Sijarić Ćamil - Bihorci

Kada se 1955. godine pojavio roman Bihorci, napravio je pravu senzaciju na ondašnjoj književnoj sceni i svom je autoru, koji je tada dobio i nagradu za najbolji roman godine u bivšoj Jugoslaviji, omogućio da se meteorski vine u sami vrh tadašnje književnosti. Potpuno izvan dominantnih literarnih strujanja svoga vremena koja su preferirala i nerijetko nalagala ideologizirani soc-realistički model knjževnosti izrađen crno - bijelom tehnikom, Ćamil Sijarić je krenuo svojim putem i stvorio roman koji je predstavljao novinu na prostorima južnoslavenskog govornog područja.

Imajući u vidu njegovu zaljubljenost u priču i pričanje, njegov nježni lirizam i tužni humor, mišljenja sam da on, zapravo, istinski i nije znao da piše na način drugačiji od onoga kojim je pisao. Njegov melanholični duh, koji prepoznajemo u njegovim knjigama, sasvim je suprotan aktivizmu i radikalizmu koji izbija iz tadašnje soc-realističke književnosti. Ukazujući na izvantrendovsku obilježenost rane faze Sijarićevog književnog stvaralaštva, Dejan Đuričković kaže:

Prve Sijarićeve knjige bile su neobična prinova u našoj književnosti: javile su se u vrijeme dominirajućih revolucionarnih i ratnih tema, tema herojstva, moralnog asketizma, povišenih patriotskih emocija, edukativno-prosvjetiteljskih ambicija, idejnog osvješćivanja izravnom tendencijom, itd. Sijarićeve knjige, međutim, prikazivale su jedan, po mentalitetu i stilu života skoro medijevalni svijet koji tavori daleko od svega toga, nedotaknut time. I to je bio svojevrstan kuriozitet: da se jedan nov pisac, koji tek ulazi u književnost, drži po strani od opšteg "trenda", da se bavi jednim svijetom čiju tešku duhovnu tromost, izolovanost, opasanost debelim zidom patrijarhalne zaostalosti i neznanja, ideje progresa ne probijaju, čak i ne dodiruju.  

Iako je radnja romana Bihorci smještena u relativno blisku historijsku prošlost (preiod između dva svjetska rata), on, ipak, ne pripada žanru klasičnog historijskog romana. Bihorci predstavljaju društveni roman iznikao na temeljima iskustava historijskog romana koji, u formi hronike mjesta, osvjetljava uzroke i posljedice raspada patrijarhalnog modela društvene zajednice. Historijska uokvirenost romana Bihorci poslužila je Ćamilu Sijariću da prostorno i vremenski locira kritični momenat tog raspada, a također, i da ukaže na način na koji i sama historija doprinosi tom raspadu, direktno sudjelujući u dezintegraciji već spomenute patrijarhalne zajednice. Tom historijskom (političko-ideološkom) faktoru raspada sistema tradicionalnog patrijarhalnog društva, koji dolazi iz vana i na koji se ne može bitno uticati, treba pridodati i onaj unutarnji, proistekao iz kidanja vijekovnih moralnih veza među članovima zajednice. Dvostrano destruktivno djejstvo kojim se ruši homogenost patrijarhalnog društva otjelovljenog u malom sandžačkom selu Rašlje (u kojem se odigrava radnja romana) ogleda se, dakle, u udarima historije oličenim u politici režima kraljevske Jugoslavije i njene ideološke i nacionalističke propagande koja uzrokuje iseljavanje bošnjačkog stanovništva u daleku Tursku, sa jedne strane, i totalnim raspadom etičkog sistema, sa druge strane.

Spoljašnji faktor dezintegracije patrijarhalnog društva inicirao je stvaranje unutarnjeg dezintegracionog faktora, što, konkretno u romanu Bihorci, znači da je perfidna nacionalistička politika kraljevske Jugoslavije na indirektan način uzrokovala nastanak likova kao što su Zemko i Halimača. Zemko je žrtva dvostruke prevare: one koja je došla iz vana, u obliku surove historije, kao i one koja je, kao derivat te iste historije, došla iznutra, otjelovljena u moralno izobličenom Halimači. Stiješnjen između dvije razarajuće sile Zemko, koji predstavlja simbol tog primitivnog svijeta u nestajanju i, kao takav, najdraži piscu, osuđen je na propast. Suština složenog procesa dvostruke razgradnje sandžačkog patrijarhalnog društva osnovni je predmet istraživanja koje Ćamil Sijarić sprovodi u romanu Bihorci, gdje ga prvenstveno zanimaju uzroci razgradnje tradicionalnog obrazca egzistencije, kao i djelovanje posljedica tog raspada na individuu.

