Sijarić Ćamil - Zapisi o gradovima lektira

Sijarić Ćamil - Zapisi o gradovima

Sijarić Ćamil - Zapisi o gradovima

 

Ćamil Sijarić pripovijeda koristeći se dugim, ritmičnim rečenicama, punim detaljnih opisa pojedinih likova ili pejzaža. Tako pomaže svojim čitateljima da utonu u njegov svijet, poprimajući njegov način razmišljanja. Vješto nas provodi kroz životnu misiju nepokolebljivog Džimšira koji, kroz novelu prožetu atmosferom realizma, ne posustaje dok slijedi svoj san o iskapanju bunara u neplodnoj ravnici.

 

Nakon toga, autora slijedimo u njegovom putovanju kroz jugoslavenske gradove u kojima nam vjerodostojno opisuje atmosferu i osjećaj određenog mjesta. Jer gradovi u stvarnosti, baš kao i u Ćamilovim putopisima, mnogo su više od mjesta određenih geografskim širinama i dužinama: gradovi su mirisi, okusi, legende, priče, povijesne činjenice i nagađanja, ali prije svega, gradovi su atmosfera koju mu daju njegovi stanovnici. Obilazeći gradove kroz ove literarne uratke, čitatelj može zorno predočiti posebnu atmosferu koja grad čini onim što jest. Suptilnom gradacijom stilskih figura i pažljivim pristupom odabiru riječi, pisac postiže heterogenost zbirke jer opis svakoga grada djeluje kao da ga je pisala druga osoba, dajući nam uvid u promjene kojima je pisac podlegao podvrgnut različitim obilježjima i običajima pojedine sredine.

 

BUNAR

 

Voda je sva krenula naprijed, zatalasala se - bistra, široka, i u njoj se zaljuljao crven mjesec, i kraj njega zvijezde, crvene i one, duboke. Vjetar je duvao kroz travuljine, širok i blag, povijao ih tu nad vodom, među njima jedan cvijet, bijel, pod zvijezdom. Zabodeno u toj vodi, golo i samo, i nekako strasno u pustoj noći i tim travama, ono isto dijete koje se Džimširu i prije javljalo, ovako u snu, stajalo je i sada sa šipkom u ruci, i prijetilo: ne da ono vodu, do samo ovako, u snu, da je vidi pod tom travuljinom. Jedan talas, velik, zasukao se pravo od toga djeteta, ispod šipke njegove, i sav plav, od zvijezda, skočio pravo Džimširu na prsa da ga poplavi, u toj noći punoj travuljine, i vode, nad kojom se ljuljao cvijet - bijel.

 

On je stigao da čuje samo smijeh djeteta, i da vidi njegove oči - strasne od sjaja, i velike kako ga gledaju kroz taj smijeh i kroz tu vodu, dignutu svu gore - i skočio iza sna, sav prestravljen i mokar od znoja. Gledao je u mrak i vidio ženinu bijelu košulju, crnu glavu ženinu na jastuku, do nje djecu, i dolje, u ćošku, šaren ženin sanduk, i kroz prozor granu drveta. Drhtao je, jer talas vode i sada je, dok on sjedi tu, budan, na dušeku, očiju širom otvorenih, jednako išao pravo na njega, i da nije vidio tu ženinu glavu i taj sanduk, on bi ciknuo, vrisnuo bi izglasa, od te strašne vode i djeteta u njoj, a ovako stišao se, držao se rukama za čelo, slušao konjsko grickanje zobi, dolje u izbi, pod patosom koje ga sasvim rastrijezni od sna.

 

Sjedio je skrštenih nogu, glave oborene i teške, i sad, u tišini, uz to konjsko grickanje zobi, mogao sasvim dobro da čuje kako tamo, u drugoj sobi, njegov brat Sejdul broji pare, i da dobro vidi kako te pare propadaju nekud između prstiju, bježe, i više ih nema, ostaje samo pust glas bratovljev, i prazna ruka. Ni do čega Džimširu više nije bilo - ni do kuće, ni do trgovine, ni do te crne ženine glave, potonule u bijeli jastuk tu pokraj djece - jer snovi o vodi odronili su ga, izjeli sasvim, i legne li samo, spusti li samo glavu na jastuk, na torbu, na travu, ona je tu, valovita, omeđena travom, u njoj dolje nebo i zvijezde, na njima cvijet - bijel.

 

GRAD ZA RIJEČ I SLIKU

 

Sarajevo - kakav je to grad? - upitali su nekog čovjeka u njegovom mjestu pošto se vratio iz Sarajeva, a on im odgovorio: To vam je jedna dugačka kuća na kat sa puno prozora redom i iza svakog prozora po djevojka - sjedi tu i pjeva. To im je kuća u kojoj im djevojke ispjevavaju pjesme za cijelu Bosnu, i sve pjesme, što se po svijetu pjevaju, iz one kuće u Sarajevu. Ja sam cijelo vrijeme prestajao pod njenim prozorima i, slušajući one djevojke, i zaboravio zbog čega sam došao u Sarajevo. One tu ostaju po cio dan i pjesmu prekidaju samo dokle ručaju - a kada ručaju opet sjednu na svoja mjesta i odozgo, kroz prozor, daju svijetu gotove, pjesme.

