oraha – koje su, ako hoće da im se pri­pi­­še zla ćud, mogle da izgledaju vrlo strašno, ali i vrlo dobroćudno – ako se gledaju samo kao grane i kao lišće; a lišće je, zbog vjetra u nje­mu, š­­u­morilo kao voda niz kamenje, i činilo se da će sve otići nekud s vj­et­­ro­m. Mirisalo je. Živjelo svojim životom. Gore visoko – iznad ljudi i iznad ze­mlje. Kad požuti, kad porumeni i počavi, i na kraju kad do­bije onu svo­ju krvavu boju padnuće na zemlju – nekako mekše i ljep­še nego što opada ostalo lišće; umiraće na zemlji još dugo, i s mirisom će i umri­je­ti... Ostaće gore gole grane, kao mnogo ruku bez rukava, i bi­će i dalje gr­a­ne orahove, i drukčije od drugih grana... krute i kratke kao prsti star­ca.

Mi čeljad nijesmo mogli da shvatimo kakvu to moć može da ima je­dan orah na jednu kuću, ali nijesmo mogla ni da odbijemo da to zna naš stric – i čekali smo šta će dalje da učini naš stric; jer on je i dalje pre­ma tome orahu stajao kao prema nekoj nevidljivoj sili – jačoj od lju­di, jer je nevidljiva. I bilo je tužno gledati ga kako od stabla tamo do zida broji svoje korake, ne nabrajajući ni dva puta isti broj, i po­či­nju­ći iznova – i opet iznova. Ljutio se na samog sebe, i na svoje noge, i mi smo ga prvi put vidjeli da se ljuti; vidjeli smo kako sada i brojeve pre­skače i kako, ma koliko brojao, neće doći do prave mjere. Prostor iz­među oraha i kućnog zida pretvorio je u nekakvo svoje borilište, na ko­jem se bori i sa samim sobom i s nečim što je nevidljivo, i da mu up­ravo to nevidljivo ne da da izbroji svoje korake. Čas su mu bili du­ži a čas kraći, pa ih je nekad nabrajao devet a nekad trinaest. - Deset... otelo se nekom od nas čeljadi, i mi ga rukom odmah pritisli odozgo u tjeme da ćuti kad stric broji.

– Vidiš li – veli on strini – da nešto ima pri ovome orahu – kad on meni ne da da korake izbrojim: pođem da brojim pa ne umijem, ženo, da ih izbrojim: pođem da ih ređam pa ne umijem da ih ređam; ni dva mi koraka nijesu jednaka.

Gledao je onaj orah kao nešto što je jače od njega, i mi smo prvi put vidjeli da naš stric ne može to što hoće – i bilo nam ga je žao što se našao u nevolji; bio je sada kao jedno od nas čeljadi – nimalo od nas pametniji ni jači. Dizao je ruke kao da se predaje, a i naša strina di­zala je ruke, jer ona nije ni umjela drugo da čini do ono što čini naš st­ric. Nije mogla da mu pomogne – u tome nečemu što je za kućne do­maćine a nije za žene; a nijesmo mogla da mu pomognemo ni mi če­­ljad, i nije nam bilo pravo što taj orah stoji tako najavno a radi ne­š­to potajno, i svi smo se od njega izmakli i stali uz kuću kao da je bra­ni­mo. Od oraha udaljio se i naš stric, ali nije po svojoj volji – jer htio je još da broji korake, i prestao je tek onda kada ga je naša strina uzela za ruku i privela k nama – govoreći mu da se okani oraha, kojeg su se oka­nili i svi oni čija je kuća dosad bivala, a među njima bilo je i mla­đih i jačih, i veli mu da je on star; i bilo je to prvi put da mu je rekla da je star. Nije mogao da s nama mirno stane uz zid kuće, nego je stal­no podizao noge – kao da jednako broji svoje korake, ponavljajući ko­liko ih je – a broj im nikako ne hvatajući. Mi čeljad smo tražila da ope­remo one sobe, a naš stric je rekao – "Jedanaest…! A to je, ženo, to­liko da su mu žile posigurno otišle pod temelje od kuće” – i htio je opet da broji, ali mu strina nije dala.

Ne oprasmo sobe, ništa korisno ne učinismo – i ne bi nam žao zbog to­ga; bilo nam je žao samo našeg strica – jer on je svud gredom dok smo se vraćali od te naše nove kuće našoj staroj kući zastajkivao i bro­jao korake; i ko zna koliko bi ih izbrojao da ga strina nije pre­ki­da­la. Nama čeljadima činilo se da je mnogo ostario od jutros, i da sav miri­še orahovim lišćem kao da smo pod onim orahom…

