Pavao Pavličić - Večernji akt

Mihovil, student Likovne akademije koji živi s bakom, posjeduje začuđujuću vještinu falsificiranja. Tajnu povjerava najboljem prijatelju Zoranu, koji ga odvodi poznatom slikaru Kolariću, a nakon što Zoran stručnjacima pokaže kolekciju Matoševih pisama, definitivno se potvrđuje da su Mihovilovi falsifikati savršeni. Uskoro se vlast zainteresira za Mihovila, a kada se u optjecaju pojave lažne novčanice, biva na trenutak i osumnjičen, ali ustanovi se da je nevin.

Nakon što Mihovil i Kolarić, neovisno jedan o drugome naslikaju identičnu sliku Maksimirskog perivoja, stvari počinju izmicati logičnim objašnjenjima. Mihovilovi falsifikati uzburkavaju javnost te postaju predmetom javnih rasprava o povjerenju u cjelokupnu pisanu povijest, a Mihovilu donose slavu i popularnost. Pozovu ga na televiziju kako bi izveli eksperiment, ali falsificiranje ne uspije jer je i glasovita slika falsifikat. Ta njegova spoznaja dovodi do niza otkrića da je okolina prepuna falsifikata i da je velik dio povijesti zapravo falsificiran. Bez njegova znanja mnogi ga počinju kopirati, a u Mihovilu se bude mesijanske težnje pa počinje falsificirati biljke i životinje, a u disko - klubu prolazi kroza zid i ulazi u falsificiranu dvoranu te postepeno dolazi do prave epidemije falsificiranja, a Mihovil na Sljemenu noću stvara sunčan ljetni dan.

Budući da njegovi sljedbenici žele stvoriti novu, drukčiju stvarnost, postaju ozbiljna prijetnja vlasti, a Zoran i Dina, njegova djevojka, postepeno se od njega distanciraju. Unatoč naprezanjima, on više ne može odustati od falsificiranja jer ga to čini bolesnim, pa ga vlast odluči zatvoriti. Ali kad policija dođe po njega, on falsificira i samoga sebe pretvarajući se u ćelavog starčića te započinje novi život s izmijenjenim identitetom. U svojoj podstanarskoj sobi počinje pisati roman čija je prva rečenica istovjetna prvoj rečenici Večernjeg akta. Postoji i dodatak koji sadrži prepisku između glavnog urednika i Pavla Pavličića. U pismu uredniku, Pavličić negira autorstvo teksta Večernji akt, ali nema ništa protiv toga da se isti objavi pod njegovim imenom.

Kompozicija:

- roman podijeljen u 9 (10) glava
- dijalozi, pripovijedanje pisca

Književni rod: epika

Vrsta djela: roman

Tema: Život studenta likovne akademije kojem je misija napraviti apsolutno originalno djelo u okruženju punom falsifikata.

Mjesto radnje: Zagreb

Vrijeme radnje: Kraj 20. stoljeća

Likovi:

- Mihovil
- Bartol Mihetec
- Zoran
- Dina (Zoranova djevojka)
- Baka
- slikar Kolarić
- Gribler
- Zoranov otac
- velečasni
- Ciprian
- Darko Perković
- doktor Kruškić

Karakterizacija likova:

Mihovil

Dvadesetogodišnji student likovne akademije. Iznimno je talentiran i posjeduje nevjerojatnu sposobnost falsificiranja. Falsificira slike, likovna djela, novčanice, pisma, dokumente , biljke i životinje te život (stvara nove zbilje) i sve to bez obzira na to postoji li to u stvarnosti ili ne. Također odlično raspoznaje falsifikate, a njegove je falsifikate nemoguće prepoznati kao falsifikate. Falsificira iz umjetničkih potreba, no i iz egzistencijalnih jer ne čineći to, on odmahoboli. Svoje falsifikate nikada ne predstavlja kao originale već samo kao falsifikat. Postaje eksponent (izložak) ideologizirane umjetnosti, umjetnosti koja želi biti jedna istina, a ne jedna od mnogih. Vlast i crkva ga ne vole jer smatraju da sve što radi jest grijeh, prijestup i neistina, te da krši njihovu ideologiju koja tvrdi da je istina jedna i da su zakoni jedni i točni. To nerazumijevanje započinje Mihovilovu borbu. Društveno - politički ga sustav na kraju okarakterizira kao terorista, odnosno kao produženu ruku zlih i nečistih sila protiv koje se treba boriti svim raspoloživim sredstvima.

Bartol Mihetec

Starac u kojeg se Mihovil pretvorio, tj. falsificirao u bijegu od policije. Nastavlja Mihovilovu borbu u lažnom (falsificiranom) svijetu (lažnom Zagrebu), svijetu koji je sam stvorio, te mu stoga ne prijeti nikakva ideologija i prati ga sloboda i sigurnost te osjećaj vlasti jer on, naime, nosi prsten-pečatnjak grada Zagreba, što označuje potpuno vlast. Bartol u tom svijetu piše djelo Večernji akt - priču o falsificiranosti, mistificiranosti, ideologiziranosti u općem društvu, svemu što nas okružuje ali i u umjetnosti.

