Sijarić Ćamil - Kuću kućom čine lastavice

Kuću kućom čine lastavice je društveni roman izrastao na osnovama klasičnog historijskog romana u kom se hroničarski prati rasulo jedne sandžačke patrijarhalne porodice. Analizirajući način na koji Ćamil Sijarić u Kuću kućom čine lastavice dekomponira tradicionalni historijski roman - Težeći da analitički obuhvati historijski trenutak u kojemu se individua emancipirala od kolektiva, Sijarić priči klasičnog historijskog romana pridodaje kulturološke aspekte, preobražavajući na toj osnovi ne samo epsku tradiciju pripovijedanja i svijet usmenosti koji se odražava u njegovom rodnom Sandžaku nego i nasljeđe žanrovskih konvencija historijskog romana u evropskom poetičkom obzoru". Uzroci raspada seljačke porodice Sejdića, a samim tim i modela patrijarhalno organizirane društvene zajednice, i u ovom romanu, kao i u Bihorcima, dolaze istovremeno spolja i iznutra. Razorni uticaj historije, oličen u ratovima koji ne mimoilaze niti jednu generaciju muške strane porodice Sejdića, na jednoj strani, i proces mučnog oslobađanja jedinke od okova patrijarhalne porodice i učahurene društvene zajednice, na drugoj strani, razlozi su koji neminovno dovode do urušavanja ovog anahronog svijeta.

Uticaj historijskih zbivanja na raspadanje sandžačke seljačke porodice, a također i patrijarhalne zajednice čiji su oni integralni dio, u romanu Kuću kućom čine lastavice ogleda se u kontinuiranom stradanju članova te iste porodice u ratnim vihorima. Roman počinje i završava se ratom: dio prve generacije muških glava porodice Sejdića nastradao je u Prvom svjetskom ratu, dok je druga generacija regrutovana da se bori (i strada) u Drugom svjetskom ratu. Smjestivši radnju romana između dva svjetska rata, Sijarić je htio da ukaže na ta dva sudbinska momenta u genezi ove porodice, gdje Prvi svjetski rat znači početak fizičkog osipanja porodice, a Drugi svjetski rat i konačni nestanak. Istovremeno sa spoljašnjim faktorom dezintegracije patrijarhalne porodice i zajednice oličenom u ratnim stradanjima, djeluje i unutarnji dezintegracioni faktor.

Novo vrijeme produkuje i nove ljude, pa tako Saltan, Amar i Ruška, unuci starog Agana, grčevito i teško pokušavaju da se, svako na svoj način, oslobode čvrstih okova kojima ih tradicionalna porodica sputava, da prekrše naslijeđene moralne uzuse i potvrde se kao individue. Taj proces individualizacije i emancipacije u patrijarhalnoj zajednici sa sobom donosi teške posljedice, koliko po zajednicu, toliko i po pojedinca koji nastoji preći okvire unaprijed određene sudbine, i nužno rezultira totalnim raspadom tradicionalnog modela porodice i društvene zajednice. No, zajedno sa porodicom i zajednicom propadaju i Saltan, Amar i Ruška, kao akteri novog vremena koje im, zapravo, ništa dobroga nije donijelo. Zatvoreni u sebe i sami sebi dovoljni, puni neostvarenih snova, nezaokruženi, razočarani, skrhani, oni poput kakvih olupina besciljno hodaju kroz život. Saltan nakon dolaska iz Grčke ne može da se uklopi u porodicu te se odaje alkoholu i sumnjivim ženama, dugim noćnim lutanjima po okolnim selima iz kojih dolazi pijan i blatnjav.

Amar je student koji je više sklon pasivizmu nego aktivizmu, melanholičan, pjesnička duša, i njegova je otuđenost od porodice i tradicije intelektualne prirode. Kao Saltan i Amar, i Ruška odlazi iz kuće i otuđuje se, postaje strancem u svojoj kući. Njen grčeviti pokušaj da zatrudni i dobije dijete, bez obzira stroge moralne norme, posljednji je i najveći udarac zadan patrijarhalnoj porodici Sejdića. Međutim, i Ruškin pokušaj emancipacije završava se nesretno.