 

Odozgo - kroz prozor, ovaj grad je uvijek davao onima koji su mu dolazili nešto osobeno svoje; pjesmu za uho, sliku za oko, male puške i tanke sablje za junake, haru i lahur za trgovce, ahare za konje i hanove za goste, pametan divan (=razgovor) za pametne i lud divan za divanije, srmu, gajtan i čohu za bogate, i abu, bez i vražju kožu za siromašne, za konjanika "pafte", a za konja "rahte", i eto, to je jedno - iz davnih dana, i s jedne strane gledano Sarajevo, ono koje nikad nije imalo samo jedno svoje lice, samo jednu svoju sliku i samo jednu svoju dušu, nego bezbroj i lica, i slika, i prilika, i vidika, i duše toliko koliko je neko sam umio da mu priđe i čita ga izbliza, onako kao što se čita knjiga.

 

A Sarajevo i jeste kao knjiga, i ispisano je murecefom, i tintom, i ištampano štamparijom, i kada bi uistinu to bila knjiga, ona bi bila ukoričena u koricama od srebra izrađenim rukama sarajevskih kujundžija; a kad bi odnekud bila pjesma, ona bi bila ispjevana iz grla onih djevojaka iza prozora - kako se to nekom učinilo za te djevojke.

 

U Sarajevu se uvijek nekom nešto činilo i pričinjavalo, pa je neko u njemu vidio samo njegove ljepote u proljeće, neko samo njegov Trebević, neko samo česme i na njima ibrike, neko Ćumuriji crnu od ćumura, a neko se čudom začudio: 

 

Dunjaluče, golem ti si.

Sarajevo, seir ti si.

Baščaršijo, gani ti si.

A Vratniče, gazi ti si.

 

Oj Bistriče, strmen ti si.

Ćemalušo, duga ti si.

Latinluče, ravan ti si.

Bezistane, mračan ti si.

 

Tašlihanu, širok ti si.

L'jepa Maro, l'jepa ti si,

dosta si me napojila

od dušmana zaklonila.

 

GRAD DAORSA - "DAORSON"

 

Kažu - Hercegovina je takva zemlja da, gdje god kamen podignes, pod njim ćeš naći istoriju...! A ja sam jednu istoriju u ovoj zemlji vidio ne pod kamenom, nego na kamenu: stajala je visoko kao knjiga na visokoj polici. I kad bi zaista ovo bila knjiga na polici, trebala bi vrlo duga ruka da je dohvati. Ali ovo nije knjiga nego je grad - jedan od starih, ili najstariji u ovoj zemlji - grad Daorsa u Orsaniću. Orsanić je selo kod Stoca, a Daorsi su ilirsko pleme koje je ovdje davno živjelo i izgradilo svoj grad, od Grka nazvan "Daorson". Najprije sam ovaj grad Daorsa, to jest Daorson, gledao izdaleka - odozdo iz Radimlja, iz polja ravna i zelena, gore na stijeni, na litici, na visini, i vidio ga kao kakvu suru ptičurinu - ili samo kao vrh stijene, zaboden u nebo. Odavde gore visoko je, odozgo dolje duboko je. I popeti se gore gotovo je nemoguće, a isto tako i odozdo sići! A ta nemogućnost i jeste ono što me mamilo da se gore nađem i vidim grad Daorsa - Daorson. A to ce reči jedno staro vrijeme, jednu staru istoriju, jedan stari svijet.

 

Znao sam o svemu tome samo toliko: da je tu zivjelo ilirsko pleme Daorsi, da su se oko njega nalazili Eutarati i Dalmati i da je - živeći upravo na ovom području, trgovalo s grčkim gradovima u primorju - stoku im, smok, vosak, med i meso prodavalo, a uzimalo koplja, strijele, oklope, tkanine, svilu i so - ono, dakle, što mu je trebalo. Prema tome, put odavde do mora bio je živ, i takav ce ostati uvijek - jer ovo je zaleđe mora, a more je put u bijeli svijet... Odavde se do mora išlo na konjima - i mučno, a tamo morem na lađama - i lako; a od svega najteže je bilo iz Radimlja izaći u Daorson i odozgo spustiti se u Radimlje. A mene je zapravo taj put čekao!

 

GRACANICA

 

Da bi se jedan grad dobro vidio i upoznao, rečeno je da u njemu treba pojesti "tuzluk" soli i vreću hljeba! Kad svratimo na jedan ili dva dana, to je jedva dovoljno da vidimo ulice, krovove, dimnjake, neki ćošak, nekog čovjeka, nešto tako sto ne znamo ni šta je - i ono što je duša grada, što je njegovo lice i naličje, što je njegovo ruho, njegov stas, njegovo držanje i vladanje, ostane nam daleko; isto onako kao čovjek s kojim smo se uzgred pozdravili i produžili. Ali Gračanica je grad takav pokraj kojeg se ne može produžiti, a da se u njemu ne zastane i ne ostane. I kad bi bila čovjek, a ne grad, taj bi čovjek - pozdravljajući se, u svojoj ruci dugo zadržao vašu ruku i pitao vas i za zdravlje, i za ženu, i za djecu, i sreću vam na kraju poželio.

