Sijarić Ćamil - Bijeli Anđeo lektira

Sijarić Ćamil - Bijeli Anđeo

Sijarić Ćamil - Bijeli Anđeo

 

Ruski formalisti koji su svoje teorije književnosti iznosili, razrađivali i objašnjavali u dvadesetom vijeku, mogu se primijeniti i na djela naših pisaca i to jako dobro. Npr. djelo koje smo uzeli za temu ovoga rada, Bijeli anđeo Ćamila Sijarića, pokušat ćemo objasniti i analizirati po metodu ruskih formalista. Ovdje ćemo pokušati pronaći sve one tačke u formi koje su oni istraživali, potražit ćemo opise, dijaloge, monologe, slike, ritam, sklop rečenice te kao nezaobilazan dio njihove potražnje u djelu, a to je začudnost i očuđenje. Možda u ovome djelu nećemo pronaći sve elemente koje su formalisti tražili, ali ne moraju svi ni biti tu, pokušat ćemo pronaći one osnovne i objasniti ih.

 

Motivi u Sijarićevim pripovijetkama - Sijarićevo djelo sadrži nezaobilazne motive folklora, te ti motivi povlače za sobom motive kao što su: nesavladivi okovi moralnih i društvenih obaveza, te običaja kao nezaobilazne stanice u njegovim pripovijetkama, jer radnja svake od njih se odvija tamo gdje su običaji svetinja koja se mora poštovati.

 

Zbog toga Sijarićevi likovi, u vrtlogu vlastitih sukoba, izloženi potresima ličnoga života, ostaju kao bespomoćne žrtve nekog višeg reda stvari i nekih neobjašnjivih sila (...)


Likovi u njegovim prozama su "stvarni ljudi" koji imaju svoju životnu dramu, stavljeni su pred teške izbore, te njihovim neispunjenim željama, stalnim očekivanjima i neizbježnim ispaštanjima. Ovi likovi, ne samo da imaju svoje unutarnje drame koje ih lome i drobe, nego su u te njihove drame uključena i prirodna događanja, priroda je s njihovim osjećanjima lijepa, tužna, vene, lišće spada s drveća.


Folklor u Sijarićevu pripovijedanju uvijek donosi onu negativnu stranu, on ljudima donosi nepravdu, patnju i tugu, te je on nesalomiv okov koji čovjeka drži u svojim lancima nesreće i samo nesreće. Ograničenost folklora na samo negativne događaje i osjećaje čovjeka donosi nesretna historija koja prati područje o kome autor govori i u kome likovi žive.

 

Analiza djela Bijeli anđeo - Posla djevojka momku torbu lješnika. Bila je čobanica i čuvala ovce u bregovima, a momak je bio monarh Georgije koji je živopisaoMileševu (...)


Ovim rečenicama autor započinje svoju pripovijetku. I odmah kod na izaziva neku vrstu čuđenja. Nema uvoda u priču niti imamo opisa. Imamo djevojku - čobanicu i momka - monaha koji se zavjetovao na samoću, tj. celibat. Ova začudnost se proteže i kroz dalji dio teksta, monah šeta po livadama, zagleda i plaši čobanice te prima batine od čobana.


Navijao bi korake tamo gdje bi vidio žute marame na glavama i, izbijajući iznenada iz granja prepadao bi čobanice i ovce (...)

 

Crkva se nalazila u mjestu Sjenicahšto nam pokazuje da je to neko daljnje mjesto koje nije doživjelo velike promjene tokom vremena jer sadrži u nazivu h na kraju riječi kao u vrijeme starobosanskoga jezika, ili krajem srednjega vijeka, ili je to možda jedini pokazatelj vremena, jer se u pripovijetci nigdje ne spominje vrijeme događaja, pa je moguće da je događaj iz starih vremena.


Tek onda dobivamo opis monaha: Bio je visok Grk, blijed u licu, suh u tijelu, čiju duboko usađenih, kojim je gledao kao da traži nešto svoje što mu se u ljudima i stvarima davno zaturilo...