I ovaj Sijarićev roman, kao i Bihorci, a i cijeli niz pripovjedaka, zasniva se na priči o prirodnom čovjeku i prirodnoj kulturi. I ovdje je priroda ta koja diktira ritam življenja ljudi, utiče na njihove misli i postupke, na njihovu duhovnost, etiku, određuje im, na koncu, sudbine. Iako je sa romanima Bihorci i Kuću kućom čine lastavice bio tematski izvan trenda koji je diktirala ondašnja soc-realistička književnost, na jednom drugom planu Sijarić je bio u toku sa evropskim i svjetskim trendom: "Slučaj Ćamila Sijarića mogao bi se, u tom smislu, uporediti s onim što su, tih godina, moderni svjetski antropolozi (Klod Levi - Stros, Margaret Mid, na primjer) svojim naučnim ispitivanjem primitivnih naroda Australije, Novog Zelanda, Južne Amerike, izvršili u oblasti nauke o društvu: Sijarićeva djela označila su, otprilike, slično otkriće: ona su ponudila književnu viziju jednog egzotičnog, izvornog, iskonski čednog, modernim predstavama života nepomućenog svijeta, naivnog svijeta koji siše grudi prirode".

I Bihorci i Kuću kućom čine lastavice, kako smo u dosadašnjem dijelu teksta već naglasili, pripadaju žanru društvenog romana sagrađenog na osnovama tradicionalnog historijskog romana, i, osim nesumnjivih književnih kvaliteta, sadrže u sebi neprocjenjivu kulturološku građu jedne nestale društvene zajednice. Uviđajući tu i takvu slojevitost Sijarićevih romana, Bihorci i Kuću kućom čine lastavice, Enver Kazaz zaključuje: "Sijarićevi romani, dakle, baštine koliko epski, toliko i lirski i baladeskni narativ, zadobijajući uz to osobenosti esejističkog, analitički detaljnog ispisa kulture i običaja patrijarhalne zajednice. Sijarić je, zapravo, romanima Bihorci i Kuću kućom čine lastavice najavio kasniji kulturološki novohistorijski roman koji u južnoslavenskim literaturama dominira sedamdesetih i osamdesetih godina, a u bošnjačkoj romanesknoj praksi u jednom trenutku uspostavlja se za najdominantniji tok".

________________

Sijarić Ćamil - Kuću kućom čine lastavice

Kuću kućom čine lastavice, Sijarić ostaje u vremenu između dva svjetska rata i u zavičajnoj, bihorskoj tematici. Pričajući o životu jedne patrijarhalne porodice u sandžačkom selu, on brojnim epizodama razrađuje svoju viziju tog vremena i te sredine, naglašenije nego što je to činio u "Bihorcima", dovodi sandžačko selo u dodir sa spoljnim svijetom, pokazujući djelovanje njegovih centrifugalnih sila, koje odvlače u stranu i razaraju strukturu patrijarhalne zajednice (u rat, u iseljeništvo, na škole). On to čini koristeći se pripovjedačkom tehnikom tzv. romana-rijeke, koji zahvata obilje životne građe, prepliće je i modelira simultano prateći više različitih, za ideju romana karakterističnih, ljudskih sudbina.

Taj pripovjedački simultanitet Sijarić postiže nizom manjih mozaičkih cjelina, epizodnih ličnosti i događaja, koje povezuje sa glavnim junacima romana, Sejdićima: starim Aganom, glavom porodice, seljakom s dubokim korijenima u patrijarhalnoj tradiciji, njegovim unucima Amarom, koji se, na školovanju, već odlijepio od te veze i počeo da "lebdi", Saltanom, koji je jedno vrijeme s ocem trgovcem, proveo u Solunu, učeći trgovački zanat, pa se, po smrti oca, vratio u zavičaj, u kojem se više "nizašta nije mogao uhvatiti", te najzad Ruškom, koju udaju u grad za stara, imućna čovjeka, agu, i koja se, s osjećanjem tragične krivice nerotkinje, prepušta seoskom čarobnjaku - vidaru da je izliječi, glumeći potom trudnoću. To, dakle, više nije zatucani, zabačeni svijet Bihoraca mukle svijesti, već svijet dotaknut sviješću o širini svijeta, o drugim oblicima života, drukčijem postojanju, ali se ta svijest ovdje, ipak, spotiče i sudara s iskonom porodične tradicije, sa potmulom silom običaja, pritiskom da se oni prihvate i nastave.