 

Ima gradova koji vas, takvi kakvi su, podsjećaju na ljude - i ono na što će vas Gračanica podsjetiti jeste i mladost i starost nekog i mladog i starog Bosanca iz doline Spreče i njenih bregova; i sva je ona jedan siroko otvoren dom, s domaćinom pred kapijom i avlijom, da primi gosta. I od svega što ima odlomiće i staviti pred gosta, a najvise od svoje duše - to jest od onoga čega Gračanica ponajviše i ima!

 

... Jajce, stari srednovjekovni grad na Plivi i Vrbasu - vidio sam nekoliko puta, i svaki put drukčije. Jednom sam ga gledao samo kao starinu i zidine. Drugi put sam ga gledao kao istoriju. Treći put sam se prepustio utiscima ne tražeci ništa određeno. Svaki put sam ovu starinu vidio samo kao Bosnu. Kao onaj njen drevni i da kažem stameni dio - gdje su prestajale i počinjale historije...

... u kojoj kuci gusle gude, tu žižak na tavanu žito ne jede... (Ćamil Sijarić o Avdu Međedoviću)

... Ja čujem vode promuklice, žubor planinskih rijeka, eho dubokih pećina, vidim nebo sjajno, mjesečinu i mliječnu bjelinu, i mjesec što plovi iznad moje glave...

... Odsjev plamena vidio bi se na zidovima zgrada u logoru. Mi smo taj odsjev gledali kroz pukotine, kroz rupe na barakama. I slušali smo otud glasove: nikad čovjek nije čuo takve glasove! To više nisu bili ljudski glasovi, a ni životinjski.

 

Ništa živo ne ispušta iz sebe takve glasove kao što su bili oni koji su dolazili s druge strane Save, iz Gradine. Nisu to bili pojedinačni glasovi, nego je to bilo mnoštvo glasova. Tužnih glasova. Ne znate kakvih glasova. Takvih da od njih izludite! A sve to trpe oni koji su ležali pokraj vas. Znate ih sve. Znate im imena. Znate odakle su i kakvi su. A sad su eto tamo... U onoj su vatri. Odsjaj njenog plamena bljeska po zidovima...

 

KONAK

 

... Duboko je zašla noć, o Šer - Ane, a ja jednako sjedim u mojoj odaji i gledam svijeću kako dogorijeva - kao da naglo vene cvijet. I sam sam, kao ova svijeća, cijelog vijeka cvjetao nekim neveselim žutim cvijetom i ovakav kakav sam, Šer - Ane: drukčiji od drugih - ni muško ni žensko, nego jedan evnuh, jedan hadum, povijao se po svijetu ovamo i onamo... od zemlje turske do zemlje kaurske, od Pašagrada do Biograda, u kojem sam i sada, u ovoj noći, uz ovu svijeću što dogorijeva, uz ova slova što pišem: znak po znak, Šer - Ane, riječ po riječ, Šer - Ane, pišem... pa brišem... Pričala je - a činilo se da priča ono što je u snovima sanjala, i podsjećala me, o Šer - Ane na to: da su stare žene što i ružičnjaci kad u jesen stanu da vehnu, pa boje svoje više nemaju, ali miris jednako puštaju - puštaju miris nalik na san... Uveo sam je. Onu Dženetu. Kao da sam dijete uveo pred hodžu - da ga ispita šta zna iz vjere. Neka joj, velim, bog pomogne i neka pomogne i samome hodži; neka ova odaja noćas bude mejtef u kojem će i on i ona otvoriti svoje ćitabe i čitati jaziju kao vodu... Što je bilo domene, haduma, učinio sam: poučio sam Dženetu koje riječi da izgovara, a koje, Šer - Ane, dane izgovara; da ne kaže, ne daj bože: tužna sam, nego vesela sam kao da je Bajram; da joj na jezik ne odu riječi kao što su leden, ibrik, tepsija, sač, nego karanfil, ružica, bosiok; da ne pomene svoga brata roba Ibrahima i da za njim ne zaplače, nego da pominje bašču i behar; dane pominje kišu i oblak; nego mjesec i mjesečinu, i kako kroz travu - na mjesečini, šapće, Šer - Ane, usamljeni potok; ali da nije svu noć usamljen, jer mu dođe Jelen te se napije, pa kad se napije, pase travu, pa kad se napase - legne u travu; legne u travu i sklopi oči, a to će učiniti i tvoj gospodar, i zaspaćete. A onaj će potok i dalje teći... Gospodar će biti onaj jelen kraj njega. A ti budi, velim joj, ona mjesečina...