Htjeli smo – tih dana i tih nedjelja da zaboravimo na onu kuću i o­r­ah uz nju, i nijednom ne sađosmo da operemo one sobe – i zaboravili bis­mo na onu kuću sasvim, da nas na nju nije podsjećao naš stric, a najviše u jesen – kad je, s prvim kišama i maglama, počeo u licu da dobija n­e­ku žutu boju, pa čavu, pa tamnu – kao što tu boju dobija orahovo liš­će… Mi kućna čeljad vidjela smo kako ga naša strina odvaja od naše za­je­d­ničke sofre, za kojom je do tada – na njenom čelu, uvijek sjedio i s na­ma jeo iz istog suda; sad je za njega i sud izdvojila – kao što je to činila n­e­kad i za nas kad smo bili djeca. Bilo je sada prazno ono mjesto uvrh sof­re, i nama se činilo da nam je – bez našeg strica, prazna i cijela na­ša sofra. Bilo je tužno gledati ga izdvojena od nas čeljadi; sjedio bi neg­dje u kraj sobe kao neko ko je uz put svratio u našu kuću, i ne bi se čulo ni da diše – i bilo je tiho u našoj sobi kao pod orahom kad u gr­a­nama nema vjetra…

Mi kućna čeljad smo i dalje sjedala dolje za vratima kod ibrika i le­đena; sjedala smo i onda kad gore uz prozore nije više bilo našeg stri­ca. Gledali smo u njegovo prazno mjesto kao da je on još živ, a vid­jeli smo gore šipke na prozoru, koje su nam odnekud ličile na gra­ne oraha kad s njih list opadne…

Nismo čuli kako je – otkinut od onih šipaka, pao dolje na ćilim naš st­ric; tek učinilo nam se kao da je – sa onog oraha, kod one kuće, op­ao list.

___________________________________

Sijarić Ćamil je rođen 13. septembra 1913. godine u selu Šipovice kod Bijelog Polja u Crnoj Gori. Osnovnu školu je završio u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom od 1927. do 1935. godine pohađa Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje je, radi političke aktivnosti, istjeran. Školovanje nastavlja u Vranju i na tamošnjoj gimnaziji maturira 1936. godine od kada studira pravo u Beogradu. Diplomirao je 1940. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata radi kao sudski činovnik u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banja Luci, aktivno sarađujući sa Narodnooslobodilačkim pokretom. Pred kraj rata prelazi na slobodnu teritoriju i postaje dopisnik TANJUG-a. Po završetku rata postavljen je za sekretara Suda narodne časti Bosanske krajine, nakog čega radi kao novinar u listu "Glas", a onda kao sekretar i dramaturg Narodnog pozorišta u Banja Luci. U to vrijeme počinje da piše drame i od tada se, uglavnom, orijentiše na prozu.

Početkom 1947. godine prelazi u Sarajevo i radi, najprije u redakciji lista "Pregled", a onda u "Zadrugaru", iz kojeg, 1951. godine, prelazi u literarnu sekciju Radio Sarajeva, u kojoj ostaje sve do odlaska u penziju, 1983. godine. Umro je u Sarajevu, 6. decembra 1989. godine.

Prozno stvaralaštvo Ćamila Sijarića obuhvata pripovjetke, romane, putopise, reportaže, kritičke članke i dr. Mnoga djela prevedena su mu na turski, ruski, bugarski, engleski, albanski, poljski, francuski, njemački, estonski i mađarski jezik, a pojedina dramatizovana i širom bivše Jugoslavije izvođena u pozorištima i prezentovana na radiju i televiziji.

Tokom izuzetno bogate književne karijere Ćamil Sijarić napisao je veliki broj djela: Ram Bulja, Bihorci, Zelen prsten na vodi, Kuću kućom čine lastavice, Naše snahe i mi momci, Mojkovačka bitka, Sablja, Na putu putnici, Zapisi o gradovima, Konak, Kad djevojka spava to je kao da mirišu jabuke, Carska vojska, Raška zemlja Rascija, Francuski pamuk, Pripovijetke, Priče kod vode, Oslobođeni Jasenovac, Izabrane pripovijetke, Rimski prsten, Herceg-Bosno i tvoji gradovi, Miris lišća orahova, Drvo kraj Akova, Koliba na nebu.

Svojim ukupnim književnim stvaralaštvom Ćamil Sijarić na najbolji i najefikasniji način odslikao je život sandžačkih Bošnjaka, njihovu tradiciju, kulturu i običaje, govorni jezik područja Bihora, Peštera, Novog Pazara, cijelog Sandžaka.

Za svoja djela nagrađivan je brojnim nagradama i priznanjima: nagradom Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, prvom nagradom za najbolji roman Narodne prosvjete, 27-ojulskom nagradom Bosne i Hercegovine, 13-ojulskom nagradom Crne Gore, Andrićevom nagradom i mnogim drugih priznanjima i odlikovanjima.

Bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i član Akademije nauka i umjetnosti Crne Gore, te doživotni član Matice Srpske u Novom Sadu.

U znak sjećanja na sveukupno književno djelo Ćamila Sijarića, odlukom Bošnjačkog nacionalnog vijeća, najveća nagrada sandžačkih Bošnjaka u oblasti književnog stvaralaštva nosi njegovo ime, Pero Ćamila Sijarića.

Sijarić Ćamil - Bihorci 

Sijarić Ćamil - Bijeli Anđeo

Sijarić Ćamil - Bunar

Sijarić Ćamil - Kuću kućom čine lastavice

Sijarić Ćamil - Zapisi o gradovima

Sijarić Ćamil - Žena i noć