Pavao Pavličić - Koraljna vrata

Koliko hrvatskih filologa usne razmišljajući o tome da će baš oni pronaći izgubljena pjevanja velikog hrvatskog epa, Osmana? Ali koliko bi njih bilo spremno - kada bi spoznalo da je veliko otkriće dokinulo prirodnu zemaljsku ravnotežu – pronađene dijelove zatajiti, ponovno zagubiti? Pavao Pavličić u već klasičnom romanu Koraljna vrata nije se samo pozabavio Gundulićevim epom, nego je obradio, lako i nenametljivo, jednu od najvećih tema umjetnosti,odnos dobra i zla. Jer, iznad svega u čemu jesmo morala bi biti harmonija, i briga o svijetu u kojemu se sve češće, kako to u romanu stoji, razbolijevaju djeca. I u kojemu je miris lipe sve prigušeniji.

Radnja ovog romana zbiva se početkom 1989. godine, na Lastovu. Na malom otoku Lastovu filolog, Krsto Brodnjak, pronalazi dva izgubljena Gundulićeva pjevanja. Riječ je o 14. i 15. pjevanju iz Osmana, koja on pronalazi u jednom starom bavulu. Taj bavul se nalazi kod mjesnog svećenika na Lastovu, dona Špire. Don Špiro i Krsto Brodnjak su prijatelji već niz godina, te je don Špiro, otkrivši taj bavul, pozvao Krstu na Lastovo da to istraži. Radnja se zakomplicira kada Krsto, sasvim slučajno, otkriva da, kada razmrvi papir tih pjevanja, dobiva ljekovit prah. Taj prah liječi tumor, čir i sve čovjekove bolesti izuzev invaliditeta. Pavličić vješto isprepliće priču o dječaku Irfanu, iz Banja Luke koji je pobjegao od kuće, sa kojim se Krsto sprijatelji na otoku. Irfan se nije zarazio virusom zdravlja od Osmanovog praha. Irfan se razbolio, a Krsto se nalazi u dilemi da li da ga liječi prahom (jer medicina nije pomogla) ili ne. O tome se i sukobljuje sa liječnicom Zorom, koja se također nalazi na otoku i u koju se Krsto i zaljubljuje. Na kraju, Irfana izliječi travarica Filica ljekovitim travama. Nakon mnogo sporednih događaja i mnogo razmišljanja, Krsto zaključuje da je ipak bolje da ne objelodani ta dva pjevanja, jer bi njihovim objavljivanjem Osman dostigao savršenstvo književnog djela, a samim time prestala bi postojati ikakva potreba za daljnijm pisanjem. Jer, od savršenog se ne može bolje napraviti. U to vrijeme se na otoku održava karneval, pa su otočani napravili lomaču. Krsto odlučuje spaliti autograf Osmana, te njegov pepeo prospe po moru.

Vrsta djela: Kriminalistički roman

Tema: Pavličić kroz fabulu o dva izgubljena Gundulićeva pjevanja Osmana, razmišlja o vrijednosti književnih djela, granici savršenstva (da li je ono dobro ili nije dobro za društvo), o granici zdravlja i bolesti, dobra i zla.

Analiza likova:

Krsto Brodnjak

Poluslijepi zagrebački filolog s jednim staklenim okom, proučavatelj starije hrvatske književnosti i istraživač Gundulićeva Osmana. Dolazi na Lastovo na poziv starog prijatelja, nadajući se da će mu se ostvariti životni san, ono što je oduvijek želio i sanjao. Nadao se da će baš on pronaći čitavog Osmana.

Dok je čučao pred njim i dok su mu se koljena tresla – manje od napora a više od uzbuđenja – učinilo mu se da ga je već negdje vidio, možda u zbilji, kada je putovao tragajući za starim rukopisima, a možda, vjerojatnije, u snovima, kad je te rukopise u izobilju nalazio i budio se od ushićenog lupanja srca.

S vremenom, on se zaljubljuje u mjesnu doktoricu Zoru, i među njma se razvija ljubav. Vidimo i Krstovu dobrotu kada je pronasao Irfana na otoku i pozvao ga kod sebe, shvativši da dječak nema nikoga.

Zora

Mlada, mjesna doktorica, pomagala je Krsti koliko je mogla. I oko Irfana, i oko Osmana i praha. Naposljetku se zaljubila u Krstu.