Umjetnost i povijest u Večernjem aktu

Umjetnost je falsifikat svijeta. Umjetnost jest „definiranje stvari" a ne njihovo kopiranje. Ona nije objektivna slika svijeta, ni subjektivna slika objektivnog. Ona je samo subjektivna vizija koja govori o subjektivnom viđenju, doživljaju, shvaćanju i tumačenju svijeta. Povijest je kao društvena znanost oličenje neistine, laži i čistih falsifikata i mistifikacija. Ona je proizvoljno i politički određeno izvješće o prošlosti koje kao takvo predstavlja sliku prošlosti proizašlu više iz naše želje nego iz stvarne prošlosti.

Ideologija u djelu

Osnovna se ideja ideologije u djelu Večernji akt nalazi upravo u umjetnosti. Djelo, odnosno autor, tvrdi kako bi čista, neideološka umjetnost bila ona umjetnost koja bi govorila i ovisila o samoj sebi i ni o čemu drugome, ni o kakvoj zbilji, jeziku, filozofiji ili politici. Bila bi čista kada bi govorila sama o sebi bez ikakvog tuđeg utjecaja i kada ne bi kopirala život, slikarstvo i glazbu.

Dodatak

Dodatak je jedini dio djela Večernji akt u kojem nema nikakve ideologije. On je tzv. deseta glava romana. Čini konačnu sumnju u postojanje čiste literature kao mjesta bez ideologije shvaćene onako kako ju tumači Večernji akt. Kroz njega se može vidjeti da je svijet prepun falsifikata i da je idealiziran. Pavličić u Dodatku negira svoje autorstvo i još jednom nameće pitanje je li sve oko nas falsifikat.

Problem i smisao djela

Osnovni problem djela jest odnos ideološkog prema umjetničkom i umjetničkog prema stvarnom i društvenom. Središnji i glavni (lajt motiv) djela jest FALSIFIKAT. Dakle, falsifikat je temelj čovjekova znanja o svijetu, povijesti, umjetnosti, vlastitom postojanju, razvoju društva i o onome što nas je dovelo do ovog trenutka. Smisao ''Večernjeg akta'': kada bi se falsifikat razotkrio, stvorile bi se pretpostavke o spoznavanju svijeta koje bi to i ostale jer sve što se defalsificira treba se interpretirati, objasniti, dati značenje i neki smisao, zatim ulogu i funkciju što dovodi do ponovnog falsificiranja i konačne ideje togdjela, a to je da se stvari u ''Večernjem aktu'' kriju i da se ne mogu spoznati. Sve što nam ostaje jest sumnjivo znanje i spoznaja s rezervom, odnosno relativizam i relativni pojmovi.

________________________________

Pavao Pavličić rođen je u Vukovaru 16. kolovoza 1946. U rodnom je Vukovaru završio osnovnu i srednju školu, a studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje danas radi kao redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Sastavio je desetak znanstvenih knjiga iz područja starije hrvatske književnosti, književne genealogije i povijesti hrvatskog stiha. U žanru fantastične proze, što će kasnije postati jedna od stalnih značajki njegovog stvaralaštva, svoje priče najprije počinje objavljivati u časopisu Vidik već kao student. Pavao Pavličić danas je najproduktivniji hrvatski prozaik s preko četrdeset objavljenih romana, knjiga priča, autobiografskih zapisa, feljtona i romana za djecu. Prvu knjigu Lađa od vode objavio je 1972. godine. Djela su mu prevođena na nekoliko svjetskih jezika.

Djela - novele: Dobri duh Zagreba, Radovi na krovu, Lađa od vode; romani: Stroj za maglu, Koraljna vrata, Umjetni orao, Nevidljivo pismo, Trojica u trnju, Rakova djeca, Večernji akt; feljtoni: Dunav, Zagrebački odrezak, Svoj svome, Leksikon uzaludnih znanja.

U 70 - im je godinama počeo pisati i kriminalističku prozu koju prepoznajemo u zbirci priča ''Dobri duh Zagreba'', al i u nizu kriminalističkih romana i nekoliko kriminalističkih romana za djecu. 80 - ih godina u svoja djela počinje uvoditi motive koji problematiziraju funkciju i smisao literature i našeg cjelokupnog odnosa prema povijesti. U svoja djela uvodi klasična djela kao pokretače glavnih događaja koji počinju na nekoj fantastičnoj pretpostavci (npr. ''Osman'' - u ''Koraljnim vratima'' filolog na Lastovu pronalazi dva izgubljena pjevanja Gundulićeva ''Osmana''). 90 - ih godina počinje stvarati autobiografsku i dokumentarističku prozu. U Pavličićevim je djelima također važno primijetiti da gotovo svi njegovi glavni junaci imaju vezu s njegovim zanimanjem i njim samim (''Koraljna vrata'' - glavni je lik filolog; ''Rupa na nebu'' - glavni je lik prevoditelj; ''Numerus clausus'' - glavni je lik student književnosti). U svojim djelima jednako zastupljuje književne i znanstvene interese te ih međusobno isprepliće. Jedna od trajnih značajki Pavličićevih djela jest miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman. Koristi i postupke karakteristične za tzv. zabavnu književnost, a to su dinamična fabula, jednostavan izraz, plošni likovi (tj. likovi svedeni na funkciju koju nose u strukturi zapleta).

Pavao Pavličić - Dobri duh Zagreba

Pavao Pavličić - Dunav

Pavao Pavličić - Koraljna vrata

Pavao Pavličić - Trojica u Trnju

Pavao Pavličić - Zeleni tigar