 

... O Bože, mili, šta im je to? Ako svoju pamet o tome pitam, dobiću odgovor: to je nešto njihovo; ali ako svoje tijelo pitam - neću, Šer - Ane, dobiti odgovor, jer iz moga tijela ništa ne govori - moje je tijelo mrtvo kao zemlja, pa zato ja za njih i nijesam čovjek - nijesam, Šer - Ane, ni muško ni žensko, a nijesam ni kao dijete, nego sam samo jedan svijećnjak, koji je tuda im drži svijeću... 

 

... Poredali su ih i rekli im da stoje mirno: onima što su se opustili naredili su da se ukrute. Glave su im podigli gore, i rekli im da pravo gledaju - da pravo gledaju i slušaju presudu. Krivica im je jedna jedina: da su se, Šer - Ane, svojim imanjem i svojim ugledom uzdizali višenego što se to smije - i time, Šer - Ane, postajali opasni za kneza, u ime kojeg su ih i osudili isada bili. Ali tako nije pročitano, nego kraće i jednostavnije: da su ti ljudi odbili da plate danak knezu i da su narod dizali na bunu - zbog čega da im se udari po pedeset štapova po tabanima, i da se zatim puste kućama. Zamolih moga gospodara da sađemo dolje i gledamo kako se to po njihovom zakonu izvršava kazna po tabanima, je li to kod njih kao i kod nas: dignu se tabani i po njima udara. A moj mi gospodar na to veli da je to jednako kod svake vlasti i svakog zakona - jer svaki čovjek ima tabane...

 

... Razumio sam ga: ti su ljudi bili od nekadašnjeg njegovog reda i ugleda i on je sad u njima vidio sebe - jer je i sam bio tako oboren i pod isto takvim štapovima al' onim turskim, uz koje se viče: dur i vur. Ode mi samo od sebe te na prvi udara štapa rekoh: dur - to jest stoj, ali Kulaš je nastavio; udarao je i brojao: dva, tri četiri... a svakim udarcem tabani onoga kneza podigli bi se gore za štapom kao da mu prkose, a dolje mrdnuli debeli brkovi i oči žmirnule; inače je gledao u nebo, ka kojem je, u svoje vrijeme, dizao i svoj krvavi barjak pod Karađorđem...

 

... O kako su, Šer - Ane, njene ruke sad mirne. Krv kroz njih ne ide; srce za koje su svezane mrtvo je. Ubijeno nečim što ne znam šta je... Znam: bolom. Znam: pregorijevanjem. Znam: - davanjem druge za nju - Dala sam se onome Kulašu mjesto tebe; ucjenjivao te za Ibrahima: daš li mu se, dobićeš brata. Da je zemlja čula tu nječ, propukla bi. Ti si rekla - Ne! I ne bi vidjela Ibrahima. Ja sam se dala za tebe. Znam: ta je riječ ubila. - O, toliko mnogo od nje meni! Onda je pošla da zatvori prozor - i mjesto, Šer - Ane, da ga zatvori, skočila je kroz prozor i umrla. - Ovo neka je od mene tebi, ništa od ovoga nemam veće da ti dam - i umrla je...

 

... Rekao sam joj da bude vesela, i ona je vesela. Gola je - a kad se veselju preda go insan, on više ne liči na insana, nego, Šer - Ane, na đavola; ona sada liči na đavolicu, i dobro je, mislim, što je tako - jer golo tijelo čini ženu drukčijom nego kad je obučena: ozbiljnost joj tada, Šer - Ane, ne pristoji, ne pristoji joj, Šer - Ane, ni mudrost, a molitva nikako, i nema vjere da se gola moli - pa ni sam ne znam šta je prikladno da žena čini kad je gola. Ako miruje... zašto je gola kad miruje. Tek moje nije da se pitam o tome, moje je toliko... da je svučem. Ono drugo nek dođe samo od sebe: ono je drugo kao sahat: treba ga naviti pa da otkuca... Daj im, Bože, velim im, veselo kucanje...

 

HRT

 

Sijarićeve priče nose u sebi jedan svijet poznat i blizak, ali otuđen samom pričom. To je pisac realista koji oživljava običaje svoga kraja, njeguje bogatstvonjegove leksike i folklora,poeziju pejzaža i prošlosti. Njegova pripovjetka Hrt je višeslojna i obiluje bogatom naracijom. Prije svega to je alegorijska priča o nemogućnosti ostvarenja čovjekovih želja u svijetu neprilagođenosti bića surovim uslovima životne stvarnosti. Ova pripovjetka je duboko ogledalo života, onakvog kakav jeste, ali i onakvog kakav bi trebao da bude. Hrt je snažan lik Ćamilove pripovjetke koji je čvrsto vezan za život i njegove okrutne zakone. Koz pripovjetku se proteže čovjekova upornosti da se veže za zemlju i dokuči smisao postojanja, da proviri iz tog vela prepunog tajni, kao i tema neispunjenih očekivanja i ispaštanja. Ćamilov junak doživljava sadašnjost kao oblik zatečenosti u moru neizbježnih životnih situacija, kao neminovnost koju ne može spriječiti te kao puku prisutnost u vremenu. Riječ jeo snaznoj pripovijetci u kojoj hrt, odnosno čovjek traži utočište svjestan da ne može promijeniti svoju sudbinu. Hrt predstavlja pojedinca, jednog od svoje vrste, koji ne želi da bude jedan u masi.