...a za njim mlada i lijepa žena u bijelom ogrtaču. ...opažajući kako liječnica ima dug i lijep vrat, tamne i mršave prste, a grudi joj se sasvim lijepo naziru ispod ogrtača i pulovera...

Plemenita, osjeća veliku odgovornost u svom poslu. U situaciji kada nikakvi lijekovi ne pomažu bolesnom Irfanu, Zora traži od Krste da ga pokušaju izliječiti Osmanovim prahom. Na Krstino zaprepaštenje zbog tog prijedloga ona mu odgovara:

A što ako je to jedina šansa? - upitala ga je i dalje se ne osvrćući i ne dižući glavu. - Škoditi mu ne može. Zar ćeš ga pustiti da umre? Zar ćeš preuzeti tu odgovornost, to mi reci? Da si ga mogao spasiti, a nisi htio?

Onte

Otočka "luda", čovjek koji je nekada radio u Zagrebu, u biblioteci kao knjižničar, i koji je iznedana napustio posao, svoju obitelj i otišao na otok, bez ikakva objašnjenja. Krsto ga smatra mentalnim bolesnikom, no upravo taj Onte razmišlja na način koji je Krstu poticao na daljnja razmišljanja na vrijednosti savršenih djela. Kroz lik Ontea pisac nas navodi na razmišljanje o tome kako je granica između ludosti i genijalnosti vrlo tanka i krivudava, a također i da se upravo te dvije pojave često isprepliću. Upravo Onte govori kako cjeloviti Osman ne smije postojati i da su sva istraživanja do sada uvijek završavala neuspjehom.

Tom djelu do savršenstva fale još samo ta dva pjevanja. Da njih ima, Osman ne bi bio Mona Lisa, ne bi bio Sikstinska kapela, ne bi bio Božanstvena komedija ni Hamlet, on bi bio nešto mnogo više od toga, on bi bio nešto što čovjeku uopće nije dano da stvori, bio bi savršen! Savršen! A znate li što to znači? Znači da bi se time približio Bogu, da bi taj spjev bio nešto čemu nema mjesta na ovome svijetu i da bi... - Čak i ovakav, taj spjev je blizu savršenstvu. To se vidi po tome što je u njemu sve. U njemu je sadržana i prošlost, i budućnost, i naš život. Zbilja ne radi ništa drugo nego samo ponavlja ono što je već u Osmanu genijalno opisano.

Don Špiro

Mjesni svećenik, on je pozvao Krstu na Lastovo. Pomoću Osmanovog praha izliječen mu je čir, no nije mogao vratiti prste na nozi koje je izgubio. Kroz njegova usta pisac govori o granici o bolesti i zdravlja i razlici među njima, kao i granici između dobra i zla.

Pa znate li vi što to znači da se odjednom ukine bolest, patnja, nevolja, očaj, zlo? Što bi to bilo? To više ne bi bio ovaj svijet, to ne bi bio više svijet što ga je Bog stvorio.

O djelu:

Roman je pisan dobrim, jednostavnim stilom, ima puno metafora. Pisac održava čitaoca cijelo vrijeme u napetom iščekivanju konačnog riješenja, tako da je pored vješto isprepletenih filozofskih rasprava o dobru, zlu i moralu zadržao i karakteristiku pravog kriminalističkog romana. Zbog toga se roman čita s lakoćom, no ujedno potiče i na razmišljanja o najozbiljnijim životnim pitanjima.

Kako razumijem tekst:

Pavličić u ovom romanu opisuje Osmana kao temelj hrvatske književnosti, pomaže nam shvatiti zašto Gundulić nikada nije dao javnosti čitavog Osmana. Jer, da je Osman bio čitav, on bi bio savršen. I tada više ništa ne bi težilo da nadmaši to savršenstvo, jer je to nemoguće. Ali, oduzevši mu ta dva ključna pjevanja, on stvara maglovitost, tajanstvenost oko Osmana i stvara svojevrsnu "rupu". Također, Krsto nam tumači da je preostala sva hrvatska književnost samo pokušaj da se popuni ta "rupa". Da svaki književnik svojim djelom pokušava na neki način "začepiti" tu rupu. Isto tako, pod utjecajem "ludog" Ontea, slušajući njegova razmišljanja o tome kako sve ono što se događa oko njih i u svijetu nije ništa drugo nego ponavljanje onoga što je u Osmanu već opisano. Tu nam daje primjer iz svakodnevnog života, rudare na Kosovu. Kaže kako su oni pod zemljom i da traže nešto, te da je u novinama to prikazano kao zavjera i kao da svo zlo dolazi od tamo, tj. iz podzemlja. Tu situaciju Onte opisuje Krsti kao "sastanak paklenih sila u trinaestom pjevanju". Tako se može reći da se Osman može poistovjetiti sa gotovo svim događajima bez obzira na vrijeme događanja, i da nam tu poruku pisac prenosi preko djela. Da je hrvatska književnost izgrađena na Osmanu i da se sa 14. i 15. ne bi ni razvila, te da je Osman djelo "za sva vremena".