Svijetu patrijarhalne tradicijske petrificiranosti, apsolutizmu predačkog uzora, mitskom pritisku obaveznih modela života - suprotstavljen je, u liku Amara, drukčiji doživljaj života, drugo viđenje, drugi nagon - nagon mladalačke svijesti koja hoće da proširi duhovni horizont dosuđenog joj života, da se otme magnetnoj sili sredine i da se, nošena idealizmom, otvori novoj budućnosti. Otrgnut od sela, a neadaptiran u gradu, Amar, međutim, postaje zaneseni školarac poetske duše i bez smisla za praktične stvari života, "nekakav papirnati, iz dječje ruke otrgnut lutajući zmaj", kao što je i njegov brat od strica, Saltan, neadaptirana ličnost koju je iskustvo stečeno u stranom svijetu osudilo u zavičaju na udaranje u stranu, na usamljeničko maštanje o Solunu iz kojeg se vratio, gdje je život bio bogatiji senzacijama, raznovrsniji, slobodniji.

Sve likove u romanu prati jako elegično osjećanje neispunjenih težnji, prikrivani uzdah prikraćenosti i nemoći, hendikepiranosti duše. Pa i ako je u romanu opisan poneki njihov užitak, to je dato kao slika bolno ispružene ruke za pomoći i za spasom, za olakšanjem (udaja Rahime za Emrula, najamnog radnika; neuspio pokušaj ženidbe Jašara, potomka propale begovske porodice, koji kod Sejdića radi kao najamni radnik; prepuštanje Ruške seoskom čarobnjaku da je izliječi od jalovosti i, nakon toga, bolna gluma iscjeljenja i trudnoće).

Naročito dirljivo, poetski intonirano, data je u romanu bolna duša žene nerotkinje, Ruške, koja se prepušta seoskom vidaru da je zavede s nadom u ozdravljenje. Epizoda sa seoskim čarobnjakom Medom Melećem i njegovim pomoćnikom Feletom, koji kupa nerotkinju vodom iz magijskog tasa, da bi je zatim zaveo, data u poetsko-erotskoj viziji jednog folklornog obreda, lijep je primjer kako Sijarić na folklornoj podlozi gradi sliku pojedinih vidova života patrijarhalnog svijeta: tu je već ranijim pripovijedanjem pripremljen i zgusnut emotivno - erotski naboj koji provaljuje u epizodi, tu je i tajanstveni magnetizam sujevjerja, osjećanje misterije, prožeto strahom i nadom, koje obuzima ljude pred mogućnošću čuda, tu je i drhtava igra čula i erotski kliktaj duše, koja se otvara nadi i spasenju.

Taj drhtaj od straha pomiješan s nadom i njegovo preobražavanje u drhtaj čula ostvaren suptilnom gradacijom, poetskom scenom u kojoj se Ruška, omađijana, prepušta vidaru Feletu, da pokaže svoj zanat, da bi u čulnoj razigranosti doživjela vrhunsko plotsko uznošenje, vrhunsku radost čula i samozaborav. A ovu epizodu, ovaj bljesak erotike uvijene u maglu tajanstva i sujevjerja, pisac završava ispraćajem vidara, jadnog izgleda na njihovim ragama, iza kojih, na fonu sive svakodnevnice, kojoj se valja vratiti, ostaju upitni pogledi seljana "na tajnovitu onu silu i moć koju imaju svete stvari i svete čini", pogledi u kojima se stapa anđeosko i đavolsko, nada u pomoć i strah od grijeha i kazne.