 

On nije tipičan hrt koji će loviti, to je hrt drugačiji od drugih, nesvaćen u ovom svijetu. Snaga pripovjetke je u čvrstini nesreće koja pogađa pojedinca te u oštrini životnog zakona koji se primjenjuje na ljude bez popuštanja. Pripovjetka je parabola o ljudskoj sreći i cilju koji jeuvijek izvan dohvata čovjekove moći. Da bi ostvario svoje cilj čovjek ulaže čitav svoj život, a krajnji ishod je ne izvjesan. Ova pripovjetka je o nedostignutoj ljudskoj sreći, o vrijednosti same žrtve i čovjekovog pokušaja da postigne nešto kako bi primjećen prošao ovim svijetom. Vješto poput vajara Sijarić ljudsku nesreću i kob isprepliće sa čarima prirode i tako pravi jednu savršenu cjelinu, tačnije zatvara krug života. Pomirenje želje i njenih realnih šansi, slobode i njenog nasilnog sputavanja, dobilo je svoj definitivni spokoj u mrtvom pogledu hrta čiji snovi o slobodi prekoračuju ograde ovoga svijeta i produžuju se na dalekim nebeskim stazama.

 

Ovdje hrta kao putnika sustižu njegove želje ka posljednje utočište, tako beskrajno, izvan vemena i bez životne surovosti. Hrt je svojoj zadnjoj trci, baš kao i čovjek, povezao želje i njihovo ostvarenje, snove i stvarnost, u jedinstvo smrti, kao onog konačnog i neizbježnog. U pripovjetci je opisana tragična pomirenost sa besmislenošču čovjekovog života i postupaka ako nisi ostvario svoj cilj. Divno su isprepleteni varljivi snovi i slaba nada, promašenost života i nemoguća sreća. Hrt je samotnjak, otpadnik od društva, daleko od svog zavičaja, praktično beskućnik. Njegove crne oči su mudre, u njima još uvijek ima pomalo sjaja ali njegovo tijelo je umorno. To nam pomalo daje nagovještaj njegove smrti kao njegovog oslobođenja od života koji nije želio imati kao takvog. U posljednjem dijelu pripovijetke hrt žudi za danima kad je bio pokretan i mlad, baš kao i čovjek kad osjeti da mu se bliži skraj. Na kraju ovo je snažna priča o jednom vremenu, o izgubljenim snovima, o jdnom podneblju i tradiciji. Pripovjetka o životu i smrt, besmislu i vječnosti, samoći, patnji i smrti kao kruni svega.

 

PRICA IZ 1001 NOĆI

 

A nije ni snijeg, ni ruho ni labud, nego na Neretvi most od kamena! Kamen na kamen položen i složen, da se njim, po suhu, pređe preko vode. Njegovo je ime Stari most. Po njemu je grad i dobio ime - Mostar. To je ono što bi čovjek čovjeku rekao uzgred. A ostalo mu je prepustio da se sam pita i odgovara. Pred velikim djelima svi smo mi kao djeca. I pitanja naša tu su kao dječija pitanja: šta je ovo? Otkud je ovo? Otkad je ovo? Jezika da nam na to odgovori gotovo da nema. Zapisa koji bi nam o tome govorili, opet gotovo da nema. Povijesti nema. Na jezik će nam doći samo jedna riječ - most! I kod te riječi staćemo svi: i djeca, i zreli; tu će podjednako stati i pametni i glupi. Pjesnici, slikari i zanesenjaci zanijeće se i ići će dalje; traziće dušu ovog kamena. Traziće u njemu ljudski san, šta je sanjao onaj čovjek kad se odlučio na ovaj skok? Na ovakav skok preko vode! Da kamen uz kamen složi i naniže i uhvati dvije obale. Mora da je pomišljao na mlad Mjesec, onda kada Mjesec liči na srp. Tako nešto imati u ruci i prebaciti ga preko vode! Ali tako da ostane trajno. Vrijeme ga se ne dotiče. Da je podjednako i star i mlad, kao što je i star i mlad Mjesec gore nad njim. A on je upravo najljepši onda kad se nad njim naveze Mjesec. Tada više kao i da nije most u noci i nad vodom, nego priča "iz hiljadu i jedne noći". Kao da je Šeherzada ispričala još jednu priču:

 