Ovo je već nekako opis monaha, zavjetovanoga čovjeka, mada pogled nije i tada dobivam onu suprotnost koja će se provlačiti kroz veći dio pripovijetke. (...) govorilo se, potajno, da taj Grk brže stiže gore u bregove do čobanica nego u crkvi do svetaca i žalili svece a na čobanice ljutili se. ( još jedno začuđenje)

 

(...) kćerka udovice Đurđe iz Zahuma Ursula, djevojka visoka grla, očiju kojima gleda niza se, usta koja malo govore; kad hodi, Grku se činilo da gazi po vrhovima travki, čuvajući da ih ne polomi.


Imamo i opis te djevojke koja najviše zaokuplja monahove misli, njeno porijeklo, imovinsko i porodično stanje itd. Monah ovu djevojku vidi kao pticu rajsku i dušu nebeskute joj to bez ustezanja i govori dok mu djevojka na sve to prkosno i ponosno odgovara uvijek suprotno, što izaziva novu čudo jer su u vrijeme u koje mislimo da se događa pripovijetka. O djevojčinom ponašanju i monahovim osjećajima, ali i njegovu ponašanju saznajemo kroz dijalog koji je jedini dijalog u cijeloj pripovijetci, ali dovoljno dug i zanimljiv da bismo ga upamtili i u njemu primijetili ono što smo već naveli.
- Meni je drago što si došla u crkvu; crkva zove.
- Nek ti nije drago - prkosno mu odgovara, a njemu mio taj prkos jer je od djevojke.

 

Nakon ovoga susreta monaha ne puštaju misli o djevojci te on umjesto da slika Anđela na Hristovom grobu, monah je slikao lik djevojke – Ursule, te ga stalno prekrečivao, ali on je uvijek iznova izranjao iz kista i njegovih ruku.


Ruka mu je htjela anđela, a srce išlo na čobanicu; Te dvije glave izranjale su iz njega i svaka je htjela na zid... Držao je u ruci, kao što se drži ogledalce, malu sliku - uzor anđela, ali mu je sada pred očima stajala druga slika (...)

 

Sijarićeve teme sukoba krutih moralnih načela i krhkosti čovjekove volje pred zahtjevima tijela, čovjekove upornosti da se veže za zemlju i dokuči smisao postojanja, kao i tema neispunjenih očekivanja i ispaštanja, oblikovane su kao niz realnih ili snovidnih prizora o karavanima i putnicima, o podzemnim vodama i njihovim tajanstvenim svojstvima, o neizvjesnosti puta kroz planinu i mećavu, o fascinirajućoj snazi vode koja se na mjesečini bjelasa kao kobno predskazanje ili se zatvara u "zelen prsten" kao vječni dom nesrećnika i grešnika, o zvjezdanom nebu i njegovoj skrivenoj harmoniji koju narušava iznenadni pad zvijezde s kojom iščezava i neka pravedna duša.


Nagledao bi se čas bjeline toga zida, čas boje na njemu, i iz toga gledanja kao da u ambis tone, zaranjao u mračnu dubinu sebe samoga, u kojoj nema ni crkve ni anđela, ni one čobanice (...)

 

Monah doživljava moralni i duševni sukob. Baš kao što vidi dvije glave dok slika, jednu glavu na slici, drugu u svojim mislima (uvijek) tako vidi i sebe kao monaha, Božijeg poklonika, a vidi i običnog čovjeka koji običnu (?) djevojku vidi kao svetinju i samo o njoj razmišlja. Gušilo ga je i kajanje, smatrao se grešnikom, mislio o tome kako sveci od njega okreću leđa.

 

(...) polazio je da poljubi zamišljenu ruku anđela, ali je ruka bježala od njega grešnika.

 

Zatim je vjerovao kako mu anđeli pomažu dok slika djevojku, anđela, te vjerovao kako je sa svojim "umjetničkim djelom" otišao daleko, daleko - od svih.


(...) kao da mu je sam anđeo vodio ruku, smilovavši se na njega, prestupnika.


U jednome dijelu pronalazimo i opise prirode koji su, u ovome slučaju, u službi samim osjećanjima monaha, te mirisi, zvuci i izgled prirode podsjeća ga na samo njegovo stanje.

 

(...) pričali su da je Grk potamnio u licu, da mu je haljinka postala prevelika jer se stanjio i smanji, da najradije lomi lješnike koje mu čobanice donose i da od lješnika i živi.