Sličnih epizoda u kojima se slikaju sandžački običaji, kao i onih u kojima se opisuje kakav anegdotski događaj u selu, ima u romanu više (pokušaj ženidbe najamnog radnika Jašara; Ruškina svadba; konjske trke u selu; slušanje gramofona u opštini). Ali, u nekim epizodama romana Sijarić daje i određene projekcije istorijskih i društvenih prilika, koje radnju lociraju u kontekst određene tradicije, određenog društvenog trenutka (teror policije u Akovu pred dolazak bana u posjetu, na primjer).

U uvodnom dijelu romana, naročito, Sijarić priča kako kroz svijest još maloga Amara, koji hoće da pronikne u tamu mutnog vremena koja mu je oca progutala, promiču slike vojski i pljačkaša, a u jednoj, naročito upečatljivoj epizodi, u kojoj se Amarov djed Agan sjeća scene vješanja četvorice Crnogoraca od strane austrijske vojske, za vrijeme Prvog svjetskog rata - on, poput Andrića u čuvenoj sceni nabijanja Radisava na kolac iz romana Na Drini ćuprija, postiže izvanrednu simbolizaciju trpnje i zavičajnog oslobodilačkog duha, dočarava snagu mitske svijesti koja se u gest pretvara: jedan od Crnogoraca "išao je vješalima kao zvonu u koje treba da zazvoni i vidio sebe u bljesku junačine", a dok, pod vješalima, uzvikuje riječi o slobodi, izgleda "kao da se utrkuje sa smrću":

Činilo se da to, mlada duša otvara svojih stotinu vrata i dijeli sve što je imala. Žario se od toga što je govorio – sav, poput treperavog javorovog lišća u nekakvu mladu jesen. Tu pred mrklim mrakom, u čije će dveri da ga uguraju pod tim konopcima pripremljenim za grlo, on je sipao svjetlost iz svojih skrivnica, i svojih ushita, postajući toga časa beskonačno mlad i beskonačno izgubljen, na nekakvom svom posljednjem putu. Kao da se dozivao sa nečim dalekim, što je izvan ljudskoga doziva, ličeći tako na svijetlo čudo, koje sad iznova stvara svijest – iz svojih snova".

Roman počinje evociranjem mutnih, ratnih vremena, koja bezglasno gutaju ljude, u čiji smisao bistra Amarova dječačka svijest želi da pronikne, da bi otkrila korijene svoje životne hendikepiranosti ratnog siročeta; na kraju njegovom, i sam Amar, sa bratom Saltanom, odlazi u vojsku, dok u selo stižu zloslutni glasovi o bliskom ratu. Roman tako i svojim opštim fabularnim okvirom sugeriše ideju o višoj sili istorije koja pojedince nosi i gura u svoje ponore. I nije samo taj opšti okvir romana ono što sugeriše piščevu sumornu viziju njegovog zavičaja: i sve drugo o čemu roman priča prekriva duh nemoći i životne prikraćenosti – kao što je to lijepo rezimirao Nikola Kovač u svojoj studiji o Sijariću: "niti se starom Aganu vraćaju sinovi iz rata, niti Ruška – Aganova unuka – dobija željeno dijete, niti je Emrul – Aganov novi zet – našao sreću u Sejdića kući i dobijenoj zemlji, niti je Saltan – najstariji Aganov unuk – stekao ugled nasljednika Sejdića loze, niti Amar – drugi Aganov unuk – završava školovanje niti izbjegava ratne opasnosti koje ga čekaju u đačkoj četi".

Nasuprot mnogim zajedničkim obeležjima (isto mjesto zbivanja i približno isto vrijeme, veoma slična atmosfera i insistiranje na folklornom jeziku), drugi Sijarićev roman razlikuje se od prvog prisustvom ideje "nosilje". Sijarić, naime, želi da u okviru već Bihorcima dočaranih miljea i atmosfere, naslika propast, rasipanje jedne porodice, učaurenost jednog načina života. Agan Sejdić, i troje od petoro njegove unučadi, djece dvojice njegovih poginulih sinova, protagonisti su ovog djela, dok svi ostali članovi porodice imaju epizodan značaj. Ta četiri lika, na kojima počiva kompozicija romana, djed i unuci, čine dvije bihorske generacije.