Veliki care, da ti ispričam: U jednoj zemlji na sjeveru ima više bijela kamena, nego što na moru ima bijele pjene. A bregovi, brda i planine u toj su zemlji kao što su valovi na velikom moru, onda kad se more s vjetrovima zavadi. Tamo kad bi došao, veliki care, učinilo bi ti se da je sva ta zemlja načinjena od samih oklopa - nekad davno izginulih oklopnika... Kad zagrme gromovi u oblacima, dolje na zemlji zazveči kamen - kao što u boju zazveči čelik kad se sudari mač sa mačem. Još ti ovo mogu reči, veliki care, o toj zemlji... Jedna plaha rijeka presijeca je. Razmakla je brda i planine i potekla sa sjevera na jug. Od hiljade rijeka na svije tu nijedna nije - ni da joj papuče pred nogama okrene, prije nego što će u more ići, eto, takva je ta rijeka. Kao da je gazela potrčala kroz tu zemlju i kao da još trči - eto, takva je ta rijeka. I za dugo - za dugo nisu je mogli uhvatiti da je mostom premoste. Uhvatila ju je najzad ptica! Svoje krilo prebacila je s jedne strane na drugu i to je danas most na toj vodi. Kad bi otišao do te vode i do te ćuprije, veliki care, ti bi rekao da u haremu tvome, da među tvojim hanumama, ljepote takve nije - kao što je bila ona ptica koja je onde ostavila svoje krilo, da od njega most postane. Došlo mi je u uši, ali mi nemoj vjerovati, da svi koji tamo dolaze da vide taj most izreknu u sebi ili glasno da je to krilo od labuda.

 

A sada ću ti, veliki care, ispričati šta je istina u svemu tome, a šta u tome nije istina.

 

VODA NE STARI, STAR JE SAMO OHRID

  

Čitao sam u knjigama da je Ohridske jezero jedno od najstarijih u Evropi; da ih je vrlo malo koja su nastala kad i ovo; otud su u njemu školjke i ribe kakvih nema u drugim vodama. A to sve znaci da je ovo jezero jedan starac među starcima... Da u vrijeme kad je nastalo zemlja oko njega nije bila ovakva kakva je danas. Da mnoga brda, polja i planine nisu nikako ni postojali. Da se ne zna šta je tada bilo i kako je bilo - ali da je ovo jezero bilo.

 

No - na njemu se vijekovi ne vide, ne vidi se njegova starost - jer voda je uvijek samo voda i vrijeme na njoj ne bilježi se - šta više: čini se da je uvijek mlada i da će mladom i ostati... Gledamo je - to jest gledamo pred sobom jezero, i ništa tada ne vidimo do da je to jedno jezero. Nekad davno slila se tu voda i gdje se slila - tu i ostala... Tu i ostala - a došao čovjek na njene obale i nastanio se. Jednostavno, iz potrebe da je blizu vodi: da po njoj brodi i u njoj ribu lovi. A ovdje je lovio - a i danas to čini, i ribu, i biser.

 

Bilo sa tim kako mu drago, tek ovo jezero pred Ohridom i nešto je drugo: ono je jedno ogledalo u kojem ovaj grad ogleda svoje lice. Ono kao da i jest tu - da se u njemu ogleda Ohrid. I tu - u ogledalu njegovom, ovaj grad treba i gledati. Jer on tada ne izgleda stvaran, nego liči na nekakav prividan grad - na sliku naslikanu nekad davno, rukom starih slikara iz Ohrida, a na licu vode - na jezeru.

 

Ponekad slika ovog grada na površini jezera - to jest u njegovom ogledalu, treperi toliko da je jedva uhvatljiva. To obično biva noću - kad je nebo puno zvijezda, a grad pun svjetla, pa se voda, zvijezde i grad sliju u jedno - u staro srebro starih kujundžija, iskopano ovdje u Ohridu, a za gledanje...

 

UNA - A TO ZNAČI JEDNA

 

Una na latinskom jeziku treba da znači jedna, ili jedina, ili - možda jedinstvena, pa bi, prema tome bilo: Una - jedinstvena rijeka. A ona - po svojoj ljepoti, po svojim virovima, slapovima, po svome toku i svome hodu to i jeste: lijepa i možda najljepša naša rijeka. To je jedna naša hladna voda, za razliku od Sane, koja je topla; to je jedna naša čista i bistra voda, za razliku od Save, koja se muti. 

 

To je voda koja se slila s gorja kao rosa sa lista i zemljom potekla kao njen ukras - kao nijedna druga rijeka, kao jedina - kao Una! 

 

Oni koji ne umiju da vole neka na Unu dođu - i zavoljet će; oni koji ne umiju da pjevaju, neka na Unu dođu - i propjevat će; oni koji ne zbore - prozborit će kraj Une, oni koji ne čuju - pročut će kraj Une, oni koji ne vide - progledat će kraj Une! Može oko ove vode da bude sve ružno, ona će - Una, jedina i jedinstvena, biti i tada lijepa; može oko ove vode da bude sve tužno, ona će - Una, jedina i jedinstvena biti i tada vesela; može oko ove vode da bude tmurno, mračno i plačno, ona će - Una biti i tada puna plavih boja, prelazit će hitro preko kamena, gradit će virove i slapove, ulaziti u nov kraj da ga orosi, a kraj je "krajiški", ona ljuta Krajina o kojoj se pjevalo: "Oj, ljuta Krajino, krvava haljino, s krvlju ručaš, a s krvlju večeraš" i prolazit će dalje svojim pravcem i svojim koritom ne mareći za ljudske nevolje, jer šta je sve bilo i prošlo otkad ona teče i šta još neće biti, a ona će jednako teći i biti uvijek samo jedna i jedina, samo - Una, puna pjene i klobuka, puna šuma i žubora, i oku nikad nagledana, niti uhu naslušana, niti u pjesmi opjevana, jer je jedinstvena, a to znači drukčija od drugih voda.