 

Napada, za to vrijeme dok se odmarao, oko crkve mokro orahovo lišće, i dolje niz rijeku, a gore uz bregove, po granju, zamirisa već dobro jesen (...)

 

Predao se, nije se više moga boriti protiv sopstvenoga usuda i odlučio da sam sebe stavi na križ. Izišao je pred društvo s onim što je imao. Nije više mogao da se bori protiv svoje nesreće i nevolje, nije mogao da se bori protiv više sile koja je vodila njegovu ruku.


Već je počeo da pušta ljude u crkvu, i vidio kako sliježu ramenima: da to i jeste i nije anđeo, da to i jeste i nije slika djevojke koju znaju (...)

 

To njihovo slijeganje ramenima za Georgija je značilo odbijanje da je to anđeo, a odbijao je i on sam, ne osjećajući se krivim što ga ruka boja ne slušaju.


Više nije bilo kajanja, nije bilo ništa. Nije bilo ni osjećaja, ili ih je bilo ali nisu mogli biti iskazani. Negdje ćemo naći kako Ćamil Sijarić nije davao dublju psihološku analizu svojih likova. Monah nije psihološki okarakteriziran iz drugoga razloga. Svaki čovjek je psihološko biće, pa makar to bio i lik u pripovijetci. Posebno u pripovijetci novijeg, modernog doba, ali mi ne možemo odrediti lahko njegovu ličnost niti njegova osjećanja. Pokušat ćemo to odrediti njegovom okolinom, a ne njegovim izgovorom osjećanja jer društvo zabranjiva pokazivanje osjećanja, društvena norma je takva da se osjećanja ne izgovaraju, ali ni ne pokazuju, ukoliko smo u mogućnosti da tako nešto izvedemo.

 

Između dva krila gledala je čobanica - ona iz njegovih snova noću, i snova danju; zadržao joj je na obrazima rumenilo od vjetrova - i tanak, kao ispod lista, hlad na sljepoočnicama (...) pogled pun mira ali i strog (...)

 

Zaticali su ga zatim kako sjedi pod orahom na lišću, zagledan kako odozgo, s grane, opadaju listovi.
Opadali su listovi i s nekakve grane u njemu, jedan po jedan...; bili su to oni listovi koji se ne čuju, ali opadaju - u jesen.

 

Zaključak - U pripovijetki Bijeli anđeo pronalazimo različite elemente koji nas navode na različite zaključke. Pronalazimo običnu temu i obične ljude, kao i normalna osjećanja ljudi, ali i u neobičnim okolnostima, odnosno u okolnostima u kojima određena ponašanja i osjećanja nisu dozvoljena za pokazati, ili čak, i osjećati. Dok čitamo priču pronaći ćemo mnoge interpunkcijske znake koji nam daju neki osjećaj usporenosti, a i sami su tu da bi retardirali radnju. Nisu ti znaci baš uobičajeni i lako pronalazivi u svakome djelu u malim razmacima pa tako kod nas djeluju spontano i ako su namjerno stavljeni. Radnja često mijenja svoj tok, ali jako neprimjetno i nježno i iznenadno je promijenjena jedino prije dijaloga djevojke i monaha koji očigledno mijenja stanje i usmjerava radnju u sasvim drugome toku od dotadašnjega. Imamo i osjećanja koja najčešće iskazuju opisi prirode ili stanja samoga lika, ali nikada lično izrečena. Također, sami moramo i da shvatimo i karakter likova jer on nigdje nije tačni naveden. Opisi likova su kratki, ali dovoljni, taman toliki da na ne zamore, a da nam donesu sliku onoga o čemu čitamo. Imamo i dosta suprotnosti koje na neki način unose blagu dinamiku u djelo i ukazuju nam na likove kao ljude koje je moguće pronaći i u stvarnome životu. Likovi su ljudi sa svojim nedoumicama, kolebanjima, tugama i nesrećama, te prosom koji je više prkos životu nego drugim ljudima. Boje, mirisi i zvukovi su također prisutni, ti mali ekspresionistički elementi koji nam donose tu atmosferu obavijena u osjećanja lika. Folklor je ono što je najbolje predstavljeno u ovoj pripovijeci, ali samo jedna strana folklora, ali nije isključen da postoji i ona druga jer ima nekih njenih malih i tajnih nagovještaja.