Kroz pitanje o savršenosti Osmana kao književnog djela i njegovog negativnog utjecaja na razvoj književnosti, Pavličić izražava svoje mišljenje kako je općenito loše za društvo da postoji savršenstvo, jer to savršenstvo ograničava slobodu. Ono postaje diktatura i jedini kriterij i mjerilo vrijednosti.

Kroz priču o ljekovitom Osmanu, Pavličić nas uvodi u razmišljanja o granici između bolesti i zdravlja, a iz toga se postavlja pitanje granica između dobra i zla. Osmanov prah je poremetio prirodni red stvari. Budući da se on širio kao virus, jer su od njega ozdravljivali ne samo oni koji su došli s njim u doticaj, već i oni koji su bili u njegovoj blizini. Otočani su se zarazili zdravljem, pa su tako stari i teško bolesni ljudi ozdravljivali, a djeca su se razbolila. Ovo je dovelo do "diktature" zdravlja na otoku, pa su zaraženi zdravljem počeli tjerati one koji su se oduprli "zarazi". Upravo u tom poremećenom redoslijedu postavlja se pitanje gdje je granica između dobra i zla. Ova razmišljanja su najbolje izražena u dijalogu don Špire i Krste:

Eto, vidite - živnuo je don Špiro. - A znate li vi što to znači, da sad odjednom više nema bolesti? Pa, kad se ukine bolest, onda se ukida i zdravlje, i razlika među njima. Ne zna se više što je... - Zastao je kao da se boji dalje govoriti, kao da se plaši vlastitih riječi, a usput je okrznuo pogledom Teru. Neuka žena odmah je sve shvatila, pa je nestala u kuhinji. A Krsto Brodnjak je ubacio: - Kao da se više ne zna što je dobro, a što zlo.

Dojam o djelu:

Meni se djelo jako sviđa, zanimljivo je, mislim da je Pavličić uzeo Osmana kao simbola da nam prikaze hrvatsku književnost.

Likovi u romanu su tako vješto iscrtani, te majstorski prepričan slijed događaja slikovito dočaravaju viziju događanja u romanu. Također, miješanje stvarnih i zamišljenih događaja tjera nas da i sami bar malo razmislimo o vjerojatnosti tih razmišljanja i zapitamo se kolika je dubina izrečenih misli.

Vrlo je impresivno opisana slika Sv. Lovre u crkvi. Slika prkazuje spaljivanje Sv. Lovre koji stoji na zavezan na lomači, a oko njega plamti oganj. Ispod lomače vide se papiri koji gore, a na njima stihovi Osmana. To je Krsto povezao sa spaljivanjem svih dotadašnjih primjeraka Osmana. Taj plamen je imao neku posebnu boju, boju koralja, koja je Krstu asocirala na koralje u moru, a jezici plamena na vrata. Plamen je Krsto doživio kao koraljna vrata, a zbog te slike je i knjiga dobila naziv "Koraljna vrata". Koraljna vrata se u tekstu metaforički pojavljuju na tri načina, i to najprije kao naslov, zatim kao simboličko proživljavanje glavnoga lika dok promatra plamene jezike koji mu se pričinjavaju kao stvarna vrata, dok njihova crvena boja podsjeća na krv. Ta su koraljna vrata bila simbol ljudske krvi, i to ne bilo koje krvi, već Pelegrinove krvi - krvi zaražene AIDSOM. Također je u tim koraljnim vratima na slici, Krsto nazirao demone. Gledajući sliku, Krsto povezuje asocijacije plamenih demona, ljudske krvi kojom se šire virusi i asocijacije razasutih crvenih koralja po moru, a što sve on naziva koraljnim vratima. To je najimpresivnije izraženo u djelu teksta u kojem su izrečene Krstine misli:

Ili da se to Krsti Brodnjaku nije samo činilo? Ili da on nije na slici vidio ono čega nema? Ipak, sve je štimalo, sve se odjednom savršeno slagalo. Ako AIDS djeluje preko krvi, virusno, onda možda i onaj prah s Osmana, onaj virus zdravlja, također djeluje preko krvi. On kroz vrata krvi ulazi u tijelo, kroz koraljna vrata, a iza tih vrata cere se demoni baš kao i na ovoj slici, demoni koji uzvisuju zdravlje i progone invalide na osamljena mjesta. To su bila ta vrata, i Krsto Brodnjak je bio siguran da je slika baš to htjela reći. U najmanju ruku, njemu je baš to govorila.