 

Stara je i mlada podjednako - onako kao što je podjednako staro i mlado vrijeme, ili kao što je podjednako star i mlad Grmeč nad njom, i Bihać u njoj, i Krupa, i Ostrožac, i Novi i Dvor i drugi gradovi i gradići, i silne šume, i mladi borići, jer je ona voda jedina, što joj i ime njeno kazuje - Una!

 

Ne teče mirno, ni tiho, nego nemirno i bučno, i liči ponekad na mlada ždrijepca u trku, i gotovo da se upitaš: kud trčiš? Ali tako ide samo do prvog vira, gdje će, čini ti se, u viru uvrijeti i iščeznuti sa krajiške zemlje; ali to je samo za trenutak - toliko koliko da se odmori, a poslije će da pođe hitrije, i, čini ti se, bistrije - kao okupana.

 

Reklo bi se da nijedna voda nema toliko - a tako malih, a tako bučnih slapova, kao ova krajiška voda. Ko zna otkud to dolazi; valjda od male strmine korita i od mnogo stijenja u njemu, preko kojega se slivaju slapovi - a ponegdje tako da grade čitave male vodene zavjese u kojima, na suncu, drhte i trepere dugine boje. Una tada dođe kao kakva nevjesta, ogrnuta nevjestačkim velom i silno bojama išarana.

 

Tamo gdje su na vodi vodenice - a njih je ovdje puno, njenu draž čine te male kućice od brvana, u kojima stalno bruje kola i vretena i voda šumi drukčijim šumom - tako kao da zbori: Samelji sitno...! Koliko se dugo na Uni melje - od prvog žita pa do ovog današnjeg, koliko je tovara žita i brašna prešlo preko njenih drvenih mosnica, koliko usta nahranilo - koliko putnika vodu prebrodilo, koliko je hajduka noću pregazilo, koliko vojni na njoj vojevalo - na ovoj najljepšoj, na krajiškoj vodi, koja nosi ime Prva, ili Jedina, ili Jedinstvena, to niko ne zna.

 

Dugo vremena je ova voda bila granica razdvajala je istok od zapada, jedno carstvo od drugog carstva - ono tursko od austrijskog. Pa je na istoku bio jedan zakon i jedna pravda, a na zapadu drugi zakon i druga pravda, ovamo jedna kruna, a tamo druga kruna - jedna carska, a druga ćesarska. I ko je odovud prelazio Unu, taj je zalazio u Ćesariju - to jest Austriju, a ko je otud prelazio Unu, taj je zalazio u Agareniju - to jest u Tursku. Ali za cijelu njenu dužinu to pravilo nije važilo, jer između Krupe i Ostrošca,a to je na njenom srednjem dijelu, jedan se jezik nekad turske zemlje uvlačio čak iza Kladuše i gledao tamo u Petrovu goru, onu što se nekad zvala planina Gvozd. Iz tog su ugla, iz tog klisa, oni silni junaci narodnih pjesama koji su silazili u Ravne Kotare i otuda, kako pjesma kaže, izvodili "latinske djevojke". Svega je toga bila svjedok Una - koja je bila krvava mosnica za ratovanja i hajdukovanja, za porobljavanja i robovanja - "On robuje dvanaest godina, u zindanu Zadranina bana, u kojem je voda do koljena - zmije iju, a akrepi piju; aman, medet, al' medeta nije - tek se duša u kostima vije, ali bane ni habera nije"! I šta sve nije bilo s ove i s one strane Une - vode koja je dijelila carstvo i često tekla mutna i krvava, pronosila tužne jadikovke i krvave od junaka glave - Tu brat brata poznat ne mogaše...!

 

Zapljuskuje Bihać - i, da gradu pričini veselje, razlijeva se u slapove i po svu noć šumi svojim bukovima - pa se čini da priča nekome koga san ne hvata... Ta voda dolje, i nebo gore - i mjesečina od koje Bihać pobijeli, i nešto što se ne zna šta je, a što postoji samo uz rijeku, i eto povoda za sanjalice da sanjaju... I ko umije da putuje s vodama, sa ovom će najdalje otići; a ko umije da prilazi tajnama - sa ovom će vodom najprije prići...