U Bihorcima je Ćamil Sijarić, u formi kratke hronike, opisao dešavanja u malom bihorskom selu Rašlje. Radnja romana obuhvata period od nepune godine (koliko traje hodžin boravak u selu) i prati splet događaja i likova proizišao iz neobične relacije koja je uspostavljena između seoskog poglavara Halimače i imama Hadžije. Plod veze između Halimače, pohlepnog i lukavog gorštaka organski sraslog sa prirodom, i Hadžije, lakomog svećenika odrođenog od Boga i prirode, jeste lanac prevara koji oni izvode. Jedno od općih mjesta znatnog dijela Sijarićeve proze jeste kult prirode i odnos čovjeka prema njoj. Ta panteistička vizija svijeta i života usađena je u podsvijest junaka i suštinski utiče na njihove sudbine.

Na surovim bihorskim planinama ritam prirode je, zapravo, ritam života ljudi, i svako iskakanje iz tog iskonskog prirodnog ritma znači istovremeno i propast i oprirođenost, a neoprirođenost junaka osnovni je preduslov njihovog opstanka u miljeu u kojem su zakoni društva često zamijenjeni zakonima prirode oličenim u surovoj borbi za opstanak.

U Bihorcima je Ćamil Sijarić dao galeriju karaktera koji će postati tipični za cijelo njegovo docnije stvaralaštvo. To mnoštvo raznorodnih likova koji naseljavaju regione Sijarićevih romana može se, s obzirom na "čovjekovu udaljenost ili blizinu prirodi" razvrstati u dvije velike skupine. Prvoj skupini pripadaju likovi koji osluškuju ritam prirode i povinuju mu se, koji su prožeti njom i: "sve svoje postupke poduzimaju u dosluhu sa prirodnim sistemom energija". Glavni poprirođeni lik romana je Halimača, vitalni planinac iznikao iz majke zemlje, koji u jednom trenutku kaže: "Uhvati nas za rame, povuci nas - zemlja će se s nama zaljuljati", objašnjavajući nam time na najslikovitiji način dubinu svoje povezanosti sa zemljom i prirodom. Njegovo biće je kompletno uronjeno u prirodu, i sve misli koje kolaju njegovom glavom plod su prirodnog impulsa koji, shodno tome, usmjerava i svu njegovu djelatnost.

Međutim, surovi zakoni prirode često znaju biti u koliziji sa humanističkim zakonima društva. Poprirođeni Halimača priznaje samo zakon prirodne selekcije u kojem ostaju najjači, dok oni slabiji bivaju osuđeni na propast i nestajanje. Moralni kodeks, kao jedan od temeljnih zakona društva, za njega ne postoji, pa ga, shodno tome, i ne sprečava da gazeći sve pred sobom, uvijek stigne do svog cilja. Način njegovog životnog egzistiranja gotovo je identičan načinu na koji životinje u svijetu flore i faune preživljavaju. Beskrupuloznost Halimačinog preživljavanja dovela je do toga da je on: "evolutivnu zakonitost prirode preveo na sistem etičke norme" i tako izrastao u svojevrsnu moralnu nakazu.

Hatka predstavlja jedan od najoriginalnijih ženskih likova cjelokupne bosanske književnosti. Sa likom Hatke Ćamil Sijarić je u Bihorcima uveo prototip žene koji će se, blago variran, pojavljivati u mnogim njegovim docnijim romanima. Lik Hatke je vrlo inspirativno i sa puno ljubavi predočio Radovan Vučković, koji kaže: "Ona (to jest Hatka, prim. aut.) je vegetalno biće, gotovo bez misli: klija kao biljka, upija nemo plodove što se razvijaju u njenom telu, bez glasa je i zvuka - cela svedena na totalno čulno ćutanje, bez znakova istinske svesti. Hatka je primer takvog vegetalnog i čulnog ženskog bića. Ona je detinjasta, troma, pitoma, meka i sva kao biljka. Čak pisac naglašava na početku dela da je nagluva i glupa.

Međutim, u tom bučvaru nerazvijenog mentalnog života cveta ogromna snaga čulnosti, gluha moć da upije seme i sebe da oseti jedino kao deo zemlje ili zemlju samu". I Hatka, poput Halimače, pripada oprirođenim likovima romana, onima koji žive u suglasju sa prirodom. Međutim, za razliku od Halimače, koji slijedeći zakone preživljavanja, uništava sve oko sebe i predstavlja otjelotvorenje tanatosa, Hatka je čisti eros, životni princip koji traži svoju potvrdu u vječitom obnavljanju života, po uzoru na prirodne cikluse. Kulminacija njene totalne identifikacije sa prirodom nastaje u činu seksualnog sjedinjena sa muškarcem, u ekstazi stvaranja novog života, kada ona gubi i ono malo ljudske svijesti i postaje jednim od četiri praelementa prirode: ... de, de, uđi zemljo sva u mene, uđi zemljo kletnice, ima u njedrima i zemlje i stoke, navali se zemljo li teška, zemlja sam i sama, pitoma zemlja - zasijana.