Agan predstavlja generaciju na izmaku, generaciju u kojoj ima još nešto svijesti o nekadašnjoj snazi, nešto od gordosti veleposjednika i glave porodice, ali mnogo više apatične pomirenosti sa životom, koji se više ne živi nego otaljava. Ono što je vrijedilo, odavno je iza njega: pred njim je još samo tragično osvjedočenje o rasipanju porodice, o promašenoj egzistenciji njegovih potomaka, senilnost, duhovna smrt i konačna, fizička smrt. Najstariji unuk, Saltan, rascijepljen je između emocionalne nezadovoljenosti, alkohola i traganja za samim sobom. Amar, najobrazovaniji, dospio do fakulteta, najsvjesniji je neizbrisivog prisustva svega bihorskog u sebi, svega onoga što ne dopušta da se potpuno otrgne i vine u neki drugi svijet, o neminovnosti povratka tamo odakle je ponikao i gdje jedino pripada. I Ruška, konačno, unesrećena svojom jalovošću, obuzeta ljubavlju za porodicu i bolesno opterećena nekakvim gospodstvom, koje je upoznala kad su je udali za starog agu u Rožajama, i zbog jalovosti vratili, bogato nagrađenu, u Bihor.

I ovako prepričani osnovni elementi sadržaja sugerišu pomisao da bi tu moglo biti riječi o hronici događaja za koje se vezuju ljudske sudbine. Sijarićeva knjiga Kuću kućom čine lastavice nije, međutim, roman-hronika koji bi obuhvatio istorijske tokove, ili bio velika nacioinalna scena, na kojoj su porodica, dom, klase, naslikani izuzetnom narativnom snagom. Ovo djelo, koliko se to može utvrditi, obuhvata nekih desetak godina i nekoliko glavnih regionalnih karaktera. Nije, dakle, evokacija jedne prošlosti. S druge strane, ne može se ni govoriti o nekim društvenim promjenama koje bi se izražavale kroz smjenu generacija o kojoj je u knjizi riječ. A najmanje je to roman u klasičnom smislu.

Šta je, konačno, pitamo se, to djelo? Kako definisati knjigu za koju je mnogo lakše utvrditi šta sve nije nego šta, u stvari, jeste? Odgovor na ovo pitanje je, ujedno, odgovor i na sljedeće: šta je u ovoj knjizi vrijednost, a šta to nije? Kuću kućom čine lastavice je, prije svega, evokacija jedne regionalne psihološke klime, a zatim, djelo sa izvanrednim epizodama, scenama i fragmentima, sa poetskim i filozofskim pasažima, koji ponekad dostižu najveći nivo sa mnogim mjestima koja zanose i zadivljuju. Pa ipak, to je samo literatura dobrih fragmenata, izvanredno tkivo neadekvatno organizovano. Mogućno je susresti se u tom tekstu sa tumačenjem vremena kao zbirom istorijskih događaja i prevrata, smjenjivanja silnih nekakvih vojski i okupatora, sa izražavanjem sopstvene filosofije, po kojoj suštinu života čine ljudski grobovi i međe koje dijele ljude. Sa shvatanjem opšte prolaznosti kojoj ne podliježu jedino muke čovjekove, i sa nizom izvanrednih, snažnih, dramatičnih, simboličnih, ljubavnih scena, opservacija i refleksija, koje govore da se Sijarić mjestimično upućuje visokim artističkim ciljevima. Zbog toga se izvjesna sugestivnost Sijarićevoj knjizi ne može poreći. Njegova osnovna, pomalo fatalistička misao:

Činilo mi se da su mi nebo i zemlja tu na domaku mojih ruku, ali kad god sam se pružio da ih dohvatim, oni su bježali ispred mojih ruku, i među mojim prstima ostajalo je samo lišće našeg javora, i crni gar naših lastavica... - dopire do čitaoca.