Ovakva razmišljanja o knjizi izrazila je i kritičarka Dubravka Oraić Tolić, koja je u pogovoru ovoj knjizi na str. 205 napisala:

Napokon, metafora koraljnih vrata iz Gundulićevih stihova pretvara se u stvarna polja koralja na dnu mora prema kojima tone pepeo spaljena Osmana što ga Krsto Brodnjak, napuštajući Lastovo, baca s broda u more kako bi spriječio poremećaj u poretku svijeta izazvan utjecajem Osmana u zbilju:

Neka pepeo tone. Neka izaziva zdravlje riba i algi, ako je u stanju. Neka izaziva cvijetanje mora, ili neka ga liječi. Dolje na dnu, to je Krsto Brodnjak jasno vidio kad bi sklopio oči, nalaze se koralji, cijela polja koralja, purpurna i tiha. Neka pepeo tone do njih, i neka prođe, neka zauvijek prođe kroz koraljna vrata.

________________________________

Pavao Pavličić rođen je u Vukovaru 16. kolovoza 1946. U rodnom je Vukovaru završio osnovnu i srednju školu, a studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje danas radi kao redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Sastavio je desetak znanstvenih knjiga iz područja starije hrvatske književnosti, književne genealogije i povijesti hrvatskog stiha. U žanru fantastične proze, što će kasnije postati jedna od stalnih značajki njegovog stvaralaštva, svoje priče najprije počinje objavljivati u časopisu Vidik već kao student. Pavao Pavličić danas je najproduktivniji hrvatski prozaik s preko četrdeset objavljenih romana, knjiga priča, autobiografskih zapisa, feljtona i romana za djecu. Prvu knjigu Lađa od vode objavio je 1972. godine. Djela su mu prevođena na nekoliko svjetskih jezika.

Djela - novele: Dobri duh Zagreba, Radovi na krovu, Lađa od vode; romani: Stroj za maglu, Koraljna vrata, Umjetni orao, Nevidljivo pismo, Trojica u trnju, Rakova djeca, Večernji akt; feljtoni: Dunav, Zagrebački odrezak, Svoj svome, Leksikon uzaludnih znanja.

U 70 - im je godinama počeo pisati i kriminalističku prozu koju prepoznajemo u zbirci priča ''Dobri duh Zagreba'', al i u nizu kriminalističkih romana i nekoliko kriminalističkih romana za djecu. 80 - ih godina u svoja djela počinje uvoditi motive koji problematiziraju funkciju i smisao literature i našeg cjelokupnog odnosa prema povijesti. U svoja djela uvodi klasična djela kao pokretače glavnih događaja koji počinju na nekoj fantastičnoj pretpostavci (npr. ''Osman'' - u ''Koraljnim vratima'' filolog na Lastovu pronalazi dva izgubljena pjevanja Gundulićeva ''Osmana''). 90 - ih godina počinje stvarati autobiografsku i dokumentarističku prozu. U Pavličićevim je djelima također važno primijetiti da gotovo svi njegovi glavni junaci imaju vezu s njegovim zanimanjem i njim samim (''Koraljna vrata'' - glavni je lik filolog; ''Rupa na nebu'' - glavni je lik prevoditelj; ''Numerus clausus'' - glavni je lik student književnosti). U svojim djelima jednako zastupljuje književne i znanstvene interese te ih međusobno isprepliće. Jedna od trajnih značajki Pavličićevih djela jest miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman. Koristi i postupke karakteristične za tzv. zabavnu književnost, a to su dinamična fabula, jednostavan izraz, plošni likovi (tj. likovi svedeni na funkciju koju nose u strukturi zapleta).

Pavao Pavličić - Dobri duh Zagreba

Pavao Pavličić - Dunav

Pavao Pavličić - Trojica u Trnju

Pavao Pavličić - Večernji akt

Pavao Pavličić - Zeleni tigar