Hadžija pripada grupi Sijarićevih likova koji su odvojeni od prirode, pa samim tim i lišeni njenog sistema energija. On predstavlja čistu metaforu emotivne, intelektualne i tjelesne jalovosti i kao takav nesposoban je da se na bilo koji način ostvari. Odrođen od Boga i prirode, niskog intelektualnog i moralnog nivoa, impotentan i krhke tjelesne konstitucije, Hadžija ne može da pusti korijenje na tvrdoj bihorskoj zemlji, na kojoj uspijevaju samo endemični oblici života oličeni u Halimači i Hatki. I Zemko je prototip lika koji je stvoren u Bihorcima i koji će se pojavljivati u nekim od narednih Sijarićevih romana. Razapet između ostanka u zavičaju ili odlaska u daleku Tursku, Zemko kao da sve vrijeme lebdi nad krajolicima romana, gotovo nezainteresiran za dešavanja koja se tiču njegove egzistencije. Nježan i plačljiv, liričan, naivan, nemoćan da se izbori sa samim sobom on: "... oseća tragiku svog položaja, ali način na koji traži izlaz nije akcija već lirska kontemplacija, - žalosna pesma i bolno podvajanje". Pasivan i poetičan, u surovim uslovima bihorskih planina Zemko je osuđen na propast, koja će na kraju i doći.

Dat u formi društvenog romana koji u narativnom postupku obrađuje kratku hroniku malog sandžačkog sela, roman Bihorci uspijeva da objedini mnoštvo likova i naizgled nepovezanih radnji, historijskih fakata, mitova i legendi, lirskih pasaža i humornih praskova, u jednu harmonično složenu mozaičku sliku.

__________________________________

Sijarić Ćamil je rođen 13. septembra 1913. godine u selu Šipovice kod Bijelog Polja u Crnoj Gori. Osnovnu školu je završio u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom od 1927. do 1935. godine pohađa Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje je, radi političke aktivnosti, istjeran. Školovanje nastavlja u Vranju i na tamošnjoj gimnaziji maturira 1936. godine od kada studira pravo u Beogradu. Diplomirao je 1940. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata radi kao sudski činovnik u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banja Luci, aktivno sarađujući sa Narodnooslobodilačkim pokretom. Pred kraj rata prelazi na slobodnu teritoriju i postaje dopisnik TANJUG-a. Po završetku rata postavljen je za sekretara Suda narodne časti Bosanske krajine, nakog čega radi kao novinar u listu "Glas", a onda kao sekretar i dramaturg Narodnog pozorišta u Banja Luci. U to vrijeme počinje da piše drame i od tada se, uglavnom, orijentiše na prozu.

Početkom 1947. godine prelazi u Sarajevo i radi, najprije u redakciji lista "Pregled", a onda u "Zadrugaru", iz kojeg, 1951. godine, prelazi u literarnu sekciju Radio Sarajeva, u kojoj ostaje sve do odlaska u penziju, 1983. godine. Umro je u Sarajevu, 6. decembra 1989. godine.

Prozno stvaralaštvo Ćamila Sijarića obuhvata pripovjetke, romane, putopise, reportaže, kritičke članke i dr. Mnoga djela prevedena su mu na turski, ruski, bugarski, engleski, albanski, poljski, francuski, njemački, estonski i mađarski jezik, a pojedina dramatizovana i širom bivše Jugoslavije izvođena u pozorištima i prezentovana na radiju i televiziji.

Tokom izuzetno bogate književne karijere Ćamil Sijarić napisao je veliki broj djela: Ram Bulja, Bihorci, Zelen prsten na vodi, Kuću kućom čine lastavice, Naše snahe i mi momci, Mojkovačka bitka, Sablja, Na putu putnici, Zapisi o gradovima, Konak, Kad djevojka spava to je kao da mirišu jabuke, Carska vojska, Raška zemlja Rascija, Francuski pamuk, Pripovijetke, Priče kod vode, Oslobođeni Jasenovac, Izabrane pripovijetke, Rimski prsten, Herceg-Bosno i tvoji gradovi, Miris lišća orahova, Drvo kraj Akova, Koliba na nebu.

Svojim ukupnim književnim stvaralaštvom Ćamil Sijarić na najbolji i najefikasniji način odslikao je život sandžačkih Bošnjaka, njihovu tradiciju, kulturu i običaje, govorni jezik područja Bihora, Peštera, Novog Pazara, cijelog Sandžaka.

Za svoja djela nagrađivan je brojnim nagradama i priznanjima: nagradom Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, prvom nagradom za najbolji roman Narodne prosvjete, 27-ojulskom nagradom Bosne i Hercegovine, 13-ojulskom nagradom Crne Gore, Andrićevom nagradom i mnogim drugih priznanjima i odlikovanjima.

Bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i član Akademije nauka i umjetnosti Crne Gore, te doživotni član Matice Srpske u Novom Sadu.

U znak sjećanja na sveukupno književno djelo Ćamila Sijarića, odlukom Bošnjačkog nacionalnog vijeća, najveća nagrada sandžačkih Bošnjaka u oblasti književnog stvaralaštva nosi njegovo ime, Pero Ćamila Sijarića.

Sijarić Ćamil - Bijeli Anđeo

Sijarić Ćamil - Bunar

Sijarić Ćamil - Kuću kućom čine lastavice

Sijarić Ćamil - Miris lišća orahova

Sijarić Ćamil - Zapisi o gradovima

Sijarić Ćamil - Žena i noć