Autor - Mr. Avdo Nurković

__________________________________

Sijarić Ćamil je rođen 13. septembra 1913. godine u selu Šipovice kod Bijelog Polja u Crnoj Gori. Osnovnu školu je završio u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom od 1927. do 1935. godine pohađa Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje je, radi političke aktivnosti, istjeran. Školovanje nastavlja u Vranju i na tamošnjoj gimnaziji maturira 1936. godine od kada studira pravo u Beogradu. Diplomirao je 1940. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata radi kao sudski činovnik u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banja Luci, aktivno sarađujući sa Narodnooslobodilačkim pokretom. Pred kraj rata prelazi na slobodnu teritoriju i postaje dopisnik TANJUG-a. Po završetku rata postavljen je za sekretara Suda narodne časti Bosanske krajine, nakog čega radi kao novinar u listu "Glas", a onda kao sekretar i dramaturg Narodnog pozorišta u Banja Luci. U to vrijeme počinje da piše drame i od tada se, uglavnom, orijentiše na prozu.

Početkom 1947. godine prelazi u Sarajevo i radi, najprije u redakciji lista "Pregled", a onda u "Zadrugaru", iz kojeg, 1951. godine, prelazi u literarnu sekciju Radio Sarajeva, u kojoj ostaje sve do odlaska u penziju, 1983. godine. Umro je u Sarajevu, 6. decembra 1989. godine.

Prozno stvaralaštvo Ćamila Sijarića obuhvata pripovjetke, romane, putopise, reportaže, kritičke članke i dr. Mnoga djela prevedena su mu na turski, ruski, bugarski, engleski, albanski, poljski, francuski, njemački, estonski i mađarski jezik, a pojedina dramatizovana i širom bivše Jugoslavije izvođena u pozorištima i prezentovana na radiju i televiziji.

Tokom izuzetno bogate književne karijere Ćamil Sijarić napisao je veliki broj djela: Ram Bulja, Bihorci, Zelen prsten na vodi, Kuću kućom čine lastavice, Naše snahe i mi momci, Mojkovačka bitka, Sablja, Na putu putnici, Zapisi o gradovima, Konak, Kad djevojka spava to je kao da mirišu jabuke, Carska vojska, Raška zemlja Rascija, Francuski pamuk, Pripovijetke, Priče kod vode, Oslobođeni Jasenovac, Izabrane pripovijetke, Rimski prsten, Herceg-Bosno i tvoji gradovi, Miris lišća orahova, Drvo kraj Akova, Koliba na nebu.

Svojim ukupnim književnim stvaralaštvom Ćamil Sijarić na najbolji i najefikasniji način odslikao je život sandžačkih Bošnjaka, njihovu tradiciju, kulturu i običaje, govorni jezik područja Bihora, Peštera, Novog Pazara, cijelog Sandžaka.

Za svoja djela nagrađivan je brojnim nagradama i priznanjima: nagradom Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, prvom nagradom za najbolji roman Narodne prosvjete, 27-ojulskom nagradom Bosne i Hercegovine, 13-ojulskom nagradom Crne Gore, Andrićevom nagradom i mnogim drugih priznanjima i odlikovanjima.

Bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i član Akademije nauka i umjetnosti Crne Gore, te doživotni član Matice Srpske u Novom Sadu.

U znak sjećanja na sveukupno književno djelo Ćamila Sijarića, odlukom Bošnjačkog nacionalnog vijeća, najveća nagrada sandžačkih Bošnjaka u oblasti književnog stvaralaštva nosi njegovo ime, Pero Ćamila Sijarića.

Sijarić Ćamil - Bihorci 

Sijarić Ćamil - Bijeli Anđeo

Sijarić Ćamil - Bunar

Sijarić Ćamil - Miris lišća orahova

Sijarić Ćamil - Zapisi o gradovima

Sijarić Ćamil - Žena i noć