 

Oglednut će se u njenom ogledalu stari gradovi od kamena, oni za koje pjesma kaže: "Biše grada tri godine dana, ne obiše vara od duvara, ni kamena koliko kremena"; oglednut će se i vidjet će da su samo jedni stari starci, od zemana koji je prošao, od godina utonulih u tamu, od vladara kojih više nije - "od banova i od kapetana". Una i jeste jedno ogledalo - da se u njemu ogledaju njeni gradovi, sunce i mjesec, dani i godine - i da se u njemu pogleda čovjek. Dođi i vidi se u tom ogledalu - i, ako se dugo u njemu gledaš, vidjet ćeš se kakav si bio kad si nekad mlad bio; i što si bliže njenom izvoru to si, čini ti se, bliži svome izvoru...

 

Ime joj je latinsko - Una a to znači Jedina, Jedinstvena.

 

Oni koji ne umiju da vole,

neka na Unu dođu - 

i zavoljeće

Oni koji ne umiju da pjevaju,

neka na Unu dođu -

i propjevaće

Oni koji ne zbore - prozboriće

kraj Une

Oni koji ne čuju - pročuće

kraj Une

Oni koji ne vide - progledaće

kraj Une!


Sijarić Ćamil - Zapisi o gradovima - verzija 2

__________________________________

 

Sijarić Ćamil je rođen 13. septembra 1913. godine u selu Šipovice kod Bijelog Polja u Crnoj Gori. Osnovnu školu je završio u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom od 1927. do 1935. godine pohađa Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje je, radi političke aktivnosti, istjeran. Školovanje nastavlja u Vranju i na tamošnjoj gimnaziji maturira 1936. godine od kada studira pravo u Beogradu. Diplomirao je 1940. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata radi kao sudski činovnik u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banja Luci, aktivno sarađujući sa Narodnooslobodilačkim pokretom. Pred kraj rata prelazi na slobodnu teritoriju i postaje dopisnik TANJUG-a. Po završetku rata postavljen je za sekretara Suda narodne časti Bosanske krajine, nakog čega radi kao novinar u listu "Glas", a onda kao sekretar i dramaturg Narodnog pozorišta u Banja Luci. U to vrijeme počinje da piše drame i od tada se, uglavnom, orijentiše na prozu. 

 

Početkom 1947. godine prelazi u Sarajevo i radi, najprije u redakciji lista "Pregled", a onda u "Zadrugaru", iz kojeg, 1951. godine, prelazi u literarnu sekciju Radio Sarajeva, u kojoj ostaje sve do odlaska u penziju, 1983. godine. Umro je u Sarajevu6decembra 1989godine. 

 

Prozno stvaralaštvo Ćamila Sijarića obuhvata pripovjetke, romane, putopise, reportaže, kritičke članke i dr. Mnoga djela prevedena su mu na turski, ruski, bugarski, engleski, albanski, poljski, francuski, njemački, estonski i mađarski jezik, a pojedina dramatizovana i širom bivše Jugoslavije izvođena u pozorištima i prezentovana na radiju i televiziji. 

 

Tokom izuzetno bogate književne karijere Ćamil Sijarić napisao je veliki broj djela: Ram Bulja,BihorciZelen prsten na vodiKuću kućom čine lastaviceNaše snahe i mi momciMojkovačka bitkaSabljaNa putu putniciZapisi o gradovimaKonakKad djevojka spava to je kao da mirišu jabukeCarska vojskaRaška zemlja RascijaFrancuski pamukPripovijetkePriče kod vodeOslobođeni JasenovacIzabrane pripovijetkeRimski prstenHerceg-Bosno i tvoji gradoviMiris lišća orahovaDrvo kraj AkovaKoliba na nebu. 

 

Svojim ukupnim književnim stvaralaštvom Ćamil Sijarić na najbolji i najefikasniji način odslikao je život sandžačkih Bošnjaka, njihovu tradiciju, kulturu i običaje, govorni jezik područja Bihora, Peštera, Novog Pazara, cijelog Sandžaka. 

 

Za svoja djela nagrađivan je brojnim nagradama i priznanjima: nagradom Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, prvom nagradom za najbolji roman Narodne prosvjete, 27-ojulskom nagradom Bosne i Hercegovine, 13-ojulskom nagradom Crne Gore, Andrićevom nagradom i mnogim drugih priznanjima i odlikovanjima. 

 

Bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i član Akademije nauka i umjetnosti Crne Gore, te doživotni član Matice Srpske u Novom Sadu. 

 

U znak sjećanja na sveukupno književno djelo Ćamila Sijarića, odlukom Bošnjačkog nacionalnog vijeća, najveća nagrada sandžačkih Bošnjaka u oblasti književnog stvaralaštva nosi njegovo ime, Pero Ćamila Sijarića. 

 

Sijarić Ćamil - Bihorci  

Sijarić Ćamil - Bijeli Anđeo

Sijarić Ćamil - Bunar 

Sijarić Ćamil - Kuću kućom čine lastavice 

Sijarić Ćamil - Miris lišća orahova 

Sijarić Ćamil - Žena i noć 

loading...
6 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Sijarić Ćamil - Zapisi o gradovima

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u