__________________________________

 

Sijarić Ćamil je rođen 13. septembra 1913. godine u selu Šipovice kod Bijelog Polja u Crnoj Gori. Osnovnu školu je završio u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom od 1927. do 1935. godine pohađa Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje je, radi političke aktivnosti, istjeran. Školovanje nastavlja u Vranju i na tamošnjoj gimnaziji maturira 1936. godine od kada studira pravo u Beogradu. Diplomirao je 1940. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata radi kao sudski činovnik u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banja Luci, aktivno sarađujući sa Narodnooslobodilačkim pokretom. Pred kraj rata prelazi na slobodnu teritoriju i postaje dopisnik TANJUG-a. Po završetku rata postavljen je za sekretara Suda narodne časti Bosanske krajine, nakog čega radi kao novinar u listu "Glas", a onda kao sekretar i dramaturg Narodnog pozorišta u Banja Luci. U to vrijeme počinje da piše drame i od tada se, uglavnom, orijentiše na prozu.

 

Početkom 1947. godine prelazi u Sarajevo i radi, najprije u redakciji lista "Pregled", a onda u "Zadrugaru", iz kojeg, 1951. godine, prelazi u literarnu sekciju Radio Sarajeva, u kojoj ostaje sve do odlaska u penziju, 1983. godine. Umro je u Sarajevu, 6. decembra 1989. godine.

 

Prozno stvaralaštvo Ćamila Sijarića obuhvata pripovjetke, romane, putopise, reportaže, kritičke članke i dr. Mnoga djela prevedena su mu na turski, ruski, bugarski, engleski, albanski, poljski, francuski, njemački, estonski i mađarski jezik, a pojedina dramatizovana i širom bivše Jugoslavije izvođena u pozorištima i prezentovana na radiju i televiziji.

 

Tokom izuzetno bogate književne karijere Ćamil Sijarić napisao je veliki broj djela: Ram Bulja, Bihorci, Zelen prsten na vodi, Kuću kućom čine lastavice, Naše snahe i mi momci, Mojkovačka bitka, Sablja, Na putu putnici, Zapisi o gradovima, Konak, Kad djevojka spava to je kao da mirišu jabuke, Carska vojska, Raška zemlja Rascija, Francuski pamuk, Pripovijetke, Priče kod vode, Oslobođeni Jasenovac, Izabrane pripovijetke, Rimski prsten, Herceg-Bosno i tvoji gradovi, Miris lišća orahova, Drvo kraj Akova, Koliba na nebu.

 

Svojim ukupnim književnim stvaralaštvom Ćamil Sijarić na najbolji i najefikasniji način odslikao je život sandžačkih Bošnjaka, njihovu tradiciju, kulturu i običaje, govorni jezik područja Bihora, Peštera, Novog Pazara, cijelog Sandžaka.

 

Za svoja djela nagrađivan je brojnim nagradama i priznanjima: nagradom Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, prvom nagradom za najbolji roman Narodne prosvjete, 27-ojulskom nagradom Bosne i Hercegovine, 13-ojulskom nagradom Crne Gore, Andrićevom nagradom i mnogim drugih priznanjima i odlikovanjima.

 

Bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i član Akademije nauka i umjetnosti Crne Gore, te doživotni član Matice Srpske u Novom Sadu.

 

U znak sjećanja na sveukupno književno djelo Ćamila Sijarića, odlukom Bošnjačkog nacionalnog vijeća, najveća nagrada sandžačkih Bošnjaka u oblasti književnog stvaralaštva nosi njegovo ime, Pero Ćamila Sijarića.

 

Sijarić Ćamil - Bihorci

Sijarić Ćamil - Bunar

Sijarić Ćamil - Kuću kućom čine lastavice

Sijarić Ćamil - Miris lišća orahova

Sijarić Ćamil - Zapisi o gradovima

Sijarić Ćamil - Žena i noć

loading...
10 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Sijarić Ćamil - Bijeli Anđeo

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u